Novac br. 39: Bilion

Programi kvantitativnog popuštanja ostaće nesumnjivo ono po čemu će u finansijskoj istoriji biti upamćena druga decenija ovog vijeka, jer su se na taj potez odlučili i oni koji su ga dugo odbijali. Evropska centralna banka upravo je saopštila podatak da su tokom osamnaestomjesečnog QE programa otkupljene obveznice vrijedne čak bilion eura.

novac-39Program kvantitativnog popuštanja načelno obuhvata izuzetno moćan paket mjera koje su uveliko premašile očekivanja tržišta, no način na koji sistem doslovno sam sebe otkupljuje imovinu da bi tržištima podigao vrijednost zapravo negativno utiče na sve pokušaje promjena, jer prije svega odlaže ekonomske reforme u pojedinim evropskim zemljama, čak i tamo gdje postoje naznake privrednog rasta.

Finansiranje bilo čega vanrednog u okolnostima kada su sredstva zarobljena u kupovini imovine koja ima niske pšrinose onemogućava ulaganje u bilo šta što omogućava razvoj, poput infrastrukture. ECB se vodeći ovaj program odlučila da prekine korišćenje negativnih depozitnih stopa kako bi obarala euro u odnosu na druge valute, obeshrabrujući plasiranje kapitala širom eurozone.

Drugim riječima ECB je prestala da rizikuje u pravljenju kursnih razlika u nadi da će time podstaći izvoz i privredu, odlučivši da negativnu depozitnu stopu upotrijebi samo da bi ponovo aktivirala kreditiranje. Ni hiljadu milijardi eura koji su ovako procirkulisali nijesu dali rezultat kakav je očekivan početkom 2015. kada je QE najavljen. Oporavka, međutim, i dalje nema.

Advertisements

Novac br. 38: Demistifikovanje

Dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, za razliku od često politički obojenog priznanja za mir i onog za mnoge najneposrednijeg, za književnost, vrlo često prođu nezapaženo, bez detaljnog predstavljanja dostignuća i pojašnjenja široj javnosti, već se ona sa njima upoznaje tek kad se traže odgovori na pitanja o uzrocima i posljedicama krize.

novac-38Kada je 2013. podijelio ovo priznanje sa Larsom Peterom Hanseom i Robertom Šilerom, profesor sa Univerziteta u Čikagu Judžin Fama bio je poznat samo u stručnim krugovima, najviše zahvaljujući odličnom udžbeniku o osnovama finansija, koji je već četiri decenije neizostavna literatura brojnih akademskih radova fokusiranih na tržište kapitala.

Fami i njegovim saradnicima pošlo je za rukom da utvrde zakonitosti u kretanju cijena aktive, konstatujući da cijene akcija fluktuiraju znatno više nego dividende korporacija, kao i da odnos cijena u odnosu na dividende pada kada je visok, odnosno raste kada je nizak.

Riječ je o zakonitosti koja u finansijskom svijetu ne predstavlja nikakav novitet, ali je način na koji je objašnjena inovativan. Famino nedavno sučeljavanje sa kolegom Ričardom Talerom o efikasnosti tržišta još jedan je pokazatelj da nijedna tržišna situacija nije neobjašnjiva ukoliko se takvom ne želi predstaviti.

Demistifikovanjem načina na koji je berzanski mag Voren Bafet zaradio novac Fama je, pojasnivši vezu između svega onoga što se već znalo, ali je bilo rasuto u različitim teorijama, još jednom indirektno upozorio na štetnost poteza koji donose kratkoročnu korist. Suština njegove poruke je jasna – zarada na tržištu kapitala nije uslovljena besprekornim pozavanjem ove oblasti, već posjedovanjem prave informacije u pravo vrijeme.

Novac br. 37: Gejming

Događaji poput prošlosedmičnog Gamescom sajma u Kelnu pokazuju moć jedne industrije koju u razmatranju prilika na tržištu oni koji se fokusiraju na “ozbiljno” i “životno” često zaobilaze, no kada se obrati pažnja na brojke, one su impresivne i “ozbiljnije” nego što se ranije ikada moglo pretpostaviti da će biti.

novac-37Sve veći broj naučnih studija ukazalo je na neraskidive veze između igranja igara i produktivnosti u učenju i poslovanju, a naročito ostvarivanju boljih rezultata tamo gdje je potreban takmičarski duh.

Među laicima, međutim, ne samo igre, već i upotreba tehnologije ima reputaciju nečega što negativno utiče na zdravlje, no nauka uporno pokazuje suprotno, što je nesumnjivo jasan signal da laičkim procjenama da su računari, smartfoni ili gejming štetni nije mjesto u XXI vijeku i da ono što može doprinijeti ličnom, profesionalnom napretku treba prestati demonizovati.

Igranje igara može u velikoj mjeri pomoći u učenju i radu ukoliko se vodi računa odabiru igre prema načinu na koji je osmišljena i razvijena. Na ovaj način je i developerima u gejming industriji skrenuta pažnja na ogromne potencijale u sferi kreiranja igara kod kojih je prepoznato da pozitivno utiču na kognitivne procese, budući da sve prilike na tržištu ukazuju da će tražnja za njima rasti.

Otpor u ovoj oblasti je suvišan, jednako koliko i onaj koji bi postojao u nekoj drugoj industriji čije vrijeme tek dolazi, a još besmislenije je vjerovanje da je ostvarenja velikih gejmerskih studija ikada iko mogao prevazići, bez obzira na životnu dob. Ako je nekada važilo da je čovjek star onda kada prestane da se igra, u vremenu gejminga i jutrave za novim nivoima i boljim rezultatima taj trenutak označava onaj u kojem postaje gubitnik.

Rio 2016: Budžetske rupe ni OI ne mogu da popune

Olimpijske igre koje se ove godine održavaju u Rio de Žaneiru bile su osmišljene ne samo kao faktor koji će doprinijeti rastu brazilske ekonomije, već i kao prilika da prva iz akronima BRIC zemalja u razvoju pokaže svoja dostignuća tokom prethodne decenije, koja su joj pomogla da se tramsformiše u moderno društvo.

rio-2016-novacUmjesto promocije dostignuća zemlje u razvoju, veliki sportski događaj prilika je u kojoj su se jasnije nego ikad vidjele sve ranjivosti privrede ove zemlje – krizni talas, koji je naišao nešto kasnije nego u razvijenim zemljama, teško je narušio godinama teško dostizani balans, stopa nezaposlenosti je porasla, inflacija stvara dodatni pritisak, a sve ovo prate politički skandali zbog kojih se odlaže mogućnost pronalaženja institucionalnog rješenja ovih gorućih problema.

Rio je izabran za grad održavanja Olimpijskih igara prije sedam godina, kada je situacija bila znatno povoljnija i kada se o Brazilu, kao i o drugim BRIC zemljama, za razliku od ostatka svijeta pogođenog dužničkom krizom, mogla ispričati drugačija, optimistična priča o uspjehu, rastu i razvoju. Dok su se mnoge industrijske zemlje borile sa problemima koji su ih pritisli otkako je u razvijenim zemljama oslabila kupovna moć, što je umanjilo tražnju za njihovim proizvodima i povećavalo spoljnotrgovinski deficit, u Brazilu je došlo do ekspanzije, zahvaljujući tražnji za njihovom naftom, rudama i poljoprivrednim proizvodima.

Standard građana u svim klasama se poboljšao – poljoprivrednici su zajvaljujući ogromnom izvozu imali više novca nego ikad, nezaposlenost je bila na rekordno niskom nivou, prihodi srednje klase su znatno uvećani, a značajan dio te razlike trošili su po tada prepunim tržnim centrima, što je dovelo do impresivnih podataka o potrošnji, za razliku od većine drugih tržišta na kojima su mjere štednje i smanjenje zarada nagrizali tržišne aktivnosti.

Poput kineske, brazilska privreda rasla je naglo, po visokoj stopi od čak 7,5 odsto na godišnjem nivou, za šta su i najoptimističniji zvaničnici znali da će biti kratkog daha, budući da je dugoročni rast po visokoj stopi neodrživ, međutim, nadali su se da će bruto domaći proizvod zadržati trend povećanja na nivou iznad četiri odsto godišnje, što je takođe dinamika koju nije bilo moguće održati.

Problemi brazilske ekonomije počeli su da se javljaju 2013. godine, nakon što je došlo do pucanja izvoznog balona koji je više od deceniju unazad rastao i uslijedio da vrijednost izveneze robe premaši 80 milijardi američkih dolara, sa svega dvije milijarde koliko je iznosila 2000. godine. Međutim, 2013. obilježila su ograničenja na mnogim poljima, što je uslovilo da stopa rasta splasne na razočaravajuća 2,3 odsto.

Veoma pesimistične prognoze međunarodnih finansijskih institucija preplavljivale su svjetske medije godinu uoči organizovanja Svjetskog prvenstva, najavljujući da čak ni fudbalski spektakli koji će privući posjetioce iz svih krajeva svijeta neće učiniti ništa što bi ulilo nadu da je oporavak moguć.

Silazni trend stope rasta počeo je 2009. godine, no posljednjih godina poseban pritisak stvara previsoka stopa inflacije, kao i visoka cijena rada nedovoljno kvalifikovane radne snage za koju, usljed nekonkurentnosti u odnosu na Kinu i Indiju, razvijene zemlje nijesu zainteresovane.

Izuzetno veliki problem predstavlja i precijenjena valuta, brazilski real, zbog učestalih intervencija centralne banke na valutnom tržištu, čiji kurs u ovakvim uslovima dodatno otežava izvoz. Tokom posljednjih nekoliko godina javili su se i brojni poremećaji u oblasti fiskalne politike, gdje su prihodi osjetno sniženi zbog naglog rasta crnog tržišta. Problem se pokušavao riješiti pomoću brojnih reformi, koje su, međutim, sprovedene potpuno neuspješno, pa su vidljivi rezultati izostali.

Godina u kojoj se održavalo Svjetsko prvenstvo u fudbalu za Brazil je bila značajna i zbog održavanja izbora, zbog čega se vladajuća Radnička partija suočavala sa ograničenijima da zadrži povjerenje birača, a da ujedno sprovede i sve mjere neophodne za snižavanje stope inflacije sa dugogodišnjih više od šest odsto na planiranih 4,5 odsto i zaustavi rast javne potrošnje, kao i da se izbori sa sivom ekonomijom, što su poreske vlasti prinuđene da rade na prilično nepopularan način.

Nesumnjivo je da se očekuje pozitivan efekat Olimpijskih igara u Riju kada je riječ o potrošnji, naročito zbog miliona stranaca koji će tokom tog događaja posjetiti zemlju u kojoj su potrošačke cijene prije početka uvišestručene, međutim, iznosi uloženi u pripremu infrastrukture upravo su ono što je stvorilo velike praznine u brazilskom budžetu. Vrijeme održavanja Olimpijskih igara prati nagli pad u cijenama nafte, rude gvožđa, šećera i druge robe koju Brazil izvozi, a koji je pritom u velikoj zavisnosti od jednog spoljnotrgovinskog partnera – Kine, koja se takođe suočava sa usporavanjem rasta i brojnim ograničenjima.

Kombinacija rastuće inflacije po stopi od čak 8,8 odsto na godišnjem nivou, dvogodišnjeg trenda konstantnog smanjenja broja investicija, dvocifrene stope nezaposlenosti, oslabljenih javnih finansija, nemira u nezadovoljnoj radničkoj klasi koji su sve učestaliji i političke paralize prouzrokovane korupcionaškim skandalima stvorila je teren na kojem da sada zaigraju ni najveći ekonomski stratezi ne bi mogli da ostvare ni utješan rezultat.

191
milijarda dolara od izvoza

Poput drugih zemalja u razvoju, Brazil je podstakao rast prodajom sirovina koje su pretežno korišćene za industrijsku proizvodnju u Kini. Očekivanja po pitanju privreda ovih zemalja prije nekoliko godina bila su izuzetno optimistična, no aktivnosti u kineskim fabrikama počele su da usporavaju, pa je tražnja za robom drastično smanjena. Cijene gvožđa, brazilskog najvažnijeg izvoznog proizvoda sa udjelom od 12 odsto opale su za čak 75 odsto, čineći da zarada opadne sa 256 milijardi dolara, koliko je iznosila 2011. godine na 191 milijardu, koliko je izvezeno prošle godine.

303
funkcionera pod istragom

Finansijski problemi Brazila duboko su ukorijenjeni u institucionalnim ograničenjima velikih razmjera. Brazilska predsjednica Dilma Rusef, koja je na tu funkciju izabrana 2014. godine, suspendovana je u maju nakon optužbi za manipulisanje budžetskim podacima, čime je nastojala da ekonomsku sliku zemlje prikaže prihvatljivijom. Skandal je, međutim, samo jedan u nizu, a najveći se vezuje za energetsku kompaniju Petrobras, zbog čega je čak 49 od 81 člana Senata Brazila i 303 od 513 članova Donjeg doma pod istragom zbog optužbi za teška krivična djela.

8,8
odsto godišnja stopa inflacije

Jedan od najvećih uspjeha Brazila je postizanje nedavnog stanja u kojem je došlo do eksplozivnog ekonomskog rasta, kojim je pripitomljena nekontrolisana inflacija koja se javila prije skoro dvije decenije. Monetarne vlasti Brazila poigrale su se sa uvođenjem nove valute, brazilskog reala 1994. godine. Uvođenje valute, koja je u prvim godinama imala 1:1 odnos prema američkom dolaru, dok se dolar danas mijenja za 3,18 reala samo je privremeno suzbilo inflaciju, koja se nakratko približila dvocifrenoj stopi, a sada se vratila na i dalje zabrinjavajućih 8,8 odsto na godišnjem nivou.

5
kvartala traje recesija

Stanje recesije ekonomisti proglašavaju nakon što uoče da je dva uzastopna kvartala pratilo usporavanje privrednih aktivnosti. Velika recesija na prelasku iz 2008. u 2009. trajala je četiri kvartala, a Brazil se sada suočava sa onom koja traje čak pet godina. Brazilsku javnost ipak u manjoj mjeri uspjela je da ohrabri prognoza Međunarodnog monetarnog fonda objavljena prošlog mjeseca prema kojoj bi u zemlji već početkom 2017. mogao biti zabilježen rast, no sa vladom koja je u krizi i nemogućnošću Senata da donosi ključne odluke, teško je uspostaviti odlučujuće korake.

10,9%
je stopa nezaposlenosti

Značajnu ulogu u jačanju privreda BRIC zemalja igralo je rapisno poboljšanje standarda srednje klase, koja je dobila kvalitetniji pristup stanovanju, obrazovanju i zdravstvenim uslugama, a došlo je i do vidljivih pomaka u potrošnji, koja je omogućavala punjenje budžeta. Međutim, stopa nezaposlenosti nedavno je dostigla 10,9 odsto, što je drastično uticalo na održivost srednje klase i uzdrmala radna mjesta za još milione sada zaposlenih građana Brazila. Iako bi otvaranje novih mjesta uslovilo rast, poslodavci su ipak okrenuti štednji, zbog čega nema pomaka na ovom polju.

Novac br. 36: Brazil

“A sada, dragi slušaoci, nešto što će vas razveseliti”, rekao je nedavno voditelj programa na lokalnoj radio-stanici, pripremajući se da pusti stari brazilski hit “Chorando Se Foi”, poznatiji kao “Lambada”.

novac-36I zaista, ritam ove numere one koji ne razumiju riječi odaljava od pomisli da je u pitanju pjesma sa jednim od najtužnijih i najdepresivnijih tekstova, na isti način na koji nepoznavanje specifičnosti neke pojave odvraća neupućene od suštine problema, poput onog koji danas postoji u brazilskoj ekonomij.

Još od Mundijala pretprošle godine vjerovalo se da će skoro četiri miliona posjetilaca doprinijeti rastu potrošnje koja je zamišljena kao dovoljno stabilna da se popune praznine u brazilskom budžetu, no to se nije dogodilo.

Slična očekivanja postojala su prije otvaranja Olimpijskih igara u Riju, kada se vjerovalo da bi veliki sportski događaj mogao pomoći privlačenju kapitala, ali i ovoga puta optimizam je bio neutemeljen.

Nivo potrošnje jeste zadovoljavajući, ali je nedovoljan da doprinese rastu, no mnoge međunarodne finansijske instititucije nije odvratio od namjere da objave prognoze koje najavljuju skoriji rast posrnule brazilske ekonomije.

Poigravanje prognozama već je viđeno na tržištima onih zemalja kod kojih su neutemeljene najave uticale na drastične promjene u odnosu ponude i tražnje državnih obveznica.

Sportsku scenu već godinama potresaju skandali o namještenim rezultatima za potrebe klađenja, no kada to finansijski igrači čine kako bi manipulisali cijenom hartija od vrijednosti šteti koja nastaje javnost se čudi poput promjene rezultata u posljednjoj sekundi.

WP: Šta je loše u kineskom finansiranju startapova iz Silicijumske doline

Piše: Elizabet Dvoskin (Washington Post), prevod A.N.R.

Startap Quixey iz Mauntin Vjua u Kaliforniji izazivao je zavist mnogima u Silicijumskoj dolini kada je kompanija najavila multimilionsku investiciju jedne od kineskih najvećih i najmoćnijih tehnoloških kompanija, Alibabe. Aranžman od 110 miliona dolara, podijeljen u dvije runde finansiranja 2013. i 2015. godine, bio je posljednji dokaz da bi bogati kineski investitori platili premium cijene da bi dobili udio najprivlačnijih mladih kompanija u toj oblasti.

washington postNo, onda je uslijedilo nešto sasvim pogrešno: kompanija Alibaba je prestala da plaća, navode upućeni izvori. Startap je ostavljen na cjedilu dok Alibaba nije uzvratila teškom pogodbom: pozajmićemo vam novac, a vi morate obećati da nas nećete tužiti.

Nakon nekoliko mjeseci pregovora bez predaha, Quixey je došao do novog sporazuma. U kompaniji je u četvrtak rečeno da joj je pozajmljeno 30 miliona. Ta sredstva su, kako se navodi, od Alibabe i drugih, obećana pod uslovima koji su lošiji od onih u prvobitnom aranžmanu.

Usred teškog, nezapaženog spora između kineskog giganta online trgovine i startapa Quixey, čija tehnologija omogućava korisnicima da pretražuju aplikacije, došlo je do sudara kultura – jedne koja je simbol za ova obećanja i one koja uključuje opasnosti koje Silikonska dolina ima u odnosu s Kinom.

Stručnjaci kažu da je ovaj odnos – uvijek osjetljiv, uvijek zapanjujuće kompleksan, dostigao novu tačku nagiba, dok su neviđene količine novca iz Kine sipane u Silicijumsku dolinu. Ovakvo preplavljivanje imalo je velikog uticaja na bum startapova u tom regionu. Tokom proteklih dviju godina internet giganti kao što su Alibaba, Baidu i Tencent, često nazivani kineskim Amazonom, Googleom i Facebookom, kao i desetine porodičnih firmi, lokalnih zajednica i državnih preduzeća, utrkivali su se da ugrabe udio u najsavremenijoj tehnologiji u regionu.

Investicije u Silicijumsku dolinu iz Kine, izuzimajući nekretnine, dostigle su šest milijardi dolara do kraja prve polovine 2016. godine, sa više od polovine te potrošnje koja se odvijala posljednjih 18 mjeseci, prema podacima istraživačke kompanije Rhodium Group. Investitori su bili izazvani rastućim kineskim bogatstvom tokom protekle decenije, a vlada je pogurala razvoj inovativnih tehnologija, naročito u oblastima kao što su virtuelna stvarnost i vještačka inteligencija, gdje Kina i dalje zaostaje.

“Kina shvata da joj je potreban uzor koji bi pratila dok se država nalazi u tranziciji od proizvodnje ka inovacijama”, rekao je Šušeng Žang, proslavljeni fizičar sa Stenforda koji je osnovao 350 miliona dolara vrijedan preduzetnički projekat prije dvije godine, iskoristivši bum. “To je novi digitalni Put svile”.

Sa druge strane, američki startapovi više nego ikad strijeme pristupu kineskim kompanijama bogatim novcem i novopečenim milionerima, naročito u svijetlu čvršćeg prikupljanja sredstava u okruženju Silicijumske doline. Kineski investitori takođe mogu da otvore vrata za više od milijardu kineskih potrošača uslugama i proizvodima koji se suočavaju sa zasićenošću na tržištu SAD.

Takve investicije mogu da mijenjaju putanju preduzeća u nastanku. “Startapovi i prikupljanje sredstava u Silicijumskoj dolini ne bi funkcionisali bez kineskog novca”, kazao je Kris Nikolson, izvršni direktor dvogodišnje kompanije posvećene vještačkoj inteligenciji Skymind.io, koji je dobio sredstva finansirajući se preko Tencenta i drugih kineskih investitora. Startapovi koji su odbijeni među onima koji nude preduzetnički kapital na Sand Hill Roadu i dalje mogu dobiti sredstva iz Kine, kazao je on. “To je promijenilo situaciju”.

Ali postoji i nepovjerenje na objema stranama. Američki startapovi variraju od grube taktike i moći koju sprovode kineski igrači. Neki su zabrinuti zbog kopiranja inovacija , što je dugogodišnji problem za mnoge američke korporacije koje su u partnerstvu sa kineskim firmama.

Kao novopridošli, kineski investitori ne žele da ne budu poštovani, tretirani kao naivni, ili smatrani onima koji dijele takozvani “glupi novac”, ističu rukovodioci koji s njima blisko sarađuju. U intervjuima američki preduzetnici često su navodili da kineski investitori često igraju po nepoznatim pravilima. Quixey je to naučio na teži način.

Ubrzo nakon što je kompanija dobila prvu tranšu finansiranja od Alibabe 2013. Quixey je počeo da prilagođava poslovanje kineskom konglomerat prema posebnom ugovoru, izrađujući specijalnu tehnologiju koja bi omogućila kineskim korisnicima da pretražuju kineske aplikacije unutar Alibabinog operativnog sistema YunOS.

Pretraživanje unutar aplikacija je veoma različito, gledano iz tehnološkog ugla, u odnosu na pretraživanje interneta; čak ni Google nije uspio da riješi ovakav problem. Dogovorom je predviđeno da Alibaba i Quixey dijele zaradu od onoga što Alibaba ostvari koristeći ovu tehnologiju u Kini, navode anonimni izvori upućeni u ovu oblast koji su govorili o dešavanjima ove vrste.

Početkom ove godine nastao je spor. U Alibabi su tvrdili da je startap podbacio po pitanju rezultata, Quixey je isticao da Alibaba duguje kompaniji desetine miliona dolara za posao koji je izveden tokom nekoliko mjeseci.

U međuvremenu, očekivani prihod od Alibabine kineske distribucije nikada nije stigao, kako tvrde pojedini izvori. Kompanija Alibaba je postala frustrirana činjenicom da Quixey nije diversifikovao svoje izvore prihoda, rekao je drugi izvor.

Istovremeno, Alibaba je prošao kroz veliku reorganizaciju, a startapovi čiji su autori smatrali da bi mogli sarađivati sa kompanijom, uključujući Quixey, osjetili su kako lebde okolo u vrtoglavom spletu politike i prioriteta, kako je reklo nekoliko ljudi blisko upoznatih sa materijom. Problem su dodatno pogoršale jezičke barijere, dodaju oni.
Quixey je razmatrao da tuži Alibabu, ali je procijenio da ne bi vrijedilo, navode upućeni. Nekoliko startapova može priuštiti skupu tužbu protiv svog glavnog korisnika i investitora. Pometnja je dovela do propuštenih ciljanih prihoda i odlaska ključnih rukovodilaca, dok je osnivač kompanije podnio ostavku sa pozicije izvršnog direktora.

“Naravno, cijenimo odnos sa Alibabom, oni su bili partner i investitor”, rekao je portparol startapa Quixey Skot Samson. On je odbio da daje dalje komentare. Alibaba je odbio da komentariše, pozivajući se na politiku da ne raspravlja o sadašnjim investicijama.

Osim Quixeya, mnogi investitori rekli su da odnosi Silicijumske doline i Kine, iako puni šansi, takođe obiluju kulturološkim nesuglasicama. Kao rezultat toga urušavaju se mnoga partnerstva, rekao je Džej Eum, generalni direktor TransLink Capitala, investicione kompanije u razvoju iz Palo Alta, specijalizovane za pružanje pomoći startapovima u radu sa azijskim tehnološkim konglomeratima. Eumova firma je investirala u Quixey, ali je naglasio da je ovo rekao uopšteno.

“Iako obećanje partnerstava sa Kinezima djeluje uzbudljivo i izgleda dobro na papiru, realnost zapravo zahtijeva kompromise”, rekao je Eum.

U Kini, gdje ima manje vladavine prava, moćna vlada neumorno se zalaže za vlast, a ogromna konkurencija među kompanijama, nejasne poslovne taktike su sve učestalije, kazao je Tilo Haneman, ekonomista kojeg angažuje Rhodium Group.

“Ponekad te taktike nijesu nesporazumi, već reflektuju kulturološke norme prema kojima se posao obavlja u Kini. Kineski investitori mogu zahtijevati uslove koji bi bili smatrani previše agresivnim u Silicijumskoj dolini, ali ovi uslovi bi djelovali fer u Kini”, kaže Koni Kan, partner u preduzetničkoj kompaniji Andreessen Horowitz, koji se fokusira na Kinu.
U bliskoj budućnosti će Quixey i Alibaba zakrpiti nesuglasice. Startap je kreirao novu tehnologijuza pretraživanje unutar aplikacija i najavljuje svježi set potencijalnih korisnika i partnera, navode upućeni izvori. No, Quixey više ne pravi tehnologiju za Alibabu.

Novac br. 35:

Priča o ženskom preduzetništvu ni u najrazvijenijim zemljama svijeta ne otvara se, a da se ne propusti naglasak na postojeće barijere ili makar nedovoljno iskorišćene potencijale, kao da je riječ o oblasti u kojoj važe specifična pravila i zakonitosti koje su suprotne principima funkcionisanja tržišta, sve u nadi da će se žene ohrabriti da kreativnost koju imaju i znanja i ideje koje su razvile pretoče u biznis.

novac-35Žensko preduzetništvo u Crnoj Gori staro je koliko i čitavo društvo, jer su, naročito u vremenima davnih bitaka i ratova mnoga poljoprivredna gazdinstva preuzimale žene, čineći to u ime porodice kojoj pripadaju.

Ni vjekovi koji su protekli nijesu previše unaprijedili položaj žene na domaćoj privrednoj sceni, jer je za dobijanje sredstava od kredita potrebno garantovati imovinom koja je, iako porodična, najčešće uknjižena na ime supruga.

Nemogućnost da budu samostalne u kombinaciji sa odsustvom beneficija za ženski biznis preduzetnicama dodatno komplikuje put do uspjeha, pa mnoge dobre ideje ostaju samo zamisao. Ipak, iako već do osnivačkog kapitala ili dodatnih sredstava nije jednostavno doći, postoje načini da država reguliše ovu oblast smanjenjem poreske stope za ženski biznis.

Nesumnjivo je da bi, ukoliko bi stopa PDV-a za ženski biznis bila snižena, došlo do porasta broja preduzeća čiji su osnivači žene, no ne zato što bi one time bile ohrabrene, već zato što bi njihovi muževi, braća i sinovi registrovali porodični biznis na ženskog člana porodice i tako koristili povlastice izdate sa drugim ciljem. Zbog činjenice da smo društvo u kojem se sve uspijeva zloupotrijebiti ni oni kojima su povlastice zaista potrebne na njih, nažalost, ne mogu da računaju.

Bloomberg: Odgovor na najteže ekonomsko pitanje

Piše: Noa Smit (Bloomberg), prevod A.N.R.

Savijer Gabais, ekonomista Univerziteta u Njujorku, ka kojem je usmjereno mnogo manje pažnje nego što bi trebalo, napisao je nešto što bi mogao biti najinteresantniji rad u makroekonomskoj teoriji ovih godina.

BloombergNaslov “Bihevioralni novi kejnzijanski model” ne zvuči primamljivo i rad još nije završen, ali može da pomogne u rješavanju najvažnijih i najtežih makroekonomskih debata u današnjim akademskim krugovima – da li niske kamatne stope danas izazivaju inflaciju, deflaciji ili nijedno od toga. I to bi mogao biti signal velike promjene koja treba da uslijedi u načinu određivanja makroekonomskih teorija.

Tradicionalno, makroekonomisti su vjerovali da niske kamatne stope podstiču inflaciju. No, prvo su u Japanu, a zatim i u SAD i u Evropi zadržavane niske stope godinama, a inflacija je uporno ostajala niska. Radikalna grupa ekonomista, uključujući i Stivena Vilijamsona iz Banke Federalnih rezervi iz Sent Luisa i Džona Kokrena, kojeg angažuje Hoover Institution, uveli su novu teoriju nazvanu neofišerizam, prema kojoj dugo vrijeme niskih kamatnih stopa zapravo naniže usmjerava cijene umjesto da ih podiže.

Viljamson i Kokren su u više navrata naglašavali da novi kejnezijanski model, najveći mainstream tip monetarne teorije, može lako povući neofišerske rezultate umjesto tradicionalnih shvatanja. Jedan od problema je što su standardni modeli često nejasni – oni nude niz mogućih, radikalno različitih ishoda za ekonomiju, bez mogućnosti da kažu koji će uslijediti.

Gabais rješava ove probleme jednostavnim, intuitivnim, ali hrabrim korakom. Umjesto pod pretpostavkom da su ljudi savršeno racionalni, on zagovara teoriju da imaju ograničenu pažnju – ono što psiholog Herbert Sajmon naziva “ograničenom racionalnošću”.

Kada se kamatne stope ili bruto domaći proizvod promijene, ljudi prema Gabaisovom modelu baš i ne shvataju da su stvari drugačije. Ono što je još važnije, oni su kratkovidi – ne misle toliko o vjerovatnoći da će se recesija dogoditi u narednih 10 godina, kao što je slučaj kada ona slijedi u narednih šest mjeseci.

Te se ideje vjerovatno čine očiglednim za većinu ljudi. Kada su događaji dalje u budućnosti, brinete o njima manje, zar ne? Znam da ja tako radim. Ali za makroekonomiste, ovo je prilično radikalan korak. Većina makroekonomskih istraživača su stroge pristalice kulta savršene racionalnosti.

Ako ekonomija izgleda kao pokretač ponašanja koje nije sasvim racionalno, makroekonomisti obično vraćaju unazad kako bi to objasnili kao neuspjeh ekonomskih institucija, prije nego kao rezultat ljudske psihologije. Kristofer Haus, moj profesor sa Univerziteta u Mičigenu, smatrao je da je bihevioralna ekonomija hir i da nikad ne bi imala veliki uticaj na makroteoriju.

Gabais samo može pokazati da Haus nije bio u pravu. Uz još jedan skorašnji rad Mariane Garsia-Šmit i Majkla Vudforda, Gabaisova nova teorija stavlja ljudska ograničenja naprijed i u centar, ubijajući svetu kravu homo economicusa.

A Gabais dobija mnoštvo atraktivnih rezultata. Prvo, bitka između neofišerizma i tradicionalnog monetarizma je riješena – niske kamatne stope povećavaju inflaciju neko vrijeme, a onda je smanjuju na duže staze. Tako da su obje teorije u pravu. Taj rezultat izgleda da odgovara iskustvu Japana, koji je imao nulte kamatne stope decenijama, bez kontinuiranog rasta potrošačkih cijena.

Za razliku od standardnih teorija, Gabaisov model nema nejasnoća o budućem ekonomskom putu – u ekonomskom žargonu, ravnoteža je jedinstvena. I njegove ideje takođe mogu objasniti potrošnju i ponašanje štednje preciznije od tipičnog pristupa, koji podrazumijeva da ljudi odlučuju o tome koliko će da se uštedi danas u zavisnosti od toga koliko bi mogli uraditi u dvjema narednim decenijama. Gabais takođe rješava još jednu dugotrajnu zagonetku. Standardne makroekonomske teorije kažu da takozvano navođenje naprijed, koje sprovode centralne banke, treba da ima ogroman uticaj na ekonomiju – zapravo, što dalje u budućnosti banka obećava da će preduzeti aktivnosti, to će veći efekat toga biti danas.

To nije ono što vidimo se događa u stvarnom životu. Takođe, apsolutno nema smisla – ako su Federalne rezerve obećavale da će podići kamatne stope 30 godina u budućnosti, to ne bi trebalo da odvede ekonomiju u vrtlog. Ali u Gabaisovom modelu, napredne smjernice gube magičnu moć koju imaju u standardnim teorijama.

Konačno, izgleda da se Gabaisova ideja uklapa u iskustvo sa nultim kamatnim stopama. Nominalne kamatne stope nikada ne mogu ići znatno ispod nule. U tipičnim teorijama, ovo šalje ekonomiju da zaroni u deflacionu spiralu. Ali u stvarnosti, ekonomije koje doživljavamo, veoma niske stope dugi niz godina – prvo u Japanu, a sada u SAD – izgleda da polako rastu i imaju nisku inflaciju, a ne urušavaju se. Prema Gabaisovom modelu, to je upravo ono što se dešava.

Pa šta Gabaisova teorija kaže da treba da uradimo da bismo pokrenuli ekonomiju? Fiskalni stimulans. Kada su potrošači kratkovidi, oni konzuriraju više od onoga što uslijedi kao iznenadni dobitak ili smanjenje poreza koje dobijaju, što povećava snagu potrošnje i smanjenje poreza za povećanje rasta.

Poput svih makroekonomskih teorija, Gabaisov rad, koji još nije ni u konačnom obliku – treba posmatrati kao misaoni eksperiment. Ali izgleda da rješava mnoge glavne zagonetke koje ekonomisti i kreatori politike tvrde da su povezane.

I to radi na veoma jednostavan način – onaj kojim se ostvaruje dugogodišnji san korišćenja bihevioralne ekonomije da bi se objasnili recesija i bum. Biće mi drago da vidim da li taj dokument uspijeva da uzdrma polje makroekonomije, kojem su očajnički potrebne nove ideje.

Valutni ratovi: Sudbina svijeta u rukama banaka

Na globalnoj sceni u toku je valutni rat velikih razmjera. Japan doštampava novac, to rade i SAD, Kina takođe, tako da će i EU kad tad morati na to da pristane. Sve ovo svakako nije održivo, pogotovo ne na duži rok.

Globalnu scenu današnjice karakterišu valutni ratovi ogromnih razmjera usljed činjenica da su Sjedinjene Američke Države, potom Japan i nešto kasnije Kina, a na kraju i Evropska centralna banka počele da uvode monetarne stimulanse kroz doštampavanje novca, odnosno programe otkupa obveznica kojim se povećava nivo raspoloživih sredstava, ali i prouzrokuje stanje koje je neodrživo na duži rok.

Dok je za ekonomije ovih zemalja ovo signal da bi u budućnosti mogao postojati izuzetno kompleksan problem, za finansijske centre riječ je o izdašnom izvoru zarade. Promjene kurseva valuta uslovljene su političko-ekonomskim dešavanjima u zemljama koje ih koriste, ali i potezima koje iza scene povlače vodeće banke u svijetu, nakon kojih izgleda da nekada sasvim pouzdani faktori nijesu garant očekivane promjene trenda.

Godinama sve popularnije Forex trgovanje privuklo je milione korisnika širom svijeta, što je doprinijelo vrtoglavom rastu dnevnog obima trgovanja, rastući broj onih koji uočavaju zakonitosti trgovanja i mogućnosti da se predvide pravci rasta, ali i sve veći broj izvještaja koji počinju riječju “uprkos” i objašnjenjem situacije u kojoj je došlo do neočekivane promjene prilika.

Mogućnost predviđanja kretanja kursa

Ako postoje logičke pravilnosti na osnovu kojih se do pete decimale mogu predviđati trendovi promjene valutnih kurseva, ali i ako dolazi do neočekivanih obrta u ovoj oblasti, moguće objašnjenje je samo jedno – postoje sredstva kojima se manipuliše u cilju ostvarivanja zarade pojedinih subjekata.

Naime, valutno tržište je ogromno i iz dana u dan nastavlja da raste, što onemogućava bilo kakvu intervenciju, dogovore i sinhronizovane akcije jednog broja učesnika sa velikim ulozima koji bi značajnije, pogotovo ne tako da se to odrazi na globalnom nivou mogli uzdrmati odnose među valutama. Ovo ipak ne znači da ne postoje oni koji nijesu u mogućnosti da utiču na kurseve.

Neusklađenost političkih prilika, izvještaja o ekonomskom rastu jedne zemlje, stopi inflacije, podataka o zaposlenosti i drugih parametara sa kursevima vodećih svjetskih valuta prouzrokuju ipak velike banke. One kao jedan od ključnih subjekata valutne razmjene različitim mehanizmima doprinose nestabilnosti kurseva, prije svega zato što se ogroman udio odnosi upravo na špekulativne poduhvate.

U ovakvim okolnostima tek oko pet odsto deviznih transakcija odnosi se na investicije, promet robe i usluga koje imaju efekat na realnu ekonomiju, kao i novčane pošiljke iz inostranstva stanovnicima jedne zemlje, dok sve ostalo u vodećim bankama u svijetu pripada onom segmentu iz kojeg crpe ključne izvore finansiranja i trajanja, odnosno u valutnoj razmjeni i proviziji koju zahvaljujući njoj ostvaruju.

U podacima sa valutnih tržišta za 2013. godinu navedeno je da se na dnevnoj bazi razmijeni novčana masa u vrijednosti od 5.300 milijardi dolara, odnosno 3.800 milijardi eura. Ovaj ogromni iznos ključni je izvor iz kojeg se svakodnevno finansiraju aktivnosti banaka, zahvaljujući transakcionim troškovima, koji čak i kada su marginalni, u ovoj količini svakodnevno osiguravaju likvidnost banaka kojima je, u sistemu koji finkcioniše na principu uzajamno povezanih investicionih fondova svakodnevno potreban novac.
Ipak, banke se nijesu zaustavile samo na tome da na mogućnosti konverzije novčanih sredstava iz jedne valute u drugu ostvare zaradu od provizije, već su otišle korak dalje i, nudeći mogućnost otkupa određene valute po nižem ili višem kursu, zagarantuju sebi zaradu od promjene kursnih razlika.

Jedan od ključnih aduta kojima banke raspolažu su valutni derivati čijom zloupotrebom je moguće prouzrokovati gubitke koji se mogu odraziti na čitavo jedno društvo.
Tokom posljednjih nekoliko godina, a naročito otkako su oči svjetske javnosti uprte u zemlje u razvoju, i kupovinom čijih valuta su mnogi planirali da će ostvariti dobit srazmjernu jačanju njihovih privreda, upravo zbog manipulisanja derivatima izostala je takva mogućnost, pa su nacionalne valute Brazila, Rusije, Indije, Južnoafričke Republike, Argentine i Turske u vrlo kratkom vremenskom roku gubile i do 20 odsto vrijednosti.

Paradoksi koji prate valutni par euro-dolar

Jedno od ključnih polja manipulisanja kursnom razlikom postoji u dnevnom odnosu jedinstvene evropske valute i američkog dolara. Ovaj valutni par, najpopularniji na tržištu, špekulantima kursnom razlikom na dnevnom nivou donosi zarade izražene u milijardama novčanih jedinica. Ključne nepravilnosti bilo je moguće uočiti tokom prethodne godine, u jeku naftne krize.

Naime, kurs američke valute, kao one koju u upotrebi ima vodeća svjetska ekonomija i najveći globalni potrošač energenata uslovljen je cijenom nafte i to obrnuto proporcionalan njenom rastu i obratno.

Kada iz Sjedinjenih Američkih Država pristignu informacije da je zabilježena pojava koja povećava kupovnu moć građana te zemlje, cijena nafte na američkom tržištu raste, a od nivoa rasta zavisi i koliki efekat taj trend ima na cijenu na londonskom tržištu.
U ovakvim okolnostima kurs dolara se snižava u odnosu na euro. Isti odnos važi i u slučajevima kada zbog povećanja cijene nafte, najčešće zbog blokade izvoza ili isporuke usljed sukoba na Bliskom istoku dolazi do smanjenja vrijednosti dolara, budući da najveći svjetski potrošač, SAD, usljed rasta proizvodnih troškova na taj način pokušavaju da se izbore za povoljniji izvoz.

Ono što se, međutim, nekoliko puta dešavalo tokom proteklih godina je da su, upravo u vremenu kada su tržišta bila najaktivnija, a dnevni obim prometa najveći je da je dolazilo do istovremenog rasta i cijene nafte i kursa dolara u odnosu na euro. Promjene kursa između dolara i eura stoga i jesu među najnepredvidljivijim trendom, najrizičnije za dugoročne prognoze, ali i jedan od trajnih izvora zarade, kako onima koji dobro procijene prilike ili jednostavno imaju sreće, tako i bankama koje na svakoj transakciji zarade određeni iznos.

Stoga, pored tržišta derivata, valutno tržište bilježi najveći rast u ukupnom globalnom prometu. Tržišta, na primjer fjučersa, na određene berzanske robe već su dosegla nivo u kojem se promet zasniva na trgovini ugovorima koji prevazilaze stvarne berzanske zalihe, upravo zahvaljujući činjenici da trgovci fjučersa na, na primjer, naftu, aluminijum ili žitarice ne traže fizičku isporuku robe nad kojom imaju vlasništvo.

Promjene

Situacija sa zlatom kojeg u berzanskim ugovorima ima neuporedivo više od onoga koje je fizički do danas bilo moguće iskopati iz rudnika govori o tome koliko su brojne tržišne pojave u stvari fiktivne i u kojoj mjeri se svode na papire.

No, sve ovo je zanemarivo malo, pa i zanemarivo fiktivno u odnosu na novac kojim se prometuje. Ako se kao polazni argument uzme podatak da je prije svega četrdesetak godina svjetskim valutnim tržištem prometovano sredstvima u vrijednosti nižoj od deset milijardi dolara, a da ono danas iznosi gotovo 530 puta više, odnosno 5.300 milijardi, jedini zaključak do kojeg možemo doći jeste da je rast fiktivan.

I nakon što se izme u obzir činjenica da je svjetska populacija za četiri decenije uvećana sa četiri na oko 7,5 milijardi stanovnika, da za ono što se 1975. moglo kupiti za 100 dolara danas treba izdvojiti 448, kao i da je cijena barela nafte tada iznosila oko 13 dolara, ne postoji nikakva formula iz koje bi se mogao izvesti činilac da je vrijednost bilo čega mogla biti uvećana znatno više od 500 puta.

Sve i ako su početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka valutne razmjene korišćene isključivo da bi pojednostavile međunarodnu trgovinu, još jedan impozantan podatak koji govori o veličini ovog tržišta jeste da se na spoljnotrgovinske transakcije u stranim valutama odnosi svega dva odsto svjetske valutne razmjene.

Nakon završetka velike naftne krize sedamdesetih godina bilo je potrebno 200 dana da razmjena na valutnim tržištima dostigne globalni nivo godišnjeg svjetskog izvoza. Nivo svjetskog izvoza, koji je od početka sedamdesetih godina do danas učetvorostručen promet na valutnom tržištu sustigne za 84 sata.

Ovo je i jedan od ključnih pokazatelja da je valutno tržište izuzeto iz produktivne ekonomije i svjetske trgovine. Samo u protekloj godini četiri vodeće banke svijeta kontrolisale su polovinu svjetskog tržišta – UBS, Citigroup, Barclays i Deutsche Bank. Kada im se pridruži još šest moćnih banaka, odnosno Morgan Stanley, Bank of America, JP Morgan, Royal Bank of Scotland, HSBC i Credit Suisse, dolazi se do pokrivenosti čak 80 odsto valutnog tržišta. Preostalih 20 odsto pod kontrolom je manjih banaka, a tek deseti dio tog “slobodnog” dijela odnosi se na transakcije u izvozu na međunarodna tržišta.

Uticaj britanskih banaka

Polovina prometa odvija se na londonskom tržištu, na kojem se skandal sa manipulacijama Liborom ni do danas nije riješio u potpunosti. Međutim, novčane kazne za namiještanja kod Libora iznosile su “samo” šest milijardi dolara, znatno manje od onoga što bi, ukoliko se dokaže, mogle platiti banke odgovorne za uticaj na kursnu razliku eura i dolara, s obzirom da samo dnevni obim njihove međusobne razmjene iznosi 1.300 milijardi. U međuvremenu sve češće moguće je čuti upozorenja da bi se među odgovornima za manipulacije mogla naći i Banka Engleske, iz koje su još od proljeća 2012. godine počele da stižu dojave krupnim ulagačima, koje bi im omogućavale ostvarivanje transakcija u vrlo kratkom roku, prije nego što bi bilo kakve zvanične informacije bivale dostupne u vodećim medijima. Zemlje koje se u najvećoj mjeri trude da prevaziđu ovaj problem, pokušavajući da održe kontrolu nad svim raspoloživim mehanizmima su svakako članice eurozone.

Jasno postavljeni kriterijumi konvergencije na osnovu kojih se omogućava korišćenje eura, kao i rigorozne procedure Evropske centralne banke i njena suszdržanost od vođenja agresivnije monetarne politike samo su pokušaj držanja kontrole u ovoj oblasti, međutim, suprotstavljeni interesi banaka čija sjedišta su van zemalja korisnica eura, ali i vlada tih zemalja kojih se problemi eurozone ni ne tiču samo prenaglašavaju ova ograničenja.
Velika uloga koju na Starom kontinentu igra Britanija, u koordinaciji sa američkim bankarskim gigantima i finansijskim rajem oličenim u švajcarskim bankama postepeno, i na mikro planu neprimjetno uništavaju sistem javnih finansija Evropske unije, koja ne samo da ne posjeduje jasnu strategiju u borbi sa pojavama koje je pritiskaju spolja, već je i o brojnim unutrašnjim pitanjima razjedinjena.

Njena ranjivost bila je najuočljivija u trenutku izbijanja svjetske ekonomske krize kojim je bila najviše pogođena, a podložnost negativnim trendovima povećava se sa svakim novim pokušajima spašavanja onih zemalja čije privrede ni do danas nije bilo moguće osnažiti. Sa druge strane, nestabilna evropska ekonomija utiče na slabljenje njene valute, što predstavlja još jedan siguran izvor zarade bankarskim igračima.

Novac br. 34: Odgovornost

Reakcije crnogorske javnosti na odsustvo podrške u Skupštini Predlogu izmjena i dopuna Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima u eure, koji zbog jednog glasa u petak nije dobio potrebnu većinu odražavale su bijes zbog prekršenih obećanja onih koji su najavili da će pomoći građana čija egzistencija je ugrožena u namjeri HAAB da ostvari ekstraprofit na konverziji franaka u eure, pri čemu je švajcarska valuta korišćena samo za obračun, ali u njoj nijesu plasirana sredstva, niti su takva uopšte ušla u crnogorski finansijski sistem.

novac-34Promjena vrijednosti Libora, koji predstavlja referentnu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj pozajmljuju sredstva još u vrijeme promovisanja ove kreditne linije najavljivala je rast švajcarskog franka, na osnovu čega je banka znala koliko riozičan kreditni proizvod nudi.

Od izbijanja krize do danas svjetska javnost suočila se sa mnoštvom primjera u kojima su institucije brojnih zemalja, koristeći pravne praznine ili nedostatak dokaza na različite načine štitile banke, čak i kada su bile direktno odgovorne za izazivanje finansijske nestabilnosti, uništavanje privrede ili plasiranje rizičnih proizvoda, a i iznosi, čak i veliki, kojima bi eventualno bile kažnjene nijesu bili ni dio onoga što bi značilo pravdu.

Međutim, upravo ovih dana iz Irske je poslata drugačija poruka – izrečene su zatvorske kazne trojici direktora banaka zbog uloge u kolapsu finansijskog sistema tokom krize 2008. godine. Visokopozicionirani bankari osuđeni su zbog zavjere u kojoj su pokrenuli transakciju od 7,2 milijarde eura kojom je trebalo osnažiti bilans Anglo Irish Bank, što je sudija nazvao “veoma ozbiljnim zločinom”, budući da su sanaciju irskih banaka sa 64 milijarde eura platili su poreski obveznici.

I irska javnost bila je bijesna jer punih osam godina zbog ovoga niko nije odgovarao. Irske institucije postupile su odgovorno prema svojim građanima u teškom obračinavanju sa bankarskim moćnicima, utvrdivši individualnu krivicu. Prvi put.

Ethereum – uvod u budućnost interneta

Situaciju na valutnom tržštu neposredno nakon referenduma u Velikoj Britaniji karakterisalo je potonuće vodećih svjetskih valuta, dok je istovremeno vrijednost bitcoina porasla. Ovakve okolnosti pokrenule su lavinu pitanja da kriptovalute mogu predstavljati novo sigurno utočište za ulaganje u vremenu kada previranja na globalnom planu stvaraju turbulencije na tržištu kapitala. Pitanja takođe upućuju i oni koji žele da znaju šta najrasprostranjenijoj kriptovaluti omogućava ovakav trend kretanja.

ethereum ppzUz rastuću zastupljenost digitalnog novca u plaćanjima, ali i u portfolijima ulagača otvoren je prostor za unapređenje elektonskih transakcija i to ne samo u pogledu onoga što krajnji korisnik na ovaj način dobija, već i po pitanju tehničke podrške ovim aktivnostima, za šta se, sa blockchaina otišlo na viši nivo – Ethereum.

Ethereum je decentralizovana platforma koja omogućava realizaciju pametnih ugovora, odnosno rad pripadajućih aplikacija na način na koji su one programirane, bez mogućnosti izmjene vremena, cenzurisanja, prevara ili uplitanja treće strane.

Ethereum predstavlja javnu blockchain platformu koja omogućava funkcionalnost programabilnih transakcija, pružajući decentraizovani virtuelni endžin pomoću kojeg se realizuju peer-to-peer ugovori uz korišćenje kriptovalute Ether. Sistem je prije tri godine osmislio danas 22-godišnji Vitalik Buterin, programer uključen u izradu decentralizovanih aplikacija za bitcoin, otvarajući pitanje njegove bezbjednosti i skalabilnosti. Buterin je za pronalazak Ethereuma nagrađen 2014. godine Svjetskim tehnološkim priznanjem. Uloga Ethereuma je da pokuša da na osnovama decentralizovane mreže stvori one opcije koje bi omogućile da se kao pokriće u ugovornim odnosima uzima upravo digitalni novac, bez potrebe da se njegova vrijednost izražava u svjetskim valutama.

Decentralizovani sistem

Specifičnost Ethereuma je i u tome što od nastanka ima podršku koju, za razliku onoj koja je karakterisala bitcoin dok je bio u nastanku, nije svojstvena samo entuzijastima, već i tehnološkim i finansijskim kompanijama, gdje posebno interesovanje iskazuje Microsoft. Ova tehnologija budućnosti zasnovana je na blockchain platformi pomoću koje se odvijaju bitcoin transakcije, uz znatno brži rast obima zastupljenosti, kao i uz primjenu inovatvnih rješenja zahvaljujući kojima se prevazilaze do sada uočeni problemi u kriptovalutnom svijetu.

Ideja autora zasnovana je na namjeri da kreira jedinstven decentralizovani globalni računar koji bi u potpunosti mogao da transformiše internet i njegove mogućnosti, dodajući mu, prije svega u finansijskom poslovanju, tehničke mogućnosti za operacije koje se izvode novcem.

Digitalna valuta nazvana Ether od prošle godine predstavlja sastavi dio ovog mrežnog projekta, a namijenjena je realizaciji pametnih ugovora i razvoju međusobog povjerenja među njegovim korisnicima, koja isključuje potrebu za angažovanjem posrednika u transakcijama. Uloga koju digitalna valuta Ether ima istovremeno podrazumijeva da on služi kao pogon za integrisanje aplikacija u mrežu, ali i kao dodatni motiv za njegove vlasnike da uz pomoć tehnike “rudarenja” konstantno održavaju vitalnost mreže Ethereum na kojoj je zasnovan.

Ove aplikacije namjenski su kreirane za blockchain platformu, koja obuhvata enormno moćnu zajedničku globalnu infrastrukturu, a koja može da omogući promjene vrijednosti i učini dostupnom digitalnu imovinu koja je u vlasništvu. Ovo omogućava developerima da rade na stvaranju novih tržišta, skladište informacije o dugovima i potraživanjima, kao i da prenose sredstva na osnovu instrkcija koje su im prethodno date, na način na koji na tržištu kapitala funkcionišu fjučers ugovori, kao i za mnoge druge funkcionalnosti koje su još uvijek u nastajanju i one koje će tek biti kreirane, a sve to bez potrebe za posrednikom i bez bilo kakvog rizika.

Unapređenje mreže

Ethereum je stvoren u nastojanju da se poboljša mreža pomoću koje se prometuje bitcoin, na kojoj je postojala jedino mogućnost obavljanja transakcija, dok ona nije bila prilagođena drugim aktivnostima, poput onih koje se u bankarskom poslovanju praktikuju raspolažući novcem, ubrajajući u to štednju i slično. Upravo ovo ulogu Ethereuma u najkraćem svodi na pokuša da na osnovama decentralizovane mreže koja postoji kod kriptovaluta formira opcije sa ciljem da se obezbijedi da se kao pokriće u ugovornim odnosima uzima digitalni novac, bez potrebe da se njegova vrijednost izražava u svjetskim valutama. Ove aktivnosti bi čak i u vrijeme kada su kriptovalute prvi put pokazale zamah djelovala iracionalno, no već sada nju ne iniciraju samo alternativci, već postoji i ogromno interesovanje subjekata koji su u finansijskom svijetu ustaljeni igrači, poput globalnih banaka i kartičnih kompanija.

Uočena potreba za promjenom tehnologije

Očekivanje da bi finansijske institucije, kakva je JP Morgan mogle da budu zainteresovane za ulaganje u ovakvu tehnologiju u vremenu nakon lansiranja bitcoina širokom krugu korisnika bilo bi nepojmljivo, no već danas ovakvi subjekti ulažu milione dolara u razvoj startap kompanija koje se bave istraživanjem bitcoin fenomena i omogućavanjem njegovog jednostavnijeg prometovanja.

Upravo je JP Morgan omogućio razvoj fintech startapa Digital Asset Holdings u cilju nastavka istraživanja bitcoinovih potencijala. Ova globalna finansijska kuća je prvobitno uložila više od sedam miliona dolara u finansijski startap Digita Asset Holdings, koji ovoj kriptovaluti omogućava različite oblike finansijskih operacija izvan same prodaje i kupovine.

JP Morgan je ovim potezom praktično rastjerala konkurentske subjekte, ograđujući kriptovalutno područje kao ono na kojem ima sve prednosti, a jednu od nih ostvarila je upravo zahvaljujući startapu Blythe Masters, sa kojim je posao vrijedan desetine hiljada dolara.

Niz eksperimenata u zatvorenom okruženju

U ovoj fazi blockchain se koristi za skladištenje neprocesuiranih podataka iz bitcoin transakcija na način što se oni pretvaraju u nepromjenljive fajlove. Ovaj model zasnovan je na zajednički formiranoj bazi podataka koju je moguće prilagođavati na različitenačine, uz zadržavanje svih postojećih performansi.  Sa Ethereumom danas eksperimentiše ogrroman broj kompanija koje pretežno rade u zatvorenom okruženju, dok se želja za ulaganjem javlja kod najvećih tržišnih giganata, svjesnih da u ovoj oblasti slijede velike promjene kojima se već sada potrebno prilagođavati.

Eliminisanje potrebe za posrednicima

Ether i Ethereum ne treba doživljavati kao prijetnju bitcoinu i blockchainu, već kao sistem u nastanku koji ispravlja sve pojedinosti koje su na, sada već mnogo starijoj, kriptovaluti uočene kao ograničenja. Oba sistema nastaju sa istim ciljem – izgradnjom većeg povjerenja prilikom obavljanja direktnih transakcija i stvaranjem alternative postojećem sistemu u kojem su krajnji korisnici, bez obzira na nivo ulaganja, konstantno u neuporedivo većem gubitku koji odlazi na transakcione troškove u odnosu na posrednike, kojima su upravo takve okolnosti prilika za ostvarivanje zarade. Ethereum samo približava ponuđača i korisnika finansijskih usluga.

Mijenja se samo zapis u bazi

Transakcije ograničenih modela, poput one koje se odvijaju kod bitcoina bazirane su na specifičnom načinu ugovaranja ili prinudnom čuvanju postupka modela, kakav je Ethereum, koji na blockchainu može obavljati poslove od opšte namjene. Nakon implementacije i šire prihvaćenosti Ethereuma, sredstva koja budu predmet transakcija moći će da postanu predmet štednje i investicija u druge oblike imovine, a sve to uz znatno viši stepen bezbjednosti na mreži.

Osnovni razlog zbog kojeg se u ovoj tehologiji nazire prednost u odnosuna postojeću je što unuar privatnih lanaca kriptovaluta ne postoji nijedan elemenat kojeg u potpunosti definiše samo ono što su karakteristike lanca, bez mogućnosti da postoji na još nekom mjestu. Upravo se u ovome krije leži sav potencijal transakcija u ovakvim mrežama, jer će nakon definisanja vrijednosti biti otvorene mogućnosti za razmjenu, čuvanje, povlačenje i raspoređivanje sredstava bez uključivanja fizičkog novca ili bilo kakvih drugih mjernih jedinica u proces.

Drugim riječima, bez obzira na aktuelni kurs valute u kojoj su se do sada izražavale vrijednosti digitalnog novca sistem je osmišljen da funcioniše međusobno se oslanjajući na sopstvenu, a ne na spoljne vrijednosti. Takođe, velika prednost je što prilikom prenošenja imovine neće biti neophodna kompleksna računica, budući da se sredstva zapravo i ne izmještaju iz lanca, već se samo mijenja zapis koji postoji u bazi.

 

Novac 29: Bez posrednika

U nestabilnim tržišnim okolnostima ulagači se opredjeljuju za onu vrstu imovine koja ima status “sigurne luke”, očekujući da će sve drugo gubiti vrijednost, dok će, zbog rasta tražnje izazvane seljenjem kapitala, njena cijena porasti.

Novac29Slika valutnog tržišta nakon izglasavanja istupanja Velike Britanije iz EU pokazala je da se zbog bojazni od kraha valuta svih subjekata upućenih na saradnju sa Londonom, kapital naglo počeo seliti ka kriptovalutama, zbog čega je u referendumskoj noći vrijednost bitcoina naglo porasla.

Ove okolnosti, međutim, samo su povod da se alternativni mrežni protokol unaprijedi i da bi finansijske usluge u ovom segmentu obavljale na način na koji se to čini sa fizičkim novcem.

Stoga je prelazak na digitalnu mrežu Ethereum jednako velik korak koliko i prelazak sa obične računaljke na kalkulator sa velikim brojem opcija – dok je u prvom slučaju moguće samo sabiranje i oduzimanje (kupovina i prodaja), druga varijanta donosi niz naprednih funkcija i formula (štednju, kreditiranje investiranje).

Ipak, osnovna zamisao ove tehnologije je regulisanje međusobnog odnosa pružaoca i korisnika finansijske usluge izgrađene na povjerenju i bez posrednika. Upravo ovu ideju zastupaju servisi kao što su Uber, Airbnb, Lyft, Indiegogo, Kickstarter i mnogi drugi koji promovišu koncept dijeljenja ekonomije.

London i jeste globalni finansijski centar koji je ogromni kapital obezbijedio posredovanjem, no u vremenu u kojem tehnologija omogućava korisniku da se oslobodi transakcionih troškova uloga institucija sa West Enda u dogledno vrijeme gubiće na značaju ukoliko se ne prilagodi mrežama individualnih distribucionih jedinica, ma u kojem nadnacionalnom sistemu poslovale.

Intervju – Mandy Lamb (VISA): Stalni rad na unapređenju sigurnosti je imperativ

Elektronska plaćanja imaju značajan uticaj na smanjenje sive ekonomije, odnosno ekonomskih aktivnosti koje se ne prijavljuju i obavljaju gotovinom tako što uvode novac u legalne tokove i time obezbjeđuju potencijalno veći porez za vlade, dok istovremeno minimalizuju troškove rada sa gotovinom, garantuju isplatu trgovcima i nude više mogućnosti za finansijsku inkluziju potrošača, pokazala je studija “Uticaj elektronskih plaćanja na ekonomski rast”, koju je kompanija Visa naručila od kuće Moody’s.

visaStudija koju je naručila kompanija Visa, prema kojoj je upotreba elektronskih načina plaćanja, među kojima su kreditne, debitne i pripejd kartice, uvećala BDP analiziranih ekonomija 70 zemalja za 296 milijardi dolara, bila je povod za razgovor sa generalnom direktorkom kompanije Visa za region CISSEE Mandy Lamb.

Načini na koje Visa nastoji da unaprijedi usluge koje pruža zavise istovremeno i od onoga na čemu insistiraju banke, kao partneri, ali i od onoga što su očekivanja korisnika. Kako se ta dva pristupa objedinjuju?
Lamb: Visa radi sa bankama, koje su njeni partneri, ali sa druge strane i korisnici prepoznaju našu kompaniju kao potrošački brend, tako da sada postoje dva ugla iz kojih pristupamo poslovanju. Prvi je saradnja sa bankama, zahvaljujući kojoj nastojimo da osiguramo da one obezbijede najbolju uslugu, sprovode adekvatne marketinške kampanje i da na pravilan način edukuju korisnike, fokusirajući se ne samo na to da povećaju zastupljenost promocijom onoga što nudimo, već i na sigurnost kojoj smo posvećeni. Fenomen Internet of Things – IoT donio je novi koncept upotrebe naprednih tehnologija u svim segmentima, a u našoj industriji omogućio potrošačima da budu umreženi i povezani sa mnoštvom uređaja u različitim okruženjima i izvrše plaćanja uvijek i svuda. Ljudi širom svijeta sve više koriste prednosti onlajn kupovine, što potvrđuju i podaci o dvocifrenoj stopi rasta elektronske trgovine iz godine u godinu. Naš zadatak je da ljudima omogućimo da se osjećaju bezbjedno pri svakoj kupovini i da je sigurnost transakcija nešto o čemu ne treba da brinu. Na tom polju dosta sarađujemo sa bankama. Istovremeno, Visa se fokusira na edukaciju korisnika kroz programe namijenjene povećanju finansijske pismenosti, kao i razvoj novih tehnologija koje su bezbjedne i pouzdane. Stalni rad na unapređenju sigurnosti je imperativ, prije svega jer je jedan od najvećih strahova korisnika kada je riječ o prihvatanju globalnih trendova vezana upravo za privatnost i bezbjednost njihovih ličnih podataka. Tehnologije koje razvijamo obuhvataju različite segmente omogućavanja sigurnog plaćanja, bez obzira da li je riječ o tome da li plaćate tradicionalnom ili beskontaktnom karticom u prodavnicama, kupujete preko interneta ili plaćate usluge prevoza. Veoma nam je važno da korisnici znaju da prilikom bilo koje od ovih vrsta plaćanja niko ne može zloupotrijebiti podatke koje ostavljaju.

Kada je riječ o aktivnostima kojima se povećava stepen finansijske pismenosti korisnika, koji su početni koraci i na šta bi banke trebalo prvo da upute klijente kada je riječ o korišćenju kartica?
Lamb: Platne kartice, prije svega debitne, koje danas najveći broj korisnika ima, upravo su ono što je za većinu prvi susret sa nekim oblikom elektronskog plaćanja, budući da na račun sa kojim su povezane pristižu njihova primanja. Stoga prvi korak u razvijanju finansijske pismenosti treba da bude upoznavanje korisnika sa sistemom – kako plaćanje karticama funkcioniše u bilo kojem okruženju. Upravo ovo obuhvata i saradnja koju imamo sa bankama koje izdaju kartice, koje treba da objasne korisniku čemu služi PIN, kako se pristupa novcu sa računa na bankomatu i, najvažnije, kako je moguće plaćati bez njegovog podizanja, kako na mjestima prodaje, tako i onlajn. Takođe, jedan od početnih koraka koji mnoge korisnike uvodi u svijet plaćanja karticama su upravo pripejd kartice, koje su odličan način da korisnici sa gotovinskih pređu na elektronska plaćanja. Potom se u edukaciji prelazi na složenije oblike plaćanja, kao što je plaćanje na internetu, gdje je ujedno i najviše zabrinutosti za bezbjednost.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da zastupljenost elektronskog plaćanja koje se povećava naspram smanjenja keša u upotrebi suzbija sivu ekonomiju i time povećava BDP zemlje. Kakav je po ovom pitanju odnos vlada zemalja na čijim tržištima ste prisutni?
Lamb: U nastojanju da povećamo zastupljenost elektronskog plaćanja pažljivo pratimo šta se mijenja u regulatornom okviru zemalja u kojima smo prisutni. Vlade svakako postaju sve više svjesne da se povećanjem zastupljenosti elektronskog plaćanja smanjuje siva ekonomija, zbog čega u mnogim zemljama nailazimo na primjere ohrabrivanja potrošača i privrede da plaćaju elektronski. Mnogi regulatori već djeluju u pravcu realizacije Strategije 2020, kojom je predviđeno da se u maloprodaji do 2020. godine prestane koristiti gotovina, a sve to postiže se edukovanjem, ohrabrivanjem i otvorenošću za uvođenje ovih mogućnosti.

Očekuje se dodatno povećanje zastupljenosti elektronskog plaćanja nakon uvođenja usluge Visa Checkout. Koje konkretne prednosti će ona korisnicima donijeti?
Lamb: Usluga Visa Checkout biće od velike važnosti, jer će omogućiti bezbjednije i jednostavnije onlajn plaćanje. Kada se korisnik jednom sopstvenim nalogom prijavi sa svog računara, tableta ili mobilnog uređaja, registruje ID, bilo da koristi tri ili samo jednu karticu za kupovinu, on unosi svoje podatke na potpuno bezbjedan način. Prilikom punog unosa ostavljaju se svi podaci i postavke, a nakon registracije dobijaju se lozinka i PIN, tako da sljedećeg puta, kada pristupi sajtu putem kojeg želi nešto da kupi, nema potrebu da unosi sve podatke. Ovi podaci ostaju u sigurnom okruženju i upravo to je ono što nastojimo da omogućimo korisniku da razumije.

Keš je, nažalost, i dalje u upotrebi u velikoj mjeri iz razloga što brojni trgovci daju popuste za gotovinsko plaćanje i u takvim okolnostima nije jednostavno promovisati plaćanje karticom. Koje su ključne prednosti korišćenja kartica u odnosu na keš koje mogu uvidjeti oni koji nikad na taj način nijesu plaćali?
Lamb: Svjesni smo da iz mnogih razloga trgovci preferiraju korišćenje gotovine, ali upravo je naš cilj da se posvetimo i njihovoj edukaciji. Ipak, najbolji način da promijenimo njihov odnos prema ovom pitanju je edukacija potrošača, koji će insistirati da plaćaju karticom. Korisnici treba da znaju da, prije svega, elektronsko plaćanje omogućava i da imaju dokaz da su nešto kupili u onom trenutku kada je to potrebno, naročito kada su reklamacije u pitanju. Takođe, na isti načn mogu da traže i povrat svog novca u situacijama kada im proizvod ili usluga nijesu isporučeni, poput, na primjer, otkazanog leta, dok kod keša često nije moguće dobiti novac nazad. Edukacija potrošača o prednostima elektronskog plaćanja takođe može da počne i kroz omogućavanje plaćanja računa za vodu, struju, telefon, internet i druge usluge, kao i svega onoga što se plaća na mjesečnom nivou, poput članarina i slično.

Finansijska intervencija vatrogasaca piromana

Članak je dio publikacije “Where the Risk Is Hidden: 30 Short Current Issues Lessons” koja će biti objavljena u oktobru kao dio globalnog projekta. U dodatku “Novac” će u međuvremenu biti objavljivani odlomci poglavlja na našem jeziku.

Vođenje agresivne monetarne politike podrazumijeva, između ostalog, i potrebu da vlada interveniše u povećanju novčane mase i definisanju količine za koju će ona biti povećana, kako bi se kroz finansijsku stabilizaciju otvorio put ekonomskom rastu.

Novac 23 Rizik 4Razliku između načina na koji se prema pitanjima iz oblasti monetarne politike odnose predstavnici dviju vodećih partija najmoćnije svjetske ekonomije, američka Demokratska i Republikanska stranka, najjednostavnije je uočiti na promjeni pristupa u praksi aktuelne predsjednice Federalnih rezervi, demokrate Dženet Jelen i njenog prethodnika republikanca Bena Bernankea.

Uprkos tome što je smanjenje obima programa kvantitativnog popuštanja djelovalo kao kontinuitet jedne iste monetarne politike, Bernanke se pozivao na činjenicu da se stanje tokom Velike depresije iz 1930-ih godina pogoršalo upravo zbog nedostatka svježe kreiranog novca koji bi bio pušten u finansijske tokove.

Sprovodeći tri kruga programa kvantitativnog popuštanja uspio je da u američki finansijski sistem ubrizga stotine milijardi dolara novca koji do tada tehnički nije postojao. U narednim godinama centralne banke širom svijeta, prije svega Banka Japana zahvaljujući posebnom pristupu koji je bio dio finansijskog plana premijera Šinza Abea i po njemu dobio naziv abenomija, počele su da prilagođavaju i traže načine za sprovođenje ove ideje po američkom receptu.

Nije prošlo mnogo, a već je to učinila i Banka Engleske, a nakon dugogodišnjeg oklijevanja i otvorene debate o obveznicama kojima se najviše protivila Njemačka, čak je i Evropska centralna banka na kraju odlučila da ne izmišlja toplu vodu i koristi se strategijom koja na različitim mjestima već daje određene rezultate. Svijet se za svega nekoliko godina pretvorio u teren na kojem se monetarizam uviđa kao nezamjenjiv pristup, iako je u ogromnoj mjeri odstupao od svoje inicijalne definicije.

Vlade intervenišu u cilju povećavanja novčane mase, kako bi se stvorio podsticaj rastu, stvarajući ambijent u kojem privreda postaje trajno zavisna od neprestanih stimulansa u većoj mjeri nego što se ovim uspijevaju premostiti kratkoročni problemi. Ako se uzme u obzir situacija na tržištu novca neposredno pred izbijanje krize, postojeća situacijua, a naročito smjer u kojem se ide pomoću ovih mjera, upravo je ono što u konačnici prouzrokuje slično stanje.

Prije svega, rezultat monetarne politike u kojoj novca ima u obilju, a koji je dostupan zahvaljujući emisijama centralnih banaka i kreditiranja sprovedenog preko privatnih banaka, ne samo da dublje zalazi u zonu rizika, već ga zahvaljujući nizu finansijskih subjekata uvezanih u zajedničku mrežu, čini sveopštim trendom.

Za razliku od, na primjer, zlata koje se takođe na sličan način može izuzimati iz sistema, ovako kreirana kreditna sredstva i hartije od vrijednosti zapravo postaju predmet interesovanja onih koji su spremni da prihvate najviše rizika, ili u njega ulaze zbog nedovoljne informisanosti i pripremljenosti.

Početna ideja procesa kreditiranja masovno praktikovanog prije izbijanja krize bila je da se od nekretnine opterećene hipotekom naplati povjerilac u slučaju izostanka otplate duga. Krediti bi dalje, uz obezbjeđenje bili prenošeni na treća lica, a u slučaju nemogučnosti dužnika da servisira obaveze, oduzimana mu je nepokretna imovina. Međutim, nakon opšteg smanjenja likvidnosti i izostanka redovnih priliva po osnovu odobrenog kredita dužnicima bi se zaplijenjivala imovina, a u cilju obezbjeđivanja novčanih sredstva a, povjerioci su nastojali da je unovče što brže, što je bilo moguće učiniti isključivo po nižoj cijeni.

Znatno niže cijene od onih po kojima je imovina procjenjivana, što je činjeno shodno tadašnjem tržišnom prosjeku, stvaralo je sve veći pritisak i pomijeralo tačku u kojoj se nivo tražnje i ponude ukrštaju prema sve nižoj vrijednosti. Tržište je postajalo preplavljeno jeftinim nekretninama i to je otvaralo put kolapsu svih finansijskih subjekata koji su vodeći se tim brojkama projektovali buduće prihode.

Priča sa kvantitativnim popuštanjem samo se po formi, procedurama i direktno uključenim subjektima razlikuje od pretkrizne kreditne prakse, no rezultat koji daje i posljedice koje ostavlja i dalje odražavaju onu praksu u kojoj finansijski požar pokušava da ugasi vatrogasac koji je istovremeno neizlječivi piroman. Kriza od koje se mnoge zemlje još uvijek nijesu u potpunosti oporavile kao da je sklonjena iz pamćenja donosilaca odluka o finansijama na najvišem nivou, izazivajući istovremeno sve veću konfuziju među ulagačima.

Rastuća ponuda državnih obveznica na onim tržištima na kojima centralne banke nastje da radikalno promijene situaciju sopstvenu pogubnost odražava u negativni, a takvih je na globalnom nivou skoro četvrtina, uključujući upravo njemačke i japanske desetogodišnje obveznice. Iako ne ispod nule, ali takođe veoma niski prinosi su i na američke i britanske državne obveznice.

Sa druge strane, vodeće centralne banke u vlasništvu imaju tek od petine do četvrtine ovih obveznica, što ukazuje na njihovu raspoređenost u portfolijima ulagača čija su očekivanja da će mjere centralnih banaka nastaviti da stvaraju pritisak na smanjenje prinosa. Takve nade u najvećoj mjeri gaje vlasnici njemačkih državnih obveznica, usljed očekivanja da mjere ECB preokrenu situaciju u njihovu korist. Na primjeru Japana vidjelo se da je obezbjeđivanje rasta stimulisanjem privrede na ovakav način nemoguće, jer prinosi sve dublje tonu ka negativnoj teritoriji.

Privreda i građani u eurozoni još uvijek se nijesu oslobodili tereta duga akumuliranog tokom prethodne krize i bez obzira na ponovnu dostupnost jeftinijeg novca manje su skloni da se zadužuju. Za razliku od američkog tržišta, čiju likvidnost podstiče potrošnja, na evropskom zapovijest da se štedi još uvijek odzvanja u svijesti domaćinstava koja ne troše i preduzeća koja ne koriste relativno poboljne prilike za dodatna ulaganja.

Evropsko prihvatanje prakse koja je u SAD, iako znatno sporije u odnosu na očekivanja, zbog specifičnosti monetarnog sistema dala rezultate, a u Japanu samo dodatno pogoršala situaciju još jedan je pokazatelj netaktičnosti ECB. Razloga za strah bilo bi manje kada bi postojala naznaka da će se program kvantitativnog popuštanja ECB završiti u predviđenom vremenu, no to ni američki Fed nije uspio.

 

Novac br. 20: Navika dugovanja

Vlade većine zemalja, bez obzira na stepen ekonomskog razvoja koji su dostigle i fazu privrednog ciklusa u kojem se nalaze, od izbijanja globalne ekonomske krize do danas finansirale su tekuću potrošnju sredstvima obezbijeđenim putem kredita, a kada se iznosu duga dodaju pripadajuće kamate, a vrijednost dolara uporedi sa istorijskom, praksa koja je nastala tokom posljednjih osam godina stvorila je veći teret na državne budžete nego što je u prosjeku to urađeno za čitava prethodna dva vijeka.

novac 20-page-001Zaduživanje, nastalo kao tekovina savremenog društva, zabrinjava nacionalne manje nego što bi trebalo, budući da se udio duga u BDP-u mahom samo povećava, jer se i dalje ulazi u nove kreditne aranžmane.

Akademske krugove ovih dana prati jedna zanimljiva debata koja dijeli stručnu javnost na dvije struje modernih ekonomista. Jedni porede situaciju sa letom balonom napunjenim toplim vazduhom.

Onaj ko je odabrao taj let znao je da će poletjeti, ali uglavnom nije stigao gdje je želio. Da bi stigao do željenog mjesta neophodno je da u balon ubrizga još toplog vazduha, koji je ovdje metafora za novo zaduživanje. Prva grupa ekonomista vjeruje da to mora da radi, jer će u suprotnom njegov balon pasti na zemlju, a onaj ko njime leti će stradati.

Racionalniji pogled je, međutim, onaj koji pokazuje da je u stvari samo riječ o rastu tražnje za novim kreditima i navici da se problemi ne prevazilaze, nego odlažu. Vladama je, a sve s potpisom nobelovaca, ipak prodata prva priča i kad god im se kontrira pozovu se na stručnost, iza koje je, međutim, samo jedna struja.

The Economist: Facebook ima imperijalne ambicije

The Economist editorijal, prevod A.N.R.

Mark Zakerberg se sprema da se bori za prevlast dolazeće ere računara. Još od ere rimske imperije podignuti palac nije bio tako snažan i javan simbol moći. Svega 12 godina nakon osnivanja, Facebook je veliko carstvo, sa ogromnom populacijom, velikim bogatstvom, harizmatičnim liderom i neshvatljivim domašajem i uticajem.

naslovna The Economist 0904Najveća društvena mreža na svijetu ima 1,6 milijardi korisnika, od kojih je milijardu svakodnevno aktivno u prosjeku 20 minuta. U zapadnom svijetu Facebook obuhvata najveći udio najpopularnije aktivnosti (društvenih mreža) na najčešće korišćenim računarskim uređajima (smartfonima); na njegove različite aplikacije odnosi se 30 odsto mobilnog interneta koji koriste Amerikanci. A on je o šesta najvrednija javna kompanija na planeti, vrijedna nekih 325 milijardi dolara.

I pored toga, Mark Zakerberg, 31-godišnji osnivač i izvršni direktor Facbooka ima još veće ambicije. On planira da poveže digitalno nepovezane u siromašnim zemljama usmjeravanjem internet signala iz solarnih dronova i mnogo ulaže u vještačku inteligenciju (AI), “čatbotove” i virtuelnu realnost (VR). Ovo stremljenje ka dominaciji će ga uvesti u rastući konflikt sa ostalim velikim imperijama tehnološkog svijeta, naročito sa Googleom. Borba koja bude uslijedila zauvijek će oblikovati digitalnu budućnost.

Facebook je napredovao zahvaljujući izgradnji uvjerljive usluge koja privlači veliku publiku, a čija pažnja se potom može prodati oglašivačima. Isto važi i za Google. Ove dvije kompanije igraju različite uloge u životima svojih korisnika: Google ima masu podataka o svijetu, dok Facebook zna o vama i vašim prijateljima; na Google idete da biste uradili nešto, ali se okrećete Facebooku kada imate vremena za gubljenje.

Ipak, njihove pozicije dominacije i njihove strategije postaju izrazito slične. Neparalelna otkrića podataka čine da objema firmama bude teži izazov i da budu izuzetno profitabilne, omogućavajući im da hrabro ulažu i da se bave potencijalnim konkurentima tako što ih kupuju. I obje kompanije tragaju za većim brojem korisnika i više podataka koji, uz svu dobronamjernu retoriku, objašnjava zašto su obje zainteresovane za proširenje internet pristupa u zemljama u razvojum koristeći dronove ili, u Googleovom slučaju, gigantske balone.

Zadatak je da se iskoriste podaci kako bi se ponudile nove usluge i zaradio novac na nov način. Facebookovo ulaganje u AI prepoznato je kao “mašinsko učenje” u kojem softver uči krckajući podatke radije nego kroz eksplicitno programiranje, što je veliki dio odgovora. Već se koriste AI tehnike da bi se identifikovali ljudi na fotografijama, na primjer, i da bi odredili kada se mijenja status i kako da pokazuju oglase svakom korisniku.

Facebook se takođe probija u svijet programa digitalnih asistenata i čatbotova pogonjenih AI tehnologijom, koji stupaju u interakciju sa korisnicima putem kratkih poruka. Očekuje se da iduće sedmice bude otvoren Messenger servis (koji se već koristi za stvari poput naručivanja Uber vozila) kako bi se proširio opseg čatbotova. Facebook ulaže i u VR – kupio je 2014. Oculus, predvodnika ove oblasti koja je još u nastajanju, za dvije milijarde dolara, što je smjela pretpostavka za ono kuda će se računarstvo i komunikacije preseliti nakon smartfona.

Ali Facebook se suočava sa rivalima u svim ovim oblastima. Google koristi AI tehnike da bi poboljšao internet usluge i vodio samovozeća vozila, kao i drugi giganti ove indstrije koji takođe ulažu u AI – iako sa najdubljim džepom i sa najviše prikupljenih podataka Facebook i Google mogu da privuku najbolje istraživače i startapove koji najviše obećavaju. Facebook zaostaje za Amazonom, Appleom, Googleom i Microsoftom kada je riječ o ličnim asistentima koji reaguju na glasovne komande. Kada je riječ o čatbotovima konkurencija dolazi od Microsofta i niza startapova koji žele da pokažu da su botovi nove aplikacije.

Zaranjanje u VR, koje Zakerberg vidi kao odskočnu dasku za “uvećanu stvarnost” (AR), gdje su informacije nadređene stvarnom svijetu, takođe se suočava sa silnim rivalima. Microsoft je zašao direktno u AR zahvaljujući JoloLens kacigi, najimpresivnijem proizvodu ovih godina, a Google, koji je odavno VR aktivan, ulaže u Magic Leap, manje poznati AR rastući startap.

Razmjere Facebookovih ambicija, kao i rivalstva sa kojim se susrijeće, odražavaju opštu saglasnost da će se ove tehnologije transformisati onako kako ljudi budu komunicirali jedni s drugima, sa podacima i sa svojim okruženjem. AI će pomoći uređajima i servisima da predviđaju potrebe (Google Inbox aplikacija već sugeriše odgovaranje na e-mail poruke). Interfejs za konverzaciju će omogućiti da se stvari pregledaju i da se urade zadavanjem glasovnih komandi uređaju.

Inteligentne usluge širiće se u mnoštvu proizvoda, kao što su nosivi uređaji, automobili i VR/AR kacige. Deceniju kasnije računarstvo će poprimati oblik AR interfejsa u kojem posreduje AI, koristeći gestove i govor za ulaz i cio svjet kao displej. Informacije će se oslikavati na zidovima oko nas, čineći mogućim nove oblike komunikacije, kreativnosti i saradnje.

Ovo je ambiciozna verzija kojoj strijeme Facebook, Google, Microsoft i drugi tehnološki giganti. Ali usput će svakako biti problema sa privatnošću i bezbjednošću. Prikupljanje svih tih informacija da bi se ponudile personalizovane usluge poprima oblik ličnog nadzora i izazvaće negativnu reakciju ako potrošači budu smatrali da ne dobijaju dovoljno za uzvrat što omogućavaju uvid u svoje lične podatke (do kojih oglašivačka industrija dolazi o svom trošku) ili da im je bezbjednost neadekvatna.

Takođe, biće zabrinutosti i zbog strukture i monopola, kao i zbog opasnosti od zatvorenih ekosistema koji otežavaju ljudima prelazak s jednog servisa na drugi. facebookov plan da omogući besplatan pristup ograničenoj grupi sajtova blokirali su telekomunikacioni operatori u Indiji, koji smatraju “rizičnim” to da jedna kompanija djeluje kao čuvar. U Njemačkoj tijelo zaduženo za pitanja konkurentnosti istražuje način na koji facebook rukuje ličnim podacima.

Kako njegova dominacija raste, Facebook može da očekuje da se suoči sa većim brojem takvih slučajeva, što se microsoftu i Googleu dogodilo prije njega. Ciljanje na balans između omoga što postaje sve više blisko upleteno u živote ljudi, zarađivanje ogromog novca kao rezultat toga i izbjegavanje negativnih reakcija biće neki od najvećih poslovnih izazova vijeka. Čak i u antičkom Rimu imperatorima se dešavalo da se masa odjednom okrene protiv njih. Stoga, aplaudirajmo Zakerbergu – i bojimo ga se, takođe.

Novac br. 18: Popustljivost

Neposredno pred zaključivanje ovog izdanja “Novca” među kolegama u redakciji započela je rasprava o tome koliko su strogi profesori i mentori dobri, koliko je sistem kazni i nagrada poželjan i koliko je popustljivost suvišna.

naslovna Novac br. 18Stav dominantne većine bio je da strogoća i kritike “ubijaju u pojam” pojedinca i tjeraju ga da odustane, u manjini smo bile tek koleginica i ja koje smo ocijenile da ništa ne pomaže pojedincu da ojača i ispolji stvarno interesovanje za neku oblast ako sam sebe ne natjera da pređe preko poraza.

Svijet biznisa, prepun barijera i regulatora je, kada je u pitanju racio kazni i nagrada, jednak je akademskoj katedri sa koje sujetni profesori indirektno daju do znanja da su svjesni da ćete im, prije ili kasnije, postati konkurencija.

To nam već iz godine u godinu potvrđuje i Free Market Road Show kojem je i Podgorica prošle sedmice bila domaćin, a koji je obilježila misao da se svaki čovjek rađa slobodan, ali je oporezovan do smrti.

U takvom ambijentu milioni ideja pretaču se u startapove, ali najtežih prvih nekoliko godina usopijevaju da prežive tek rijetki, oni koje konstantni padovi nijesu odvratili od početne namjere.

Na drugoj srani evropske ekonomije danas se bore s posljedicom onoga što je uslovilo preveliko odustajanje. Popustljivost evropskih monetarnih vlasti danas od ekonomija eurozone pravi ono što popustljivi profesor pravi od studenta kojem oprašta neznanje, a taj proces tek počinje.

Bloomberg: Pomračenje i teret neizvjesnosti

Piše: Narajana Kočerlakota (Bloomberg); prevod A.N.R.

U SAD ljudi u velikoj mjeri shvataju konstantan protok električne energije zdravo za gotovo. Neizvjesnost vezana za dostupnost ne utiče na odluke. Preduzeća i domaćinstva ne moraju da razmišljaju ili da prave planove o fluktuacijama električne struje.

Kada sam prije mnogo godina posjetio Indiju, situacija je bila sasvim drugačija. Dostupnost struje varirala je tokom dana, često na naizgled nasumičan način. U fokusu je bilo planiranje, razmišljanje i konverzacija u smislu koji je, iako potpuno prirodan, za mene kao Amerikanca bila potpuno neobična (nažalost, izgleda da se stanje nije mnogo poboljšalo još od moje posjete). Vidim analogiju sa globalnom ekonomijom.
Od sredine 1980-ih do 2008. godine, centralne banke su imale alate, volju i znanje da zaštite ekonomiju od oštrih oscilacija vrijednosti tražnje za robom i uslugama. Podizale su kamatne stope da bi odbile ove udare i snižavale ih da bi spriječile teške krize.
Kao rezultat toga, domaćinstva i preduzeća mogla su da računaju na ekonomiju u kojoj agregatna tražnja relativno stabilno raste. Niko nije morao da razmišlja o tome, niti da planira moguće stalne nestanke prilikom formiranja cijena ili zapošljavanja.
To se promijenilo. Od 2008. godine centralne banke nijesu u stanju ili ne žele da se brane od naglog i veoma učestalog pada agregatne tražnje. One su koristile veliki dio svog alata, a sada žele da angažuju ono što je preostalo. Kao rezultat toga, kretanje tražnje postalo je neizvjesno. Učesnici na tržištu i drugi fokusirani su na ono što bi moglo da krene naopako i kako bi centralne banke mogle ili ne bi mogle da reaguju.
Prije 2008. globalna agregatna tražnja bila je kao struja u SAD – nešto što se odvija u pozadini, na šta svako može da računa. Nakon 2008. postala je kao struja u Indiji – očajnički potrebna, ali i ono što nasumično i često nestaje.
Baš kao što neizvjesnost u snabdijevanju električnom energijom sputava indijsku ekonomiju, neizvjesnost agregatne tražnje ograničava globalnu ekonomiju. Da bi se smanjila neizvjesnost i promovisao veći rast i jednom i drugom sistemu treba potpuni remont.
Kako svijet trebalo da remontuje svoj sistem za pružanje agregatne tražnje? Za mene je to ključno pitanje za makroekonomiste danas. Odgovor na njega zahtijevaće veliku promjenu discipline. Prije 2008. većina makroekonomskih studija u SAD i Evropi u najvećoj mjeri je ignorisala mogućnost dugoročnih nedostataka tražnje.
Ovo je (barem vjerovatno) moglo da bude prikladno za većinu pitanja prije 2008. Sada, međutim, treba imati različite modele i pristupe razumijevanja efekata neizvjesnosti agregatne tražnje i shvatiti kako ih najbolje eliminisati.

CNN Money: Je li Fed sve upropastio?

Piše: Heder Long (CNN Money), prevod A.N.R.

Američka centralna banka ima dva cilja: da dovede zemlju do potpune zaposlenosti i da cijene dobara održava održava na stabilnom nivou. Federalne rezerve mogu da stave debelu oznaku pored tih ciljeva. Pa zbog čega onda centralna banka toliko oklijeva da poveća kamatne stope koje su skoro blizu nule?

U SAD je povećana zaposlenost kako bi se izradio novi Tesla Model 3. Mart je bio još jedan blistavi mjesec zapošljavanja. Nezaposlenost je pet odsto, što je nivo kojeg većina ekonomista smatra punom snagom. Čak i radnici koji su odustali počinju da ponovo traže posao. Toliko je pozitivna slika na tržištu rada.
Inflacija ne bilježi baš pun pogodak, ali se približava cilju. Fedova meta za zdravu ekonomiju je dva odsto inflacije. Omiljeni statistički pokazatelj centralne banke – osnovni indeks troškova lične potrošnje – sada je 1,7 odsto. Druga tipična mjera inflacije, indeks potrošačkih cijena, takođe raste. Ipak, Fed oklijeva.
Fed propušta priliku.
“Oni idu sporo jer su propustili priliku”, kaže Džon Lavorna, glavni ekonomista Deutsche Banke u SAD. Fed je mogao povećati kamatne stope prošle godine ili na posljednjem martovskom sastanku.
Umjesto toga, centralne banke postale su previše fokusirane na to kako da usreće tržište kapitala. Oklijevalo se toliko da je čak i mali korak naviše kod kamatnih stopa postao velika stvar.
“Onog trenutka kad Fed podigne stope, to se odrazi na finansijsko tržište koje je veoma destabilizovano”, kaže Lavorna.
To nije ono kako bi trebalo da se radi. Fedovo podizanje kamatnih stopa trebalo bi da signalizuje dobre stvari – da se američka ekonomija oporavlja toliko da centralna banka ima potrebu da povuče kočnicu kako bi osigurala zdrav rast. Ali se dešava upravo suprotno – povlačenje kočnica, čaki i tako slabo, postaje znak za zabrinutost.
Preduzeća su na ivici. Kompanije i investitori strahuju da je došao kraj danima “lakog novca”. Oni ne žele da se zakotrljaju točkovi postavljeni tokom velike recesije.
Neki kažu da je Fed zabrljao.
Fedov pravi razlog za zabrinutost je što u martu nije podigao stope. Predsjednica Dženet Jelen rekla je svjetskoj javnosti ove sedmice da se ni u aprilu neće dogoditi povećanje. I Fed je drastično samnjio prognozu broja povećanja u 2016. sa četiri na svega dva.
“Ovo pokazuje da je Dženet Jelen veoma pomirljiva. Ona jednostavno ne želi brze poteze”, kaže Džozef Lejk, globalni ekonomista iz Economic Intelligence Unita.
Jelen kaže da je zabrinuta zbog Kine (i globalne ekonomijie), kao i zbog svjetskog tržišta. Ona to otvoreno pristaje, iako ove stavke nijesu na Fedovoj listi. Svakako, postoji neko objašnjenje zbog kojeg treba obratiti pažnju na ostatak svijeta. Ako Kina tone, ostali dijelovi svijeta to osjećaju. To je bilo veoma jasno prošlog ljeta, kada je usporavanje Kine bilo pokretač recesije u Kanadi i Brazilu, među ostalim zemljama.
Ali zabrinutost Jelen sada djeluje čudno. Strah od globalne recesije izgleda da je dostigla vrhunac u januaru, kada se tržište topilo. Cijene akcija u SAD kliznule su više od 10 odsto. Ali mnogo toga se promijenilo od tada. Globalna ekonomija i cijene nafte su se stabilizovale, a to je razlog zbog kojeg se američko tržište kapitala oporavilo i zbog kojeg je opšti trend u 2016. pozitivan.
“Izgledalo je skoro kao da je globalna ekonomija neka vrsta opravdanja za Jelen i FOMC. Neke od neizvjesnosti su smanjene od januara”, kazao je Lejk.
Čak je i Jelen rekla ove sedmice da se američka ekonomija “pokazala izuzetno elastičnom” uprkos globalnim izazovima.
Fedu nije ostalo mnogo raspoložive moći. Ono što je postalo jasno u proteklih godinu dana je da Fed kakvog Jelen vodi vjeruje da je rano povećanje stopa mnogo rizičnije nego njihovo povećanje kasnije. Kada je u nedoumici, ona bira opciju da se ide sporije. Ali sve je veći broj stručnjaka koji vjeruju da je Fed stvorio sopstveni kavez – onaj koji je previše povezan s tržištem.
Povrh svega, toga tu je i psihološki faktor. Ako Fed ne poveća kamatne stope do septembra ili decembra ove godine, to je kao ponovni početak od nule. Anksioznost će se vjerovatno vratiti zbog onoga što bi podizanje stopa učinilo tržištima u razvoju, pa čak i američkim potrošačima ukoliko istovremeno dođe do povećanja stopa kod stambenih kredita i zaduživanja pomoću kreditnih kartica.
“Što se poslovni ciklus više oduži biće teže za Fed da sprovede ovaj potez”, kaže Lavorna iz Deutsche Banke.
Predugo čekanje moglo bi se negativno odraziti na Fed ukoliko se stopa inflacije smanji ili se dogodi nova kriza. Stope su već niske a Fedovi bilansi su ogromni zbog svih hartija od vrijednosti koje su već kupljene i on nema mnogo preostale “municije” da bi pokrenuo ekonomiju.

Novac br. 17: Panama Papers

Najveće objelodanjivanje tajnih podataka u istoriji istraživačkog novinarstva najviše je pogodilo najmanje zemlje.

Novac 17 naslovna-page-001 (1)Velike i moćne, za čije zvaničnike se takođe vezuje ovaj skandal, navikle su na različite unutrašnje i spoljne potrese, pa ni ovoga puta nijesu toliko potrešene koliko male, među kojima najviše Island, gdje je funkcija premijera Sigmundura Davida Gunlaugsona dovedena u pitanje zbog navodnog konflikta interesa.

Specifičnost islandske ekonomije je u tome što 2008. godine, kada je izbila kriza, bankarski sektor nije spašavan, već su tri velike banke puštene da propadnu. U suprotnom, ekonomija ove zemlje bila bi u potpunom kolapsu, jer mali sistem ne bi mogao da preživi toliki odliv budžetskih sredstava.

Gunlaugson je na funkciji od 2013. godine, otkako je islandska ekonomija stabilna. Populacija upola manja od crnogorske ima stopu nezaposlenosti nižu od tri odsto. Afera “Panama Papers” navela je građane Islanda da zatraže ostavku premijera, jer su procurili podaci da su on i njegova supruga koristili of-šor kompanije kako bi utajili milionske iznose poreza.

Za razliku od većine drugih zemalja, gdje ostavku traže politički oponenti, na Gunlaugsona su bijesni i bankari. Iako se ključni potez odigrao prije njegovog dolaska na funkciju, njegov odnos prema bankarskom sektoru učvrstio je već postavljene principe, a kreditorima nametnuo dodatnu taksu.

Ipak, iz objavljenih podataka danas vidimo da je političar, koji navodno prezire strane kreditore, zapravo oženjen jednim takvim i dobijamo nikad jasniju lekciju da je populizam najbolji paravan ilegalnom.

Pogrešno savjetovanje

Kada je nekadašnji američki državni sekretar Vilijam Henri Sevard na današnji dan 1867.  godine omogućio da Senatu bude podnešen ugovor o kupovini Aljaske od Rusije, njegova ideja i potez osuđeni su do te mjere da je cio slučaj dobio ime “Sevardova ludost”.

Novac 16Nekoliko godina kasnije ispostavilo se da su bogatstva naizgled obične ledene zemlje poslužila kao pokretač rasta američke privrede. Vijek i po kasnije u najmoćnijoj svjetskoj privredi vlasnik jedne osrednje naftne kompanije danas je u dugovima koji premašuju 1,3 milijardu dolara – poređenja radi, oko polovine javnog duga Crne Gore.

Dug je nastao nakon što se, vjerujući da će cijena nafte nastaviti da raste, zadužio kako bi finansirao dodatno ulaganje u ovu industriju. Cijena nafte danas je četiri puta niža, a on je tek jedan u nizu velikog broja kompanija koje su napravile istu grešku. U vrijeme kada je ova odluka donijeta ni državne, ni finansijske institucije nijesu se odupirale ideji stvaranja ovakvog finansijskog rizika.

Istorija nas uči da je javnost, i to ne laička, već i stručna, uvijek više sklona da unaprijed osudi na neuspjeh dobru ideju, nego da pokuša da spriječi realizaciju lošeg plana.

Ovo je danas ključni razlog zbog kojeg s jedne strane preduzetnicima nedostaje podrške, dok su, na primjer, korisnici kredita izloženi ogromnom riziku. Za uspjeh ne postoji univerzalan recept, savjet ili model, no ono što smo nakon svega morali naučiti je da je opšte mišljenje uvijek – pogrešno.

Tržišni pokazatelji: Bez oporavka na vidiku

Nimalo ohrabrujuća slika svjetskih tržišta obilježila bi ovu sedmicu sve i da se nije dogodio teroristički napad u Briselu, koji je samo postoječe ranjivosti i nesigurnosti učinio dodatno vidljivim. 
dolarOdnosi američkog dolara i azijskih valuta, cijene na robnim berzama i nivo tražnje za sirovinama ne daju nikakve razloge za optimizam onima koji su se u ovoj godini nadali početku globalnog oporavka.
Američkoj valuti vjetar u leđa od početka sedmice davale su najave zvaničnika Federalnih rezervi koji su najavili mogućnost da ubrzo uslijedi nekoliko uzastopnih povećanja referentne kamatne stope, nakon što se procijeni da je finansijski sistem Sjedinjenih Američkih Država spreman da izdrži pritisak koji slijedi nakon prvih talasa povećanja u vidu navikavanja na nove okolnosti, što  bi kasnije poslužilo kao izvor jačanja bankarskog sektora.
Sedmica na izmaku bila je u znaku jačanja dolara, čija su i vrijednost i indeks koji odražava njegov odnos prema korpi najvažnijih svjetskih valuta u konstantnom porastu od 17. marta, dok je sa druge strane cijena zlata na kraju sedmice kliznula ka najmanjoj vrijednosti dostignutoj u posljednjih mjesec dana.
Cijenu zlata u ovakvim okolnostima diktiraju dva suprotstavljena faktora. Prvi je kurs dolara koji mu je obrnuto proporcionalan i sa svakom novom najavom da bi Fed mogao pooštriti monetarnu politiku ulagači se okreću zelenoj valuti, jer se nadaju njenom rastu. Sa druge strane, u situacijama kada su tržišta nestabilna, uključujući i okolnosti poput one koja je uslijedila nakon ovosedmičnog terorističkog napada u Briselu, ulagači se okreću “sigurnim lukama”, a one su, među robom zlato, a među valutama japanski jen i švajcarski franak. Sva tri “sigurna uloga” suprotstavljena su vrijednosti dolara i nakon što su prethodnih sedmica ulagači preusmjeravali kapital kupujući ih, sada dolazi do gubitka njihove vrijednosti. Drugim riječima, stvaraju se okolnosti za nagle gubitke svih onih koji su samo željeli da izbjegnu rizik, zbog čega je usporavanje aktivnosti na tržištima i smanjenje obima trgovine prirodna pojava.
Kao što je prije tri godine slab dolar otežavao korisnicima ostalih valuta oporavak kroz smanjenu kupovnu moć, prije svega kada je riječ o nafti, čija je cijena tada divljala visoko iznad 100 dolara na barel i na londonskom i na njujorškom tržištu, sada jak dolar stvara pritisak na ostale valute, ostavljajući crnom zlatu tek male šanse za oporavak.
Američki monetarni sistem još jednom je svoje specifičnosti postavio ispred svega onoga što je u globalnim finansijama trenutno i poželjno i potrebno, pa se pod najvećim pritiskom nalaze eurozona i Japan.
Barel američke lake WTI nafte ponovo je kliznuo ispod psihološke granice od 40 dolara za barel na 39,46 dolara, dok je na londonskom koštao tek nešto iznad, odnosno 40,44 dolara. Oprez na tržišta uslovljava neprestani strah od terorističkih napada, no svako okretanje ulagača ka zlatu predstavlja novi rizik. Situacija prema parametrima ponovo podsjeća na stanje koje inače prethodi krizama, kada se u začaranom krugu vrijednosti koje se ne mogu kretati u istom smjeru parametri nalaze duže vrijeme i vode ka tržišnim anomalijama, poput paralelnog jačanja cijene zlata i vrijednosti dolara.
Valuta kod koje posebno treba biti oprezan je britanska funta, kako zbog činjenice da se približava referendum na kojem če se odlučivati o ostanku ili izlasku Velike Britanije iz Evropske unije, tako i nakon dešavanja u Briselu koja su se posebno odrazila na valute članica izvan eurozone, budući da se euro, zahvaljujući optimizmu koji su među ulagače ulile pojedine najave zvaničnika Evropske centralne banke, prilično lako oporavlja od jednokratnih šokova.
Situacija je izuzetno teška za sve one koji žele da se oslobode rizika i upravo iz tog razloga sve dok prvi naredni značajniji potezi centralnih finansijskih institucija od Njujorka do Tokija ne proizvedu prve efekte ostaje se u pat poziciji.

Bloomberg: Šta Amerika nudi ostatku svijeta

Piše: Džastin Foks (Bloomberg), prevod A.N.R.

Kada je riječ o robi, Amerika kupuje mnogo više od ostatka svijeta nego što ostatak svijeta kupuje od nje. Ova zemlja je posljednji put imala suficit 1975. godine i bilo je naznaka da će prestati da pravi velike trgovinske deficite u skorije vrijeme.

Ipak, postoji oblast u kojoj SAD pravi velike i rastuće trgovinske viškove: u onome što nije robno, odnosno u uslugama. Ovi viškovi u uslugama i dalje su zatrpani deficitom robe, ali ni približno kao 2000-ih.

Kad se sa tržišta pređe na tekući račun, u koji su ubačeni razni drugi prekogranični tokovi prihoda, postoji još jedan izvor viška. SAD donose mnogo više prihoda od ulaganja po inostranstvu nego što stranci povlače od onoga što su investirali u SAD – 201,5 milijardi dolara više u 2015. godini, u poređenju sa suficitom u uslugama od 219,6 milijardi dolara.

Skoro svi ovi viškovi potiču iz direktnih viškova korporacija, za razliku od portfolio investicija onih koji upravljaju novcem. Američke korporacije su efikasno plaćene za korišćenje svojih brendova, tehnologija i sposobnosti za raspodjelu kapitala, što zvuči kao još jedan vid izvoza usluga, zar ne?

Ovi viškovi od usluga i investicija smanjuju gubitak koji je stvoren u robno-trgovinskom deficitu, ali i dalje postoji veliki jaz između onoga što SAD plaćaju i šta njih isplaćuje – deficit tekućeg računa u 2015. iznosio je 484,1 milijardu, odnosno 2,7 odsto bruto domaćeg proizvoda, objavio je Zavod za ekonomske analize.

Da bi se taj jaz popunio, SAD moraju da uvoze kapital iz inostranstva. U zavisnosti od nagiba na grafikonima moguće je vidjeti kako Amerikanci pozajmljuju od stranaca kako bi finansirali nezasitu naviku da troše i kako stranci ulažu u neograničeni potencijal SAD. To sigurno ima pomalo i jednog i drugog, iako mislim da bi rekordni prilivi kapitala koji su prethodili globalnoj finansijskoj krizi (deficit tekućeg računa je 2006. dostigao 5,8 odsto BDP-a) mogli biti bolje opisani zaduživanjem nesposobnih nego ulaganjem mudrih.

Dakle, iako deficit tekućeg računa nije nužno loša stvar, ovim se donosi opasnost. Sve u svemu, bila bi dobra ideja kada bi se deficif tekućeg računa SAD držao tako da ponovo ne dostigne 5,8 BDP-a. A čini sa da izvoz velikog broja usluja (u koje bih uključio i usluge koje se vode kao investicioni prihodi) može biti ključan u dostizanju tog cilja.

Pogledajmo koje usluge izvozimo. U romanu iz 1992. godine “Sniježni udes” Nil Stivenson ponudio je sada poznat prikaz situacije na međunarodnom tržištu u XXI vijeku.


Kada se do toga dođe – do priče o trgovinskim bilansima – kada su se odlili mozgovi iz oblasti tehnologije u druge zemlje, kada su stvari izravnane, automobili se prave u Boliviji, a mikrotalasne peći u Tadžikistanu i prodaju se ovdje – jednom kad su naši prirodni resursi na ivici postali irelevantni za velike brodove iz Hong Konga i dirižable koji mogu iz Sjeverne Dakote isporučivati nikal sve do Novog Zelanda, kada je Nevidljiva ruka uzela sve istorijske nejednakosti i premazala ih širokim globalnim slojem koji pakistanski proizvođač cigli može smatrati prosperitetom, znate šta? Ostale su samo četiri stvari koje radimo bolje od drugih:
muzika
filmovi
softver
brza pizza dostava.

Ovo je prilično dobro. Veliki brodovi su tu, iako zapravo nijesu iz Hong-Konga, a možda stižu i dirižabli. I tu je uslužni sektor u kojem SAD ostvaruju najveći trgovinski suficit:
Glavne kategorije intelektualne svojine koju SAD naplaćuju su u industrijskim procesima, računarskim softverima, zaštitnim znacima i naknadama za franšize, kao i audio-vizuelni i srodni proizvodi. Zaštitni znaci i naknade za franšizu odnose se na brzu pizza dostavu.

Muzika, filmovi i ostala zabava spadaju pod audio-vizuelne i slične proizvode, računarski softver je to što je sam po sebi. Stivenson nije pogodio sve, jer, naravno, muzika ne donosi prihod kao nekad, ali je ovo i dalje prilično dobro. Zatim, tu su putovanja. Stranci troše mnogo više novca kada posjećuju SAD zbog posla, obrazovanja ili zabave nego što Amerikanci troše dok putuju po inostranstvu.

Izvoz usluga nekako i ne izgleda impresivno kao kad se velike stvari utovare na brodove i pošalju u inostranstvo. Ovim se takođe ne kreira široki zajednički prosperitet od izvoza te robe. Ali za sada, čini se da je to ono gdje se ostvaruje komparativna prednost i vjerovatno bi trebalo učiniti sve što je moguće da to i zadržimo.

The Economist: Blockchain je budućnost, ali se uvodi polako

The Economist – Editorijal, prevod A.N.R.

Načelno je posao Sajmona Tejlora da ubijedi skeptične kolege u Barclaysu da će brza tehnološka promjena poremetiti poslovanje banaka. Stoga je pomalo iznenađujuće što treba ublažiti euforiju oko blockchaina. “Glupo je. Dobijam deset poziva dnevno da govorim na konferenciji”, kazao je on. “Tehnologija će imati stvarni uticaj, ali će biti potrebno vrijeme”.

Blockchain je tehnologija koja podupire bitcoin, digitalne valute sa istorijom u kojoj je bilo uspona i padova. To je primjer “distributivne platforme”: u suštini, baze podataka koja se ne održava pomoću jednog subjekta poput banke, već saradnjom velikog broja učesnika.
Njihovi uređaji redovno se dogovaraju o tome kako ažurirati bazu koristeći “mehanizam konsenzusa”, nakon čega kreću izmjene koje su izrečene i nepromjenljive zahvaljujući kompleksnosti kriptografije. Kada informacije postanu besmrtne na ovaj način, moguće ih je koristiti kao dokaz o vlasništvu. Blockchain takođe može poslužiti da bi podzidao “pametne ugovore”, programe koji automatski izvršavaju obećanja ugrađena, na primjer, u ono što ih povezuje.

Lako je vidjeti zašto su bankari uzbuđeni kada se ovo pomene. Umjesto praćenja kretanja imovine u odvojenim bazama podataka, kao što finansijske kompanije sada rade, one mogu dijeliti samo jednu. Trgovina se može odvijati gotovo u istom trenutku, bez potrebe za velikim brojem posrednika. Kao rezultat, manje kapitala ostaje vezano tokom transakcije, čime se smanjuje rizik. Ovakve platforme takođe bi pojednostavile usklađivanje sa politikom protiv pranja novca, kao i sa drugim propisima, jer pružaju evidenciju o svim prethodnim transakcijama (zbog čega su regulatori toliko zainteresovani za njih).

Pored toga, prihvatanjem ove tehnologije velikim bankama se omogućava da budu inovativne. Za većinu njih ovo znači i najavu oslobođenja od prljavštine akumulirane u finansijskom sistemu, kao i od nekompatibilnih IT sistema i skupih posrednika. “Za mnoge, blockchain je Mesija”, kazao je Gidion Grinspen, koji je osnovao Coin Sciences, blockchain startup sa sjedištem u Izraelu.

Ipak, put ka obećanoj zemlji neće biti lak. Jedan kamen spoticanja je ono što geekovi zovu “skalabilnost”: danas distribuirana platforma ne može da izdrži ogroman broj transakcija. Drugi je povjerljivost: tehnike kodiranja koje omogućavaju distributivnim platformama da rade, održavajući tragove o trgovini tajnim su jedini koji su sada razvijeni.

Ovakve tehničke prepreke mogu se prevazići samo visokim stepenom saradnje svih koji su uključeni. Ali to ne postoji u visokokonkurentnom svijetu finansija. Neki napori su već u toku. Više od 40 banaka sada ima udio u startapu R3 CEV koji je osmišljen kako bi se došlo do zajedničkih standarda. Slično tome, kompanije, uključujući IBM i Digital Asset Holdings započele su Open Ledger Project, kako bi razvile open-source softver za blockchain.
Open Ledger Project mogao bi imati poteškoće kombinujući djelove koda kojem njegovi članovi doprinose. Takvi problemi će usporiti prihvatanje, navodi Tolga Oguz iz konsultantske kuće McKinsey. Osim toga, većina projekata još uvijek “dokazuje koncept”. Samo je nekoliko usluga aktivno. Desetak banaka koristi kompaniju pod nazivom Ripple za jeftiniju odbranu međunarodnog plaćanja.

Online prodavac Overstock.com objavio je u avgustu platformu za “pametne ugovore”, što je učionio i Symbiont, još jedan startap. Berzanski operator NASDAQ je u januaru pokrenuo Linq, servis koji omogućava kompanijama da emituju dužničke i vrijednosne hartije. Oni takođe planiraju da pokrenu blockchain zasnovan na elekronskom principu glasanja akcionara kompanija koje se kotiraju na berzi u Estoniji.

Zatim, tu su i specijalizovane usluge. Everledger koristi blockchain kako bi zaštitio dijamante čuvajući podatke o atributima kamena u njemu, pružajući dokaz o identitetu u slučaju krađe. Wave, još jedan blockchain startap, kodira dokumenta koja se koriste u globalnim lancima snabdijevanja, smanjujući rizik od sporova i falsifikata.

Više projekata će biti prijavljeno ove i iduće godine. Glavne mete će biti samostalna tržišta sa kompleksnim proizvodima, mnoštvom učesnika i uvijenim procedurama. Jedan od primjera su konzorcijumski krediti, koji mogu uključivati desetine kreditora i gdje pregovori mogu trajati mjesecima. Symbiont se nedavno udružio sa fintech kompanijom Ipreo kako bi automatizovao ovakve kredite uz pomoć pametnih ugovora. Još jedna primamljiva meta je finansijsko trgovanje, kojem je još potrebno mnoštvo papirologije da bi bilo prihvaćeno širom svijeta i kako bi se na ovaj način mogla prodavati i roba.

Do rasprostranjene upotrebe blockchaina treba da prođe još pet do deset godina, predviđa Angus Skot iz kompanje koja se bavi transakcijama hartija od vrijednosti Euroclear. Štaviše, on tvrdi da je mala vjerovatnoća da problematični fintech startapovi pobijede u trci. Na tržištima gdje uspjeh tehnologije zavisi od njenog usvajanja kod mnogih partnera, kao što je često slučaj sa finansijama, nosioci imaju prednost. Australijska berza je u januaru dala primjer kada je izlistala Digital Asset Holdings kako bi razvila sistem za trgovinu baziran na blockchainu.

S obzirom na oslabljeni raspored i zastrašujuće prepreke, postoji rizik da će banke izgubiti interes i nastaviti da umjesto toga koriste manje glamuroznu tehnologiju. Američka banka BNY Mellon nedavno je odlučila da pojednostavi međunarodna plaćanja, jer nije mogla da u dovoljnoj mjeri ubijedi banke da učestvuju. Za ovo bi bili potrebni “značajni napori” da bi uspjelo, ističe Toni Brejdi iz BNY Mellona.

Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da blockchain ne predstavlja nešto više od privremenog trenda. Riječ je samo o kretanju kroz isti promotivni ciklus kroz koji je prolazila svaka dolazeća velika stvar prije njega: prevelika očekivanja prate razočarenja prije nego što neka tehnologija uopšte zaživi. Iako će biti protrebno vrijeme da distribucije ove platforme zažive u svijetu, oni su ideja kojoj će, da parafraziram riječi Viktora Igoa, biti teško oduprijeti se.

The Economist: Dok nas dug ne sastavi

The Economist – editorijal, prevod A.N.R.

U mnogim zapadnim zemljama, uključujući Ameriku i Britaniju, advokatima u brakorazvodnoj parnici nije dozvoljeno da zastupaju klijenta u zamjenu za udio imovine koju obezbijede (za razliku od naplate fiksne naknade).

the-economistStrahuje se da bi ovakvi aranžmani doveli do još većeg broja kobnih razvoda. Ipak, ista pravila ne važe za finansijere: oni su slobodni da finansiraju pravnu bitku koristeći bračnu imovinu i sve veći broj njih to i čini.

Britanska kreditna kuća Novitas Loans trenutno kreditira oko 1.500 osoba koje namjeravaju da se razvedu (od kojih su većina žene), po godišnjoj kamatnoj stopi od 18 odsto. Krediti su namijenjeni pokrivanju sudskih troškova, aplikanti obično očekuju da dobiju imovinu koja je po vrijednosti tri puta veća od njihovog zaduživanja.

Bez podizanja kredita većina njih morala bi da odustane i bude zadovoljna mnogo manjim, kazao je generalni direktor ove kuće Džejson Riv. “Dobijamo mnogo pisama zahvalnosti od korisnika kredita”, tvrdi on.

Tražnja za ovim kreditima porasla je nakon što je britanska vlada 2013. godine ograničila pravnu pomoć kod razvoda, navodi Najdžel Šeperd iz udruženja advokatskih porodica “Resolution”.

Brendan Lajl koji radi za “BBL Churchill Group”, američku kompaniju koja posluje u 27 zemalja, ističe da je njegova uloga “djelimično finansijska i djelimično terapeutska”. Osvetoljubivi klijenti, odlučni da se bore i oko posljednje kašičice, moraju biti uzdržani. Prosječni kredit iznosi 306.000 dolara u Njujorku i nešto manje u drugim zemljama. Uobičajena kamatna stopa je oko 16 odsto. Zatezna kamata je skromnih dva odsto, iako ima strpljivosti za klijente koji se bore.

Veliki rizik za finansijere razvoda je da par može da se pomiri. Kada se to dogodi, imovina se ne prodaje i dužnik ne može biti u stanju da vrati sredstva kreditoru. Stoga Novitas radije finansira slučajeve koji prolaze kroz sudski proces dovoljno dugo da postoji mala vjerovatnoća za pomirenje.

Kuća “Iceberg Partnership”, najveći Novitasov konkurent u Britaniji, prenosi ovaj rizik na 374 advokatske firme koje rade sa klijentima oko finansiranja. Oni moraju da budu saglasni da će garantovati za zajmove njihovih klijenata, isplaćujući Icebergu sopstveni novac ukoliko se klijent ne razvede.

Umjesto da pozajmljuju novac, neke firme “investiraju” u brakorazvodne parnice, tražeći vraćanje novca samo ako se postigne nagodba. Prije godinu dana Novitas je kupio američku firmu “National Divorce Capital” koja pruža “bezgrešne gotovinske avanse”. Od tada se broj aplikacija za avans udvostručio. Planirano je i otvaranje filijale u Australiji i Kanadi do kraja godine.

CNN Money: Po pitanju enkripcije, Facebook i WhatsApp mogu biti novi Apple

Piše: King Houp CNN, prevod A.N.R.

Trenje među tehnološkim kompanijama i sprovođenje zakona u oblasti pristupa podacima i enkripcije zahuktava se širom svijeta. Apple i FBI su, šire posmatrano, u neriješenoj igri, a slična situacija odvija se i u Brazilu sa WhatsApp aplikacijom, koja je u vlasništvu Facebooka.

cnn moneyU pitanju je to što vlasti u Brazilu smatraju da informacije koje se prenose preko WhatsAppa mogu pomoći u krivičnoj istrazi trgovine drogom. U Appleovom slučaju mjerama prinude želi se ući u iPhone osumnjičenog, ali to nije moguće jer je enkriptovan. U WhatsAppovom slučaju sprovođenjem mjera želi se ući u poruke, ali nije moguće riješiti se enkripcije aplikacije.

Ali postoji bitna razlika: Apple priznaje da bi mogao pomoći FBI da pristupi ukoliko bi kreirao novu verziju operativnog sistema za iPhone. WhatsApp navodi da to uopšte nije u stanju. Brazilske vlasti rekle su CNN da traže da WhatsApp obezbijedi IP adrese osumnjičenih, informacije o kupcima, geografsko lociranje podataka i fizičke poruke.

WhatsApp ističe da je sarađivao, ali nije bio u stanju da omogući “punu mjeru informacija koje su potrebne za sprovođenje mjera”. Prema WhatsAppu, poruke koje putuju kroz njihove servere su zapetljane u kodovima koje čak ni kompanija ne može dešifrovati.
Najnovije verzije servisa šifriraju poruke na uređaju pošiljaoca (neke starije verzije aplikacije nijesu koristile enkripciju). Poruke ostaju šifrovane sve dok ne stignu do uređaja primaoca. Trenutno WhatsApp briše poruke sa svog servera, a server briše poruke koje nijesu stigle do primaoca nakon 30 dana.

WhatsApp navodi da bi teoretski mogao preuzeti šifrovane poruke dok su na njegovom serveru, no nema tehničkih mogućnosti da ih prevede nazad u običan tekst.
“Napravili smo šifrovanje tako da niko, uključujući i WhatsApp, ne može dešifrovati poruke”, rekao je za CNN Money portparol kompanije.

Kako ističe Ajai Arora, izvršni direktor bezbjednosne kompanije Vera, jedini način za WhatsApp da dešifruje poruke bio bi moguć da posjeduje fizičke, nezaključane telefone, koji imaju ključ od šifrovanih poruka.

“Ključ za enkripciju nasumično je generisan na osnovu atributa uređaja i vezan je za njega”, rekao je Arora. “Tako, da bi se preuzeo ključ šifrovanja, bio bi potreban pristup uređaju.”

Ali, ako bi policija otključala telefon osumnjičenog, ne bi im bila potrebna pomoć WhatsAppa da bi vidjeli poruke – oni bi mogli samo pogledati telefon. Dakle, zaista ne postoji ništa što WhatsApp može da učini da bi pomogao. “WhatsApp ne može pružiti informacije koje nemamo”, rekao je portparol kompanije u saopštenju.

Tenzije između zakonodavaca i tehnoloških kompanija mogle bi eskalirati ukoliko bi više aplikacija poput WhatsAppa usvojile end-to-end enkripciju (Signal i Telegram su popularne aplikacije koje već imaju slične nivoe zaštite privatnosti). To je upravo zbog onoga što se sad dešava sa Appleom. Ne samo da je Apple odbio da se povinuje naredbi da upadne u iPhone koji je koristio napadač iz San Bernardina, već kompanija takođe želi da kreira uređaje u koje ni sama ne može upasti.

Ukoliko je to slučaj, onda će vlade širom svijeta imati težak put u potrazi za podacima za koje smatraju da bi mogli biti potrebni. Na kraju krajeva, ako se telefoni ne mogu otključati, onda ni prenošenje podataka preko uređaja takođe ne može biti otključano.

RSCoin – nova kriptovaluta pod kontrolom britanskih vlasti: Banka Engleske testira blockchain

Velika Britanija prva je zemlja u kojoj su transakcije prilikom plaćanja bitcoinom oslobođene poreza na dodatu vrijednost, a njena centralna banka, BoE (Bank of England) pronalazi novi način da pristupi još uvijek alternativnoj, ali obećavajućoj mreži u budućim bankarskim transakcijama.

Centralna britanska finansijska institucija Banka Engleske predstavila je ideju kreiranja kriptovalute RSCoin, osmišljene kao alternativa bitcoinu i, očekivano, uz mogućnost uspostavljanja kontrole nad platnim sistemom u kojem funkcioniše.

boe 17-03Potez sam po sebi nije od naročite koristi za bankarstvo, jer je prednost kriptovaluta upravo u jednostavnosti plaćanja, što ovdje, međutim, nije primarna funkcija.

Za razliku od bitcoina i drugih kriptovaluta koje funkcionišu u srodnim sistemima, okvir u kojem se razvija RSCoin je centralizovan i pod kontrolom je državnih institucija.
Debate o tome da li bitcoin može postati alternativna jedinica mjerenja vrijednosti se vode od njegovog nastanka, a upravo britanske institucije procijenile su da su radije spremne da pronađu drugi, za njih zanimljiviji način distribucije.

Ovim se, međutim, u mnogo većoj mjeri suzbijaju veličine i brzine mreža plaćanja kao što su Visa i PayPal nego što se pričinjava šteta bitcoinu, iako je ovo prvi ozbiljniji potez kojim su se institucije neke države upustile u svijet digitalnih valuta. Pitanje je, međutim, kakve će bankarski sektor, koji načelno tek testira mogućnost primjene blockchain tehnologije, imati kapacitete za transformaciju, budući da to nije uspostavljeno među kriptovalutama.
Ono što zapravo RSCoin predstavlja u većoj mjeri je proto-valuta, čiji promet je baziran na peer-to-peer transakcijama, koje inače karakterišu platne sisteme koje su izvan kontrole bilo koje vlade na svijetu.

Upravo promet P2P tehnologije izvan dometa bilo kakvog institucionalnog autoriteta čini cijelu stvar manje razumljivom u ovoj fazi, no postoji nekoliko potencijalnih razloga koji se mogu pripisati ovom planu. Jedan od njih je, prije svega, da se nađe nov način povećanja online transakcija uz mogućnost njihove kontrole. Drugi je, svakako, nastojanje da se na blockchain mrežu, koja je nesumnjivo dio budućnosti bankarskog poslovanja, iako je sada koristi tek u svijetu kriptovaluta.

Digitalna valuta bitcoin u velikoj mjeri je uticala na kretanje na tržištu kapitala i trajno promijenila navike ulagača, izazvala brojna protivljenja, ali i poslužila kao primjer u finansijskom svijetu kada je riječ o regulisanju određenih pitanja.
Ova kriptovaluta treba da pređe dug put do legitimnosti, međutim, njegov tehnički dizajn mogao bi da postane mejnstrim.

Kriptovalute nijesu centralizovane, odnosno ne spadaju u nadležnost nijedne monetarne institucije, što i jeste razlog njegove popularnosti, dok ga anonimnost transakcija čini još primamljivijim brojnim korisnicima. Bitcoin je na kriptovalutno tržište lansiran 2009. godine, a značaj u javnosti prepoznat mu je početkom 2013. godine, kada je njegova cijena počela intenzivno da raste.

Na vrijednost bitcoina ne utiču kursevi zvaničnih valuta u kojima se može izražavati, već tržišni zakoni ponude i tražnje, ali i spoljni pritisci subjekata koji ga smatraju prijetnjom, poput bankarskog sektora, budući da je nekoliko velikih međunarodnih banaka u vremenu njegove najveće popularnosti nastojalo da mu obori vrijednost tako što su akumulirale velike zalihe i prodavale ga po minimalnoj mogućoj cijeni.

Pritisci na bitcoin su, međutim, jednokratni, a sve i kada mu je vrijednost na neko vrijeme oborena, korisnici ne odustaju od trgovine, jer kod kriptovaluta ono što motiviše za trgovanje nije samo zarada, već i ideja o platnom sistemu koji nije dirigovan ni iz jednog globalnog centra.

U tehničkom smislu, riječ je o virtuelnim novčanim jedinicama koje se skladište na određenom hard disku uređaja, u virtuelnom novčaniku (bitcoin wallet). Trgovanje se odvija na specijalizovanim platformama koje su dostupne svima koji imaju pristup internetu. Bitcoin se ne mora kupiti cio, već je za manje iznose novca moguće dobiti i njemu srazmjerne dijelove.

Ono što, međutim, BoE po svoj prilici nastoji jeste da preuzme tehnološki standard digitalnih novčanika koji koriste sredstvo plaćanja koje se prenosi na blockchainu.  Ipak, pored kontrole platforme kojom se prometuje digitalnom valutom RSCoin Banka Engleske biće i u posjedu posebnog ključa za enkripciju, koji će joj omogućiti dodavanje ili oduzimanje sredstava, shodno njenoj politici i odlukama.

Sistem je kompleksan, a namjera BoE još nedovoljno jasna, no ono što je sigurno, niko od postojećih korisnika bitcoina ovo ne može vidjeti kao prijetnju, niti konkurenciju jednom već razrađenom sistemu, pa će se reakcije onih kojima se ova ideja najvjerovatnija manje dopada očekuju od PayPala i kartičnih kompanija.

ECB spremna na rizik, na potezu vlade zemalja

Centralna evropska finansijska institucija se prošle sedmice unutar programa kvantitativnog popuštanja prvi put opredijelila za kupovinu hartija od vrijednosti koje uključuju neosigurani privatni dug, čime je ukazala na spremnost na veći rizik, ali i ogolila činjenicu da je za njim sve veća potreba.

euroEvropsko tržište kapitala i kurs jedinstvene valute fluktuiraju posljednjih dana zbog istovremenih i ohrabrujućih i zastrašujućih reakcija na nove mjere koje će sprovoditi Evropska centralna banka. Ključna zabrinjavajuća okolnost je pad potrošačkih cijena u zemljama eurozone, pa iako se navodi o povratku deflacije na velika vrata negiraju, ciljana stopa na godišnjem nivou od dva odsto i dalje izgleda kao nešto do čega treba da prođe mnogo vremena koje, sudeći po svemu što se od iniciranja programa kvantitativnog popuštanja moglo vidjeti, donosi najviše neizvjesnosti.

Kada je u januaru prošle godine najavljen, a u martu pokrenut program otkupa obveznica, planirano je bilo da traje do septembra 2016. do kada bi, kako su u ECB procjenjivali, trebalo da budu postignuti primarni ciljevi. Kako je vrijeme odmicalo, uviđalo se i koliko je ovaj ambiciozni plan zapravo bio prezahtjevan, iako se sa ove distance može nazvati i iracionalnim.

Sa druge strane, uspješno su prevaziđena očekivanja vezana za situaciju koja je predviđana u bilansima i to sa 60 na 80 milijardi eura mjesečno za otkup obveznica, kojima su sada dodate i korporativne, ali i omogućavanjem četvorogodišnjih kredita bankama kroz kanal koji uovoj fazi predstavlja najjednostavniji pristup novcu za potrebe finansiranja realnog sektora.

Ovo znači da će ECB sada kupovati i obveznice nebankovnih korporacija sa investicionim rejtingom. Koliko god pesimistično izgledalo što se ECB sada štiti ovim potezom, toliko je u ovoj fazi dobro što nijesu odabrane polovične mjere, kakve su do sada praktikovane.

Kada se ovome dodaju prognoze sporijeg rasta i nedovoljan rast inflatorne stope, kao i očekivanje da kamatna politika najvjerovatnije neko vrijeme neće biti mijenjana, slika ostatka ove godine djeluje veoma obeshrabrujuće, tim više što su do kraja još tri potpuno neizvjesna kvartala.

Pored ovoga, predviđeno je i povećanje gornje granice za kupovinu obveznica istog izdavaoca s dosadašnjih 33 odsto na 50 posto, pri čemu je njihovo maksimalno učešće u ukupnom QE programu sniženo sa 12 na 10 odsto.

U sklopu novih usvojenih mjera bankama je omogućeno da pozajme sredstva do visine 30 odsto njihovih nestambenih privatnih kredita, a čak i u slučaju da ne ostvare sve uslove neophodne za sprovođenje ovih mjera, ostaće im na raspolaganju mogućnost refinansiranja bez nove kamate, čime se znatno smanjuju kako rizik od naglog povećanja prinosa na državne obveznice, tako i opasnost od preopterećonosti banaka dugovima koje je teško refinansirati.

Za ECB je trenutna stopa rasta slabija od prognozirane na početku godine, a budući da prvi kvartal još uvijek traje, ovakva procjena je zabrinjavajuća. Nesumnjivo je da se eurozona sada nalazi u povoljnijoj poziciji u odnosu na krizne i postkrizne godine, no efekti krize i dalje su vidljivi, budući da su se signali oporavka javili suviše kasno.

U svojoj kratkoj istoriji ECB je većinu vremena, naročito nakon uvođenja eura imala velikih problema sa previsokom inflatornom stopom u većini zemalja eurozone. Sada je situacija suprotna, a paket mjera koje su najavljene u četvrtak upravo su namijenjene da bi se izbjegla deflatorna spirala, pri čemu je ECB pokazala umijeće raspolaganja, kako konvencionalnim, tako i nekonvencionalnim mjerama. Ipak, ovim mjerama moguće je rasteretiti eurozonu deflatornog pritiska, no strukturni problemi su ono što ostaje.

Za rješavanje strukturnih problema neophodne su strukturne reforme, a one ne idu uz populizam i antievropsko raspoloženje koje trenutno preplavljuje evropsku scenu. Upravo sada kada je ECB konačno odreagovala na način na koji je godinama oklijevala da djeluje, uz punu odlučnost i pri većem riziku očekuje se saradnja od pojedinačnih država članica, a ona će, po svemu sudeći izostati, jer ne samo da se percepcija važnosti potrebe za zajedničkim djelovanjem smanjuje, već vlade ni u jednom pitanju više ne mogu imati saglasnost kakvu su je imale prije godinu kada je proces iniciran.

Korak koji je ECB napravila prošle sedmice nije istorijski samo zbog hronologije kojom se sve odvija, ali je od ogromnog značaja zbog činjenice da je konačno shvaćeno pravilo da ko ne reskira ni ne profitira. Za zemlje članice gotovo je nezamislivo da naprave i upola toliki korak srazmjerno njihovim kapacitetima i potrebama. Jer, lakše je dati zeleno svijetlo nekoj tamo instituciji u Frankfurtu, na čije odluke uticaj nije direktan, nego izazvati gnijev svojih birača koji će ih izvesti na ulice da traže ostavku vlade.

The Telegraph: Nema zavjere, EU ima plan superdržave

Piše: Gradonačelnik Londona Boris Džonson, prevod A.N.R.

Pravimo bar jednu fatalnu grešku u odnosu s našim dragim prijateljima i partnerima u Evropskoj uniji. A to je ono kada istrajavamo u zabludi da oni zaista ne misle ono što govore.

Nakon određenog vremena po hijerarhiji u Briselu objavi se manifest ili program koji crta putokaz daljih integracija. Oni svoje ambicije definišu kao crno i bijelo – da stvore monetarnu uniju, politički savez, društvenu zajednicu: u suštini, da privuku gomilu različitih zemalja i da pokušaju da ih spoje u jednu, sa zajedničkim državljanstvom i lojalnošću “evropskoj” ideji.

Ma pustimo to, kažemo mi. To se nikad neće desiti, to je samo uobičajena, stara, vjetrovita euro-retorika. Dobro se sjećam kako smo reagovali na vijest da žele da stvore euro – s nekom vrstom benigne nevjerice. Upravo sam ponovo pročitao čuveni članak bivšeg premijera sera Džona Mejdžora u The Economistu iy 1993. u kojem je osudio sami teskt Ugovora iz Mastrihta: “Nadam se da će moje kolege šefovi država i vlada odoljeti iskušenju da recituju mantru pune ekonomske i monetarne unije. Ako je budu recitovali, imaće svu nastranost kišnog plesa i isto toliko potencijala… Činjenica je da ekonomska i monetarna unija nije ostvariva u sadašnjim okolnostima”.

Ser Džon ni u kom slučaju nije bio sam. Cio politički spektar podsmijavao se toj ideji. Prkosilo je zdravom razumu to da bi monetarna politika jedne veličine koja odgovara svima bila primijenjena na tako divergentne ekonomije kao što su Njemačka i Grčka. Pa i skeptici su bili zbunjeni: nastavili su oko pitanja eura i korjenita katastrofa se potvrdila.
Sada se čelnici EU bore za otklanjanje nedostataka tog projekta i oni su proizveli izvještaj objašnjavajući šta žele da rade. Nazvan je “Izvještajem pet predsjednika”, izašao je prošle godine i bio je prilično pokopan neposredno nakon opštih izbora.

Istorija nas uči da ćemo biti ludi ako budemo ignorisali ovaj tekst. Pet predsjednika o kojima je riječ su lideri Evropske komisije, Savjeta, Evropskog parlamenta, Evropske centralne banke i tijela nazvanog Evropski mehanizam za stabilnost. Oni žele da podupru euro stvaranjem sveopšte ekonomske vlade Evrope.

Oni žele budžet eurozone sa daljim udruživanjem poreza i budžetske politike. Oni žele da usklade zakone on stečaju, kompanijsko pravo, imovinska prava i sistem socijalnog osiguranja i ne postoji način da Velika Britanija ne bude pogođena ovim procesom. Kao što je pet predsjednika istaklo: “Mnogo toga već može biti podstaknuto kroz produbljivanje jedinstvenog tržišta, što je važno za svih 28 država članica”.

Dakle, iako je Britanija izvan eurozone, ne postoji ništa čime možemo zaustaviti naše prijatelje da koriste legislativu “jedinstvenog tržišta” kako bi gurali naprijed mjere centralizacije koje će pomoći podupiranju eura (ili oni to tako zamišljaju) ujednačavanjem ekonomskih, socijalnih i fiskalnih politika u EU.

Ukoliko nedavni “Sporazumu UK” imao ikakvu snagu, on izričito dopušta da ove mjere budu tražene i zalaže se da Velika Britanija ne pokuša da ostvari svoje pravo veta.
Drugim riječima, uhvatićemo sebe kako neminovno, uprkos ukupnom protivljenju, vučemo na drugu stranu. Takozvane mjere “jedinstvenog tržišta” utiču na nas onoliko koliko one utiču na eurozonu i stoga je pitanje šta podrazumijevamo pod jedinstvenim tržištem. Odgovor je misterija, jer se jedinstveno tržište pšromijenilo do neprepoznatljivosti.

Prije dvadeset godina postojala je jasna konceptualna razlika u EEZ između onoga što je rađeno na međuvladinom nivou – između zemalja članica bez Komisije, Evropskog parlamenta i Suda pravde – i onoga što je bilo dio “jedinstvenog tržišta”.
Inostrana i odbrambena saradnja ostvarene su na međunarodnom nivou, a tako je i sve kada je riječ o policiji, pravosuđu, granicama ili unutrašnjim poslovima, odnosno azili ili imigracijama ili svemu što ima veze s ljudskim pravima. Zatim, tu su sve oblasti EEZ nadležnosti: zajednička trgovinska politika, zajednička poljoprivredna politika, politika konkurencije, ekološka politika i tako dalje.

Od Mastrihta se sve to promijenilo. Uzastopni ugovori su se veoma brzo prošitrili na oblasti u kojima EU tijela rade tako da skoro da ne postoji aspekt javne politike koji nije netaknut. EU sada ima interes u energetskoj politici, u humanitarnoj pomoći, u obrazovanju, u zdravstvu i ljudskim pravima svih vrsta. Postoji i zajednička evropska svemirska politika.
Sve ove oblasti obuhvataju Evropsku komisiju, parlament i, prije svega, Evropski sud pravde. I zapamtite, čim nešto uđe u oblast EU nadležnosti, Sud pravde u Luksemburgu postaje najviši pravosudni organ i svaki put se dogodi da snaga bude izvučena daleko od ove zemlje.

Vidjeli smo nedavno kako je državni sekretar izgubio moć da deportuje ubice ili da nadzire potencijalne teroriste, jer bi to moglo staviti UK u suprotnost sa Evropskom poveljom o osnovnim pravima. Kakve to ima veze s “jedinstvenim tržištem”, pitate se, a odgovor je baš nikakve. Ali svaki pametan pravnik može lako zamagliti granice: to je kratak skok iz zajedničke politike o slobodi kretanja radnika u zajedničku politiku o deportovanju terorista.

Ideja jedninstvenog tržišta je postala toliko obimna da je u potpunosti obuhvatila političku i ekonomsku zajednicu. Sad imamo oko pola naših zakona koji dolaze iz EU (neki kažu dvije trećine) i ako ono za šta se “Pet predsjednika” zalaže prođe, proces centralizacije će se jednostavno nastaviti, a većina toga biće u ime “jedinstvenog tržišta”. Vrijeme je da se nauče lekcije. Federalisti na to misle kada skiciraju ove programe. Zupčanik škljoca u drugom smjeru. Kada izađete na glasanje status quo nije u ponudi.

Bez promjena

Istorija se, pa i finansijska, ponavlja i to već nakon onoliko vremena koliko je naizgled dovoljno da se zaborave posljedice svih negativnih pojava u koje se ušlo nesvjesno rizika.

Novac 13Od finansijske krize iz 2008. godine se mnogi subjekti još oporavljaju, dok novi talas nailazi, što je uočljivo kada se istovremeno posmatraju psihologija ulagača i taktike investicionih menadžera.

I jedni i drugi rade skoro istu stvar kao prije deceniju. Na naftnom tržištu dolazi do iste pojave kao 1980-ih, pri čemu je dvogodišnji raspon cijena jednak sadašnjem, uz uračunatu inflaciju.

Savjet guvernera ECB danas će donijeti odluku koja može znatno uticati na kurs eura, pa se svi koji su željni manje neizvjednog uloga okreću valutnom parovima. Sa druge strane Atlantika odlučujuće sjednice Feda neće biti još neko vrijeme i upravo zato se ne očekuju time izazvani nagli uzleti dolara.

Odsustvu optimizma zbog ogromnog skupa negativnih ekonomskih faktora dodatno doprinose očekivanja od ekonomske politike koju će voditi administracija budućeg američkog predsjednika, ko god to bio.

Imaćemo pristup koji će se možda zvati “klintonomija” ili “tramponomija”, kao što danas imamo japansku “abenomiju” odakle je krenuo aktuelni zero-trend, ali ništa što osigurava da će se za njegovog ili njenog mandata osigurati da nas krize zaobilaze makar koliko on bude trajao.

Bespoke Tranche Opportunities – novo ime za već viđenu opasnost

Kolateralizovane dužničke obligacije – CDO bile su jedan od uzroka krize 2008. godine, a iako djeluje nejasno zbog čega bi se stare greške ponavljale, izazova je previše i njihovo uvođenje pod drugim nazivom za mnoge je trenutno najunosniji segment na tržištu.

krizaFilm “Opklada vijeka” (The Big Short), na čiji način prikazivanja finansijske krize iz 2008. godine je osvrt objavljen u prošlom izdanju “Novca”, na kraju je sadržao upozorenje da su kolateralizovane dužničke obligacije CDO, koje su bile uzrok velikog potresa, prvo tržišta nekretnina i kapitala, a potom i cijele američke i svjetske privrede, prisutne u formi koja se danas u finansijskom svijetu naziva Bespoke Tranche Opportunities, doslovno prevedeno kao dogovorene mogućnosti tranše.

BTO su zapravo ništa drugo do dogovorene CDO koje danas na tržištu kapitala postoje izvan onoga sa čim se susreće većina učesnika i pokazuju koliko za najuticajnije igrače koji igraju mimo pravila nikakav krah nije dovoljna opomena. Isto je bilo i sa CDO iz 2007. i 2008, kada su bili predmet interesovanja koji je, uglavnom zbog nejasnoće široj javnosti, bio izvan centralnog fokusa sve dok se iz sfere potencijalnog rizika nije transformisao u okidač za uništavanje.

Investicioni bankari godinama su kreirali portfolije na bazi ogromnog broja hipotekarnih kredita kako bi ih prodali onima koji bi bili spremni da ponude najviše. Suština problema je što za njih postoji ogromno interesovanje, jer načelno obećavaju izuzetno visoke prinose.

CDO su sredinom prošle decenije bile opterećene lošim kreditima koji nijesu mogli da se naplate prodajom imovine zbog njene precijenjenosti, nastale u opštoj trci da se poveća kreditna aktivnost i da se banke stimulišu odobravanjem zajmova onima koji kao pokriće nude imovinu koja u stvari vrijedi manje od onoga koliko se prikazuje.

Procjenitelji vrijednosti nekretnina nijesu bili jedini koji su se bavili evidentiranjem lažne vrijednosti, već su to posebno činile rejting agencije, koje su u ovoj fazi zapravo ocjenjivale rejting za svoje tarife, kako bi investicioni proizvod bio traženiji i kako bi ostvarile dio zarade u trenutku kada ga se onaj ko im plaća uslugu riješi.

Kombinovanje fiktivnih procjena sa smanjenjem tražnje i nespremnosti novih ulagača da ih kupuju po još većoj cijeni izazvala je lančanu reakciju koja je rezultirala krahom finansijskog tržišta i, posljedično, ekonomskom krizom.

CDO su nakon prvog kriznog talasa izgubile fiktivni rejting, oporavak se odvijao prilično sporo, a još sporije usmjeravao je realne pokazatelje, zbog čega je bilo potrebno pronaći novi mehanizam. Pored već jednog rješenja koje, naizgled, zbog lošeg tajminga, ali i prevelike pohlepe svih onih koji su uvidjeli dinamiku kojom se postižu početni rezultati, nije bio uspješan, ipak nije bilo potrebe izmišljati toplu vodu, već postojeće rješenje uviti u drugu formu koja na prvi pogled ničim neće podsjećati na CDO. Na kraju, dobijene su BTO kao dogovoreni CDO i uvedeni su u tržišne tokove na način na koji je to urađeno prije skoro deceniju.

Dogovorene CDO su relativno nov instrument u svijetu finansija, u odnosu na ukupnu istoriju hartija od vrijednosti, a ulagačima omogućavaju da ciljaju na sasvim specifične profile rizika, koje prati mogućnost promjene investicione strategije i gdje se zahtijeva hedžing. Ovakva ulaganja često imaju veliki udio u portfoliju, kako bi se kupovinom i prodajom jednog ugovora štitilo od rizika ili njegovim povezivanjem sa korporativnim kreditnim indeksom.

Razlog zbog kojeg se investicioni menadžeri upuštaju u isti rizik koji je ne tako davno doveo do tržišnog kraha je, prije svega, u američkoj monetarnoj politici. Federalne rezerve su skoro deceniju držale kamatne stope na izuzetno niskom nivou, što je investicione banke natjeralo da požure u ostvarivanju dobiti od korporativnih i državnih obveznica, čime je počeo proces finansijskog strukturiranja proizvoda.

Sve što sada vidimo kod BTO već je viđeno kod kreditnih difoltnih svapova i CDO, tako da se sada manje-više ista stvar vraća pod drugim imenom, uz malo više prilagođavanja željama investitora čiji se osnovni djelovi razdvajaju na segmente i prodaju ulagačima poput hedž fondova.

Nulte kamatne stope, koje su se ponovo vratile u brojne finansijske sisteme, kao i oklijevanje Feda da nastavi povećanje referentne kamatne stope još neko vrijeme biće podrška ovakvim aktivnostima, no veoma nestabilan period slijedi kad se ovaj trend okonča.

Washington Post: Hoteli se (još) ne boje onoga što Airbnb donosi

Piše: Lidia DePilis (Washington Post), prevod A.N.R.

Hotelska industrija postala je tokom posljednjih nekoliko sedmica sve glasnija u protivljenju servisu privatnog smještaja Airbnb. Ipak, makar iz onoga što investitori kažu, ne vidi se baš najjasnije da su hotelijeri zabrinuti zbog opasnosti koju Airbnb predstavlja po njihovo poslovanje.

Prije nekoliko sedmica, velika poslovna grupa iz ove branše – Američko udruženje hotelijera i ugostitelja AHLA iznijelo je dokument koji je uradio Centar za strategije u hotelijerstvu i nekretninama Univerziteta u Pensilvaniji na osnovu kojeg se vidi da 40 odsto prihoda Airbnb dolazi od ljudi koji rade sa više jedinica.

Osnovna poruka ovog dokumenta bila je da Airbnb nije samo platforma za ljude koji izdaju svoje slobodne sobe.

“Mislim da smo nedavno željeli da imamo diskusiju u ovoj oblasti potkrijepljenu podacima”, istakla je portparolka AHLA Rozana Marieta.

PR tim ove grupe ponovo se okrenuo pretjerivanju prošle sedmice, nakon što je Airbnb priznao da je prije objavljivanja podataka sa liste ponude uklonio stotine operatora angažovanih na “nepoželjnoj privrednoj djelatnosti” u Njujorku.

“Kompanija koja govori o transparentnosti nije nužno i sama transparentna”, rekla je šefica vladinih poslova u AHLA Vanesa Sinders.

Airbnb osporio je nalaze prikazane u studiji Univerziteta u Pensilvaniji.
“Ova studija pokazuje da se u hotelskoj industriji dobija ono za šta se plaća, što pokazuje da je u ovom slučaju cilj privida istraživanja da se zavara i manipuliše”, rekao je portparol Nik Papas.

“Airbnb je uspješan iz veoma jednostavnih razloga gdje naši domaćini, od kojih su većina ljudi srednje klase koji izdaju svoje domove kako bi ostvarili dodatnu zaradu, pružaju gostima autentično, revolucionarno iskustvo.”

Ipak, AHLA finansira i drugu grupu istraživanja na Univerzitetu u Pensilvaniji, koje treba da pokaže preciznije informacije o različitim tržištima, kako bi potvrdili svoje stavove u gradovima i saveznim državama širom zemlje, smatrajući da će tako regulisati najvećeg novog konkurenta cijele hotelske industrije.

Dakle, znači li ovo da najveće hotelske kompanije zapravo postaju sve više zabrinute zbog onoga što Airbnb predstavlja po njihov poslovni model?

Sudeći po onome što kompanije kažu svojim investitorima, ne djeluje kao da su previše zabrinuti. Iako je Airbnb jedva održao konferenciju sa investitorima 2014. godine, rukovodioci nijesu imali toliko pitanja o početku 2015, koja je za mnoge počela preventivnim rješavanjem problema iz njihovih uvodnih izlaganja. Većina njih rekla je da, iako je moguće da Airbnb utiče na njihovu sposobnost da povise cijene u trenutku kada na tržištima poput Njujorka i San Franciska bude došlo do najveće tražnje, fenomena poznatog kao “kompresija”, oni nijesu bili previše zabrinuti zbog toga.

Ovo uvjeravanje, međutim, dolazi s jednom napomenom: stvari bi trebalo da budu u redu sve dok se na mjestima na kojima posluje Airbnb primjenjuju tradicionalna pravila koja se odnose na hotele. Ovo objašnjava zašto udruženja ugostitelja nastavljaju da vode političku bitku, ponekad otvorenu, ponekad prikrivenu, kako bi se uvjerili da će se Airbnb držati sopstvenog puta: putovanja u slobodno vrijeme ljudi koji traže nešto zanimljivije iz sterilnog hotelskog iskustva.

Airbnb se već promoviše za potrebe poslovnih putovanja, a postoje čak i izvještaji da bi veliki vlasnici nekretnina za izdavanje mogli biti zainteresovani za rentiranje viška inventara pomoću ove platforme, što bi moglo predstavljati značajnu prijetnju.
Tokom konferencije ulagačima sa Wall Streeta poslate su brojne poruke rukovodilaca hotelskih preduzeća koji su predstavljali svoje finansijske rezultate. Mnogi od njih u svojim portfolijima imaju hotele koji posluju unutar brendova kao što su Hyatt, Marriott i Hilton, koji zapravo nijesu njihovi vlasnici, već posluju sa njihovim logotipom.

Hyatt Hotels – CEO Mark S. Hoplamazian
“Airbnb usmjerava svoju pažnju na to kako da budu efikasni u oblasti biznis putovanja, no postoje neke svojstvene razlike u onome što mogu da ponude oni i ponudi hotela. Mislim da su ove razlike baš, baš materijalne i supstantivne u pogledu smještaja za poslovne ljude. Stoga, smatram li da će vremenom biti postepenog prodiranja u poslovna putovanja? Sigurno. Ali to nije ni približno učestalosti putovanja u slobodno vrijeme i smještaja u te svrhe.”

Mariott International – CEO Arne M. Sorensen
“Ne smatramo da je to značajan faktor u smislu uticaja na naš posao sada i optimisti smo da to neće ni postati, ali pratićemo i vidjeti šta se dešava.”

Intercontinental Hotel Group – CEO Ričard Solomons
“U smislu konkurencije, ona je mala na tržištu koje sporo raste. U pitanju je samo nova dinamika i, očigledno zbog svog modela, Airbnb pravi previše buke, ali on nije novi konkurent. I, naravno, čitava neregulisana priroda tog tržišta privlači sve veću i veću pažnju regulatora. Vidjeli ste sve što se dešava oko Ubera. I mislim da je veoma važno da su korisnici zaštićeni, a upravo tu postoji stvarna opasnost, naročito kod Airbnb modela, zbog nedostatka propisa i nesporazuma potrošača za koje mislim da vlade sve više postaju zainteresovane.”

Intervju: Kristina Ercegović, autorka internacionalnog koncepta Business Café

Može se uspjeti sada i ovdje, uprkos svemu i svima

Business Café je, nakon više od pet godina od osnivanja, prerastao u mjesto gdje slušanjem pozitivnih, uspješnih preduzetničkih priča učesnici dobijaju inspiraciju i ohrabrenje za pokretanje i uspjeh u vlastitom poslu.

Koncept Business Caféa osmislila je preduzetnica i mentorka u razvoju startup projekata Kristina Ercegović, a do sada je održano više od 80 događaja u osam gradova, pet zemalja, predstavljeno je oko 300 preduzetničkih priča, a više od 10.000 posjetilaca sklopilo je međusobne poslove vrijedne 10 miliona eura.

Kako je nastala ideja o osnivanju Business Caféa, kao posebnog segmenta vašeg preduzeća Zaokret?
Ercegović: Već petnaestak godina sam preduzetnica, “Zaokret” je moja treća firma, prethodne dvije sam izgradila iz nule i prodala. U Zaokretu se bavim edukacijom i umrežavanjem malih preduzetnika i onih koji to žele da postanu. Sve je krenulo spontano, prije nešto više od pet godina u Zagrebu. Ljudi su mi govorili da ih inspirišem, odnosno da, kad me slušaju, pokrenuti posao izgleda veoma jednostavno, predlažući mi da se bavim edukacijom. Tada sam još vodila svoj prvi biznis i sva svoja znanja strukturirala sam u “Sam svoj gazda” radionice, odnosno kako od same ideje to pretvoriti u posao i, eventualno, kasnije prodati, ukoliko je to cilj. Onda je oko 300 ljudi prošlo kroz tu edukaciju i počeli su stalno da me zovu na kafu i tad sam shvatila da postoji potreba za druženjem, kao i za dodatnom razmjenom informacija. Budući da nemam toliko vremena, jer dan traje 24 sata, slučajno sam, sjedeći u jednom kafiću naletila na podatak da se 57 odsto poslova na našim prostorima sklapa u kafu. Tako je sva ideja spontano nastala, a ime Business Café sasvim jasno oslikava ono što je suština. Nakon dvije godine održavanja u Hrvatskoj u potpunosti se izgradio brend, veliki broj ljudi je počeo da dolazi i to je postao sinonim za preduzetništvo, odnosno, ako nijeste na Business Caféu – nijeste u biznisu. Karte se već rasprodaju unaprijed, imamo ovoga puta i godišnje karte koje su rasprodane za sedam dana. Zatim su se kolege iz Makedonije javile da bi uzeli licencu, zatim su pozivi stigli i iz Bosne, Srbije i, od nedavno, iz Crne Gore, a sada planiramo Sloveniju, kao i da se dalje širimo.

Šta je danas osnovna poruka Business Caféa?
Ercegović: Business Café ima dvije osnovne poruke za koje smatram da su razlog dobre atmosfere o kojoj svi pričaju. Jedna je da kad pokrećemo i vodimo svoj biznis nijesmo sami, odnosno da svi prolazimo kroz iste strahove, sumnje, probleme, razmišljanje kako ćemo obezbijediti novac za plaćanje poreza, isplatu plata i slično. Druga poruka je da se može uspjeti sada i ovdje uprkos svemu i svima, što pokazuju i naše priče, odnosno priče preduzetnika iz cijelog regiona, bez obzira na godine i pol. Svi su pokazali da mogu uspjeti, a mi smo za ovih pet i po godina u osam gradova i pet zemalja održali više od 80 događaja, predstavili više od 240 uspješnih preduzetničkih priča. Na tim događajima bilo je više od 10.000 gostiju, a sklopljeni su međusobni poslovi vrijedni 10 miliona eura, tako da je riječ o jednoj prilici gdje se uz zabavu i motivaciju dolazi do konkretnih reziltata, a Business Café zadovoljava potrebu za okupljanjem istomišljenika i njihovom razmjenom ideja.

Kakva je, nakon petogodišnje prakse, Vaša uloga u projektu?
Ercegović: Business Café je projekat umrežavanja malih preduzetnika, a ja se lično bavim edukacijom onih koji žele da pokrenu biznis i tu mi je fokus na tome kako savladati strahove i postaviti poslovni model, kako se umrežiti, kako dostići kvalitet usluge i sve ono što je potrebno da se posao postavi. Takođe radim i sa postojećim preduzetnicima koji su nekoliko godina u poslu i mnogo toga su postigli, ali su pred sagorijevanjem ili su čak i “izgorjeli”. Pošto sam i sama to doživjela, onda znam kako je to moguće spriječiti i izaći iz toga, tako da s njima mnogo radim na preduzetničkoj psihologiji, kako postaviti standarde, delegirati poslove, istupiti i raditi više na biznisu nego operativno u biznisu i osloboditi se, jer je to bio i razlog zašto smo krenuli u neki posao – željeli smo da budemo srećni i slobodni, a onda smo vremenom postali rob tog posla. To su problemi koji se pojave, ali za koje svakako postoji rješenje.

Šta su konkretna rješenja za probleme i prepreke s kojima se preduzetnici danas suočavaju?
Ercegović: Rješenje broj jedan svakako je u edukaciji i cjeloživotnom učenju, a veoma važan je i neprestan rad na sebi. Da bi se bilo šta promijenilo u životu mi se moramo promijeniti.
Dvije su ključne stvari za uspjeh u poslu o kojima se premalo priča, a koje dolaze prije ideje. Najvažnije je šta mi mislimo, šta vjerujemo i šta sebi govorimo, ali i to s kim smo okruženi. U načinu razmišljanja i doživljaja biznisa svakako važi ono “s kim si – takav si”, a mnoga istraživanja pokazala su da vremenom postajemo prosjek onih pet ljudi s kojima provodimo najviše vremena. Stoga je veoma bitno ko je oko nas i ko su ljudi što nas podržavaju, koji, kad mi kažemo da razmišljamo da damo otkaz i pokrenemo svoj biznis kažu da je to odlična ideja i ohrabruju nas. Često se dešava da oko sebe imamo ljude koji, kad im nešto takvo kažemo, odmah reaguju kako bi nas odvratili od naše zamisli, uvjeravajući nas da nećemo uspjeti. Ima mnogo onih koji su mi pričali da im se upravo tako nešto dešavalo i to, na primjer, kod žena koje bi to rekle suprugu, a on to nazvao iracionalnim, a kada se to ponovi nekoliko puta nestane i želja da nešto pokrenu. Zbog toga je okruženje veoma bitno i zato je Business Café tu.

Šta je sve prethodilo “Zaokretu” i Business Caféu?
Ercegović: Prije Zaokreta imala sam agenciju za mistery shopping, odnosno za istraživanje tržišta pomoću tajnih kupaca koju sam vodila deset godina i prodala u trenutku kad je najbolje išlo, jer mi jednostavno to više nije bilo to. Volim da nešto stvorim ni iz čega i da vidim kako se to razvija, a onda, kada ostvarim svoju namjeru, želim da krenem u nešto novo. Drugi biznis je bio spin off od Business Caféa, odnosno privatno umrežavanje i to sam prodala već za osam mjeseci. Treća firma je Zaokret u sklopu kojeg je Business Café, gdje je poslovni model da se živi od ulaznica i prodaje licence, a tu su i programi edukacije. Takođe, napisala sam i tri knjige, od kojih je treća, “Sam svoj gazda” naišla na zaista veliko interesovanje, tako da se, pored Hrvatske, pojavila i u Srbiji i u BiH. Često sam i mentorka na startup takmičenjima u Hrvatskoj gdje se ta scena tokom posljednjih pet godina znatno razvila i zahvaljujući kojoj se razvija preduzetnička kultura, a to sam bila i u televizijskoj emisiji “Snaga volje” prošle godine.

Koliko je vremena bilo potrebno da se promijeni svijest javnosti o značaju preduzetništva i potrebi za takvim djelovanjem?
Ercegović: Otkako sam promovisala samu ideju “Sam svoj gazda” do danas prošlo je nešto više od pet godina. Danas startupovi pršte na sve strane, veoma je razvijena potreba za takvim i edukacijama i povezimavnjem, a poseban doprinos daje Grad Zagreb, odnosno “Plavi ured” koji pruža besplatnu edukaciju onima koji žele da na početku, kad imaju najmanje novca, da saznaju i urade što više i to ne samo kako napisati biznis plan, nego i kako ih ohrabriti i pokazati im da se nešo može, ilustrujući to konkretnim primjerima onih koji su uspjeli. Osim u Hrvatskoj, podršku su nam pružile i institucije van zemlje, a posebno nam je važna podrška koju smo dobili od Privredne komore Srbije.

Kako javnost reaguje na preduzetničke poduhvate?
Ercegović: U Hrvatskoj imamo primjer izrazito uspješne kompanije, najbržeg električnog automobila na svijetu “Rimac”, a reakcije u komentarima na internetu su kao da naša javnost to prezire. Umjesto da budemo ponosni što je neko u našoj zemlji to ostvario, mi se tako odnosimo prema tome. Pretpostavljam da je svuda u regionu slična situacija i zato kod nas važi pravilo da prvo moraš otići vani i uspjeti, a onda će te kod kuće priznati. Mentalitet se mijenja dugo, sporo, polako, doslovno kod jedne po jedne osobe. Ono što je veoma važno je da se o preduzetništvu počne učiti što ranije, u osnovnoj školi, pa čak i u vrtiću, da razumiju šta znati biti nagrađen za sopstveni uspjeh. Vječita dilema je da li smo rođeni kao preduzetnici ili se to može naučiti, a brojni primjeri pokazali su da se rezultati postižu trudom, no najvažnije od svega je da prevaziđemo prepreke, odnosno situacije u kojima nas drugi sputavaju, a to sve zavisi od ljudi kojima smo okruženi i zato su ovakva umrežavanja korisna.

The Big Short: Šta nas (ni)je naučila nova priča o krizi

Potresi u finansijskom svijetu inspiracija su za filmsku priču u kojoj, po pravilu, postoji potreba da se sa sve tipičnijim elementima naglasi koliko je svijet novca kontroverzan i koliko kod filmskih stvaralaca budi želju da doprinesu kreiranju svijesti o šablonskom negativcu, zbog čijih poteza kasnije svi ispaštaju.

Posvećenost filmske industrije ovim temama, u nastojanju da se demistifikuju određene pojave, rezultirala je, samim po sebi, dobrim filmskim pričama, no one nijesu uvijek odraz stvarnosti koja je postojala u tokovima novca.

the-big-short-mark baumDok su dokumentarci, poput “Korporacije” ili “Kapitalizam – ljubavna priča” prilično vjerodostojno prikazali zašto su milioni ljudi širom svijeta iz nekadašnje srednje klase kliznuli u potpuno siromaštvo, beskućništvo i smrt, ostvarenja kao što su “Pad Enrona”, “Poziv upozorenja”, “Novac nikada ne spava” i slični tek su u određenoj mjeri, u kojoj bi to za radnju filma bilo interesantno, prikazali suštinu. Nakon što su nas nedavno “Vukovi sa Wall Streeta” mnogo više zabavili nego zabrinuli, “Opklada vijeka” nosi nešto dublju poruku, no neophodno je pravilno je razumjeti.

“Opklada vijeka”, u suštini, krivca za krizu prikazuje u tankoj liniji između neznanja i korupcije, kao i zatvorenog kruga u kojem jedno proizilazi iz drugog. Film je, svakako, snimljen po knjizi i upravo u onome što je u njoj napisano treba tražiti nedostatke kojima raščlanjivanje pojedinih pojava obiluje. U “Opkladi vijeka” je kroz lik Majka Barija, kojeg tumači Kristijan Bejl naglašena potreba da se oni koji nijesu u harmoniji sa očigledno prljavim i nehumanim svijetom predstave kao čudaci koji hodaju bosi po kancelariji, imaju upadljive pokrete i slušaju “težu” muziku. Njegova investiciona ideja je kontroverzna i izaziva podsmijeh među bankarima.

Bari, čudak i autsajder, djelimično griješi jer resetovanje prilagodljivih kredita nije toliki problem koliko je višestruko refinansiranje povećane vrijednosti kredita.

Činjenica je, međutim, da su u ovakvoj situaciji autsajderi bili uvijek oni koji se bave short sellingom, koji se na tržištu nekretnina pojave doslovno kladeći se i sa njega nakon kratkog vremena odlaze sa dobitkom ili premijom, doprinoseći samo dinamici procesa. U filmu su prenaglašene moralne nedoumice onih koji se pitaju da li će zbog njihovih loših odluka možda i neko drugi biti na gubitku.

Odlično prikazana scena u kojoj Mark Baum, kojeg tumači Stiv Karel, na forumu u Vegasu iz publike prekida uvodni govor, držeći podignutu ruku koja pokazuje nulu, zapravo je jedan od epskih momenata ovog ostvarenja, a u njoj je prikazan sav besmisao upozorenja onih koji su svjesni problema na koji se oni koji “nose” radnju odlučuju.

Bivši trejder Ben Rikert, koji se iz svijeta previranja na berzama povukao, kojeg tumači Bred Pit, takođe je rijedak glas razuma dok upozorava da će dobitak od rizičnog procesa koji dio protagonista namjerava da povuče zapravo biti jednak bolu miliona ljudi koji nijesu učinili ništa loše.

Upečatljiv trenutak je ocjena kreditnog rejtinga, u kojem su rejting agencije prikazane upravo onako kako bi i trebalo – kao odgovorne za sveukupno zavaravanje, jer su se borile za tržišni udio među gigantskim klijentima, ocjenjujući njihove zabrinjavajuće performanse kao prvoklasne, samo kako oni ne bi odabrali drugu agenciju.

Balon hipotekarnih kredita koje su uzeli oni koji zapravo nijesu mogli da ih priušte pukao je i pored svih upozorenja dobrih likova, gdje se problemi loših manifestuju kroz brigu za lične, a dobrih za opšte gubitke, no u filmu u kojem se sva radnja vrti oko toga nije suštinski prikazano kako je taj balon zapravo nastao, navodeći gledaoca da izvede zaključak da su ga uslovili periferni potezi i reakcije na ono što je stvarni okidač krize.

Kao i u svakom ostvarenju, radnja se svodi na borbu dobra i zla, no u “Opkladi vijeka” neznanje, odnosno slijepo prihvatanje obećavajućih signala nije poistovijećeno sa zlom, već mu se u velikoj mjeri tokom dugog trajanja radnje i suprotstavlja. Borba između dobra i zla se, zapravo, u najvećoj mjeri vodi između ostajanja na istom i dolaska velike promjene, pri čemu se, kada umjesto velike zarade uslijedi veliki potres, njihove uloge zamijene.

Ipak, jedan veliki nedostatak izvlači se iz zaključka Marka Bauma da su banke znale da će zbog izrazito rizičnih poteza propasti, ali su isto tako bile svjesne da će biti spašene. U svijetu finansija krupni igrači nijesu oni koji bi sebe učinili objektom spašavanja i zavisnosti od tuđe volje, makar im i vladine institucije išle na ruku i stoga u ovoj logici ima nečeg plitkog, ponajviše u činjenici da se ovakva konstatacija dodjeljuje liku koji je u masi okupljenih jedini glas razuma.

Autsajderi

Oskarovska noć pokazala je da se Holivudu svidjela adaptacija romana Majkla Luisa “Opklada vijeka”, a istoimeni film da oni koji drugačije razmišljaju nailaze na nerazumijevanje.

23_43317_23-page-001Film ilustruje nezavidan položaj svih koji alternativno promišljaju o pojedinim situacijama upravo zato što se pribojavaju posljedica onoga što masovno prihvaćeni trend donosi, a na kraju, u pojašnjenju, dobijamo poruku da je onaj koji je znao pozadinu svega i želio da vjerodostojno govori o problemu na koji je upozoravao – ismijan.

Iako su ciklusi među kriznim talasima sve kraći, opšta svijest o posljedicama koje nosi, ali i sposobnost da se prepoznaju njeni signali sve je manja, zbog čega se istorija ponavlja, jer samo rijetki ne zatvaraju oči pred problemom.

No takve, po pravilu, nazovu autsajderima, čudacima i nekim prilično pogrdnim imenima za nekoga ko samo smatra da je alternativni pristup prijeko potreban, jer su globalne finansije i ukupan sistem umorni od nezaustavljivog ponavljanja grešaka.

Da postoji zasićenost postojećim najbolje se vidi u onome što danas rade kompanije Uber i Airbnb i interesovanju koje za njihove usluge postoji, a koliki je strah od promjene svjedoče reakcije hotelske i trasportne industrije koje ih, kad ne mogu ništa drugo, nazivaju “nedovoljno regulisanim”.

Vrijeme velikih tržišnih promjena dolazi, no trebaće nam, izgleda, još jedna kriza da bismo razumjeli koliko su bile neophodne.

Guardian: Brexit – ekonomska dominacija naspram ostanka u EU

Piše: Endrju Liliko (Guardian), prevod A.N.R.

Glavni argumenti kampanja o napuštanju ili ostajanju Velike Britanije u Evropskoj uniji su geopolitički i ustavni radije nego ekonomski. Ipak, ekonomija je važna.

I samo razumijevanjem određenih ključnih ekonomskih činjenica možemo razumjeti zašto je velika vjerovatnoća da će UK na kraju biti van EU u narednih deset godina, bez obzira na to kako budemo glasali na referendumu u junu.

Kao članica EU dio smo 500 miliona brojne populacije Evropske ekonomske zajednice (EEA), u kojem ne postoje carinske tarife u okviru trgovine bez carinskih barijera, tokova kapitala i migracija. Takođe smo pod uticajem pravila jedinstvenog tržišta.

Britanija je decenijama koristila taj uticaj za kreiranje novih ekonomskih pravila u Evropi, baziranih na slobodnoj trgovini, deregulaciji, privatizacijama, liberalizaciji tržišta i uklanjanju državne pomoći iz propadajućih preduzeća (i, bez sumnje, UK je bilo izuzetno uticajno u tome).

Ovaj novi ekonomski model kreirao je ogromne mogućnosti za britanska preduzeća koja izvoze na tržište EU – kupce nešto manje od polovine ukupnog UK izvoza. Takođe je rađeno na ostvarivanju koristi britanskih potrošača, koji imaju pristup širokom spektru uvoza iz EU i jeftinijim, kvalitetnijim UK proizvodima upravo jer su se ti proizvodi suočavali sa oštrom konkurencijom na drugim mjestima u EU.

Neki tvrde da je EU izvor ogromnih regulatornih tereta. Ja ne. Suština evropskih pravila je ukidanje regulacije štirom EU. Dok pravila UK imaju veliki uticaj na pravila EU, nova evropska pravila izgledaju sve sličnije starim britanskim pravilima – to je razlog zbog kojeg se preduzeća žale da je riječ o besmislenoj “birokratiji”.

Osim toga, naivno je zamišljati da će, ako napustimo EU, britanski regulatori odjednom sve deregulisati u velikoj mjeri. Vlade govore o “vatri regulacije”, ali je skoro nikada ne zapale. Još jedna crvena haringa je britanski doprinos budžetu EU. Van EU bismo potrošili skori isti iznos nivoa na slične stvari.

Međutim, postoje tri glavna ekonomska nedostatka članstva Britanije u EU. Prvo, nijesmo u stanju da sklapamo sopstvene nove trgovinske dogovore i ekonomska partnerstva sa zemljama koje nijesu EU članice. EU je u potrazi za tržišnim dogovorima, ali ne onakvim kakve bi UK željelo.

Osim toga, iako EU ima značajan pregovarački uticaj, ima poteškoća sa postizanjem dogovora, jer mora obezbijediti da to bude interes i mnogih drugih zemalja. Ovo znači da ponekad dogovori mogu biti prekinuti ili odloženi zbog protivljenja Francuske, Poljske ili drugih zemalja s kojima Velika Britanija ne mora biti saglasna. Van EU, Britanija bi mogla brže da sklapa nove trgovinske sporazume i uspostavlja ekonomsku saradnju.

Ovo je bilo manje važno u prošlosti, kada je EU bila sastavljena najvećim dijelom od bogatih tržišta. No, potencijalno je skupo propustiti dogovore u svijetu u kojem mnoge ne-EU zemlje imaju velike i brzo rastuće ekonomije.

Drugi veliki ekonomski trošak članstva u EU je da nijesmo u mogućnosti da koristimo trgovinske veze kako bismo uticali na ostale zemlje da usvoje našu ekonomsku i kulturnu filozofiju.

EU je u značajnoj mjeri donijela Britaniji ekonomske ideale. Ali mnogim drugim zemljama nije. Udruživanjem s njima mogli bismo potencijalno da imamo sličan uticaj na, na primjer, Kinu, Indiju i Brazil. Za to je svakako potrebno vrijeme, kao što su i dvije decenije bile potrebne da se UK pridruži EEZ i da dospije do jedinstvenog tržišta.

Treći najveći trošak je što nijesmo u stanju da dublje pristupimo vezama u EU stilu s drugim partnerima koji bi nam sjutra mogli biti značajni. Na primjer, možda želimo novu bescarisnku trgovinu sa Kanadom ili Australijom. To ne možemo uspostaviti kao EU članica.

Mnogo smo toga ostvarili unutar EU, u ekonomskom, ali i geopolitičkom smislu. No, ekonomska logika eurozone zahtijeva, da bi funkcionisala, neophodnu političku uniju među članicama. To bi UK dovelo do manjeg uticaja nad budućim pravilima. Kada se Britanija pridružila EU, to je bilo partnerstvo približno jednakih ekonomija.

U roku od deset godina mnogo toga se pretvorilo u gigantsku političku zajednicu sačinjenu od nekih 25 članica i četiri manje ne-euro članice. Politička unija eurozone će postavljati pravila, a ostale treba da se dogovore.

To znači da je kraj prilika da Britanija oblikuje evropsku ekonomsku politiku. Dobra vijest je što su ekonomske šanse, bilo da je riječ o trgovanju ili uticaju, obilnije izvan nje.

Napuštanje neće biti ekonomski bezbolno. Investirano je u biznis UK na osnovu toga što je član EU. Trebalo bi, stoga, da očekujemo da se vodeće kompanije suprotstave izlasku. Gubitnici će vjerovatno gubiti prije nego što dobitnici počnu da ostvaruju dobitak, pa rast BDP treba očekivati za dvije do tri godine, a značajniji do 2030. godine.

Stoga pravi ekonomski argument za napuštanje nije to da bi bilo velikog rasta BDP. Umjesto toga treba reći da bi se ostankom u EU Britanija suočila sa ekonomskom dominacijom za 10 do 15 godina, dok bi napuštanjem dobila mnogo više prilika. Znam šta od ovoga preferiram.

The Economist: FIFA u reformi

Piše: The Economist editorial, prevod A.N.R.

Sve je učestalije da organizacije postaju riječi za nešto drugo. Apple predstavlja eleganciju, Berkshire Hathaway lojalnost, a BlackBerry pad. Avaj, FIFA, upravno tijelo svjetskog fudbala, speluje se kao korupcija.

Uređivanje ovog najnarušenijeg brenda zahtijevalo bi mnogo više od samog petljanja sa načinom na koji se upravlja organizacijom FIFA.

Članovi FIFA asocijacije održaće 26. februara tajno glasanje – šta bi drugo – u Cirihu, kako bi izabrali novog predsjednika koji bi zamijenio Sepa Blatera. Nema dobrog znaka. Blater svom nasljedniku ostavlja organizaciju u krizi. Njegov peti mandat prekinut je nakon podizanja optužnice prošle godine nakon što je nekoliko uticajnih lica ukazalo na navodno pranje novca.

On je od tada suspendovan iz fudbala na osam godina zbog uplaćivanja nedokumentovanih dvaju miliona švajcarskih franaka Mišelu Platiniju, tadašnjem čelniku evropskog fudbalskog tijela. (Platini, nekadašnji favorit za Blaterovog nasljednika, takođe je suspendovan iz ovog sporta; obojica negiraju krivicu).
Pet kandidata ostavljenih da se bore za vrhovnu poziciju govore o ograničenju mandata i objelodanjivanju izvještaja. Ali radikalna reforma će početi idejom koju je iznio Stefan Šimanski, ekonomista za sportska pitanja koji, između ostalog, pretvara Fifu u javnu kompaniju. Za svaki slučaj, nova, čistija Fifa biće izlistana u Njujorku.

Javna ponuda ima nekoliko prednosti. Prva je što će znatno povisiti nivo transparentnosti. Skandali pogađaju i izlistane kompanije, ali jedna stvar koju ne čujemo od direktora kompanija izlistanih na berzi su pritužbe na odsustvo nadzora.

Za Fifu je biti pod budnim okom sudije upravo ono što joj treba. Prema njenom godišnjem izvještaju, organizacija sa samo 474 radnika potrošila je impresivnih 115 miliona dolara na lične izdatke u 2014. godini, Javna ponuda zahtijeva od Fife da objelodanjuje koliko njeno rukovodstvo novca prima. Oni takođe mogu očekivati da se suoče s pitanjima akcionara vezanih za 35 miliona dolara opredijeljenih za troškove organizacije sastanaka te godine. Otvaranje pitanja Fife u američkom pravosudnom sistemu takođe bi imalo blagotvorno dejstvo.

Dometi Odjeljenja za pravosuđe i FBI već su dugi: oni su stajali iza optužnica u 2015. zbog kojih je na kraju s funkcije skinut Blater. Ali, izlistavanje na američkoj berzi bi donijelo svijetu najentuzijastičnije sprovođenje zakona pred vrata organizacije. Naročito je značajno što bi Fifa time postala subjekat Zakona o sprečavanju korupcije u inostranstvu. Imajući u vidu navode koji se još kovitlaju oko dodjele organizacije Svjetskog prvenstva 2018. i 2022. Rusiji i Kataru, traženje lokacije sa kaznenim antikoruptivnim režimom poslalo bi jasnu poruku.

Javna ponuda bi takođe formalizovala i pooštrila podsticaje Fife da zaradi što više novca legitimnim sredstvima. Od 5,7 milijardi dolara prihoda koji je Fifa ubrala između 2011. i 2014. godine najveći dio ostvaren je prodajom televizijskih prava 2014. za prenošenje prvenstva u Brazilu.

Više prihoda od prodaje mogućnosti emitovanja, marketinga i licenciranja prava na prenošenje Svjetskog prvenstva, kao i čvršća kontrola trebalo bi da budu dovoljni da akcionare čine zadovoljnim i da podižu novac kako bi podstakli osnovne inicijative širom svijeta. Motivisanost profitom bi takođe ohrabrila brži razvoj ženskog svjetskog prvenstva u fudbalu.

Fantazija fudbala

Prelijepa igra ne bi trebalo da bude predata Wall Streetu bez zaštitnih mjera. Da bi zaštitili misiju Fife da razvije fudbal, dio prihoda morao bi da bude sačuvan i odvojen za distribuciju organizacijama koje su njene članice, možda odvojenom dobrotvornom rukom (koja će takođe biti odgovorna za pravila igre). Kako bi se osiguralo da neki baron privatnog kapitala ne preuzme Fifu i ne napuni je zaduženjima, ova dobrotvorna ruka bi trebalo da zadrži većinsko pravo glasa nad izlistanom organizacijom.

Ovo bi i dalje ostavilo mnoštvo prostora za lukavstvo dok se novac bude prilivao između Fife i fudbalskih udruženja članica. Ali to će obezbijediti da Fifa dobije strožu provjeru. Nažalost, nijedan od kandidata koji se takmiče da naslijede Blatera vjerovatno ne bi tolerisao izlistavanje na berzi u Njujorku. Ipak, kada procjenjujete njihovo obećanje da će vratiti integritet Fife, ovo bi trebalo da bude mjerilo.

A, B, C, … 5G

Za odabir samo jedne teme koja je obilježila vrijeme od prošlog do ovog izdanja “Novca”, s obzirom da je njih nekoliko privuklo ogromnu pažnju, vjerovatno bi najjednostavnije bilo koristiti brojalicu.

Novac 11“A is for Apple” počinje jedna od njih, i već tu bismo se mogli zaustaviti, ne samo zato što ovaj broj izlazi upravo na godišnjicu rođenja osnivača tehnološkog giganta s logom jabuke Stiva Džobsa, već i zbog onoga što se između Applea i FBI događa nakon što je slučaj o otključavanju iPhonea dospio na sud.

Od toga kakav će epilog imati ovaj spor zavisiće i zaokret u praksi u cijelom svijet prema kojem će vlasti koristiti potrošačku elektroniku kao sredstvo nadzora, a nivo onoga što bismo sada nazvali kršenjem prava na privatnost variraće od zemlje do zemlje.

Kada se govori o razlikama među zemljama najviše toga danas ima da kaže Velika Britanija, čije istupanje iz EU je sve više očekivano. Stoga, ove sedmice, B kao Brexit centralna je tema, iako se o uticajima, naročito negativnim, govori kratkoročno.

C kao “congress” ove sedmice ne oynačava politički događaj ni instituciju, nego Svjetski kongres mobilne tehnologije u Barseloni gdje su, pored mnoštva inovacija, predstavljene karakteristike 5G mreža.

Do 2020. godine imaćemo neuporedivo brži protok informacija, no pitanje je kome će sve one stizati, a o tome će, u sporu između Applea i FBI odlučiti američko pravosuđe.

Telegraph: Budimo svjesni svega u naletima bijesa

Piše: Boris Džonson, gradonačelnik Londona (prevod A.N.R.)

Mislim da je to vjerovatno počelo s bankarima i finansijskim krahom 2007/08. Gledao sam “The Big Short”, odličan novi film o katastrofi, i podsjetio me na to kako su se neki od njih loše ponašali. Odobravali su kredite ljudima koji nijesu mogli da ih priušte. Čak su te divljačke pozajmice uvaljali u “kolateralizovane dužničke obaveze” CDO i prodavali ih, kao da ljudi namjerno prodaju kontaminirane pite s mesom.

perperzona telegraphJedna banka (da ne navodim imena) zapravo je smislila CDO pun bespovratnih hipoteka, prodavala takav kreditni proizvod lakovjernim klijentima i zatim trajno skratila CDO. Drugim riječima, oni su zaradili novac od prodaje nečega čim bi saznali da će tome propasti vrijednost. A zatim bi zarađivali i kad bi sve doživjelo krah. Milioni ljudi su patili kada je cio balon na kraju pukao. Milioni su izgubili posao.

Čitav biznis je zgrozio javnost, kreirajući osjećaj nepovjerenja, poput vatrenog bijesa ispaljenog iz topa. Još od nastanka krize osvetnički duh je prelazio iz jednog dijela britanskog establišmenta do drugog, poput toksičnog flipera od plutonijuma ili nekog od onih ruskih kamiona na sibirskim auto-putevima okovanim ledom, koji se luđački vrti od jednog kraja do drugog, ubrzavajući svakog puta.

Kako se kriza produbljivala, bilo je sve više poziva na linč bankara, a za većinu njih da idu u zatvor. To je bilo razumljivo. Neki od njih ponašali su se krajnje cinično i uvijek su na kraju znali da su previše veliki da bi propali: da će ih spasiti novac poreskih obveznika.
Strašna istina je što su bili u pravu. Stvarno topljenje banaka stvaralo je nepodnošljive posljedice po ogroman broj radnog svijeta. Političari su počeli da spašavaju banke. Stoga, nije iznenađenje da naredna meta budu političari.

Kada je skandal o troškovima odjeknuo Vestminsterom, to mjesto je praktično zapaljeno vatrenom loptom bijesa. Poznata imena su ponižena, mnogi članovi parlamenta su izgubili funkcije, neki su otišli u zatvor. I to je, barem djelimično, bilo pravedno i razumno. Štale je potrebno čistiti. U nekim slučajevima bilo je ogromnih spekulacija i zloupotreba sistema.

Ali nakon nekog vremena osjećaj nepravde ili nepravičnosti počeo je da gori u grudima nekih poslanika, osjećaj da se cio parlament valja u blatu, dok su mnogi poslanici smatrali da (ispravno ili pogrešno) su samo slijedili pravila onako kako su ih razumjeli.

Oni se sada osjetili prljavo, kao kriminalci, nakon što su proveli godine napornog rada za svoje birače. Osjetili su se oštećenima. I kao u nekoj Eshilovoj tragediji, taj osjećaj nepravde počeo je da gaji želju za osvetom i to ne mnogo prije nego što su političari pronašli cilj.

Veliki britanski nalet bijesa prešao je na same ljude koji su otkrili troškovni skandal. Činilo se da je Fleet Street bio uključen u sopstvene amoralne prakse – hakovanje telefona javnih ličnosti i kraljevske porodice, kao i ljudi koji koji nijesu bili prisutni u javnosti.

Očigledno su nastojali da slušaju govornu poštu ne samo kriminalaca, već i žrtava zločina. Nemilosrdno su kršili privatnost običnih ljudi zarad tiraža i profita. Oni su plaćali zvaničnicima za informacije.

Mnogo prije imali smo Leveson istragu, gdje su se novinari pojavljivali u sudnici, a neki su išli i u zatvor. Opet, u izvjesnoj mjeri to je bilo neophodno i neizbježno. Neki novinari su postali isuviše blazirani kada je riječ o zakonitosti njihovih metoda. U eri elektronskog nadzora i mobilnih telefona treba postaviti nove granice.

Opet, međutim, uočljiva je bila tendencija za ubrzanjem. Neki novinari počeli su da osjećaju da je sve otišlo prilično daleko, da su bili proganjani jer su radili svoj posao, nastojeći da drže kontrolu nad poznatima i moćnima, nastojeći da iznesu činjenice u javnost.

Pošteni novinari bili su šokirani upadima u domove u šest sati ujutru, kada su njihovi računari odnijeti u policiju na ispitivanje, što je bilo sablasno i za njihove komšije. Poput onih bankara koji nikada nijesu imali ništa sa CDO, poput poslanika koji nijesu uradili ništa sem služenja svojim biračima, bilo je mnogo novinara koji nikad nijesu uradili nešto ilegalno ili amoralno.

Ogorčenje se ponovo rasplamsalo i veliki osvetoljubivi udarac bijesa tražio je novu metu. Bila je ta jedna britanska institucija koja je sve vrijeme provela posmatrajući različite nesreće u duhu samozadovoljstva i superiornog odreda.

BBC je bujao zahvaljujući padu bankara, uživao je u poniženju poslanika i za to je imao mnogo razloga (ne samo komercijalni) da osjeća ogromno zadovoljstvo zbog načina na koji se skandal o hakovanju odvijao. Dakle, kada je istina o Džimiju Savilu postala široko poznata, BBC je zahvatio plamen, a bilo je mnogo ljudi koji su grijali ruke na tom plamenu.

Opet, bilo je, makar u nekim slučajevima, zla koje je trebalo da bude izloženo. Sada je jasno da su poznate ličnosti mogle da se izvuku iz zapanjujućeg zlostavljanja mladih ljudi, u najvećoj mjeri toga što je BBC pred tim zatvarao oči. Neki su sada otišli u zatvor. Istrage o istorijskom zlostavljanju su se proširile do te mjere da su neki, ponovo, osjećali da je cijela stvar otišla predaleko.

Poput onih bankara, poslanika ili novinara koji su smatrali da im je učinjena nepravda postojali su oni koji su smatrali da su osumnjičeni na užasno nefer način. Oni duboko osjećaju nepravdu i bijes.

Oni imaju novu metu. Kao kod jednog dijela medija, njihov bijes je usmjeren ka policiji. Topovsko đule bijesa sada skače po Scotland Yardu. Neophodna je ravnoteža. Kao što i policija priznaje, nekim istragama se moglo bolje rukovati, neke kritike su bile duboko nepravedne. Jedna je stvar u ovoj zemlji koja čini sve naše institucije odgovornim – svirepost. Ali budimo svjesni fenomena predupravljanja.

Minus – jednima razlog za bijeg, drugima izazov

Signal iz Zemlje izlazećeg sunca putovao je prema zapadu dovoljno brzo da već istog dana destabilizuje tržišta Starog kontinenta, no prelazak Atlantika učinilo je njegovo slijetanje na američko finansijsko tlo blažim.

Prelivanje trendova u globalnim finansijama još jednom je pokazalo kolike su razmjere ranjivosti eurozone, ali i potvrdilo da šansu više da se zaštiti uvijek ima američko tržište kapitala, iako nijednima vještačke mjere na putu do oporavka više nijesu strane.
Najava centralne japanske finansijske institucije da će bankama obračunavati troškove čuvanja njihovih slobodnih rezervi odjeknula je prošle sedmice finansijskim tržištima uslovivši kretanja koja su kao konačan ishod imala negativne prinose na mnoge evropske korporativne obveznice.
Banka Japana potom je juče ovu najavu sprovela u djelo, pa su prinosi na desetogodišnje državne obveznice prvi put u istoriji postali negativni. Drugim riječima, onaj ko kroz ovu vrstu hartija od vrijednosti pozajmljuje novac Japanu će, umjesto mogućnosti da zaradi, zapravo morati da plati razliku koliko iznosi negativna premija.
Ovaj finansijski fenomen javio se kao posljedica očekivanja da će tražnja za korporativnim obveznicama biti smanjena, budući da ulagači uglavnom koriste državne obveznice kao referentnu tačku kada je riječ o korporativnim prinosima. Spredovi, mjereni u baznim poenima, odnose se na premiju koju ulagači traže kako bi zadržali korporativni nad državnim obveznicama, koje se načelno percipiraju kao sigurniji oblik ulaganja.
Stoga bi odsustvo želje ulagača da ulažu u korporativne obveznice s negativnim prinosima moglo označiti još dublje poniranje evropskih državnih obveznica u teritoriju ispod nule.
Sa druge strane, spremnost dijela ulagača uslovljena je očekivanjima da će u dogledno vrijeme doći do preokreta na japanskom tržištu hartija od vrijednosti, zbog čega se, bez obzira na trenutne okolnosti, obveznice i dalje smatraju najsigurnijim oblikom investiranja.
Trenutna dešavanja odvela su tržišna kretanja do tačke otpora, u kojoj obveznice nastaju da se kupuju, ali tako da one više ne donose zaradu.
Na evropskom i japanskom tržištu podijeljeno je oko šest biliona dolara vrijednih obveznica čiji prinosi su sada negativni, što znači da će njihovim vlasnicima na dan dospijeća umjesto premije stići nalog za uplatu.
Sa druge strane Atlantika, prinosi još nijesu negativni, ali su ove sedmice na najnižem nivou u posljednjih devet mjeseci, pa se na američkim obveznicama može zaraditi manje od 1,8 odsto.
Aktuelna dešavanja na evropskom tržištu kapitala ukazuju na sve veće šanse za novu recesiju i sve vjerovatnije produženo vrijeme niskog inflatornog rasta na mogućih čak deset godina.
U ovakvim okolnostima tražnja za državnim obveznicama sa fiksnim prinosima dodatno je povećana, no tražnja za njima i ranije je bila prevelika, a upravo ovaj pokušaj bijega ulagača i seljenja kapitala u ovaj oblik imovine najočigledniji su pokazatelj nestabilnosti na tržištu.
Ulagačima postaje sve teže da procijene da li će se niska stopa inflacije nastaviti zbog cjenovnog kolapsa na robnim berzama. Stoga uplitanje centralnih banaka u već postojeće slabosti finansijskih tržišta čini da buduće kretanje cijena postaje sve teže predvidjeti. Obveznice s negativnim prinosima, pored eurozone i Japana, već postoje u Danskoj, Švedskoj i Švajcarskoj, odnosno upravo tamo gdje su centralne banke najviše spremne da izdvoje dodatna sredstva kako bi se izborile s problemom niske stope inflacije.
Ciljani prag od dva odsto na godišnjem nivou, kojem se Evropska centralna banka nadala početkom 2017. godine u ovakvim okolnostima najvjerovatnije neće biti ostvaren ni u narednih pet godina, pri čemu su izgledi da bilo kakvo naredno nepredviđeno kretanje može imati isključivo negativan uticaj.

Intervju: Izvršna direktorka Prolexa, autor projekata u procesu EU integracija Snežana Zečević

Rješavanje problema je u fokusu i projekta i propisa

Integracioni proces Crne Gore za učlanjenje u Evropsku uniju otvara mogućnosti za izradu novih projekata i donošenje novih propisa, sve uz mogućnost podršle sredstvima iz evropskih fondova, a posebno obezbijeđena mogućnost edukovanja odvija se od sada u Podgorici svake sedmice.

Izvršna direktorka konsultantske kuće Prolex, pravnica sa više od dvije i po decenije iskustva i ekspert za pisanje propisa Snežana Zečević, prati integracioni proces Crne Gore od prvih koraka u ovoj oblasti s namjerom da edukuje javnost o mogućnostima koje su nakon započinjanja pregovora ponuđene i od tada stalno dostupne domaćim preduzetnicima. Sada na sedmičnom nivou organizuje radionice i seminare posvećene edukaciji u korišćenju sredstava iz evropskih fondova, kao i izradi projekata i propisa koji se tiču integracionog procesa.

Šta zahtijeva izrada projekta kojim se konkuriše za sredstva iz evropskih fondova?
Zečević: Izrada projekata zahtijeva znanje i vještine pojedinaca i projektnih timova u planiranju, osmišljavanju, izradi i sprovođenju projekata, kao i adekvatan zakonodavni, institucionalni i administrativni kapacitet za upravljanje ovim procesom, odnosno za uspostavljanje sistema za blagovremeno i kvalitetno upravljanje programima i projektima finansiranim iz sredstava EU. Projekti treba da su održivi, odgovaraju potrebama klijenata i njihovih ciljnih grupa, koji se uklapaju u poziv, odnosno program iz kojeg je uslijedio poziv i pripremljeni u odgovarajućoj formi i sadržaju koji su ekspicitno definisani.

Na šta je u postupku izrade projekta i propisa najvažnije obratiti pažnju?
Zečević: Važnost i korisnosti znanja i vještina u vezi s izradom projekata ne treba dovoditi u pitanje, jer to nije sporno. Pisanje propisa ima i svoju, mnogo manje vidljivu važnost, tu nemamo u prvom planu finansijsku komponentu. U brojnim edukacijama, seminarima radionicama i sličnim kursevima, pisanje projekata za mnoge polaznike predstavlja “poziv za uočavanje ili identifikovanje i rješavanje problema”. Rješavanje problema je u fokusu i projekta i propisa. I projekat i propis imaju svoju metodologiju, unutrašnju strukturu, formu i suštinu, očekivani rezultat, vrijeme i resurse. Šta još – sistem planiranja javnih politika koji bi funkcionisao u skladu s rokovima utvrđenim kalendarom budžeta, a potrebno je i procijeniti koliko zakona je u određenom periodu moguće izraditi i usvojiti takozvani Zakonodavni plan.

Šta treba znati prije započinjanja projekta?
Zečević: Svidjelo mi se kod jedne koleginice koja se bavi pripremom projekata osvrt na ovu temu, uslovno rečeno traženje “štancovanja” projekata. Mnogi se interesuju i to žele, da se njihove želje zapakuju i uporedila to sa odlaskom kod frizera. Naime, rijetko ko dođe kod frizera i kaže “ma napravi kako misliš da treba”, jer svi žele kad se vrate da izgledaju lijepo i imaju frizuru, ali to se ne dogodi uvijek ili pak osjećaj zadovoljstva traje dok se kosa ne opere i shvatimo da ne možemo napraviti istu frizuru kao što je bila po izlasku iz salona. Tako je i sa pripremom projekata, jer ukoliko klijent raspolaže osnovnim informacijama i jasno mu je šta može, a šta hoće, a šta ne, njegov odnos sa konsultantom na pripremi projekta biće uspješan. Znači, važno je da potencijalni aplikant zna koje su mogućnosti, šta može dobiti, da li je njegova firma prihvatljiva i da razumije šta ne može ni tražiti, zašto smo nešto u projektu nazvali ovako, a ne onako, tada se neće čuditi zašto je ugovorno tijelo tražilo novi dokaz, te da se treba odgovorno odnositi prema ugovorenim obavezama i očekivanim rezultatima. Stoga su važni svi nivoi edukacije, informacije, info dani, radionice, seminari koje treba iskoristiti.

Kako izgleda proces edukacije koju omogućavate?
Zečević: Imamo dvije vrste edukacija i to pisanje projekata i izradu propisa, zakona i podzakonskih akata. Kod pripreme projekata imamo dvije vrste edukacije, osnovnu, odnosno bazični nivo i napredni nivo, za one koji su već radili projekte ili učestvovali na seminarima i radionicama i one koji su bez iskustva u ovoj oblasti. Isto je i kod izrade propisa, početni i napredni nivo. Posebno je interesantna radionica Usklađivanje zakonodavstva – vrste, tehnike i načini usklađivanja, preuzimanje odredaba direktive u nacionalni propis. Ciljna grupa su svi nivoi vlasti, koji neposredno i posredno učestvuju u procesu usklađivanja zakonodavstva s pravnom tekovinom Evropske unije – pravnici i stručnjaci svih struka koji su uključeni u proces usklađivanja zakonodavstva.

Koji su standardi kvaliteta zakona?
Zečević: Standardi kvaliteta propisa obuhvataju korisničke standarde – razumljivost, preciznost, jednostavnost, preglednost, pristupačnost građanima i privrednim subjektima, preduslov da subjekti uspješno poštuju propis jeste da mogu pravilno da razumiju i saznaju sadržaj pravnih normi i na odgovarajući način prilagode svoje postupanje, odnosno poslovanje, normativno-pravne standarde – primjena relevantnih standarda najbolje regulative, standarde pravnog oblika – struktura norme, sistematika propisa, jasna pravna terminologija i druga pravnotehnička pravila koja utiču na pravni oblik pojedinačnih normi i propisa u cjelini, standarde djelotvornosti, relevantnost jasno definisanih problema i uslova realnog okruženja; ekonomske i analitičke standarde – mogućnost definisanja očekivanih efekata propisa, njihovog dokumentovanja i primjene analitičkih postupaka, analize troškova i koristi, analize troškova primjene, analize efekata primjene, radi evaluacije rezultata primjene propisa; i standarde primjene – praktičnost, izvodljivost, primjenljivost, prihvatanje od strane javnosti i dostupnost potrebnih državnih resursa. Takođe, pravne norme bi trebalo da budu prilagođene rješavanju problema, a ne da stvaraju problem i da, u najširem smislu, ukupne koristi prevazilaze ukupne troškove, da budu usklađene, u okviru istog propisa, kao i sa ostalim propisima višeg i istog ranga hijerarhije u okviru pravnog sistema.

Koja je uloga radionica?
Zečević: Izrada propisa predstavlja resurs koji ima svoju vrijednost, pa bi ga trebalo koristiti samo kada je to neophodno i izbjeći da se propisi suviše često mijenjaju. U okviru radionica imamo dvije faze, teorijski dio i praktični dio koji je, naravno, prilagođen ciljnoj grupi. Mjesto održavanja zavisi od broja prijavljenih kandidata, a teme od njihove strukture i interesovanja, odnosno djelatnosti kojom se bave ili žele da se bave. Radionica se sastoji od dvije faze. Prva tzv. teorijska faza započinje procesom pripreme projekta, ključni koraci, prikaz osnovnih alata i tehnika za pripremu projekata, projektni ciklus, prikazi primjera razrade projekta i analiza projektnih ideja, odnosno problemi, opšti i posebni ciljevi, plan aktivnosti, očekivani rezultati, logička matrica, učesnici, horizontalna pitanja. Drugi dio počinje o uslovima konkretnog poziva nakon koje će uslijediti simulacija rada klijenta i konsultanta u kojem će biti važno da učesnici razumiju koje podatke mora dostaviti klijent, analiza pozivne dokumentacije i simulacija rada na pripremi projekta.

Koji je sadržaj praktičnog treninga i metodologija?
Zečević: Radionica ima dvije faze. Svaki učesnik radionice dobija set dokumentacije sa kojom se neophodno treba upoznati i razmotriti kako bismo se kvalitetno pripremili za učestvovanje u radu, koja se sastoji od pozivne dokumentacije za konkretan poziv i osnovne projektne dokumentacije za imaginarni projekt koji služi kao osnov za vježbe i rad koji se sastoji od projektnog sažetka i pregleda troškova. Projekt se ne piše za sebe, ni za svoje potrebe, već kako bi ga pročitao ocjenjivač i kako bi ga odabrao odbor za ocjenu ponuda. Dakle, glavna svrha vaše prijave je uvjeriti, a ne samo opisati. To znači da morate biti uvjerljivi, u tehničkom smislu detaljni i tačni, finansijski efikasni, precizni i jasni. Posebnu pažnju treba posvetiti ciljevima i prioritetima poziva.

Novac br. 9: Insieme

Prije četvrt vijeka, uoči transformacije Evropske zajednice u Evropsku uniju, na Evroviziji 1990. godine održanoj u Zagrebu predstavnik Italije Toto Kutunjo otpjevao je “Insieme” (Zajedno), kao poruku ohrabrivanja ujedinjenja na višem nivou.

Ljubitelji dobrog zvuka ipak su bili razočarani što je pobjeda izmakla francuskoj predstavnici, porijeklom sa Antila, Žoel Ursul, i fantastičnom “Crno-bijelom bluzu”, koji je nosio poruku multikulturalnosti i borbe protiv rasizma.

Ma kojoj generaciji tada da ste pripadali razlog prednosti bio vam je prilično nerazumljiv, baš kao što su danas, u žicom ograđenim državama nejasna zagovaranja tolerancije dok desetine hiljada ljudi u užasavajućim uslovima danima čekaju da nastave put u bolje sjutra.

“Zajedno” je možda i osmišljeno kao svojevrsna himna ove glomazne birokratske tvorevine, ali je Evropljani ne pjevaju iz srca. Ili makar ne onako kako je Lady Gaga otpjevala američku himnu na otvaranju Super Bowla. U nekoliko minuta pokazale su se sve razlike dviju zapadnih civilizacija, od kojih jedna bez pogovora brani svoje principe, a druga nastoji da ih sama sebi nametne.

Ovo u najvećoj mjeri reflektuju tržišta i načini na koji se negativni istočni uticaji prelivaju na njih, poput jučerašnjeg udarca koji je došao iz Japana. No, Evropskoj centralnoj banci poruka nikad dovoljno, niti uvijek iste pjesme i istih grešaka.

Intervju: Hadi Raad, direktor sektora za inovacije kompanije Visa

Sve veća zastupljenost digitalnog plaćanja

Direktor sektora za inovacije i razvoj novih proizvoda u kompaniji Visa za tržišta Istočne Evrope, Bliskog istoka i Afrike ukazuje na veliku transformaciju načina plaćanja

Kartična kompanija Visa konstantno unapređuje servise, nudeći korisnicima savremene načine plaćanja, pri čemu se i njihova svijest o prednostima takvih usluga mijenja, a udio elektronskih u ukupnim transakcijama raste.

U čemu se ogleda promjena u načinima plaćanja u posljednjoj deceniji?
Raad: Svjedoci smo da u ovom vremenu, u kojem dolazi do porasta korišćenja digitalnih tehnologija, pri čemu je taj rast brži od bilo kojeg drugog progresa, dolazi i do velikih promjena u načinima plaćanja. Promjena se ogleda u tome da svi novi proizvodi koje su napredne tehnologije omogućile, i koje će dalje omogućavati, budu praktični za korišćenje, jednostavni, bezbjedni, prisutni svuda i da obezbjeđuju brze transakcije, odnosno da budu interoperabilni međusobno. To su istovremeno i osnovne prednosti elektronskih u odnosu na gotovinske načine plaćanja.

Koje nove servise u ovom regionu možemo očekivati u narednom periodu?
Raad: Među novim uslugama za trgovce i izdavaoce kartica je Visa Checkout, rješenje koje se koristi za plaćanja putem interneta. Ovaj servis korisnicima donosi novo iskustvo plaćanja jer jednom kreiran nalog sa podacima i šiframa mogu koristiti svaki put kada obavljaju online kupovinu kod trgovaca koji su u Visa Checkout sistemu. Pritom, Checkout nalog je kompatibilan i sa mobilnim aplikacijama, a isti nalog se može koristiti na više uređaja – tabletu, pametnom telefonu ili laptopu. Kompetitivna prednost kompanije Visa je to što obezbjeđuje maksimalno sigurno i pouzdano “skladište” za sve informacije i podatke sa kartica. Visa Checkout smo prvo uveli u Sjedinjenim Američkim Državama, a zatim smo ovaj sistem implementirali na još 13 tržišta. U planu je da Visa Checkout omogućimo i korisnicima na tržištima jugoistočne Evrope. Želim da naglasim da je istraživanje o iskustvu korisnika koje je obavila jedna nezavisna agencija pokazalo da su klijenti veoma zadovoljni novom uslugom, jer se radi o brzom i efikasnom rješenju za plaćanje. Istraživanje je pokazalo da su korisnici prijavili 22 odsto brže iskustvo plaćanja u odnosu na tradicionalne načine plaćanja posredstvom interneta, kao i da je 95 odsto njih izjavilo da su potpuno zadovoljni servisom u smislu njegove bezbjednosti i jednostavnosti korišćenja.

Budući da je Visa posebno posvećena razvoju mobilnog plaćanja, koje aktivnosti preduzimate u toj oblasti?
Raad: Naš cilj kao vodeće svjetske platno-tehnološke kompanije je da obezbijedimo da inovativna mobilna plaćanja ujedno budu sigurna, jednostavna i dostupna korisnicima širom svijeta. Svjedoci smo konstantnih i brojnih transformacija dosadašnjih načina plaćanja. “Selimo” se u digitalnu sferu, bilo da je u pitanju prelazak sa tradicionalnog i fizičkog svijeta koji ulazi u online plaćanje ili razmjenu na licu mjesta kod kartičnog ili mobilnog plaćanja. U ovoj fazi ulažemo znatne resurse kako bismo spremno dočekali sve izazove i prilike sa kojima se industrija plaćanja suočava. S tim u vezi preduzimamo različite korake kako bismo upotrebu naprednih tehnologija i novih servisa učinili maksimalno sigurnom i efikasnom. Prije svega radimo na kreiranju digitalnih rješenja na našoj platformi koja omogućava inovacije i garantuje sigurnost našim partnerima koji izdaju kartice i druge platne proizvode, poput Visa token servisa. Zatim, tržištu smo ponudili sopstvena rješenja koja digitalna plaćanja čine jednostavnijim, Visa Checkouta za online plaćanja, kao i rješenja za mobilna plaćanja koje razvijamo sa trećim stranama – Apple Pay, Android Pay i Samsung Pay. Uz sve to, ostvarili smo strateška partnerstva unutar platnog ekosistema kako bismo podržali razvoj novih tehnologija i unapredili iskustvo plaćanja za trgovce, divelopere i korisnike širom svijeta. Naš krajnji cilj je da pojednostavimo povezivanje tehnoloških igrača sa našim partnerima koji kreiraju platne proizvode i rješenja i to kroz okvirne sporazume, kakav je Visa Digital Enablement Program (VDEP).

Kako se uvođenje naprednih servisa odvija na tržištima koja su u odnosu na najrazvijenije zemlje prije dvadesetak godina mnogo zaostajala, a danas nastoje da što je moguće više idu u korak s vremenom?
Raad: Da biste napredne servise plaćanja imali na nekom tržištu, neophodno je ispuniti niz uslova. Prije svega, potrebno je da postoji dovoljan nivo interesovanja da se neka usluga uvede, a pritom bude isplativa za onoga ko je pruža. Ipak, stvari se mijenjaju vremenom i načini plaćanja poput beskontaktnog i mobilnog nijesu više stvar izbora, već prelaze u naviku korisnika. Visa više od tri decenije radi na razvoju elektronskog plaćanja u ovom regionu, a u posljednjih pet godina broj uređaja zahvaljujući kojima se odvija elektronsko plaćanje je udvostručen. Ono što vidimo u svijetu, a i u ovom regionu je da elektronsko plaćanje zauzima sve veći udio u ukupnom plaćanju. Sve to se dešava jer korisnici uviđaju prednosti bezgotovinskog načina plaćanja, što za posljedicu ima manji procenat plaćanja kešom u ukupnim transakcijama smanjuje. Korisnici iz zemalja u ovom regionu su za relativno kratko vrijeme pokazali dovoljan nivo interesovanja na osnovu kojeg smo procijenili da je vrijeme da, u saradnji sa bankama, razvijamo i nudimo napredne usluge.

Kako će izgledati makar bliža budućnost digitalnog plaćanja?
Raad: Predviđanjima se možemo baviti posmatrajući trendove. Već sada vidimo da zastupljenost digitalnog plaćanja raste mnogo brže nego što se kada je ono omogućavano na tržištima ovog regiona moglo očekivati. Takođe, zastupljenost online i mobilnih plaćanja povećava se progresivno i već sada govorimo o bilionima dolara vrijednoj industriji. Drago mi je što mogu da kažem da ovaj region izlazi iz okvira tržišta u razvoju kada su u pitanju navike korisnika s obzirom na nivo zastupljenosti naprednih servisa koji se koriste u razvijenim zemljama. U svakom slučaju, očekujemo još dinamičniji rast i još brže prihvatanje novih proizvoda i usluga.

Kako odnos prodavca i kupca, kao i njihovi pojedinačni zahtjevi danas utiču na tržišne trendove u oblasti elektronskog plaćanja?
Raad: Već duže vrijeme korisnici određuju način na koji žele da kupuju, odnosno plaćaju, a prodavci se prilagođavaju njihovim zahtjevima i potrebama. Zahvaljujući tome, danas imamo više mogućnosti kupovine, odnosno načina plaćanja. Recimo, proizvod možete odabrati i platiti putem interneta i dobiti ga na kućnu adresu; ili naručiti i platiti online, a preuzeti ga sami. Uber recimo plaćate elektronski na licu mjesta, a sve više potrošača koristi beskontaktne kartice na mjestima prodaje. Kupci danas žele više opcija i prodavci su toga svjesni.

Kada govorimo o plaćanju poručene robe, u Crnoj Gori je i dalje izuzetno mali broj onih koji su spremni da dostave na kućnu adresu naplaćuju elektronski. Sa druge strane, sve više građana ne želi da koristi keš. Kako pomiriti zahtjeve i jednih i drugih?
Raad: Dosadašnja praksa pokazala je da je uvođenje novih oblika plaćanja povoljno uticalo na prodaju tako što je raslo interesovanje za tim proizvodima ili uslugama među onim korisnicima koji su plaćanje kešom zamijenili elektronskim načinima plaćanja. Kada korisnici jednom naprave korak naprijed i prihvate inovacije, oni žele da im njihovo okruženje i pruži takvu uslugu. Stoga, ako imate bankovnu karticu koja vam pruža neke benefite, smatraćete suvišnim da podižete novac sa bankomata, već ćete birati ona prodajna mjesta koja to omogućavaju. Upravo iz tog razloga prodavci će se prilagođavati i, čak i ukoliko to danas ne rade, vrlo brzo omogućavati one načine plaćanja koje ljudi žele da koriste.

Naftno tržište: Stabilizacija moguća do sredine godine

Poremećaje na naftnom tržištu trebalo bi da koriguju povoljne okolnosti koje slijede, ukoliko se tražnja sa sadašnjih milion barela dnevno poveća na ciljanih 1,2 miliona.

Barelom sirove nafte se na međunarodnom tržištu prometovalo po najnižoj cijeni od 2003. godine, kada je kliznula ispod nivoa od 30 dolara za barel. Cijene su od početka ove sedmice ponovo iznad psihološke granice od 30 dolara, pa je juče pred zatvaranje tržišta barel američke lake WTI nafte koštao 31,62 dolara, dok se barelom brenta trgovalo po cijeni od 34,69 dolara.
Razlog zadržavanja niskih cijena je, prije svega, u ogromnim zalihama, ali i učestalim obeshrabrujućim podacima o tržišnim trendovima. Izuzetno blage vremenske prilike u Japanu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, uz istovremeno obeshrabrujuće ekonomske izglede u zemljama u razvoju, prije svega Kini, Rusiji i Brazilu, oborile su nivo tražnje za energentima, spustivši je na nivo od svega milion barela na dan, u dijelu godine kada potrošnja iznosi oko 2,1 milion barela. Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency) IEA da bi nivo tražnje u ovoj godini mogao dostići 1,2 miliona barela dnevno. Ovo znači da bi poniranje cijene crnog zlata moglo biti zaustavljeno, iako izgleda za značajnijim porastom, makar u prvoj polovini ove godine nema.
Iako trenutni pokazatelji nikada nijesu jedino na osnovu čega bi bilo racionalno predviđati dalje kretanje cijena, naftno tržište i dalje ostaje između nestabilnog i umjereno održivog. Ipak, ono što je na osnovu prošlogodišnjih cjenovnih oscilacija ustanovljeno jeste da takozvana saudijska strategija ipak funkcioniše.
Naime, ovaj princip odnosi se na namjeru Saudijske Arabije da zadrži postojeći nivo proizvodnje, bez obzira na smanjenu tražnju, kako njen udio u globalnoj ponudi ovog energenta ne bi bio smanjen. Nakon ove odluke koja se odnosi na cijelu proizvodnju Organizacije zemalja izvoznica nafte, kao i cjenovne bitke, koja je nastala kao rezultat ovih odluka, cijena se tokom prošle godine nekoliko puta pokušavala stabilizovati. Do tada je kretanje cijena nafte bilo potpuno neusklađeno s ogromnim porastom proizvodnje, upotpunjenim naglim rastom proizvodnje gasa iz škriljaca. Nakon cjenovnog kraha drastično je počeo da se smanjuje i broj bušotina, kojih je u prošloj godini samo na teritoriji SAD zatvoreno na stotine.
Nivo proizvodnje nafte u OPEC zemljama umanjen je u decembru za 90.000 barela dnevno, no i dalje iznosi 32,28 miliona barela na dan, računajući tu i proizvodnju ponovo pridružene Indonezije.
Neposredno po ukidanju sankcija Iranu očekivano je povećanje proizvodnje za dodatnih 500.000 barela, dok bi se još nekoliko stotina barela devno moglo povećati do kraja marta.
U ovakvim okolnostima cijena nafte mogla bi značajno da se oporavi do sredine godine, no taj oporavak u većoj mjeri će se odnositi na cjenovnu stabilnost, nego na značajniji rast. Ipak, bilo kakav naredni tržišni potres bio bi prijetnja da ovo tržište ponovo učini ranjivim, iako bi vrijeme barela nafte ispod 30 dolara ipak trebalo da je iza nas.

Aramco, jer tržištu treba još izazova

Ako ste ikada govorili ili pisali o kompaniji Apple, već u trećoj rečenici zatrebao bi vam sinonim i tu biste, kao džoker, uvijek mogli upotrijebiti sintagmu “najvrednija tehnološka kompanija”. U godinama kada bi se na vrh liste popela naftna kompanija ExxonMobil koristilo bi se nešto preciznije pojašnjenje – najvrednija tehnološka kompanija. Ne samo ovi sinonimi, već i cijela percepcija odnosa na tržištu mogla bi otići u prošlost ako im se, kao što je najavljeno, pridruži saudijska naftna kompanija, pored koje će nekadašnji giganti djelovati patuljasto.

Postoji velika zabrinutost zbog najave da bi Aramco mogao objaviti inicijalnu ponudu akcijskog kapitala. Veliki broj arapskih i stranih privrednika, profesora i bankara ocijenio je da je riječ o iznenađujućem potezu, pritom nepovoljnim za Saudijsku Arabiju i za čitav bliskoistočni region.
Kada se govori o istoriji kompanije, pominje se priča o otkriću i eksploataciji najvećih energetskih rezervi koje je svijet ikada vidio, što je uslovilo brzu transformaciju pustinjske saudijske kraljevine u savremenu državu. Naftnim rezervama oduvijek se označavalo i nacionalno bogatstvo, zbog čega se mogućnost kupovine akcija kompanije Aramco smatra zabrinjavajućim.
Naftno bogatstvo Saudijske Arabije, koje je u rukama kraljevske porodice, izvor je njihovog uspjeha i uticaja, zbog čega se upozorava na egzistencijalnu krizu širih razmjera ukoliko Aramco objavi inicijalnu javnu ponudu.
Čak i mnogo manje odricanje smanjilo bi njihovu moć koju imaju kao apsolutni vladari arapskog svijeta, koji nadzire Meku i Medinu, ali i centre u kojima se odlučuje o odnosima proizvodnje i cijene nafte.
Kada je prvi put saopštena vijest da Aramco izlazi na berzu, većina brokera, bankara i konsultanata sumnjala je u njenu istinitost, uprkos tome što su je objavili svi relevantni svjetski mediji. U online prepiskama na ekonomskim forumima vijest je, međutim, komentarisana poput onih koje objavljuju satirični portali, a tek kada je predsjednik kompanije Kalid al-Falih potvrdio da ta namjera zaista postoji, počela je velika zabrinutost zbog neizvjesnosti zbog onoga što bi moglo da uslijedi.
Tada je najavljeno da će se djelovati u pravcu izlistavanja kompanije na berzi, čime će kroz prodaju vlasničkog udjela kupcima biti omogućan pristup rezervama 260 milijardi barela nafte.
Aramco bi na berzi uslovio da čak i gigantske korporacije djeluju malo. Samo kada je riječ o naftnim rezervama, one su 10 puta veće od onih koje posjeduje najveća naftna kompanija čijim se akcijama trguje na berzi, ExxonMobil. Vrijednost udjela ove teksaške kompanija kojim se trguje je oko 400 milijardi dolara, prema čemu bi Aramcova imovina potencijalno bila procijenjena na najmanje četiri trilioda dolara.
Tržišnu vrijednost bi, međutim, dodatno uvećale druge okolnosti, zbog činjenice da proizvodi između 9,5 miliona barela nafte dnevno, odnosno osminu ukupne proizvodnje u svijetu. Već i sa 10 biliona dolara procijenjenim akcijama Aramco bi bio desetostruko moćniji od Applea, najvrednije svjetske kompanije kojom se trguje na berzi.
Smanjenje cijena nafte na globalnom tržištu koje je za 18 mjeseci iznosilo čak 75 odsto i kliznulo ispod nivoa od 30 dolara za barel, uz očekivanja da se spusti još niže, uzrokovano je padom tražnje i zasićenosti tržišta naftom proizvedenom u Saudijskoj Arabiji i drugim članicama Organizacije zemalja izvoznica nafte OPEC. Nivo proizvodnje nije smanjen, a taj odnos, poznat i kao “saudijska strategija”, služio je kako bi se držao korak sa američkom proizvodnjom iz naftnih škriljaca. Već ove okolnosti negativno su uticale na mnoge države čija se privreda dominantno oslanja na naftnu industriju.
Iako rukovodi ovom strategijom i Saudijska Arabija plaća cijenu nastavka proizvodnje pri drastično umanjenoj vrijednosti, pa je njen deficit u 2015. uvećan čak 15 odsto, zbog čega se za popunjavanje budžetskih rupa koriste devizne rezerve, koje su do sada siromašnije za 100 milijardi dolara, odnosno skoro za sedminu.
Plan javnih finansija za 2016. pravljen je uzimajući u obzir rast cijena energenata i uz očekivanje da će biti uveden porez na dodatu vrijednost od pet odsto, uz dodatne takse na zaslađene napitke i duvan.

Novac br. 6: Nejednakost

Fraza “bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji” odzvanja u javnosti skoro dva vijeka.

Upamćena u govoru sedmog američkog predsjednika Endrua Džeksona, kada je ukinuo drugu banku u Sjedinjenim Američkim Državama zbog previsokog udjela stranog kapitala, ponavljana u brojnim političkim govorima kada bi, najčešće kandidat željan podrške nastojao pobrati simpatije, a krajem prošlog vijeka provučena i kroz pjesmu Karlosa Santane, danas se, na početku jednog od najvažnijih svjetskih skupova, Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, naglašava, a javnost na nju reaguje kao da je ta pojava prvi put prisutna u istoriji.

Ona jeste danas očiglednija nego ikad, ali joj je i uzrok nikad jasniji, ona je pokazatelj tehnološke revelucije, ali i ekonomske evolucije onih koji neprilagođani proimjenama i nespremni na izazove inovacija nemaju perspektivu. Najave koje su se čule uoči WEF-a, prema kojima će roboti zamijeniti radnu snagu koja obavlja mehaničke poslove, zvuče pomalo zastrašujuće, ali su i jednako realne.

Jaz između bogatih i siromašnih može samo prestati da se povećava ovom dinamikom, ali je proces nepovratan, jer je rezultirao decenijama pogrešnih odluka i pristupa na koje će se učesnici u Davosu tek osvrnuti, ali nemoćni da nešto preduzmu mogu samo dati primjer koji će služiti pojedincima. Za društva je prekasno.

Vrijeme blockchain tehnologije tek dolazi

Ono što je 1970-ih godina predstavljalo računarstvo danas je blockchain. Riječ je o tehnologiji koja danas interesuje tek rijetke, a koja bi za relativno kratko vrijeme mogla naći opštu primjenu u različitim oblastima

Digitalna valuta bitcoin, koja je tokom proteklih godina potvrdila da predstavlja jedno od najviših dostignuća koje kombinuje finansijski i tehnološki razvoj, postala je popularna zahvaljujući entuzijastima koji su odlučili da se posvete unapređenju mogućnosti peer-to-peer tehnologije.
Pokušaj bitcoina da se približi redovnim finansijskim tokovima poremetili su izvještaji o krađama, medijski spinovi, ali i opšte nerazumijevanje koje je uslovio otpor koji je na ovaj način nametnut.
Bitcoin je, zapravo, primjena znanjem i trudom otkrivenih mogućnosti na nešto mnogo šire od tehnologije, distribuirano kroz kanal zvani blockchain. Nakon što je prva faza upoznavanja s ovim fenomenom protekla tako da je iz nje svako ko je to želio već doznao o čemu je riječ, poseban predmet interesovanja i proučavanja postao je blockchain.
Riječ je o bazi podataka raspoređenoj između svih čvorišta koja učestvuju u sistemu koji obuhvata bitcoin protokol, a u čijoj kopiji se nalazi trag svake transakcije koja je ikada napravljena tako da je moguće doći do informacije koji iznos bitcoina je u određenom trenutku bio u nekom digitalnom novčaniku.
Snaga blockchaina je u decentralizovanosti svih vrsta transakcija koja omogućava različite načine pristupa i razmjene digitalnih valuta. Osim toga, blockchain omogućava stvaranje zapisa koji se ne bi mogli izbrisati čak i kada bi neka centralna prodavnica bila napadnuta. Zahvaljujući ovim karakteristikama blockchain ima potencijal da poveća nivo bezbjednosti i odgovornosti u različitim industrijama. Upravo raznovrsnost industrija u kojima se može koristiti ukazuje da je riječ o konceptu budućnosti.
Već neko vrijeme javnost se upoznaje s konceptom virtuelne stvarnosti (Virtual Reality) – VR, kojem se počelo pridruživati objašnjavanje proširene stvarnosti (Augmented Reality) – AR, a upravo ova oblast otvara put većoj zastupljenosti tehnologije i principa baziranih na blockchainu. Uz sve veće i sve raznovrsnije mogućnosti kreiranja digitalne umjetnosti, šanse za startup kompanije koje se opredijele za djelovanje u ovoj oblasti veće su nego što je ijedan tehnološki segment ikada ponudio. Drugim riječima, blockchain će, izvan platformi namijenjenih prometu kriptovaluta, stvoriti osnovu za ispoljavanje kreativnosti u svim oblastima koje se baštine na sličnim principima, naročito onim pomoću kojih se podstiče razmjena znanja i dostupnost obrazovanja. Posebna transformacija očekivana je i u oblasti pružanja finansijskih usluga, prije svega jer mjerljivost svih parametara, preciznost i prihvatljiv nivo ulaganja subjekte uključene u proces neće natjerati na megalomanske provizije kakve su sada prisutne na tržištu, zahvaljujući čemu bi kreditiranje moglo postati istovremeno isplativije i za povjerioca i za dužnika. Ovo ne treba shvatiti kao prijetnju bankarskom sektoru ili koncept koji bi trebalo da mu predstavlja alternativu, već kao ono što upravo postojećim finansijskim institucijama može poslužiti za snižavanje transakcionih troškova i uspostavljanje preciznije kontrole.
Prihvatanje realnosti
Najveća američka elektronska berza Nasdaq najavila je prošle godine, kao jedan od prvih istaknutih finansijskih servisa, testiranje bitcoin tehnologije u realnom svijetu. Zahvaljujući ovom pristupu očekuje se i testiranje blockchain trgovanja akcijama kompanija, među kojima su najprimamljivije Uber i Aribnb, čiji se izlazak na berzu nakon inicijalne javne ponude tek čeka. U Nasdaqu su blockchain tehnologiju ocijenili najvećim skupom šansi koji je moguće zamisliti u deceniji koja dolazi. Na razvoj tehnologija koje su vezivane za bitcoin i blockchain u početku se gledalo kao na suprotstavljanje postojećem finansijskom sistemu. Za jedne je ovo djelovalo kao Sizifov posao, jer pobuniti se protiv onoga što skoro čitav vijek, kroz različite kanale samo učvršćuje podršku nije imalo smisla, jer bi se svelo na bespotrebno ulaganje truda. Sa druge strane, jednom dijelu javnosti povećanje zastupljenosti peer-to-peer tehnologije ulivalo je tračak nade da će sadašnji sistem, koji je rezultirao nepravednim bogaćenjem jednih i ograničenjima nametnutim drugima, uskoro biti zamijenjen nečim novim. Načelno bi se moglo reći da je došlo do pomirenja dvaju koncepata, onog koji odbija da se transformiše i onog koji odbija primjenu u postojećem svijetu. Svemu tome doprinio je razvoj servisa baziran na sličnim osnovama, a upravo servis koji omogućava dijeljenje vožnji Uber, kao i rezervisanje i iznajmljivanje smještaja prilikom putovanja koje je obezbijedio Airbnb pokazuju da ono što je nastalo iz dobre namjere za kratko vrijeme postaje unosno.

Deflacija: Kad niske cijene postanu razlog visoke zabrinutosti

Prva pomisao na smanjenje cijena kod potrošača ne stvara pomisao na beznađe. no kada je ova pojava neželjeni rezultat tržišnih kretanja, razloga za ushićenost što će se za nepromijenjen nivo primanja moći kupiti više vremenom postaje sve manje

Snižavanje cijena proizvoda i usluga, odnosno deflacija, pojava je protiv koje se, nakon neduge pauze, veliki broj zemalja ponovo bori, zbog čega ni crnogorska ekonomija nije izuzeta. Dok bi se svjedoci hiperinflacije s početka 1990-ih godina, kada je nivo cijena povećavan tolikom dinamikom da ih je bilo apsurdno bilježiti, mogli zapitati zašto je blago pojeftinjenje ono što bi trebalo da ih zabrinjava, kreatori monetarne i finansijske politike u eurozoni u svakom pomjeranju cijena naniže vide pokazatelj da do oporavka zapravo dolazi veoma sporo.
Za razumijevanje u kojoj mjeri pojava, koja se sve češće naglašava kao indikator nezadovoljavajuće situacije na evropskom tržištu, zaista to i otkriva, pa je neophodno pravilno razumjeti i razgraničiti pojmove smanjenja stope inflacije i deflacije. Potom je potrebno uspostaviti nomenklaturu deflacije, kako bi se omogućilo napuštanje čestih makroekonomskih zabluda, te potom napustiti lažnu dihotomiju o tome da je inflacija manje zlo, a da deflacija donosi veće poteškoće. Ovo će omogućiti otkrivanje ključne ekonomske osnove većine politika koje se sprovode kako bi se suzbila deflacija, kao i destruktivnu prirodu državnih intervencija u monteranoj oblasti.
Sadašnji koncept inflacije i deflacije i inflacije znatno se razlikuju od onoga što je bila njihova ranija percepcija. Promjena značenja, koja jedna od tipičnih odlika sadašnjice, takođe je izmijenila tradicionalnu konotaciju inflacije i deflacije. Ono što se u većini slučajeva sada naziva inflacijom i deflacijom više nijesu odnosi povećanja i smanjenja količine novca, već njenih zabrinjavajućih posljedica opšteg trenda povećanja ili smanjenja cijena robe široke potrošnje u odnosu na nivo zarada.
U finansijskoj terminologiji više ne postoji izraz koji može da predstavi značenje inflacije, zbog toga se sve teže i boriti protiv pojave koju je nemoguće pravilno definisati. Klasična definicija inflacije važila je samo u prvoj polovini XIX vijeka kada je intenzivno zagovaran koncept jake valute.
Vremenom su preovladale ideje onih koji su zagovarali da, ako se dozvoli doštampavanje novca u iznosu koji premašuje zlatne rezerve, odnosno stvaranje nepokrivenog papirnog novca i da će, pokriveno kreditima, to dovesti do povećanja cijena i nivoa zarada, izazivajući deficit u platnom bilansu, koji bi kasnije bio pokriven prodajom zlatnih rezervi u inostranstvu.
Nakon što je ovakva situacija primorala banke da ograniče broj kredita, budući da je kurs valute i dalje bio vezan za zlato, ono što bi u početku djelovalo kao prosperitet kasnije bi otvaralo put recesiji. Ovaj ekonomski ciklus ponavljao bi se sve dok je inflacija postojala kao posljedica doštampavanja novca koji nije bio pokriven zlatnim rezervama.
Nešto kasnije, pojam inflacije podrazumijevao je povećanje obima nepokrivene valute štampane zbog onoga što je bilo procijenjeno kao potreba tržišta.
Brojni kreator minoternih i finansijskih politika danas, međutim, imaju velikih poteškoća u razumijevanju činjenice da ključni problem evropskih zemalja odavno nije inflacija, već deflacija. Prije svega, nivo zarada stagnira, što je slučaj i sa štednjom u bankama, nivo tražnje gotovo ostaje nepromijenjen, dok se količine investiranih sredstava smanjuju.
U eurozoni jednu od ključnih prepreka predstavlja paralisan izvoz iz perifernih zemalja, naročito onih na jugu, čiji proizvodi i usluge su vremenom postali sve manje konkurentni na globalnom tržištu.
Prilikom pokušaja pronalaženja rješenja pomoću kojeg bi se izašlo iz trenutno bezizlazne faze ponuđen je i niz prilično populističkih rješenja, među kojima se isticao i predlog povećanja minimalne zarade, što bi, kako je ocijenjeno, dalje usmjerilo kretanja ka pozitivnim rezultatima. Ako se uzme u obzir šta se upravo u zemljama eurozone praktikovalo još od početka 1980-ih godina, uočljiva je pogubnost takvog pokušaja da se netržišnim mjerama utiče na ono što bi zapravo trebalo da bude cilj, a ne sredstvo.

Kineski tržišni potres izazvao pesimizam

Narodna banka Kine omogućila je prošle sedmice da kurs juana u odnosu na dolar dostigne najniži nivo od marta 2011. godine, prouzrokujući sumnje ulagača da je situacija u kineskoj ekonomiji zapravo lošija u odnosu na ono što se sada prikazuje

Napori Kine da prema finansijskim parametrima što brže sustignu Sjedinjene Američke Države sve češće rezultiraju tržišnim turbulencijama u kojima potezi u Šangaju imaju višestruko snažniji globalni uticaj u odnosu na dešavanja na Wall Streetu. Drugim riječima, sve one oblasti u kojima američki parametri još djeluju suviše daleko od kineskih za sada su u drugom planu dok kretanje juana zabrinjava ulagače širom svijeta.
Nakon kraha kineskih berzi u ponedjeljak, a zatim i zatvaranja Šangajske berze, što se kasnije prelilo i na evropsko i američko tržište kapitala, Narodna banka Kine odlučila je da kroz repo aukcije u finansijski sistem ubrizga oko 20 milijardi dolara kako bi stabilizovala tržište akcija. U pitanju je najveća finansijska injekcija od septembra, no umjesto da djeluju stimulativno, efekti ove mjere izuzetno su obeshrabrujući, naročito među zapadnim ulagačima.
Berzansko trgovanje u Šangaju i Šenženu ponovo je obustavljeno u četvrtak, nešto manje od pola sata nakon otvranja tržišta, nakon što su akcije nastavile da gube vrijednost, potonuvši čak i više od sedam odsto, što je uslovilo najveće dnevne gubitke kineskih berzanskih indeksa još od sredine 2007. godine. Za manje od 15 minuta cijene akcija potonule su čak pet odsto, dok je vrijednost od ukupno sedam odsto izgubljena odmah nakon nastavka trgovanja, kojem je prethodio 15-minutni prekid. Ono što je najviše iznenadilo ulagače bilo je zvanično fiksiranje kursa kineske valute u odnosu na američki dolar na 6,5646, nešto više od očekivanih 6,5568.
Turbulencijama na kineskom tržištu prethodilo je uvođenje novog pravila za ograničavanje promjene cijena akcija sa A liste, na osnovu kojeg se trgovina obustavlja nakon što se uoči da se dnevna promjena vrijednosti naviše ili naniže promijeni pet odsto, a ukoliko se, nakon ponovnog uspostavljanja prometa, cijena akcije nastavi pomijerati do promjene vrijednosti od sedam odsto, prekida se trgovanje u tom danu.
Ulagači na svjetskim deviznim tržištima sa sjedištima u Njujorku i Londonu posljednjih godina navikli su da do tančina filtriraju svaku izreku zapadnih donosilaca odluka, uključujući pored sadržaja ton i prilike u kojima se saopštavaju.
Usmjerenost na ovakve izvore informacija o daljim kretanjima uslovljena je dominantnošću zapadnih valuta u ukupnoj valutnoj razmjeni gdje od svih transakcija 90 odsto obuhvata dolar. Razmjena eura za neku drugu valutu obuhvata oko 40 odsto ukupnih valutnih parova, dok juan, koji je upravo bio ključni uzrok tržišnog haosa, zauzima svega dva odsto.
Kurs kineske valute u 2015. godini smanjen je 4,7 odsto, što predstavlja rekordan godišnji pad vrijednosti, otvorivši time put daljem obaranju vrijednosti juana, u cilju stimulisanja izvoza. Upravo ovakve okolnosti i želja kineskih monetarnih vlasti da ovakvim mjerama stimulišu izvoz razlog su povećane zabrinutosti vlada svih drugih zemalja kojima je Kina na listi vodećih spoljnotrgovinskih partnera.
U ovoj paradoksalnoj situaciji uočljivo je da nešto što načelno ne dominira trgovanjem zapravo ima suštinski uticaj na tržišne procese. Riječ je o jednom od mehanizama kroz koji se ispoljavaju strahovi ulagača da bi slabljenje kineske ekonomije moglo snažno narušiti globalne finansijske tokove.
Kada je riječ o zemljama u razvoju, njihov uticaj na valutna tržišta uočljiv je uglavnom u ekstremnim situacijama u kojima bi se neka od tih zemlja suočila sa dešavanjima koja bi imala znatno širi uticaj. Ipak, iako to u tehničkom smislu jeste, Kinu nije moguće posmatrati kao zemlju u razvoju, prije svega zbog veličine tržišta, ali i zbog često nepreciznih ili prikrivenih, veoma nepouzdanih podataka.
Ovakva dešavanja stvaraju ambijent u kojem bi makroekonomski trendovi, kao i parametri koji bi bili uzimani za kreiranje monetarne i fiskalne politike mogli sve više da utiču na proces donošenja odluka ulagača koji bi bili na dodatnom oprezu, manje spremni da rizikuju. Smanjen obim trgovine, kao posljedica nespremnosti na tržišne izazove prouzrokovao bi poteškoće zbog nelikvidnosti ukoliko dođe do bilo kakvog narednog iznenađujućeg poteza u kineskoj monetarnoj ili ekonomskoj politici.
Cijela 2016, ali i godine nakon nje, biće u znaku prilagođavanja kompleksnim potezima kineskih monetarnih vlasti, a sve u sijenci zabrinutosti zbog nedovoljnog rasta donedavno jedne od najbrže rastućih svjetskih ekonomija. U cijeloj priči ne treba zaboraviti da Kinu tek čeka kompleksan proces strukturnih reformi koji će, što se više bude odgađao, samo nastaviti da prolongira neizvjesnost, a čije sprovođenje bi, naročito u početku, moglo umanjiti nivo ekonomske aktivnosti.