Prošle su dvije godine otkako su građani na centralnom trgu u Kijevu počeli protest protiv proruske vlasti, a skoro iste slike gledamo i danas. Zapad je bio prilično suzdržan u podršci, a ruski pritisak, sa druge strane, usporavao je put do cilja.

Pooštravanje odnosa između Ruske Federacije i zapadnih zemalja nakon izbijanja protesta u Ukrajini u medijima, naročito evropskim, koji su otvoreno promovisali ono što su željeli da nazovu rađanjem demokratije, bilo je popularno nasloviti kao “novi Hladni rat”, a zemlju koja je izgubila dio teritorije nazivati “novom Jugoslavijom”.

Objektivnu informaciju u ovom dijelu svijeta bilo je veoma teško dobiti, budući da se na presjek onoga što bi objavili proevropski ukrajinski i zapadni mediji s jedne i ruski mediji s druge strane nije moglo ni računati, jer bi se na svakoj od strana saopštavale nekada toliko različite informacije da je situacija mogla odgovarati samo onima kojima je spinovanje bio predmet proučavanja.

Javnost u Crnoj Gori i regionu bila je željna potvrde sopstvenih promišljanja o odnosu koji Rusija, Evropska unija ili NATO imaju prema zemlji koja im je načelno samo trgovinski, a u manjoj mjeri od željene strateški partner u inostranoj politici. Zapad je, međutim, kroz mehanizme zvaničnog Vašingtona i Brisela samo nastojao da potvrdi dominantan doprinos prosperitetu svakog društva koji bi, naizgled, bez njega bio nemoguć, dok je zvanična Moskva sve jasnije pokazivala da ne postoji dijalog ni u kojem pitanju koje može isključiti jačanje ruske države na račun ostatka svijeta.

Beskompromisna uloga ruskog predsjednika Vladimira Putina od izbijanja ukrajinske krize do danas, dvije godine kasnije, bila je presudna za trijumf u istrajnosti kod onih pitanja oko kojih je, sa druge strane, Zapad oklijevao od odlučujućih poteza. Međutim, čak i ovaj neriješen rezultat Putinu je davao psihološku prednost, tim više što druga strana nije bila personifikovana u samo jednom igraču, već u više njih koji su, relativno brzo, jedni drugima počeli da postaju rivali.

Demonstranti su na ulicama Kijeva, ali i drugih ukrajinskih gradova, proveli desetine izuzetno hladnih zimskih dana, odbijajući da se raziđu sve dok Vlada Ukrajine ne potpiše sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji. Nesposoban da umiri sve brojnije demonstrante takozvanog Euromajdana, ukrajinski parlament usvojio je niz antiprotestnih zakona, nastojeći da ih zastraši omogućavajući policiji direktno djelovanje ukoliko se skupovi nastave.

Ovakav odnos vlasti samo je učvrstio želju demonstranata da se izbore za ono što je cilj njihovog okupljanja, pa su već 18. februara upali u zgradu predsjednikove administracije, nakon čega je počeo sukob sa policijom, kada su pale prve žrtve. Za predsjednika Ukrajine je 2010. izabran Viktor Janukovič, koji je 2012. bio i pobjednik parlamentarnih izbora i sve to vrijeme predstavljao najpopularniju političku ličnost, no kada je početkom 2014. uslijedilo drastično pooštravanje situacije i zahvaljujući diplomatama Evropske unije sklopljen dogovor ukrajinske vlade i šefova opozicije po kojem se ukida predsjednički sistem, nakon potpisivanja dogovora ukrajinska policija se povukla s ulica, što su iskoristili demonstranti predvođeni paravojnim desnim sektorom za preuzimanje kontrole nad gradom, nakon čega je Januković pobjegao, prvo iz Kijeva, a potom i iz zemlje.

U odbrani Majdana na trgu stradalo je stotinu ljudi. Demonstranti, koji nijesu birali one koji su sa Janukovičem potpisali sporazum o zastupanju, njesu htjeli da prihvate nikakav dogovor koji ne bi značio raspuštanje vlade i krivično gonjenje odgovornih za žrtve. I pored preplavljenosti dokazima o kršenju međunarodnog prava i ruskoj invaziji na Ukrajinu, veliki dio svjetske javnosti i dalje u ogromnoj mjeri poriče odgovornost Rusije za izazivanje krize u susjednoj zemlji. Pomoć Zapada izostala je u onoj mjeri u kojoj se u početku očekivalo, pa je Ukrajina ostala usamljena u borbi i revoluciji, a situaciju je dodatno otežala unutrašnja politička kriza čije su razmjere do danas samo rasle.