Navršiće se sjutra tačno 15 godina otkako je Crna Gora počela da koristi njemačku marku kao zvanično sredstvo plaćanja, nakon ukidanja dvovalutnog sistema a.k.a. trial perioda tokom kojeg su građani imali priliku da se naviknu na Gausa, Klaru Šuman ili, oni malo bliže bajci, na braću Grim. 

S tih finih novčanica koje su simbolizovale nešto prešli smo kasnije na neke koje ne predstavljaju ništa. Da, zaista, ove euro novčanice prikazuju imaginarne objekte, pored toliko evropskih znamenitosti, tek da se neko u EU ne bi isticao, jer su tu sve zemlje jednake, a neke jednakije od drugih. Kako se feomenologijom eura bavim više od deceniju, shvatih da je došlo vrijeme da mu se malo temeljnije posvetim, pa kao nastavak više od 300 publikacija na tu temu odlučih da uskoro objavim jednu malo dužu, s tim da ona ima širu primjenu i da koristi što većem broju ljudi koje bilo šta u toj sferi zanima.

Jučerašnji dan je obilježilo komentarisanje naziva i tema deset doktorskih radova koje je valjda jedino ta komisija koja ih je odobrila čitala, usamljena u tom činu, jer su pisani za jednokratnu upotrebu. Kako ja već imam predugačko ime, pa bi bilo mučenje da gravera pločica za ulazna vrata smaram da dodaje dr ispred imena, kao što to moje komšije rade, odlučila sam da izbjegnem takvo potonuće u akademsku zajednicu i umjesto nekakvog doktorata pišem korisna štiva.

Dakle, radim na jednom udžbeniku nekoliko mjeseci unazad. Pregovori sa drugim ljudima uključenim u taj proces su se, sad već na moju sreću, odužili dovoljno da ne zažalim zbog odluke da iza mene ostane nešto što na prvi pogled ima oblik knjige, iako više insistiram na nekoj interaktivnoj radnoj svesci.

Upravo sam pogledala video sa ovogodišnjeg sajma kjiga na kojem izvjesna fešn blogerka prodaje zbirku – ne savjeta, ne priča, nego svojih selfija i ponekih rečenica propratnog teksta. Ljudi oko mene me uglavnom znaju kao velikog protivnika skrnavljenja knjige, u smislu da prezirem da se po njoj piše ili da se zavrću listovi. Ovo je ipak mnogo gore, najgore što je papiru među koricama moglo da se desi.

Kako smo prolazni i smrtni, pa se trudimo da iza sebe ostavimo dokaz postojanja, već sam na predlog jednog izdavača razmatrala mogućnost da neke davne kolumne pretvorim u knjigu. Nije da ću na onom svijetu jednog dana mnogo razmišljati o svom doprinosu, ali baš ne bih voljela da bilo šta moje ikad završi među koricama knjige.

Ima valjda nekih drugih načina da se objavljuju naučni radovi. Evo, može, na primjer, grafit. Ili goblen-vez, ili tetovaža… U obzir dolazi bilo kakva varijanta, makar štampali moje riječi na deklaraciji tegle ajvara, samo da izbjegnem i teoretsku mogućnost da će se jednom, nekad, kada se nakon semi-smaka svijeta budu skupljali tragovi ovog vremena nešto moje i teoretski naći na istoj polici s “knjigom selfija” ili naklapanja o Marksovom projektu u savremenom društvu.

A kad smo kod novca i krize o kojoj najčešće pričam – za nju nije kriv ni euro, ni dolar, ni ECB, ni MMF, već opšte rasipanje na nepotrebno i neupotrebljivo. Siromaštvo je posljedica neznanja, neporomšljenosti, pogrešnih vrijednosti i insistiranja na pukoj formi. Ne podstičite ga.