Potresi u finansijskom svijetu inspiracija su za filmsku priču u kojoj, po pravilu, postoji potreba da se sa sve tipičnijim elementima naglasi koliko je svijet novca kontroverzan i koliko kod filmskih stvaralaca budi želju da doprinesu kreiranju svijesti o šablonskom negativcu, zbog čijih poteza kasnije svi ispaštaju.

Posvećenost filmske industrije ovim temama, u nastojanju da se demistifikuju određene pojave, rezultirala je, samim po sebi, dobrim filmskim pričama, no one nijesu uvijek odraz stvarnosti koja je postojala u tokovima novca.

Dok su dokumentarci, poput “Korporacije” ili “Kapitalizam – ljubavna priča” prilično vjerodostojno prikazali zašto su milioni ljudi širom svijeta iz nekadašnje srednje klase kliznuli u potpuno siromaštvo, beskućništvo i smrt, ostvarenja kao što su “Pad Enrona”, “Poziv upozorenja”, “Novac nikada ne spava” i slični tek su u određenoj mjeri, u kojoj bi to za radnju filma bilo interesantno, prikazali suštinu. Nakon što su nas nedavno “Vukovi sa Wall Streeta” mnogo više zabavili nego zabrinuli, “Opklada vijeka” nosi nešto dublju poruku, no neophodno je pravilno je razumjeti.

“Opklada vijeka”, u suštini, krivca za krizu prikazuje u tankoj liniji između neznanja i korupcije, kao i zatvorenog kruga u kojem jedno proizilazi iz drugog. Film je, svakako, snimljen po knjizi i upravo u onome što je u njoj napisano treba tražiti nedostatke kojima raščlanjivanje pojedinih pojava obiluje. U “Opkladi vijeka” je kroz lik Majka Barija, kojeg tumači Kristijan Bejl naglašena potreba da se oni koji nijesu u harmoniji sa očigledno prljavim i nehumanim svijetom predstave kao čudaci koji hodaju bosi po kancelariji, imaju upadljive pokrete i slušaju “težu” muziku. Njegova investiciona ideja je kontroverzna i izaziva podsmijeh među bankarima.

Bari, čudak i autsajder, djelimično griješi jer resetovanje prilagodljivih kredita nije toliki problem koliko je višestruko refinansiranje povećane vrijednosti kredita.

Činjenica je, međutim, da su u ovakvoj situaciji autsajderi bili uvijek oni koji se bave short sellingom, koji se na tržištu nekretnina pojave doslovno kladeći se i sa njega nakon kratkog vremena odlaze sa dobitkom ili premijom, doprinoseći samo dinamici procesa. U filmu su prenaglašene moralne nedoumice onih koji se pitaju da li će zbog njihovih loših odluka možda i neko drugi biti na gubitku.

Odlično prikazana scena u kojoj Mark Baum, kojeg tumači Stiv Karel, na forumu u Vegasu iz publike prekida uvodni govor, držeći podignutu ruku koja pokazuje nulu, zapravo je jedan od epskih momenata ovog ostvarenja, a u njoj je prikazan sav besmisao upozorenja onih koji su svjesni problema na koji se oni koji “nose” radnju odlučuju.

Bivši trejder Ben Rikert, koji se iz svijeta previranja na berzama povukao, kojeg tumači Bred Pit, takođe je rijedak glas razuma dok upozorava da će dobitak od rizičnog procesa koji dio protagonista namjerava da povuče zapravo biti jednak bolu miliona ljudi koji nijesu učinili ništa loše.

Upečatljiv trenutak je ocjena kreditnog rejtinga, u kojem su rejting agencije prikazane upravo onako kako bi i trebalo – kao odgovorne za sveukupno zavaravanje, jer su se borile za tržišni udio među gigantskim klijentima, ocjenjujući njihove zabrinjavajuće performanse kao prvoklasne, samo kako oni ne bi odabrali drugu agenciju.

Balon hipotekarnih kredita koje su uzeli oni koji zapravo nijesu mogli da ih priušte pukao je i pored svih upozorenja dobrih likova, gdje se problemi loših manifestuju kroz brigu za lične, a dobrih za opšte gubitke, no u filmu u kojem se sva radnja vrti oko toga nije suštinski prikazano kako je taj balon zapravo nastao, navodeći gledaoca da izvede zaključak da su ga uslovili periferni potezi i reakcije na ono što je stvarni okidač krize.

Kao i u svakom ostvarenju, radnja se svodi na borbu dobra i zla, no u “Opkladi vijeka” neznanje, odnosno slijepo prihvatanje obećavajućih signala nije poistovijećeno sa zlom, već mu se u velikoj mjeri tokom dugog trajanja radnje i suprotstavlja. Borba između dobra i zla se, zapravo, u najvećoj mjeri vodi između ostajanja na istom i dolaska velike promjene, pri čemu se, kada umjesto velike zarade uslijedi veliki potres, njihove uloge zamijene.

Ipak, jedan veliki nedostatak izvlači se iz zaključka Marka Bauma da su banke znale da će zbog izrazito rizičnih poteza propasti, ali su isto tako bile svjesne da će biti spašene. U svijetu finansija krupni igrači nijesu oni koji bi sebe učinili objektom spašavanja i zavisnosti od tuđe volje, makar im i vladine institucije išle na ruku i stoga u ovoj logici ima nečeg plitkog, ponajviše u činjenici da se ovakva konstatacija dodjeljuje liku koji je u masi okupljenih jedini glas razuma.

Signal iz Zemlje izlazećeg sunca putovao je prema zapadu dovoljno brzo da već istog dana destabilizuje tržišta Starog kontinenta, no prelazak Atlantika učinilo je njegovo slijetanje na američko finansijsko tlo blažim.

Prelivanje trendova u globalnim finansijama još jednom je pokazalo kolike su razmjere ranjivosti eurozone, ali i potvrdilo da šansu više da se zaštiti uvijek ima američko tržište kapitala, iako nijednima vještačke mjere na putu do oporavka više nijesu strane.
Najava centralne japanske finansijske institucije da će bankama obračunavati troškove čuvanja njihovih slobodnih rezervi odjeknula je prošle sedmice finansijskim tržištima uslovivši kretanja koja su kao konačan ishod imala negativne prinose na mnoge evropske korporativne obveznice.
Banka Japana potom je juče ovu najavu sprovela u djelo, pa su prinosi na desetogodišnje državne obveznice prvi put u istoriji postali negativni. Drugim riječima, onaj ko kroz ovu vrstu hartija od vrijednosti pozajmljuje novac Japanu će, umjesto mogućnosti da zaradi, zapravo morati da plati razliku koliko iznosi negativna premija.
Ovaj finansijski fenomen javio se kao posljedica očekivanja da će tražnja za korporativnim obveznicama biti smanjena, budući da ulagači uglavnom koriste državne obveznice kao referentnu tačku kada je riječ o korporativnim prinosima. Spredovi, mjereni u baznim poenima, odnose se na premiju koju ulagači traže kako bi zadržali korporativni nad državnim obveznicama, koje se načelno percipiraju kao sigurniji oblik ulaganja.
Stoga bi odsustvo želje ulagača da ulažu u korporativne obveznice s negativnim prinosima moglo označiti još dublje poniranje evropskih državnih obveznica u teritoriju ispod nule.
Sa druge strane, spremnost dijela ulagača uslovljena je očekivanjima da će u dogledno vrijeme doći do preokreta na japanskom tržištu hartija od vrijednosti, zbog čega se, bez obzira na trenutne okolnosti, obveznice i dalje smatraju najsigurnijim oblikom investiranja.
Trenutna dešavanja odvela su tržišna kretanja do tačke otpora, u kojoj obveznice nastaju da se kupuju, ali tako da one više ne donose zaradu.
Na evropskom i japanskom tržištu podijeljeno je oko šest biliona dolara vrijednih obveznica čiji prinosi su sada negativni, što znači da će njihovim vlasnicima na dan dospijeća umjesto premije stići nalog za uplatu.
Sa druge strane Atlantika, prinosi još nijesu negativni, ali su ove sedmice na najnižem nivou u posljednjih devet mjeseci, pa se na američkim obveznicama može zaraditi manje od 1,8 odsto.
Aktuelna dešavanja na evropskom tržištu kapitala ukazuju na sve veće šanse za novu recesiju i sve vjerovatnije produženo vrijeme niskog inflatornog rasta na mogućih čak deset godina.
U ovakvim okolnostima tražnja za državnim obveznicama sa fiksnim prinosima dodatno je povećana, no tražnja za njima i ranije je bila prevelika, a upravo ovaj pokušaj bijega ulagača i seljenja kapitala u ovaj oblik imovine najočigledniji su pokazatelj nestabilnosti na tržištu.
Ulagačima postaje sve teže da procijene da li će se niska stopa inflacije nastaviti zbog cjenovnog kolapsa na robnim berzama. Stoga uplitanje centralnih banaka u već postojeće slabosti finansijskih tržišta čini da buduće kretanje cijena postaje sve teže predvidjeti. Obveznice s negativnim prinosima, pored eurozone i Japana, već postoje u Danskoj, Švedskoj i Švajcarskoj, odnosno upravo tamo gdje su centralne banke najviše spremne da izdvoje dodatna sredstva kako bi se izborile s problemom niske stope inflacije.
Ciljani prag od dva odsto na godišnjem nivou, kojem se Evropska centralna banka nadala početkom 2017. godine u ovakvim okolnostima najvjerovatnije neće biti ostvaren ni u narednih pet godina, pri čemu su izgledi da bilo kakvo naredno nepredviđeno kretanje može imati isključivo negativan uticaj.

Prije četvrt vijeka, uoči transformacije Evropske zajednice u Evropsku uniju, na Evroviziji 1990. godine održanoj u Zagrebu predstavnik Italije Toto Kutunjo otpjevao je “Insieme” (Zajedno), kao poruku ohrabrivanja ujedinjenja na višem nivou.

Ljubitelji dobrog zvuka ipak su bili razočarani što je pobjeda izmakla francuskoj predstavnici, porijeklom sa Antila, Žoel Ursul, i fantastičnom “Crno-bijelom bluzu”, koji je nosio poruku multikulturalnosti i borbe protiv rasizma.

Ma kojoj generaciji tada da ste pripadali razlog prednosti bio vam je prilično nerazumljiv, baš kao što su danas, u žicom ograđenim državama nejasna zagovaranja tolerancije dok desetine hiljada ljudi u užasavajućim uslovima danima čekaju da nastave put u bolje sjutra.

“Zajedno” je možda i osmišljeno kao svojevrsna himna ove glomazne birokratske tvorevine, ali je Evropljani ne pjevaju iz srca. Ili makar ne onako kako je Lady Gaga otpjevala američku himnu na otvaranju Super Bowla. U nekoliko minuta pokazale su se sve razlike dviju zapadnih civilizacija, od kojih jedna bez pogovora brani svoje principe, a druga nastoji da ih sama sebi nametne.

Ovo u najvećoj mjeri reflektuju tržišta i načini na koji se negativni istočni uticaji prelivaju na njih, poput jučerašnjeg udarca koji je došao iz Japana. No, Evropskoj centralnoj banci poruka nikad dovoljno, niti uvijek iste pjesme i istih grešaka.

Sve veća zastupljenost digitalnog plaćanja

Direktor sektora za inovacije i razvoj novih proizvoda u kompaniji Visa za tržišta Istočne Evrope, Bliskog istoka i Afrike ukazuje na veliku transformaciju načina plaćanja

Kartična kompanija Visa konstantno unapređuje servise, nudeći korisnicima savremene načine plaćanja, pri čemu se i njihova svijest o prednostima takvih usluga mijenja, a udio elektronskih u ukupnim transakcijama raste.

U čemu se ogleda promjena u načinima plaćanja u posljednjoj deceniji?
Raad: Svjedoci smo da u ovom vremenu, u kojem dolazi do porasta korišćenja digitalnih tehnologija, pri čemu je taj rast brži od bilo kojeg drugog progresa, dolazi i do velikih promjena u načinima plaćanja. Promjena se ogleda u tome da svi novi proizvodi koje su napredne tehnologije omogućile, i koje će dalje omogućavati, budu praktični za korišćenje, jednostavni, bezbjedni, prisutni svuda i da obezbjeđuju brze transakcije, odnosno da budu interoperabilni međusobno. To su istovremeno i osnovne prednosti elektronskih u odnosu na gotovinske načine plaćanja.

Koje nove servise u ovom regionu možemo očekivati u narednom periodu?
Raad: Među novim uslugama za trgovce i izdavaoce kartica je Visa Checkout, rješenje koje se koristi za plaćanja putem interneta. Ovaj servis korisnicima donosi novo iskustvo plaćanja jer jednom kreiran nalog sa podacima i šiframa mogu koristiti svaki put kada obavljaju online kupovinu kod trgovaca koji su u Visa Checkout sistemu. Pritom, Checkout nalog je kompatibilan i sa mobilnim aplikacijama, a isti nalog se može koristiti na više uređaja – tabletu, pametnom telefonu ili laptopu. Kompetitivna prednost kompanije Visa je to što obezbjeđuje maksimalno sigurno i pouzdano “skladište” za sve informacije i podatke sa kartica. Visa Checkout smo prvo uveli u Sjedinjenim Američkim Državama, a zatim smo ovaj sistem implementirali na još 13 tržišta. U planu je da Visa Checkout omogućimo i korisnicima na tržištima jugoistočne Evrope. Želim da naglasim da je istraživanje o iskustvu korisnika koje je obavila jedna nezavisna agencija pokazalo da su klijenti veoma zadovoljni novom uslugom, jer se radi o brzom i efikasnom rješenju za plaćanje. Istraživanje je pokazalo da su korisnici prijavili 22 odsto brže iskustvo plaćanja u odnosu na tradicionalne načine plaćanja posredstvom interneta, kao i da je 95 odsto njih izjavilo da su potpuno zadovoljni servisom u smislu njegove bezbjednosti i jednostavnosti korišćenja.

Budući da je Visa posebno posvećena razvoju mobilnog plaćanja, koje aktivnosti preduzimate u toj oblasti?
Raad: Naš cilj kao vodeće svjetske platno-tehnološke kompanije je da obezbijedimo da inovativna mobilna plaćanja ujedno budu sigurna, jednostavna i dostupna korisnicima širom svijeta. Svjedoci smo konstantnih i brojnih transformacija dosadašnjih načina plaćanja. “Selimo” se u digitalnu sferu, bilo da je u pitanju prelazak sa tradicionalnog i fizičkog svijeta koji ulazi u online plaćanje ili razmjenu na licu mjesta kod kartičnog ili mobilnog plaćanja. U ovoj fazi ulažemo znatne resurse kako bismo spremno dočekali sve izazove i prilike sa kojima se industrija plaćanja suočava. S tim u vezi preduzimamo različite korake kako bismo upotrebu naprednih tehnologija i novih servisa učinili maksimalno sigurnom i efikasnom. Prije svega radimo na kreiranju digitalnih rješenja na našoj platformi koja omogućava inovacije i garantuje sigurnost našim partnerima koji izdaju kartice i druge platne proizvode, poput Visa token servisa. Zatim, tržištu smo ponudili sopstvena rješenja koja digitalna plaćanja čine jednostavnijim, Visa Checkouta za online plaćanja, kao i rješenja za mobilna plaćanja koje razvijamo sa trećim stranama – Apple Pay, Android Pay i Samsung Pay. Uz sve to, ostvarili smo strateška partnerstva unutar platnog ekosistema kako bismo podržali razvoj novih tehnologija i unapredili iskustvo plaćanja za trgovce, divelopere i korisnike širom svijeta. Naš krajnji cilj je da pojednostavimo povezivanje tehnoloških igrača sa našim partnerima koji kreiraju platne proizvode i rješenja i to kroz okvirne sporazume, kakav je Visa Digital Enablement Program (VDEP).

Kako se uvođenje naprednih servisa odvija na tržištima koja su u odnosu na najrazvijenije zemlje prije dvadesetak godina mnogo zaostajala, a danas nastoje da što je moguće više idu u korak s vremenom?
Raad: Da biste napredne servise plaćanja imali na nekom tržištu, neophodno je ispuniti niz uslova. Prije svega, potrebno je da postoji dovoljan nivo interesovanja da se neka usluga uvede, a pritom bude isplativa za onoga ko je pruža. Ipak, stvari se mijenjaju vremenom i načini plaćanja poput beskontaktnog i mobilnog nijesu više stvar izbora, već prelaze u naviku korisnika. Visa više od tri decenije radi na razvoju elektronskog plaćanja u ovom regionu, a u posljednjih pet godina broj uređaja zahvaljujući kojima se odvija elektronsko plaćanje je udvostručen. Ono što vidimo u svijetu, a i u ovom regionu je da elektronsko plaćanje zauzima sve veći udio u ukupnom plaćanju. Sve to se dešava jer korisnici uviđaju prednosti bezgotovinskog načina plaćanja, što za posljedicu ima manji procenat plaćanja kešom u ukupnim transakcijama smanjuje. Korisnici iz zemalja u ovom regionu su za relativno kratko vrijeme pokazali dovoljan nivo interesovanja na osnovu kojeg smo procijenili da je vrijeme da, u saradnji sa bankama, razvijamo i nudimo napredne usluge.

Kako će izgledati makar bliža budućnost digitalnog plaćanja?
Raad: Predviđanjima se možemo baviti posmatrajući trendove. Već sada vidimo da zastupljenost digitalnog plaćanja raste mnogo brže nego što se kada je ono omogućavano na tržištima ovog regiona moglo očekivati. Takođe, zastupljenost online i mobilnih plaćanja povećava se progresivno i već sada govorimo o bilionima dolara vrijednoj industriji. Drago mi je što mogu da kažem da ovaj region izlazi iz okvira tržišta u razvoju kada su u pitanju navike korisnika s obzirom na nivo zastupljenosti naprednih servisa koji se koriste u razvijenim zemljama. U svakom slučaju, očekujemo još dinamičniji rast i još brže prihvatanje novih proizvoda i usluga.

Kako odnos prodavca i kupca, kao i njihovi pojedinačni zahtjevi danas utiču na tržišne trendove u oblasti elektronskog plaćanja?
Raad: Već duže vrijeme korisnici određuju način na koji žele da kupuju, odnosno plaćaju, a prodavci se prilagođavaju njihovim zahtjevima i potrebama. Zahvaljujući tome, danas imamo više mogućnosti kupovine, odnosno načina plaćanja. Recimo, proizvod možete odabrati i platiti putem interneta i dobiti ga na kućnu adresu; ili naručiti i platiti online, a preuzeti ga sami. Uber recimo plaćate elektronski na licu mjesta, a sve više potrošača koristi beskontaktne kartice na mjestima prodaje. Kupci danas žele više opcija i prodavci su toga svjesni.

Kada govorimo o plaćanju poručene robe, u Crnoj Gori je i dalje izuzetno mali broj onih koji su spremni da dostave na kućnu adresu naplaćuju elektronski. Sa druge strane, sve više građana ne želi da koristi keš. Kako pomiriti zahtjeve i jednih i drugih?
Raad: Dosadašnja praksa pokazala je da je uvođenje novih oblika plaćanja povoljno uticalo na prodaju tako što je raslo interesovanje za tim proizvodima ili uslugama među onim korisnicima koji su plaćanje kešom zamijenili elektronskim načinima plaćanja. Kada korisnici jednom naprave korak naprijed i prihvate inovacije, oni žele da im njihovo okruženje i pruži takvu uslugu. Stoga, ako imate bankovnu karticu koja vam pruža neke benefite, smatraćete suvišnim da podižete novac sa bankomata, već ćete birati ona prodajna mjesta koja to omogućavaju. Upravo iz tog razloga prodavci će se prilagođavati i, čak i ukoliko to danas ne rade, vrlo brzo omogućavati one načine plaćanja koje ljudi žele da koriste.

Poremećaje na naftnom tržištu trebalo bi da koriguju povoljne okolnosti koje slijede, ukoliko se tražnja sa sadašnjih milion barela dnevno poveća na ciljanih 1,2 miliona.

Barelom sirove nafte se na međunarodnom tržištu prometovalo po najnižoj cijeni od 2003. godine, kada je kliznula ispod nivoa od 30 dolara za barel. Cijene su od početka ove sedmice ponovo iznad psihološke granice od 30 dolara, pa je juče pred zatvaranje tržišta barel američke lake WTI nafte koštao 31,62 dolara, dok se barelom brenta trgovalo po cijeni od 34,69 dolara.
Razlog zadržavanja niskih cijena je, prije svega, u ogromnim zalihama, ali i učestalim obeshrabrujućim podacima o tržišnim trendovima. Izuzetno blage vremenske prilike u Japanu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, uz istovremeno obeshrabrujuće ekonomske izglede u zemljama u razvoju, prije svega Kini, Rusiji i Brazilu, oborile su nivo tražnje za energentima, spustivši je na nivo od svega milion barela na dan, u dijelu godine kada potrošnja iznosi oko 2,1 milion barela. Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency) IEA da bi nivo tražnje u ovoj godini mogao dostići 1,2 miliona barela dnevno. Ovo znači da bi poniranje cijene crnog zlata moglo biti zaustavljeno, iako izgleda za značajnijim porastom, makar u prvoj polovini ove godine nema.
Iako trenutni pokazatelji nikada nijesu jedino na osnovu čega bi bilo racionalno predviđati dalje kretanje cijena, naftno tržište i dalje ostaje između nestabilnog i umjereno održivog. Ipak, ono što je na osnovu prošlogodišnjih cjenovnih oscilacija ustanovljeno jeste da takozvana saudijska strategija ipak funkcioniše.
Naime, ovaj princip odnosi se na namjeru Saudijske Arabije da zadrži postojeći nivo proizvodnje, bez obzira na smanjenu tražnju, kako njen udio u globalnoj ponudi ovog energenta ne bi bio smanjen. Nakon ove odluke koja se odnosi na cijelu proizvodnju Organizacije zemalja izvoznica nafte, kao i cjenovne bitke, koja je nastala kao rezultat ovih odluka, cijena se tokom prošle godine nekoliko puta pokušavala stabilizovati. Do tada je kretanje cijena nafte bilo potpuno neusklađeno s ogromnim porastom proizvodnje, upotpunjenim naglim rastom proizvodnje gasa iz škriljaca. Nakon cjenovnog kraha drastično je počeo da se smanjuje i broj bušotina, kojih je u prošloj godini samo na teritoriji SAD zatvoreno na stotine.
Nivo proizvodnje nafte u OPEC zemljama umanjen je u decembru za 90.000 barela dnevno, no i dalje iznosi 32,28 miliona barela na dan, računajući tu i proizvodnju ponovo pridružene Indonezije.
Neposredno po ukidanju sankcija Iranu očekivano je povećanje proizvodnje za dodatnih 500.000 barela, dok bi se još nekoliko stotina barela devno moglo povećati do kraja marta.
U ovakvim okolnostima cijena nafte mogla bi značajno da se oporavi do sredine godine, no taj oporavak u većoj mjeri će se odnositi na cjenovnu stabilnost, nego na značajniji rast. Ipak, bilo kakav naredni tržišni potres bio bi prijetnja da ovo tržište ponovo učini ranjivim, iako bi vrijeme barela nafte ispod 30 dolara ipak trebalo da je iza nas.

Ako ste ikada govorili ili pisali o kompaniji Apple, već u trećoj rečenici zatrebao bi vam sinonim i tu biste, kao džoker, uvijek mogli upotrijebiti sintagmu “najvrednija tehnološka kompanija”. U godinama kada bi se na vrh liste popela naftna kompanija ExxonMobil koristilo bi se nešto preciznije pojašnjenje – najvrednija tehnološka kompanija. Ne samo ovi sinonimi, već i cijela percepcija odnosa na tržištu mogla bi otići u prošlost ako im se, kao što je najavljeno, pridruži saudijska naftna kompanija, pored koje će nekadašnji giganti djelovati patuljasto.

Postoji velika zabrinutost zbog najave da bi Aramco mogao objaviti inicijalnu ponudu akcijskog kapitala. Veliki broj arapskih i stranih privrednika, profesora i bankara ocijenio je da je riječ o iznenađujućem potezu, pritom nepovoljnim za Saudijsku Arabiju i za čitav bliskoistočni region.
Kada se govori o istoriji kompanije, pominje se priča o otkriću i eksploataciji najvećih energetskih rezervi koje je svijet ikada vidio, što je uslovilo brzu transformaciju pustinjske saudijske kraljevine u savremenu državu. Naftnim rezervama oduvijek se označavalo i nacionalno bogatstvo, zbog čega se mogućnost kupovine akcija kompanije Aramco smatra zabrinjavajućim.
Naftno bogatstvo Saudijske Arabije, koje je u rukama kraljevske porodice, izvor je njihovog uspjeha i uticaja, zbog čega se upozorava na egzistencijalnu krizu širih razmjera ukoliko Aramco objavi inicijalnu javnu ponudu.
Čak i mnogo manje odricanje smanjilo bi njihovu moć koju imaju kao apsolutni vladari arapskog svijeta, koji nadzire Meku i Medinu, ali i centre u kojima se odlučuje o odnosima proizvodnje i cijene nafte.
Kada je prvi put saopštena vijest da Aramco izlazi na berzu, većina brokera, bankara i konsultanata sumnjala je u njenu istinitost, uprkos tome što su je objavili svi relevantni svjetski mediji. U online prepiskama na ekonomskim forumima vijest je, međutim, komentarisana poput onih koje objavljuju satirični portali, a tek kada je predsjednik kompanije Kalid al-Falih potvrdio da ta namjera zaista postoji, počela je velika zabrinutost zbog neizvjesnosti zbog onoga što bi moglo da uslijedi.
Tada je najavljeno da će se djelovati u pravcu izlistavanja kompanije na berzi, čime će kroz prodaju vlasničkog udjela kupcima biti omogućan pristup rezervama 260 milijardi barela nafte.
Aramco bi na berzi uslovio da čak i gigantske korporacije djeluju malo. Samo kada je riječ o naftnim rezervama, one su 10 puta veće od onih koje posjeduje najveća naftna kompanija čijim se akcijama trguje na berzi, ExxonMobil. Vrijednost udjela ove teksaške kompanija kojim se trguje je oko 400 milijardi dolara, prema čemu bi Aramcova imovina potencijalno bila procijenjena na najmanje četiri trilioda dolara.
Tržišnu vrijednost bi, međutim, dodatno uvećale druge okolnosti, zbog činjenice da proizvodi između 9,5 miliona barela nafte dnevno, odnosno osminu ukupne proizvodnje u svijetu. Već i sa 10 biliona dolara procijenjenim akcijama Aramco bi bio desetostruko moćniji od Applea, najvrednije svjetske kompanije kojom se trguje na berzi.
Smanjenje cijena nafte na globalnom tržištu koje je za 18 mjeseci iznosilo čak 75 odsto i kliznulo ispod nivoa od 30 dolara za barel, uz očekivanja da se spusti još niže, uzrokovano je padom tražnje i zasićenosti tržišta naftom proizvedenom u Saudijskoj Arabiji i drugim članicama Organizacije zemalja izvoznica nafte OPEC. Nivo proizvodnje nije smanjen, a taj odnos, poznat i kao “saudijska strategija”, služio je kako bi se držao korak sa američkom proizvodnjom iz naftnih škriljaca. Već ove okolnosti negativno su uticale na mnoge države čija se privreda dominantno oslanja na naftnu industriju.
Iako rukovodi ovom strategijom i Saudijska Arabija plaća cijenu nastavka proizvodnje pri drastično umanjenoj vrijednosti, pa je njen deficit u 2015. uvećan čak 15 odsto, zbog čega se za popunjavanje budžetskih rupa koriste devizne rezerve, koje su do sada siromašnije za 100 milijardi dolara, odnosno skoro za sedminu.
Plan javnih finansija za 2016. pravljen je uzimajući u obzir rast cijena energenata i uz očekivanje da će biti uveden porez na dodatu vrijednost od pet odsto, uz dodatne takse na zaslađene napitke i duvan.

Ono što je 1970-ih godina predstavljalo računarstvo danas je blockchain. Riječ je o tehnologiji koja danas interesuje tek rijetke, a koja bi za relativno kratko vrijeme mogla naći opštu primjenu u različitim oblastima

Digitalna valuta bitcoin, koja je tokom proteklih godina potvrdila da predstavlja jedno od najviših dostignuća koje kombinuje finansijski i tehnološki razvoj, postala je popularna zahvaljujući entuzijastima koji su odlučili da se posvete unapređenju mogućnosti peer-to-peer tehnologije.
Pokušaj bitcoina da se približi redovnim finansijskim tokovima poremetili su izvještaji o krađama, medijski spinovi, ali i opšte nerazumijevanje koje je uslovio otpor koji je na ovaj način nametnut.
Bitcoin je, zapravo, primjena znanjem i trudom otkrivenih mogućnosti na nešto mnogo šire od tehnologije, distribuirano kroz kanal zvani blockchain. Nakon što je prva faza upoznavanja s ovim fenomenom protekla tako da je iz nje svako ko je to želio već doznao o čemu je riječ, poseban predmet interesovanja i proučavanja postao je blockchain.
Riječ je o bazi podataka raspoređenoj između svih čvorišta koja učestvuju u sistemu koji obuhvata bitcoin protokol, a u čijoj kopiji se nalazi trag svake transakcije koja je ikada napravljena tako da je moguće doći do informacije koji iznos bitcoina je u određenom trenutku bio u nekom digitalnom novčaniku.
Snaga blockchaina je u decentralizovanosti svih vrsta transakcija koja omogućava različite načine pristupa i razmjene digitalnih valuta. Osim toga, blockchain omogućava stvaranje zapisa koji se ne bi mogli izbrisati čak i kada bi neka centralna prodavnica bila napadnuta. Zahvaljujući ovim karakteristikama blockchain ima potencijal da poveća nivo bezbjednosti i odgovornosti u različitim industrijama. Upravo raznovrsnost industrija u kojima se može koristiti ukazuje da je riječ o konceptu budućnosti.
Već neko vrijeme javnost se upoznaje s konceptom virtuelne stvarnosti (Virtual Reality) – VR, kojem se počelo pridruživati objašnjavanje proširene stvarnosti (Augmented Reality) – AR, a upravo ova oblast otvara put većoj zastupljenosti tehnologije i principa baziranih na blockchainu. Uz sve veće i sve raznovrsnije mogućnosti kreiranja digitalne umjetnosti, šanse za startup kompanije koje se opredijele za djelovanje u ovoj oblasti veće su nego što je ijedan tehnološki segment ikada ponudio. Drugim riječima, blockchain će, izvan platformi namijenjenih prometu kriptovaluta, stvoriti osnovu za ispoljavanje kreativnosti u svim oblastima koje se baštine na sličnim principima, naročito onim pomoću kojih se podstiče razmjena znanja i dostupnost obrazovanja. Posebna transformacija očekivana je i u oblasti pružanja finansijskih usluga, prije svega jer mjerljivost svih parametara, preciznost i prihvatljiv nivo ulaganja subjekte uključene u proces neće natjerati na megalomanske provizije kakve su sada prisutne na tržištu, zahvaljujući čemu bi kreditiranje moglo postati istovremeno isplativije i za povjerioca i za dužnika. Ovo ne treba shvatiti kao prijetnju bankarskom sektoru ili koncept koji bi trebalo da mu predstavlja alternativu, već kao ono što upravo postojećim finansijskim institucijama može poslužiti za snižavanje transakcionih troškova i uspostavljanje preciznije kontrole.
Prihvatanje realnosti
Najveća američka elektronska berza Nasdaq najavila je prošle godine, kao jedan od prvih istaknutih finansijskih servisa, testiranje bitcoin tehnologije u realnom svijetu. Zahvaljujući ovom pristupu očekuje se i testiranje blockchain trgovanja akcijama kompanija, među kojima su najprimamljivije Uber i Aribnb, čiji se izlazak na berzu nakon inicijalne javne ponude tek čeka. U Nasdaqu su blockchain tehnologiju ocijenili najvećim skupom šansi koji je moguće zamisliti u deceniji koja dolazi. Na razvoj tehnologija koje su vezivane za bitcoin i blockchain u početku se gledalo kao na suprotstavljanje postojećem finansijskom sistemu. Za jedne je ovo djelovalo kao Sizifov posao, jer pobuniti se protiv onoga što skoro čitav vijek, kroz različite kanale samo učvršćuje podršku nije imalo smisla, jer bi se svelo na bespotrebno ulaganje truda. Sa druge strane, jednom dijelu javnosti povećanje zastupljenosti peer-to-peer tehnologije ulivalo je tračak nade da će sadašnji sistem, koji je rezultirao nepravednim bogaćenjem jednih i ograničenjima nametnutim drugima, uskoro biti zamijenjen nečim novim. Načelno bi se moglo reći da je došlo do pomirenja dvaju koncepata, onog koji odbija da se transformiše i onog koji odbija primjenu u postojećem svijetu. Svemu tome doprinio je razvoj servisa baziran na sličnim osnovama, a upravo servis koji omogućava dijeljenje vožnji Uber, kao i rezervisanje i iznajmljivanje smještaja prilikom putovanja koje je obezbijedio Airbnb pokazuju da ono što je nastalo iz dobre namjere za kratko vrijeme postaje unosno.

Prva pomisao na smanjenje cijena kod potrošača ne stvara pomisao na beznađe. no kada je ova pojava neželjeni rezultat tržišnih kretanja, razloga za ushićenost što će se za nepromijenjen nivo primanja moći kupiti više vremenom postaje sve manje

Snižavanje cijena proizvoda i usluga, odnosno deflacija, pojava je protiv koje se, nakon neduge pauze, veliki broj zemalja ponovo bori, zbog čega ni crnogorska ekonomija nije izuzeta. Dok bi se svjedoci hiperinflacije s početka 1990-ih godina, kada je nivo cijena povećavan tolikom dinamikom da ih je bilo apsurdno bilježiti, mogli zapitati zašto je blago pojeftinjenje ono što bi trebalo da ih zabrinjava, kreatori monetarne i finansijske politike u eurozoni u svakom pomjeranju cijena naniže vide pokazatelj da do oporavka zapravo dolazi veoma sporo.
Za razumijevanje u kojoj mjeri pojava, koja se sve češće naglašava kao indikator nezadovoljavajuće situacije na evropskom tržištu, zaista to i otkriva, pa je neophodno pravilno razumjeti i razgraničiti pojmove smanjenja stope inflacije i deflacije. Potom je potrebno uspostaviti nomenklaturu deflacije, kako bi se omogućilo napuštanje čestih makroekonomskih zabluda, te potom napustiti lažnu dihotomiju o tome da je inflacija manje zlo, a da deflacija donosi veće poteškoće. Ovo će omogućiti otkrivanje ključne ekonomske osnove većine politika koje se sprovode kako bi se suzbila deflacija, kao i destruktivnu prirodu državnih intervencija u monteranoj oblasti.
Sadašnji koncept inflacije i deflacije i inflacije znatno se razlikuju od onoga što je bila njihova ranija percepcija. Promjena značenja, koja jedna od tipičnih odlika sadašnjice, takođe je izmijenila tradicionalnu konotaciju inflacije i deflacije. Ono što se u većini slučajeva sada naziva inflacijom i deflacijom više nijesu odnosi povećanja i smanjenja količine novca, već njenih zabrinjavajućih posljedica opšteg trenda povećanja ili smanjenja cijena robe široke potrošnje u odnosu na nivo zarada.
U finansijskoj terminologiji više ne postoji izraz koji može da predstavi značenje inflacije, zbog toga se sve teže i boriti protiv pojave koju je nemoguće pravilno definisati. Klasična definicija inflacije važila je samo u prvoj polovini XIX vijeka kada je intenzivno zagovaran koncept jake valute.
Vremenom su preovladale ideje onih koji su zagovarali da, ako se dozvoli doštampavanje novca u iznosu koji premašuje zlatne rezerve, odnosno stvaranje nepokrivenog papirnog novca i da će, pokriveno kreditima, to dovesti do povećanja cijena i nivoa zarada, izazivajući deficit u platnom bilansu, koji bi kasnije bio pokriven prodajom zlatnih rezervi u inostranstvu.
Nakon što je ovakva situacija primorala banke da ograniče broj kredita, budući da je kurs valute i dalje bio vezan za zlato, ono što bi u početku djelovalo kao prosperitet kasnije bi otvaralo put recesiji. Ovaj ekonomski ciklus ponavljao bi se sve dok je inflacija postojala kao posljedica doštampavanja novca koji nije bio pokriven zlatnim rezervama.
Nešto kasnije, pojam inflacije podrazumijevao je povećanje obima nepokrivene valute štampane zbog onoga što je bilo procijenjeno kao potreba tržišta.
Brojni kreator minoternih i finansijskih politika danas, međutim, imaju velikih poteškoća u razumijevanju činjenice da ključni problem evropskih zemalja odavno nije inflacija, već deflacija. Prije svega, nivo zarada stagnira, što je slučaj i sa štednjom u bankama, nivo tražnje gotovo ostaje nepromijenjen, dok se količine investiranih sredstava smanjuju.
U eurozoni jednu od ključnih prepreka predstavlja paralisan izvoz iz perifernih zemalja, naročito onih na jugu, čiji proizvodi i usluge su vremenom postali sve manje konkurentni na globalnom tržištu.
Prilikom pokušaja pronalaženja rješenja pomoću kojeg bi se izašlo iz trenutno bezizlazne faze ponuđen je i niz prilično populističkih rješenja, među kojima se isticao i predlog povećanja minimalne zarade, što bi, kako je ocijenjeno, dalje usmjerilo kretanja ka pozitivnim rezultatima. Ako se uzme u obzir šta se upravo u zemljama eurozone praktikovalo još od početka 1980-ih godina, uočljiva je pogubnost takvog pokušaja da se netržišnim mjerama utiče na ono što bi zapravo trebalo da bude cilj, a ne sredstvo.

Narodna banka Kine omogućila je prošle sedmice da kurs juana u odnosu na dolar dostigne najniži nivo od marta 2011. godine, prouzrokujući sumnje ulagača da je situacija u kineskoj ekonomiji zapravo lošija u odnosu na ono što se sada prikazuje

Napori Kine da prema finansijskim parametrima što brže sustignu Sjedinjene Američke Države sve češće rezultiraju tržišnim turbulencijama u kojima potezi u Šangaju imaju višestruko snažniji globalni uticaj u odnosu na dešavanja na Wall Streetu. Drugim riječima, sve one oblasti u kojima američki parametri još djeluju suviše daleko od kineskih za sada su u drugom planu dok kretanje juana zabrinjava ulagače širom svijeta.
Nakon kraha kineskih berzi u ponedjeljak, a zatim i zatvaranja Šangajske berze, što se kasnije prelilo i na evropsko i američko tržište kapitala, Narodna banka Kine odlučila je da kroz repo aukcije u finansijski sistem ubrizga oko 20 milijardi dolara kako bi stabilizovala tržište akcija. U pitanju je najveća finansijska injekcija od septembra, no umjesto da djeluju stimulativno, efekti ove mjere izuzetno su obeshrabrujući, naročito među zapadnim ulagačima.
Berzansko trgovanje u Šangaju i Šenženu ponovo je obustavljeno u četvrtak, nešto manje od pola sata nakon otvranja tržišta, nakon što su akcije nastavile da gube vrijednost, potonuvši čak i više od sedam odsto, što je uslovilo najveće dnevne gubitke kineskih berzanskih indeksa još od sredine 2007. godine. Za manje od 15 minuta cijene akcija potonule su čak pet odsto, dok je vrijednost od ukupno sedam odsto izgubljena odmah nakon nastavka trgovanja, kojem je prethodio 15-minutni prekid. Ono što je najviše iznenadilo ulagače bilo je zvanično fiksiranje kursa kineske valute u odnosu na američki dolar na 6,5646, nešto više od očekivanih 6,5568.
Turbulencijama na kineskom tržištu prethodilo je uvođenje novog pravila za ograničavanje promjene cijena akcija sa A liste, na osnovu kojeg se trgovina obustavlja nakon što se uoči da se dnevna promjena vrijednosti naviše ili naniže promijeni pet odsto, a ukoliko se, nakon ponovnog uspostavljanja prometa, cijena akcije nastavi pomijerati do promjene vrijednosti od sedam odsto, prekida se trgovanje u tom danu.
Ulagači na svjetskim deviznim tržištima sa sjedištima u Njujorku i Londonu posljednjih godina navikli su da do tančina filtriraju svaku izreku zapadnih donosilaca odluka, uključujući pored sadržaja ton i prilike u kojima se saopštavaju.
Usmjerenost na ovakve izvore informacija o daljim kretanjima uslovljena je dominantnošću zapadnih valuta u ukupnoj valutnoj razmjeni gdje od svih transakcija 90 odsto obuhvata dolar. Razmjena eura za neku drugu valutu obuhvata oko 40 odsto ukupnih valutnih parova, dok juan, koji je upravo bio ključni uzrok tržišnog haosa, zauzima svega dva odsto.
Kurs kineske valute u 2015. godini smanjen je 4,7 odsto, što predstavlja rekordan godišnji pad vrijednosti, otvorivši time put daljem obaranju vrijednosti juana, u cilju stimulisanja izvoza. Upravo ovakve okolnosti i želja kineskih monetarnih vlasti da ovakvim mjerama stimulišu izvoz razlog su povećane zabrinutosti vlada svih drugih zemalja kojima je Kina na listi vodećih spoljnotrgovinskih partnera.
U ovoj paradoksalnoj situaciji uočljivo je da nešto što načelno ne dominira trgovanjem zapravo ima suštinski uticaj na tržišne procese. Riječ je o jednom od mehanizama kroz koji se ispoljavaju strahovi ulagača da bi slabljenje kineske ekonomije moglo snažno narušiti globalne finansijske tokove.
Kada je riječ o zemljama u razvoju, njihov uticaj na valutna tržišta uočljiv je uglavnom u ekstremnim situacijama u kojima bi se neka od tih zemlja suočila sa dešavanjima koja bi imala znatno širi uticaj. Ipak, iako to u tehničkom smislu jeste, Kinu nije moguće posmatrati kao zemlju u razvoju, prije svega zbog veličine tržišta, ali i zbog često nepreciznih ili prikrivenih, veoma nepouzdanih podataka.
Ovakva dešavanja stvaraju ambijent u kojem bi makroekonomski trendovi, kao i parametri koji bi bili uzimani za kreiranje monetarne i fiskalne politike mogli sve više da utiču na proces donošenja odluka ulagača koji bi bili na dodatnom oprezu, manje spremni da rizikuju. Smanjen obim trgovine, kao posljedica nespremnosti na tržišne izazove prouzrokovao bi poteškoće zbog nelikvidnosti ukoliko dođe do bilo kakvog narednog iznenađujućeg poteza u kineskoj monetarnoj ili ekonomskoj politici.
Cijela 2016, ali i godine nakon nje, biće u znaku prilagođavanja kompleksnim potezima kineskih monetarnih vlasti, a sve u sijenci zabrinutosti zbog nedovoljnog rasta donedavno jedne od najbrže rastućih svjetskih ekonomija. U cijeloj priči ne treba zaboraviti da Kinu tek čeka kompleksan proces strukturnih reformi koji će, što se više bude odgađao, samo nastaviti da prolongira neizvjesnost, a čije sprovođenje bi, naročito u početku, moglo umanjiti nivo ekonomske aktivnosti.

Početak godine obilježile su dvije dramatične vijesti, koje naizgled dolaze iz potpuno različitih oblasti, ali se u ravni presjeka umjetnosti i finansija spajaju.

Jedna je kineska devalvacija juana, koja je učinilla da prvu sedmicu na globalnom planu okarakterišu čak i neki istorijski najlošiji pokazatelji i nikada veći pesimizam po pitanju oporavka svjetske ekonomije u ovoj deceniji.

Druga je odlazak velikog umjetnika Dejvida Bouvija, koji je angažman u muzici, slikarstvu i modi upotpunio onim što je u finansijskom svijetu preteča elektronskih bankarskih usluga.

U Bouvijevom opusu ostala je i čuvena numera “China Girl”, u kojoj pjeva da će kineskoj djevojci dati televizor i čovjeka koji vlada svijetom. Pjesma je, zapravo, metafora na infiltriranje zapadnjačkog načina života u Kinu i ekspanzije tehnološke ideologije.

Kreatori kineske politike još jednom su ukazali na uticaj koji kretanja u toj zemlji imaju na ostatak svijeta, te da im je tehnologija koju su preuzeli iz zapadnog svijeta samo pomogla da svoj uticaj prošire.

5 Novac 1

5 Novac 2-3

5 Novac 4-5

5 Novac 6-7

5 Novac 8-9

5 Novac 10-11

5 Novac 12

Na osnovu odluka u monetarnoj politici Sjedinjenih Američkih Država nikada nije bilo jasnije da, za razliku od velikog broja zemalja, vodeća svjetska privreda ima dvostruku mogućnost usmjeravanja tržišnih kretanja, pomjerajući kurs dolara onako kako joj u trenutku najviše odgovara. To, međutim, izuzetno šteti zemljama u razvoju, koje su iscrpile sve mehanizme zaštite, štiteći se upravo od američkog uticaja na povjerenje u njihove nacionalne valute.

U ekonomsku i finansijsku 2016. godinu ušlo se bez velike doze optimizma, naročito nakon što je skoro cijela 2015. protekla u znaku nepovoljnih dešavanja, uz veliko ulaganje napora da se vrati na put oporavka.
Ono što bi se sa ove distance i pred postojećim izazovima moglo reći je da bi, sudeći po brojnim parametrima, bilo prilično dobro kada bi se ponovila većina pojedinosti koje su obilježile prethodnu godinu. Drugim riječima, negativnih pojava uvijek može biti još više, njihove specifičnosti mogu biti još teže, a posljedice dublje, dok s obzirom na okolnosti, ekonomijama, naročito evropskim, prijete brojni rizici, a jedan od njih već se nazire kroz zabrinjavajući povratak deflacije.
Tokom protekle godine sve oči bile su uprte u podatke o kretanju kineske ekonomije, a čim je stopa rasta bruto domaćeg proizvoda kliznula ispod psihološke granice od sedam odsto, zavladao je pesimizam koji je najuočljiviji bio na tržištima.
Pored Kine, iz koje dolaze ključni signali za buduća kretanja nivoa potrošnje, cijene zaliha spoljnotrgovinske razmjene, zemlje u razvoju obuhvataju više od polovine svjerske ekonomske scene, uz konstantan rast tog udjela.
Prema paritetu kupovne moći zemlje u razvoju činile su u 2015. čak 58 odsto globalnog tržišta, a finansijske poteškoće najvećih od njih ujedno su i najveći razlozi za zabrinutost u globalnoj ekonomiji. Prošlogodišnje promjene u kamatnoj politici Sjedinjenih Američkih Država odlagane su iz mjeseca u mjesec upravo zbog upozorenja Međunarodnog monetarnog fonda da bi kraj ere jeftinog novca najviše naštetio upravo zemljama okupljenim pod BRICS akronimom – Brazilu, Ruskoj Federaciji, Indiji, Kini i Južnoafričkoj Republici. U 2016. očekuje se nastavak bitke sa starim problemima i to takav da im se ne samo u ovoj, već ni u narednoj godini ne nazire kraj.
Činjenica da udio zemalja u razvoju u globalnoj razmjeni rastao na račun američkog, odsustvo labave monetarne politike u najvećoj svjetskoj ekonomiji sugeriše da će u 2016. borba biti izuzetno teška i nepovoljna po zemlje BRICS bloka, u kojima i pored ovoga postoji niz destabilizujućih faktora. U ovakvim okolnostima najviše zabrinjavaju dešavanja u Kini, čiji bi se udio u globalnom rastu sa 35 odsto već do 2020. godine, prema prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, mogao smanjiti na 30 odsto.
Metodologija koju je, da bi došao do ovih podataka, koristio MMF ne omogućava jasniji uvid u konkretne uzroke ovakvog trenda, zbog čega nije najjasnije ni koliko su zastupljeni politički rizici, no zemljama u razvoju nesumnjivo slijedi najteža godina u ovom vijeku.
U većini zemalja u razvoju postoje nedoumice o tome dokle vrijednost američkog dolara može da jača nakon povećanja kamatnih stopa. Slabljenje njihovih nacionalnih valuta u ovakvim okolnosti može voditi ka većem inflatornom rastu, kao i odlivu kapitala iz zemlje. Da bi spriječile ovakve pojave BRICS zemljama preostao je samo jedan konkretni mehanizam i to upravo po američkom receptu, a to je manje popustljiva kamatna politika. Problem ovih zemalja je što bi se u takvim okolnostima spriječio inflatorni šok i u jednoj mjeri ne samo zadržao kapital, već i privukle investicije, ali bi sa druge strane najveća šteta bila pričinjena izvozu, čime bi se samo produbile poteškoće u povratku na put rasta.

Mogući novi tržišni potresi

Kada je riječ o situaciji na tržištu kapitala, ulaganje u 2016. odvijaće se s mnogo više oklijevanja, zbog brojnih rizika koji su nastali u prethodnoj godini i koji će se ponavljati u sve kraćim vremenskim intervalima. U takvim okolnostima prinosi na akcije i obveznice biće znatno niži, a uzevši u obzir krah kineskog tržišta koji se dogodio u avgustu, nije izostavljena ni mogućnost da se slična situacija, u možda manjem, ali nikako neznatnom obimu, dogodi do kraja godine.
Postoji velika vjerovatnoća da bi indeks S&P 500 u 2016. mogao izgubiti čak četvrtinu vrijednosti, kako se situacija od sredine godine bude pogoršavala. Situacija na tržištima, odnos cijena akcija, berzanske robe, kurseva valuta i brojni pokazatelji ukazuju na situaciju veoma sličnu onoj koja prethodi krizama.

Nove odluke Feda

Svaka naredna odluka Federalnih rezervi da dodatno povise kamatne stope, koje su u decembru sa 0,25 odsto, nakon devet godina, povećane na 0,5 odsto, učiniće da dolar dodatno poraste u odnosu na sve druge svjetske valute. Sa druge strane, svaki naredni potez drugih centralnih banaka, poput onih kojima se u eurozoni i Japanu omogućavaju monetarni stimulansi, usloviće slabljenje tih i sa njima povezanih valuta prema dolaru. Ovo je izuzetno nezahvalna situacija, jer će, osim SAD, svi drugi subjekti već iskoristiti sve raspoložive mehanizme da intervenišu dok, sa druge strane, Fed kao džokera uvijek ima mogućnost da ponovo uvede ne tako davno ukinute stimulanse. Ukoliko se u prvoj polovini godine utvrdi da su već stvoreni uslovi da američke pozajmice dodatno poskupe, već na kraju godine američka privreda mogla bi se, zbog otežanog izvoza, suočiti sa usporavanjem. S obzirom da je od donošenja finansijski veoma kontroverzne odluke o američkim kamatnim stopama prošlo tek manje od mjesec dana, još nema jasnijih pokazatelja o tome kako će tržišta zaista reagovati u narednim kvartalima, ali ukoliko se uoče neželjeni efekti po američku privredu, njihovo eliminisanje dodatno će destabilizovati ekonomije u razvoju kojima je kraj politike jeftinog novca već naštetio.

4 Novac 1

4 Novac 2-3

4 Novac 4-5

4 Novac 6-7

4 Novac 8-9

4 Novac 10-11

4 Novac 12

3 Novac 1

3 Novac 2-3

3 Novac 4-5

3 Novac 6-7

3 Novac 8-9

3 Novac 10-11

3 Novac 12

Svjetskoj ekonomiji već odavno nedostaje optimizma, no ako ga potražimo u prognozama za 2016. godinu, ona može početi prilično obeshrabrujuće.

Psihološki faktor nikako nije zanemariv ni kod tržišnih kretanja, što će biti posebno važno ukoliko se cijena unce zlata spusti ispod 1.000 dolara (a hoće), barel nafte ispod 30 dolara (a može) te cijena bitcoina premaši 500 dolara (a trebalo bi i više).

Dva prošlogodišnja događaja posebno treba imati na umu – kineski tržišni šok usljed devalvacije juana, koji bi se mogao ponoviti, kao i američko povećanje kamatnih stopa, čiji se nastavak očekuje, a upravo zahvaljujući njima, naročito u drugoj polovini godine neće biti velikih prinosa na bilo kakve uloge.

I u 2016. vidjećemo da jedino američka privreda uvijek ima način više da se zaštiti, za razliku od drugih, koje su upravo njeni potezi najviše uzdrmali.

1 Novac naslovna

2 Novac Intervju MNSE

3 Novac LAMS projekat

4 Novac Biznis centar PG

5 Novac prevodi

6 Novac Tema broja Nafta

01 

02 

03

04

05

06

07

08

09

10

11

12