Nakon puštanja u opticaj jedinstvene evropske valute, svijet se upoznao sa dvijema kontradiktornim namjerama njegovog tvorca – da Evropska centralna banka navodno neće koristiti mogućnost doštampavanja novca kako bi otklanjala eventualne probleme u javnim finansijama, te da su očekivanja da se u relativno kratkom roku značajan dio deviznih rezervi velikog broja zemalja odnosi na euro.

Sve i kada pokazatelji stanja evropskih ekonomija ne bi upućivali ni na jedan nedostatak, ova dva cilja su kontradiktorna. Kada je riječ o rezervama, euro je naslijedio moćnu poziciju njemačke marke, a jačanje političke uloge Evropske unije na globalnoj sceni uticalo je da se zaduživanja vlada i davanje korporativnih kredita u bankama u sve većoj mjeri izražava u eurima, naročito u zemljama u razvoju.

Druga najzastupljenija i prva po stabilnosti valuta u svijetu predstavljala je idealan mehanizam za banke koje su u eurima kareditirale privrede i stanovništvo zemalja izvan eurozone, ukazujući na prednosti valute kojoj ne prijeti rizik od deprecijacije.

Nakon što je godinama negiralo sve medijske navode i ocjene stručne javnosti da bi u dogledno vrijeme konačno moralo doći do doštampavanja eura, rukovodstvo ECB ostalo je bez argumenata poslije intenzivnog jačanja američkog dolara, na čijem slabljenju je do tada temeljilo sve svoje prednosti.

Intenzivan rast dolara, koji se odvijao paralelno sa posustajanjem njemačke i francuske ekonomije ipak su evropske zvaničnike doveli na korak do promjene stava o ovom pitanju.

Prve informacije o padu industrijskih aktivnosti u Njemačkoj objavljene ovog proljeća uslovile su da se one zemlje koje su evropsku valutu vidjele kao utočište od finansijskog haosa oslobode dijela rezervi u eurima, naročito nakon što je dolar pokazao otpornost na brojne geopolitičke pritiske, posebno one za koje je, uglavnom evropska javnost tvrdila da bi mogla destabilizovati tržišta.

Ne samo da je prestao da bude oslonac trećim zemljama, već i u samim članicama EU ovakav euro onemogućio je samostalno rješavanje problema nelikvidnosti konstantnim zaduživanjem.

Praksa koja je trajno zadržala privredu Sjedinjenih Američkim Država na prvom mjestu u svijetu, doštampavanje novca u cilju sprečavanja tekućih finansijskih problema, iako vrlo često kritikovana u Evropi, našla je primjenu u Kini i Japanu, koji se zahvaljujući takvim sredstvima izvukao iz duboke recesije i krize.

ECB je dugo odbijala da prizna da je finansiranje dugova zaduživanjem besmislica i da su reforme u monetarnom sistemu prijeko potrebne. Evropa je dugo čekala da povjerenje u euro bude potvrđeno indirektno – i to pogoršanjem situacije sa dolarom i odlukom SAD o povećanju kamatnih stopa.

Budući da se to nije dogodilo ni usljed nekoliko snažnih pritisaka na američku ekonomiju, već da se, naprotiv, situacija u najkritičnijim oblastima stabilizovala, centralna evropska finansijska institucija primorana je da promijeni strategiju.

Oporavak američke privrede, postepeno smanjenje nezaposlenosti, pad takozvanog „indeksa straha“ i najave Federalnih rezervi o ukidanju „kvantitativnog popuštanja“, kao i zadržavanje niskih kamatnih stopa, te informacija o dovoljnim rezervama energenata išle su u prilog dolaru.

Doslovno osmišljena kao konkurentska valuta i proizvod svega onoga čime je sa desne strane Atlantika planirano da se suprotstavi američkoj moći, euro je dostigavši svoj maksimum i po vrijednosti kursa i po zastupljenosti počeo da klizi ka onome što i jeste njegova realnost.

Želeći da izbjegne sve ono u čemu SAD griješi, EU je u stvari povlačila suprotne poteze koji su dali iste efekte – umjesto otkupa sopstvenih hartija od vrijednosti, praznine je popunjavala zaduživanjem.

Stoga je i doštampavanje eura jedini mehanizam kojim se, ne samo može omogućiti brži oporavak onih članica EU kojima će blago obaranje kursa, a veća likvidnost pomoći pri oporavku, nego i uspostaviti balans na globalnom tržištu, koje odavno trpi posljedice vještačkog uspostavljanja rasta.