Zabrinjavajući uspjeh desničarskih partija na evropskim parlamentarnim izborima, teroristički napadi i unutardržavna netrpeljivost podijeljenog stanovništva gorući su problemi današnjice kojima niti jedna međunarodna organizacija ne uspijeva da ponudi rješenje.

Međutim, najvažnija sporedna stvar na svijetu omogućiće da se, makar na mjesec, ne samo naslovnice svjetske štampe i početne stranice portala rasterete od priče o političkim problemima i posljedicama ekonomske krize, već i da se u mnogim zemljama koje učestvuju na Mundijalu ponovo osjeti nacionalno jedinstvo.

Govori li se o političkim problemima na međunarodnoj sceni, prva asocijacija je Ukrajina, koja, međutim, ne učestvuje na Svjetskom prvenstvu ove godine, a u čijem podijeljenom stanovništvu bi prilika da navijaju za nacionalni tim, prema vjerovanjima mnogih, ublažila tenzije između proruskih pobunjenika i ukrajinskih ekstremista.

No, za nagađanja u slučaju Ukrajine je prekasno, iako je nesumnjivo da bi fudbalska groznica i pripreme za odlazak na Mundijal makar kod jednog, iako ne prevelikog dijela proruskog stanovništva stvorile osjećaj nacionalne pripadnosti. Ovo potvrđuju i brojni primjeri sa svjetske političke scene, na kojima je uočljivo da je upravo nacionalna reprezentacija uspjela da skrene pažnju sa svakodnevnih podjela, barem dok je sport u fokusu.

Flamanci i Valonci u Belgiji

Jedan od takvih primjera je Belgija kojoj ukrajinski scenario ne prijeti samo zahvaljujući činjenici da je njen glavni grad istovremeno i prijestonica Evropske unije koja koliko-toliko uspijeva da se drži svojih principa, kao i to što se nalazi u srcu dijela svijeta sa relativno visokim standardom.

Međutim, jaz između flamanske populacije koja govori holandskim jezikom i valonske koja stanuje na francuskom govornom području dodatno je izraženiji nakon održavanja izbora za Evropski parlament. Za građane Belgije odavno se govori da frankofono i stanovništvo koje govori holandskim jezikom vezuju samo kraljevska porodica, Brisel i fudbalska reprezentacija.

I kod Valonaca i kod Flamanaca podrška nacionalističkim pokretima raste od izbora do izbora, zbog čega je Belgiji neophodan faktor ujedinjenja. Osim što sportski listovi navode da je belgijska reprezentacija u najboljoj formi od 1986. godine kada su u Meksiku osvojili četvrto mjesto, u prilog ide i činjenica da je kapiten reprezentacije Vinsent Kompani, koji savršeno govori i francuski i holandski jezik, kao i da su druga dvojica ključnih igrača Flamanac Jan Vertongen i Valonac Eden Hazard.

Dodik nikad za BiH

Abecedom odmah iza Belgije, a kilometrima ipak ne toliko koliko političko-ekonomski udaljena od nje, Bosna i Hercegovina prvi put učestvuje na Svjetskom prvenstvu. Iako nije jedina bivša jugoslovenska republika koja se izborila za plasman, ima najveći broj novih navijača u regionu, što zbog toga što je hrvatska igra na Mundijalu viđena već četiri puta, što zbog selektora, a što zbog fudbalskih imena. Ipak, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da ne bi navijao za reprezentaciju BiH „ni da se u prvom timu reprezentacije nalazi 11 Srba“.

Dodiku ovo nije prvi put da odbacuje mogućnost navijanja za zemlju čiji je građanin i funkcioner, a ovoga puta podržale su ga i partijske kolege iz SNSD. Slavko Jovičić – Slavuj, Rajko Vasić, Staša Košarac i mnogi drugi ukazuju na prednosti argentinskog i španskog fudbala, kao i da im je Leo Mesi draži nego Edin Džeko.

Poslanik Srpske demokratske stranke Kostadin Vasić očekuje čak i da će BiH „ispasti u prvom krugu“, dok njegov kolega Nenad Stevandić kaže da bi, da se Srbija plasirala na Svjetsko prvenstvo, navijao za nju svim srcem. I dok su „gaučosi“ i „crvena furija“ bosanskim Srbima draži od „zmajeva“, reprezentaciji BiH izostaće i podrška bosanskih Hrvata.

Namjere o formiranju „trećeg entiteta“ nešto su splasnule nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, kojim su bosanski Hrvati, čija ogromna većina ima dvojno državljanstvo dobili više privilegija, nego što bi uslijedilo poništavanjem Dejtonskog sporazuma, zbog čega su sada manje glasni u borbi za svoja prava. Nacionalizam se, međutim, osim kroz podršku HDZ-u na izborima, iskazuje i kroz navijanje, posebno problematično u sredinama kakav je Mostar, gdje duboke podjele nijesu prevaziđene ni nakon skoro dvije decenije od završetka rata.

Stoga, u BiH ni u narednih mjesec dana, kada se to dešava širom planete, čak i privremeno nacionalno jedinstvo nije ni na pomolu. Građane su na kratko ujedinile poplave, ali ovom dijelu svijeta i dalje su jedino nesreće i stradanja ono što spaja.

Smirivanje postizbornog šoka u Francuskoj

Zadržimo li se pričom još malo u Evropi, iako je primjer BiH po pitanju unutrašnje netrpeljivosti više ličio na neko bliskoistočno područje, ono što se može zaključiti jeste da je za sve ključan slijed događaja – izbori za Evropski parlament, a zatim Mundijal idealan, s obzirom na rezultate prvog.

Rastuća netrpeljivost u zemljama u kojima su desničari dobili nikada veću podršku i nervoza oko izbornih rezultata, nakratko će splasnuti kroz praćenje ishoda mečeva. Francuska, kojoj je smirivanje nakon šoka izazvanog rastućom podrškom Nacionalnom frontu Marin Le Pen najpotrebnija, na sreću je poslala dobru reprezentaciju za koju se vjeruje da će stići najmanje do četvrtfinala.

Pokreti za nezavisnost Katalonije, Škotske…

Osim političkih, ekonomski problemi najviše brinu PIGS zemlje – Portugal, Italiju, Grčku i Španiju, a sve očekuju značajan fudbalski učinak. Španski igrači, mahom iz Reala i Barselone, u ovom sastavu ublažavaju tenzije oko nezavisnosti Katalonije, pa, iako privremeno, doprinijeće odlaganju priče o referendumu. Nade da bi fudbal mogao ujediniti Kastiljane i Katalonce postoje još od Mundijala u Francuskoj 1998. ali ni pobjeda 2010. godine tome nije doprinijela.

Budući da će iz Ujedinjenog Kraljevstva na Svjetskom prvenstvu zaigrati samo reprezentacija Engleske, navijača među građanima Škotske biće manje nego ikada. U škotskim medijima početna slova Svjetskog prvenstva (World Cup) sa približavanjem događaja prevođena su kao „Who Cares?“ (koga je briga). Iako je, navodno, opala podrška nezavisnosti za nekoliko procenata, pitanja škotskog identiteta su sve uočljivija. Londonski mediji, međutim, navode da bi plasman Engleske mogao uticati na podršku nezavisnosti. Sa druge strane, ankete pokazuju da bi više od pola Engleza voljelo prvo mjesto nego da Škotska ostane u sastavu UK.

SAD nezainteresovane za ono u čemu nijesu lider

Na drugoj strani okeana Sjedinjenim Američkim Državama je čak i plasman na Svjetsko prvenstvo dovoljan uspjeh s obzirom na posvećenost koju imaju ka ovoj vrsti fudbala.

Lišeni unutrašnje netrpeljivosti, Amerikanci će i Mundijal propratiti u svom stilu – potrošački i bezbrižno, nadajući se da makar ne budu posljednji u grupi. Predsjednik SAD Barak Obama vjerovatno je jedini od državnika 32 zemlje učesnice koji u ovom događaju ne vidi pretjeranu simboliku. Građanima SAD, od Havaja do Njujorka i od Aljaske do Teksasa je podrška nacionalnom timu prirodna stvar, pitanje je samo koliko ih koja vrsta sporta interesuje.

Drugim riječima, ta zemlja štrči u priči o fudbalu onoliko koliko i njeni politički i ekonomski principi odudaraju od svega na globalnoj sceni – gomile prilika za unutrašnja takmičenja i jedinstven odnos prema svemu što dolazi spolja. Mundijal je, međutim, jedna od rijetkih prilika u kojoj nijesu glavni i zapaženi, pa je i jasno zbog čega sve ono u čemu ne dominiraju ne smatraju bitnim.

Ipak, iz geopolitičkog ugla, ne bi bilo nezanimljivo vidjeti direktan meč SAD i Rusije, budući da je svijet vidio dovoljno nadmetanja preko Ukrajine i Sirije, međutim iz fudbalskog ugla, tu dosadnu igru bi malo ko gledao.

Nasilni ekstremizam u Nigeriji

Zemlja kojoj je, međutim, prijeko potreban svaki oblik smirivanja tenzija je Nigerija, koju razara nasilni ekstremizam islamističke grupe Boko Haram, kao i rastuće tenzije između hrišćanskog i muslimanskog stanovništva.

Njihov nekadašnji repreprezentativac Rašidi Jekini ostao je upamćen kada je 1994. gol koji je postigao u meču protiv Bugarske proslavio provlačenjem ruku kroz mrežu.

U slavu fudbalske legende, preminulog prije dvije godine, jedinstveno igra cijela reprezentacija, pretežno sastavljena od hrišćanskih igrača koju dodatno ujedinjuje zvijezda nigerijskog fudbala, igrač moskovskog CSKA Ahmed Musa, iz muslimansko-hrišćanske porodice.

Fudbalska euforija u zemljama učesnicama trajaće onoliko dugo koliko i prolazak njihovih reprezentacija, zbog čega je i faza pojačanog osjećaja nacionalne pripadnosti vremenski ograničena. Predviđanja su različita kada su u pitanju fudbalski rezultati, međutim, ono gdje ne postoji ni malo neizvjesnosti je da će jedinstvo nestati čim se završi Mundijal.

Pobjeda
13. VI 2014.