Kolateralizovane dužničke obligacije – CDO bile su jedan od uzroka krize 2008. godine, a iako djeluje nejasno zbog čega bi se stare greške ponavljale, izazova je previše i njihovo uvođenje pod drugim nazivom za mnoge je trenutno najunosniji segment na tržištu.

Film “Opklada vijeka” (The Big Short), na čiji način prikazivanja finansijske krize iz 2008. godine je osvrt objavljen u prošlom izdanju “Novca”, na kraju je sadržao upozorenje da su kolateralizovane dužničke obligacije CDO, koje su bile uzrok velikog potresa, prvo tržišta nekretnina i kapitala, a potom i cijele američke i svjetske privrede, prisutne u formi koja se danas u finansijskom svijetu naziva Bespoke Tranche Opportunities, doslovno prevedeno kao dogovorene mogućnosti tranše.

BTO su zapravo ništa drugo do dogovorene CDO koje danas na tržištu kapitala postoje izvan onoga sa čim se susreće većina učesnika i pokazuju koliko za najuticajnije igrače koji igraju mimo pravila nikakav krah nije dovoljna opomena. Isto je bilo i sa CDO iz 2007. i 2008, kada su bili predmet interesovanja koji je, uglavnom zbog nejasnoće široj javnosti, bio izvan centralnog fokusa sve dok se iz sfere potencijalnog rizika nije transformisao u okidač za uništavanje.

Investicioni bankari godinama su kreirali portfolije na bazi ogromnog broja hipotekarnih kredita kako bi ih prodali onima koji bi bili spremni da ponude najviše. Suština problema je što za njih postoji ogromno interesovanje, jer načelno obećavaju izuzetno visoke prinose.

CDO su sredinom prošle decenije bile opterećene lošim kreditima koji nijesu mogli da se naplate prodajom imovine zbog njene precijenjenosti, nastale u opštoj trci da se poveća kreditna aktivnost i da se banke stimulišu odobravanjem zajmova onima koji kao pokriće nude imovinu koja u stvari vrijedi manje od onoga koliko se prikazuje.

Procjenitelji vrijednosti nekretnina nijesu bili jedini koji su se bavili evidentiranjem lažne vrijednosti, već su to posebno činile rejting agencije, koje su u ovoj fazi zapravo ocjenjivale rejting za svoje tarife, kako bi investicioni proizvod bio traženiji i kako bi ostvarile dio zarade u trenutku kada ga se onaj ko im plaća uslugu riješi.

Kombinovanje fiktivnih procjena sa smanjenjem tražnje i nespremnosti novih ulagača da ih kupuju po još većoj cijeni izazvala je lančanu reakciju koja je rezultirala krahom finansijskog tržišta i, posljedično, ekonomskom krizom.

CDO su nakon prvog kriznog talasa izgubile fiktivni rejting, oporavak se odvijao prilično sporo, a još sporije usmjeravao je realne pokazatelje, zbog čega je bilo potrebno pronaći novi mehanizam. Pored već jednog rješenja koje, naizgled, zbog lošeg tajminga, ali i prevelike pohlepe svih onih koji su uvidjeli dinamiku kojom se postižu početni rezultati, nije bio uspješan, ipak nije bilo potrebe izmišljati toplu vodu, već postojeće rješenje uviti u drugu formu koja na prvi pogled ničim neće podsjećati na CDO. Na kraju, dobijene su BTO kao dogovoreni CDO i uvedeni su u tržišne tokove na način na koji je to urađeno prije skoro deceniju.

Dogovorene CDO su relativno nov instrument u svijetu finansija, u odnosu na ukupnu istoriju hartija od vrijednosti, a ulagačima omogućavaju da ciljaju na sasvim specifične profile rizika, koje prati mogućnost promjene investicione strategije i gdje se zahtijeva hedžing. Ovakva ulaganja često imaju veliki udio u portfoliju, kako bi se kupovinom i prodajom jednog ugovora štitilo od rizika ili njegovim povezivanjem sa korporativnim kreditnim indeksom.

Razlog zbog kojeg se investicioni menadžeri upuštaju u isti rizik koji je ne tako davno doveo do tržišnog kraha je, prije svega, u američkoj monetarnoj politici. Federalne rezerve su skoro deceniju držale kamatne stope na izuzetno niskom nivou, što je investicione banke natjeralo da požure u ostvarivanju dobiti od korporativnih i državnih obveznica, čime je počeo proces finansijskog strukturiranja proizvoda.

Sve što sada vidimo kod BTO već je viđeno kod kreditnih difoltnih svapova i CDO, tako da se sada manje-više ista stvar vraća pod drugim imenom, uz malo više prilagođavanja željama investitora čiji se osnovni djelovi razdvajaju na segmente i prodaju ulagačima poput hedž fondova.

Nulte kamatne stope, koje su se ponovo vratile u brojne finansijske sisteme, kao i oklijevanje Feda da nastavi povećanje referentne kamatne stope još neko vrijeme biće podrška ovakvim aktivnostima, no veoma nestabilan period slijedi kad se ovaj trend okonča.