Rad Angusa Ditona sažet je u naporima da poveže ključne ekonomske probleme u analizi koja se dotiče detalja iz života pojedinca i načinu prikupljanja takvih podataka.

Profesor na Prinston univerzitetu Angus Diton ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za analizu potrošnje, siromaštva i blagostanja. 

nobel perperzonaSumnjičavost u moderne makroekonomske teorije, odbijanje populističkog pristupa da su društvene razlike veći problem od nedostatka šansi, insistiranje na konkretnim podacima o životu pojedinca iz najnižeg društvenog sloja, te nezamjenjivi faktor sreće kada je riječ o načinu življenja, prema kojem se ona ne može dodatno kompenzovati materijalnim ako pojedinac doživi emotivne gubitke opravdali su ovo priznanje i ukazali na mogućnost da, zarazliku od većine prethodnih u ovoj kategoriji, nađe vezu sa realnošću.

Ako se podsjetimo da je prošlogodišnji nagrađeni Francuz Žan Tirol ovo priznanje dobio ukazujući na mogućnosti regulisanja tržišta, pri čemu mehanizmi koji predlaže, načelno, mogu postojati samo u teoriji, Diton se materiji posvetio iz ugla nekoga ko je želio empirijski pristup, sa što većom povezanosću sa stvarnim životom, bez knjiškog kategorisanja stavki čije je postojanje samo sebi svrha.

Sve do početka ovog vijeka pitanja vezana za stimulisanje razvoja bila su predmet interesovanja stručnjaka koji bi poticali iz zemalja trećeg svijeta, u čijim, uglavnom totalitarnim državnim aparatima bi ujedno postojao i visok stepen korupcije, zbog čega ekonomske reforme nijesu pomagale, pa se za eliminisanje ogromnih budžetskih rupa koristila međunarodna pomoć.

Diton se kritički osvrnuo na smisao ovakve vrste pomoći, ocjenjujući da se na ovaj način blokiraju određeni slobodni procesi i na aktivnosti podstiču samo primaoci subvencija vlada koje ignorišu sve ostale aktivnosti građana koji biju bitku za opstanak na strogo kontrolisanom tržištu. Njegov stav je da je ovakav odnos sve samo ne pomoć, čime apeluje i na donatore da promijene fokus kada je riječ o praćenju razvojnih projekata. On ujedno ukazuje i na potrebu da se iz ekonomskog ugla češće posmatra šta najsiromašniji konzumiraju, kako bi se bolje razumjela realnost siromaštva protiv kojeg se želi djelovati.

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade protivi se i kejnezijanskom modelu mjerenja potrošnje u kojem to čine kompleksne institucije koje ne prepoznaju individualno ponašanje. Naprotiv, njegov stav je da bi proučavanje potrošnje trebalo da bude zasnovano na statističkim podacima posebno prikupljenih na osnovu pojedinačnih odabira, umjesto na ostovu makroekonomskog pristupa.

Diton kritikuje i pristup proučavanju razvoja kroz potvrđivanje pretpostavke da neka pojava u ovoj oblasti postoji na slučajnom uzorku, na način na koji mikroekonomija to dopušta, već insistira da se statistički podaci koriste kako bi se moglo prognozirati da li stopa siromaštva ima uzlazni ili silazni trend u određenoj fazi ekonomskog ciklusa.

Iako stručan i precizan, njegov rad odiše optimizmom koji se odvaja od zamornih paralela sa strogo finansijskim pokazateljima, unoseći među komponente faktore poput nejednakosti, zatim zdravlja, ali i sreće. Sreću, ukoliko bi se ona mjerila godišnjom količinom novca, za jedno domaćinstvo predstavlja 75.000 dolara godišnje. Stoga, mjesečni prihodi jedne porodice koji ukprevazilaze 6.250 dolara ukupnih primanja nikako nijesu u mogućnosti da unaprijede kapacitete individue kada je riječ o emotivnom životu.

Prema njegovom istraživanju svijet je svakodnevno na naprednijem stepenu razvoja nego ikada ranije, pri čemu i dinamika napretka neprestano raste. Diton je u knjizi objasnio da su tržišna ekonomija i institucionalne promjene koje su bile praćene “velikim bijegom”, po kojem je svom djelu i dao naziv, omogućile ne samo da se smanji stopa smrtnosti novorođenčadi, već i da na globalnom nivou lični prihodi tokom posljednjih dvaju vjekova porastu 2.000 odsto.

Veliki dio Ditonovog istraživanja fokusiran je na najaktuelniji problem koji je vezan za nejednakost. On je shvatanja da se ovim problemom poželjno baviti, ali da razlike u materijalnom statusu pojedinaca nijesu nužno loša stvar, jer, s jedne strane, one pokazuju da su u okruženju u kojem živimo ekonomske šanse brojnije, te da je iluzorno insistirati na izjednačavanju prije nego tražiti načine za individualnim napretkom.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s