Kriza u eurozoni, neispunjeni ciljevi o stopi inflacije i nakon programa kvantitativnog popuštanja Evropske centralne banke, a potom odsustvo jedinstvenog odgovora na migrantsku krizu, podizanje zidova i uvođenje granične kontrole pokazali su da Evropska unija nema granica samo u jednoj stvari – svojoj zatvorenosti i odaljavanju od izlaza.

Zemlje koje su se decenijama ujedinjavale upravo iz ekonomskih interesa sada ne samo da pokazuju da ne mogu da djeluju u zajedničkom interesu, već i da jednu veliku promjenu dočekuju potpuno nespretne.

Nije riječ o tržišnim previranjima, jer je njihov uticaj neizbježan, ali i prolazan; u pitanju je era digitalne ekonomije u koju EU kao da je gurnuta mimo svoje volje i odupire da joj se prilagodi.

O kompleksnosti evropske administracije najbolje znaju njeni građani, no taman kad su se svi navikli na ove procese, pojavljuje se novi izazov: regulisanje tržišnih procesa u eri digitalne ekonomije i radnih prava u vremenu – robotike.

Zabrinutost, koja se nazire u izjavama evropskih političara, samo je ogolila manjkavosti sistema, a problemi bi mogli kulminirati kada tehnološka revolucija, osmišljena da pojednostavi, zapravo zakomplikuje sve.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s