Prva pomisao na smanjenje cijena kod potrošača ne stvara pomisao na beznađe. no kada je ova pojava neželjeni rezultat tržišnih kretanja, razloga za ushićenost što će se za nepromijenjen nivo primanja moći kupiti više vremenom postaje sve manje

Snižavanje cijena proizvoda i usluga, odnosno deflacija, pojava je protiv koje se, nakon neduge pauze, veliki broj zemalja ponovo bori, zbog čega ni crnogorska ekonomija nije izuzeta. Dok bi se svjedoci hiperinflacije s početka 1990-ih godina, kada je nivo cijena povećavan tolikom dinamikom da ih je bilo apsurdno bilježiti, mogli zapitati zašto je blago pojeftinjenje ono što bi trebalo da ih zabrinjava, kreatori monetarne i finansijske politike u eurozoni u svakom pomjeranju cijena naniže vide pokazatelj da do oporavka zapravo dolazi veoma sporo.
Za razumijevanje u kojoj mjeri pojava, koja se sve češće naglašava kao indikator nezadovoljavajuće situacije na evropskom tržištu, zaista to i otkriva, pa je neophodno pravilno razumjeti i razgraničiti pojmove smanjenja stope inflacije i deflacije. Potom je potrebno uspostaviti nomenklaturu deflacije, kako bi se omogućilo napuštanje čestih makroekonomskih zabluda, te potom napustiti lažnu dihotomiju o tome da je inflacija manje zlo, a da deflacija donosi veće poteškoće. Ovo će omogućiti otkrivanje ključne ekonomske osnove većine politika koje se sprovode kako bi se suzbila deflacija, kao i destruktivnu prirodu državnih intervencija u monteranoj oblasti.
Sadašnji koncept inflacije i deflacije i inflacije znatno se razlikuju od onoga što je bila njihova ranija percepcija. Promjena značenja, koja jedna od tipičnih odlika sadašnjice, takođe je izmijenila tradicionalnu konotaciju inflacije i deflacije. Ono što se u većini slučajeva sada naziva inflacijom i deflacijom više nijesu odnosi povećanja i smanjenja količine novca, već njenih zabrinjavajućih posljedica opšteg trenda povećanja ili smanjenja cijena robe široke potrošnje u odnosu na nivo zarada.
U finansijskoj terminologiji više ne postoji izraz koji može da predstavi značenje inflacije, zbog toga se sve teže i boriti protiv pojave koju je nemoguće pravilno definisati. Klasična definicija inflacije važila je samo u prvoj polovini XIX vijeka kada je intenzivno zagovaran koncept jake valute.
Vremenom su preovladale ideje onih koji su zagovarali da, ako se dozvoli doštampavanje novca u iznosu koji premašuje zlatne rezerve, odnosno stvaranje nepokrivenog papirnog novca i da će, pokriveno kreditima, to dovesti do povećanja cijena i nivoa zarada, izazivajući deficit u platnom bilansu, koji bi kasnije bio pokriven prodajom zlatnih rezervi u inostranstvu.
Nakon što je ovakva situacija primorala banke da ograniče broj kredita, budući da je kurs valute i dalje bio vezan za zlato, ono što bi u početku djelovalo kao prosperitet kasnije bi otvaralo put recesiji. Ovaj ekonomski ciklus ponavljao bi se sve dok je inflacija postojala kao posljedica doštampavanja novca koji nije bio pokriven zlatnim rezervama.
Nešto kasnije, pojam inflacije podrazumijevao je povećanje obima nepokrivene valute štampane zbog onoga što je bilo procijenjeno kao potreba tržišta.
Brojni kreator minoternih i finansijskih politika danas, međutim, imaju velikih poteškoća u razumijevanju činjenice da ključni problem evropskih zemalja odavno nije inflacija, već deflacija. Prije svega, nivo zarada stagnira, što je slučaj i sa štednjom u bankama, nivo tražnje gotovo ostaje nepromijenjen, dok se količine investiranih sredstava smanjuju.
U eurozoni jednu od ključnih prepreka predstavlja paralisan izvoz iz perifernih zemalja, naročito onih na jugu, čiji proizvodi i usluge su vremenom postali sve manje konkurentni na globalnom tržištu.
Prilikom pokušaja pronalaženja rješenja pomoću kojeg bi se izašlo iz trenutno bezizlazne faze ponuđen je i niz prilično populističkih rješenja, među kojima se isticao i predlog povećanja minimalne zarade, što bi, kako je ocijenjeno, dalje usmjerilo kretanja ka pozitivnim rezultatima. Ako se uzme u obzir šta se upravo u zemljama eurozone praktikovalo još od početka 1980-ih godina, uočljiva je pogubnost takvog pokušaja da se netržišnim mjerama utiče na ono što bi zapravo trebalo da bude cilj, a ne sredstvo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s