Posljedice ekonomske krize s kraja prošle decenije uvjerile su čak i onaj dio svjetske javnosti koji je do tada odbijao da prihvati ili propuštao da spozna činjenicu da se svaki politički, ekonomski i društveni proces u Sjedinjenim Američkim Državama u nekom obliku reflektuje na ostatak svijeta.

Stoga su i predsjednički izbori u toj, u ekonomiji najsnažnijoj i u međunarodnim odnosima najuticajnijoj zemlji na svijetu predmet interesovanja, no hronologija dešavanja i razlog zbog kojeg je s druge strane Atlantika postalo sve važnije iz čijih redova će biti naredni američki lider uslovljei su i izuzetno kontroverznom kampanjom za kandidata iz redova Republikanske partije.

Jedan od kandidata koji se ističe kontroverznim izjavama, u kojima su neizostavne diskriminacija, brutalnost, vulgarnost i štošta što nikako ne dolikuje nekome ko se kvalifikuje za jednu od najuticajnijih političkih pozicija u svijetu, multimilijarder Donald Tramp, djeluje kao neko ko ima veliku podršku. Njegova prezastupljenost u medijima, međutim, stvara utisak dominacije u republikanskim redovima i u takvoj atmosferi američki mediji, ma kojoj struji naklonjeni, rijetko ukazuju na razliku između prednjačenja i isticanja, jedni čineći to da ukažu na neminovnost izbora demokratskog kandidata, drugi nastojanjem da drže fokus na republikanskim kandidatima, kao da drugi ne postoje.

Ove izbore, međutim, kompleksnijim čini faktor novca i, za razliku od onih u posljednjim dvjema decenijama, u kojima su se kandidati borili da kroz fandrejzing kampanje prikupe sredstva za promotivne aktivnosti, Tramp je, bez ikakve potrebe da na nekoj strani uštedi, najavio da će trošiti “najmanje dva miliona dolara sedmično” na televizijski marketing. Vjerovanje da dovoljno novca rasterećuje od briga za izbornu pobjedu zapravo je ono što unosi najviše neizvjesnosti u cijelu priču i upravo zbog toga se i razmišlja zašto rezultati viđeni u anketama Trampa ipak ne čine mogućim republikanskim kandidatom, dok drugima upravo tako djeluju.

Moć prognoziranja rezultata na predsjedničkim izborima na osnovu rezultata koje partijske ankete pokazuju u ovoj fazi prilično je mala, iako je na nekoliko predsjedničkih izbora unazad kandidat koji bi u ovoj fazi imao prednost ujedno i bio u izbornoj trci za predsjednika. Trampova neumjerenost, međutim, ruši sve zakonitosti uočene u dosadašnjim istraživanjima i više nego ikad rast podrške kandidatu jedne stranke uslovljava sve veće šanse za pobjedu kandidata druge.

U većini situacija kandidat stranke bi do ove faze bio poznat, a kada bi obezbijedio liderstvo po svim parametrima i obezbijedio sredstva za organizovanje daljeg jačanja podrške, jasno bi bilo da će učestvovati na izborima. Ipak, kada u trci nema onoga ko očigledno prednjači, ali i kada se unutar stranke sporo odlučuje o ključnim procesima, rana vođstva su kratkog daha. Prije svega, pobjedu uslovljava biračka, a ne partijska podrška i bez obzira na to što je svaki Trampov rezultat iz mjeseca u mjesec sve bolji, u narednoj fazi nije poznato šta će se dešavati, a na kraju javnost će biti svjesna njegovog poraza.

Iz sadašnje perspektive naziru se tri ključne faze u kojima će se mijenjati podrška Trampu, od kojih su samo dvije jasne i to – prva i treća. U prvoj fazi podrška će još neko vrijeme rasti, biće još skandaloznih izjava, oštrih i pogrdnih riječi te svega onoga čemu smo proteklih mjeseci bili svjedoci, samo oštrije i učestalije.

U trećoj fazi Tramp je gubitnik cijelog procesa, bez ikakvih izgleda da vodi zemlju i usmjerava je na način na koji je najavljivao, a koji kombinuje elemente svih onih sistema koji su se u istoriji spoljnopolitičkih odnosa isticali kao najveći američki rivali.

Ono što će činiti drugu fazu se ni ne naslućuje i za sada nije jasno u kojem trenutku će podrška Trampu splasnuti. Vjerovatnoća da će, ukoliko stigne do izbora kao predsjednički kandidat, ubjedljivo izgubiti od demokratkog kandidata je ogromna, no i dalje je neizvjesno da li će ga neko od partijskih rivala spriječiti u takvom porazu.

Republikanska podrška Trampu uvećana je sa oko jedne četvrtine, koliko je iznosila ljetos, na skoro trećinu, koliko je dostigla sada i upravo ta dinamika sve više će prouzrokovati pritisak na njega da odustane i povuče se. Iako nejasno, njegovo povlačenje je ipak ono što većina demokratskog, ma kako politički opredijeljenog svijeta priželjkuje i ma kako god bude izgledala druga faza, važno je da ishod koji se naslućuje iz treće nije neizvjestan.