Potresi u finansijskom svijetu inspiracija su za filmsku priču u kojoj, po pravilu, postoji potreba da se sa sve tipičnijim elementima naglasi koliko je svijet novca kontroverzan i koliko kod filmskih stvaralaca budi želju da doprinesu kreiranju svijesti o šablonskom negativcu, zbog čijih poteza kasnije svi ispaštaju.

Posvećenost filmske industrije ovim temama, u nastojanju da se demistifikuju određene pojave, rezultirala je, samim po sebi, dobrim filmskim pričama, no one nijesu uvijek odraz stvarnosti koja je postojala u tokovima novca.

Dok su dokumentarci, poput “Korporacije” ili “Kapitalizam – ljubavna priča” prilično vjerodostojno prikazali zašto su milioni ljudi širom svijeta iz nekadašnje srednje klase kliznuli u potpuno siromaštvo, beskućništvo i smrt, ostvarenja kao što su “Pad Enrona”, “Poziv upozorenja”, “Novac nikada ne spava” i slični tek su u određenoj mjeri, u kojoj bi to za radnju filma bilo interesantno, prikazali suštinu. Nakon što su nas nedavno “Vukovi sa Wall Streeta” mnogo više zabavili nego zabrinuli, “Opklada vijeka” nosi nešto dublju poruku, no neophodno je pravilno je razumjeti.

“Opklada vijeka”, u suštini, krivca za krizu prikazuje u tankoj liniji između neznanja i korupcije, kao i zatvorenog kruga u kojem jedno proizilazi iz drugog. Film je, svakako, snimljen po knjizi i upravo u onome što je u njoj napisano treba tražiti nedostatke kojima raščlanjivanje pojedinih pojava obiluje. U “Opkladi vijeka” je kroz lik Majka Barija, kojeg tumači Kristijan Bejl naglašena potreba da se oni koji nijesu u harmoniji sa očigledno prljavim i nehumanim svijetom predstave kao čudaci koji hodaju bosi po kancelariji, imaju upadljive pokrete i slušaju “težu” muziku. Njegova investiciona ideja je kontroverzna i izaziva podsmijeh među bankarima.

Bari, čudak i autsajder, djelimično griješi jer resetovanje prilagodljivih kredita nije toliki problem koliko je višestruko refinansiranje povećane vrijednosti kredita.

Činjenica je, međutim, da su u ovakvoj situaciji autsajderi bili uvijek oni koji se bave short sellingom, koji se na tržištu nekretnina pojave doslovno kladeći se i sa njega nakon kratkog vremena odlaze sa dobitkom ili premijom, doprinoseći samo dinamici procesa. U filmu su prenaglašene moralne nedoumice onih koji se pitaju da li će zbog njihovih loših odluka možda i neko drugi biti na gubitku.

Odlično prikazana scena u kojoj Mark Baum, kojeg tumači Stiv Karel, na forumu u Vegasu iz publike prekida uvodni govor, držeći podignutu ruku koja pokazuje nulu, zapravo je jedan od epskih momenata ovog ostvarenja, a u njoj je prikazan sav besmisao upozorenja onih koji su svjesni problema na koji se oni koji “nose” radnju odlučuju.

Bivši trejder Ben Rikert, koji se iz svijeta previranja na berzama povukao, kojeg tumači Bred Pit, takođe je rijedak glas razuma dok upozorava da će dobitak od rizičnog procesa koji dio protagonista namjerava da povuče zapravo biti jednak bolu miliona ljudi koji nijesu učinili ništa loše.

Upečatljiv trenutak je ocjena kreditnog rejtinga, u kojem su rejting agencije prikazane upravo onako kako bi i trebalo – kao odgovorne za sveukupno zavaravanje, jer su se borile za tržišni udio među gigantskim klijentima, ocjenjujući njihove zabrinjavajuće performanse kao prvoklasne, samo kako oni ne bi odabrali drugu agenciju.

Balon hipotekarnih kredita koje su uzeli oni koji zapravo nijesu mogli da ih priušte pukao je i pored svih upozorenja dobrih likova, gdje se problemi loših manifestuju kroz brigu za lične, a dobrih za opšte gubitke, no u filmu u kojem se sva radnja vrti oko toga nije suštinski prikazano kako je taj balon zapravo nastao, navodeći gledaoca da izvede zaključak da su ga uslovili periferni potezi i reakcije na ono što je stvarni okidač krize.

Kao i u svakom ostvarenju, radnja se svodi na borbu dobra i zla, no u “Opkladi vijeka” neznanje, odnosno slijepo prihvatanje obećavajućih signala nije poistovijećeno sa zlom, već mu se u velikoj mjeri tokom dugog trajanja radnje i suprotstavlja. Borba između dobra i zla se, zapravo, u najvećoj mjeri vodi između ostajanja na istom i dolaska velike promjene, pri čemu se, kada umjesto velike zarade uslijedi veliki potres, njihove uloge zamijene.

Ipak, jedan veliki nedostatak izvlači se iz zaključka Marka Bauma da su banke znale da će zbog izrazito rizičnih poteza propasti, ali su isto tako bile svjesne da će biti spašene. U svijetu finansija krupni igrači nijesu oni koji bi sebe učinili objektom spašavanja i zavisnosti od tuđe volje, makar im i vladine institucije išle na ruku i stoga u ovoj logici ima nečeg plitkog, ponajviše u činjenici da se ovakva konstatacija dodjeljuje liku koji je u masi okupljenih jedini glas razuma.