Povjerenje ulagača na tržištu kapitala u oporavak grčke ekonomije koje je izuzetno visoko u odnosu na ono što sadašnje prilike dozvoljavaju uslovljeno je ničim drugim do vjerovanjem u nemogućnost propasti eura.

Dok se, uoči odlučujućih pregovora Grčke i kreditora očekivalo da će ta zemlja bankrotirati i napustiti eurozonu mišljenja oko uticaja takvog raspleta bila su podijeljena. Jedni su očekivali da će to ujedno označiti i krah ove monetarne unije, dok drugi nijesu ni pomišljali na takav ishod grexita, prije svega jer ga nijesu ni vidjeli kao mogućnost.

Većina ulagača na međunarodnim finansijskim tržištima je načinom na koji je donosila odluke o trgovini uoči i nakon grčkog referenduma pokazala da pripada drugoj grupi. Tek mali broj trejdera odlučio je da iz portfolija izbaci sve ono što je naizgled prijetilo da postane štetna investicija, odlučivši se za naglu porodaju svega do posljednjeg eurocenta. No Grčka je, uprkos neprestanim previranjima i oštroj retorici kreditora ipak ostala u eurozoni, pa su u ovoj tržišnoj igri gubili samo oni igrači koji su naivno očekivali da će drugi koji se ne odriču eura zapasti u krizu.

Grčke obveznice

Ovo se dogodilo jer globalno povjerenje u euro nije splasnulo, a time je, iako je došlo do pada vrijednosti u odnosu na kurseve vodećih svjetskih valuta, spriječen njegov krah.

Povjerenje je, velikim dijelom, došlo i iz Grčke. Zvaničnici te zemlje nijesu demonstrativno preduzeli akcije koje bi inicirale grexit, već se nastojalo dalje pregovarati s kreditorima do kakvog-takvog kompromisa.

Jedan od razloga zbog kojih je grčkim zvaničnicima u interesu bio ne samo opstanak u monetarnoj uniji, već i što hitnije rješavanje problema su grčke obveznice čija cijena nije kliznula u propast. Praćenjem promjene cijene ovih hartija od vrijednosti ulagači su, uvidjevši da ne dolazi do zaprepašćujućih oscilacija, zadržali povjerenje u sve ono čemu bi grexit mogao srušiti vrijednost.

Naprotiv, vrijeme kada se najviše strahovalo za grčki bankrot bilo je idealno za kupovinu obveznica i ko god je to tada učinio, a prodaje ih sada ima najbolju priliku da zaradi. Uz sve ovo, grčke državne obveznice jedine su od svih zemalja eurozone koje su od početka maja do danas dobijale na vrijednosti.

Kamatne stope

Povjerenje ulagača doprinijelo je još jednom fenomenu i to onom čiji je, za razliku od ovog, uticaj dugoročan. Riječ je o kamatnim stopama na desetogodišnje grčke obveznice koje su sada skoro tri puta niže od istorijskog maksimuma dostignutog 2012. godine, što znači da više nijesu obmanjujuće i da će im se racionalnije pristupati.

Podsjetimo li se i podatka da nivo grčkog duga iznosi čak 175 odsto bruto domaćeg proizvoda te zemlje, te da je više od četvrtine radno sposobnog stanovništva bez posla, razlog za povjerenje u ono što radi ne samo vlada predvođena Aleksisom Ciprasom, nego ni nekim finansijskim alhemičarom uopšte ne bi postojao da se ne vjeruje u potrebu opstanka relativno jakog eura kao protivteže često zaprepašćujućem uticaju poteza američkih Federalnih rezervi i efekata koje oni imaju na globalnu ekonomiju.

Iskustvo Španije

Još otkako su 2011. godine podaci o dugu Portugala, Italije, Španije i Grčke nagovijestili mogućnost bankrota neke od zemalja čije ime je sadržano u akronimu P.I.G.S. ulagači širom svijeta okrenuli su se kupovini upravo tih državnih obveznica, uvjereni da je ulazak u eurozonu ireverzibilan i da će se za očuvanje svakog djelića te monetarne unije uvijek pronaći način. Uvijek. Po svaku cijenu i bez obzira na nelogičnosti koje bi ikada mogle postojati u takvim procesima.

Samo Španija koja je tada predstavljala najveći problem Evropskoj centralnoj banci danas je zemlja u eurozoni sa najvećom stopom rasta među velikim ekonomijama, iako se njime tek vraća na pretkrizno stanje, dok su dvije njene banke, čiji opstanak je prije četiri godine dovođen u pitanje, danas među 20 vodećih po poslovanju u svijetu.

Da se sve odvijalo po tržišnim principima, euro bi odavno bio valuta čiji dvocifren broj jedinica dostiže vrijednost jednog dolara. Uprkos svim okolnostima koje su do toga nebrojeno puta mogle dovesti to se ipak nije dogodilo, a tumačeći ovo samo ne treba zaboravljati na jedno i osnovno — da je uvođenje eura bilo sve samo ne nešto što bi se ikada moglo uklopiti u tržišne principe.

8. VIII 2015.
Magazin “Novac” – DN