U malo kojoj vannacionalnoj zajednici se baštini osjećaj pripadnosti kao u frankofonoj, jer interesovanje za učenje jezika prati i snažna želja za izučavanjem francuske kulture, a brojni događaji, povodi i manifestacije koje vam u tom svijetu otvaraju put čine da na specifičan način i sa ogromnim poštovanjem pristupate svemu što je vezano za Francusku.

Prvi udžbenik francuskog jezika dospio mi je u ruke prije tačno dvadeset godina, a ulazak u frankofonu zajednicu otvarao mi je mnoga vrata u svijetu ljudi ponosnih na svoju kulturu, istoriju, društveni, politički i ekonomski napredak, te sve civilizacijske tekovine skovane u sloganu “liberté, égalité, fraternité”. Za male i manje razvijene zemlje poput balkanskih većeg ideala nikada nije bilo.

Vijest o seriji napada na francusku prijestonicu djelovala je i kao udarac na civilizacijska dostignuća koja su sve, a naročito i na specifičan način one koji prema ovoj zemlji imaju posebne emocije, navela na traganje za uzrocima zla koje je uslijedilo. Serija napada koja se 13. novembra dogodila u Parizu naglasila je da je terorizam najveći problem savremenog svijeta i da su aktivnosti preduzete ka njegovom suzbijanju prioritet.

Ipak, stvaranju uslova za pronalaženje rješenja najviše šteti stavljanje ove pojave u kontekst religijskog i civilizacijskog sukoba, budući da je riječ o suprotstavljenim vrijednostima. Posebno štetan je pristup u kojem se terorizam stavlja u kontekst “islamskog”, koji u svom nazivu, a na zgražanje brojnih istinskih vjernika, ističe ISIL.

Takođe, naročito je pogrešno što se ovaj problem posmatra kao nešto što dolazi spolja, jer unutar evropskih društava, od političara koje je na francusku političku scenu iznjedrila porodica Le Pen, do Grčke u kojoj naporima ljevice prkosi desničarska Zlatna zora postoje brojni primjeri koji se ideološki ne razlikuju mnogo od Al-Kaide, koji, bez obzira na različite ciljeve imaju sličan, po ljudske slobode veoma opasan pristup.

Sjetimo li se dešavanja u znaku kojih je protekao veći dio ove godine – pitanja opstanka eura u Grčkoj mnogi su se pitali zašto su stroge evropske institucije odjednom postale toliko popustljive. Odgovor smo djelimično dobili sada. Kriza se javila u perifernim zemljama čije bi napuštanje eura bilo najskuplje za monetarnu uniju, no to nije jedino zbog čega je na Starom kontinentu vladala zabrinutost.

Ove zemlje su prve čije granice prelazi onaj ko sa lošim namjerama želi da kroči na evropsko tlo i nedostatak kontrole samo bi uvećao problem, a u finansijski posrnulim zemljama ništa se sem rasula ne bi moglo očekivati. Nikad do sada nije postojao jasniji signal Evropi da bude solidarnija. Evropske birokrate se nikada nijesu našle na složenijem testu sposobnosti i nikada jasnije nijesu bile upozorene da se vrijeme, kao ni ljudski životi ne mogu vratiti nikakvim planovima, fondovima i programima.