Članak je dio publikacije “Where the Risk Is Hidden: 30 Short Current Issues Lessons” koja će biti objavljena u oktobru kao dio globalnog projekta. U dodatku “Novac” će u međuvremenu biti objavljivani odlomci poglavlja na našem jeziku.

Vođenje agresivne monetarne politike podrazumijeva, između ostalog, i potrebu da vlada interveniše u povećanju novčane mase i definisanju količine za koju će ona biti povećana, kako bi se kroz finansijsku stabilizaciju otvorio put ekonomskom rastu.

Razliku između načina na koji se prema pitanjima iz oblasti monetarne politike odnose predstavnici dviju vodećih partija najmoćnije svjetske ekonomije, američka Demokratska i Republikanska stranka, najjednostavnije je uočiti na promjeni pristupa u praksi aktuelne predsjednice Federalnih rezervi, demokrate Dženet Jelen i njenog prethodnika republikanca Bena Bernankea.

Uprkos tome što je smanjenje obima programa kvantitativnog popuštanja djelovalo kao kontinuitet jedne iste monetarne politike, Bernanke se pozivao na činjenicu da se stanje tokom Velike depresije iz 1930-ih godina pogoršalo upravo zbog nedostatka svježe kreiranog novca koji bi bio pušten u finansijske tokove.

Sprovodeći tri kruga programa kvantitativnog popuštanja uspio je da u američki finansijski sistem ubrizga stotine milijardi dolara novca koji do tada tehnički nije postojao. U narednim godinama centralne banke širom svijeta, prije svega Banka Japana zahvaljujući posebnom pristupu koji je bio dio finansijskog plana premijera Šinza Abea i po njemu dobio naziv abenomija, počele su da prilagođavaju i traže načine za sprovođenje ove ideje po američkom receptu.

Nije prošlo mnogo, a već je to učinila i Banka Engleske, a nakon dugogodišnjeg oklijevanja i otvorene debate o obveznicama kojima se najviše protivila Njemačka, čak je i Evropska centralna banka na kraju odlučila da ne izmišlja toplu vodu i koristi se strategijom koja na različitim mjestima već daje određene rezultate. Svijet se za svega nekoliko godina pretvorio u teren na kojem se monetarizam uviđa kao nezamjenjiv pristup, iako je u ogromnoj mjeri odstupao od svoje inicijalne definicije.

Vlade intervenišu u cilju povećavanja novčane mase, kako bi se stvorio podsticaj rastu, stvarajući ambijent u kojem privreda postaje trajno zavisna od neprestanih stimulansa u većoj mjeri nego što se ovim uspijevaju premostiti kratkoročni problemi. Ako se uzme u obzir situacija na tržištu novca neposredno pred izbijanje krize, postojeća situacijua, a naročito smjer u kojem se ide pomoću ovih mjera, upravo je ono što u konačnici prouzrokuje slično stanje.

Prije svega, rezultat monetarne politike u kojoj novca ima u obilju, a koji je dostupan zahvaljujući emisijama centralnih banaka i kreditiranja sprovedenog preko privatnih banaka, ne samo da dublje zalazi u zonu rizika, već ga zahvaljujući nizu finansijskih subjekata uvezanih u zajedničku mrežu, čini sveopštim trendom.

Za razliku od, na primjer, zlata koje se takođe na sličan način može izuzimati iz sistema, ovako kreirana kreditna sredstva i hartije od vrijednosti zapravo postaju predmet interesovanja onih koji su spremni da prihvate najviše rizika, ili u njega ulaze zbog nedovoljne informisanosti i pripremljenosti.

Početna ideja procesa kreditiranja masovno praktikovanog prije izbijanja krize bila je da se od nekretnine opterećene hipotekom naplati povjerilac u slučaju izostanka otplate duga. Krediti bi dalje, uz obezbjeđenje bili prenošeni na treća lica, a u slučaju nemogučnosti dužnika da servisira obaveze, oduzimana mu je nepokretna imovina. Međutim, nakon opšteg smanjenja likvidnosti i izostanka redovnih priliva po osnovu odobrenog kredita dužnicima bi se zaplijenjivala imovina, a u cilju obezbjeđivanja novčanih sredstva a, povjerioci su nastojali da je unovče što brže, što je bilo moguće učiniti isključivo po nižoj cijeni.

Znatno niže cijene od onih po kojima je imovina procjenjivana, što je činjeno shodno tadašnjem tržišnom prosjeku, stvaralo je sve veći pritisak i pomijeralo tačku u kojoj se nivo tražnje i ponude ukrštaju prema sve nižoj vrijednosti. Tržište je postajalo preplavljeno jeftinim nekretninama i to je otvaralo put kolapsu svih finansijskih subjekata koji su vodeći se tim brojkama projektovali buduće prihode.

Priča sa kvantitativnim popuštanjem samo se po formi, procedurama i direktno uključenim subjektima razlikuje od pretkrizne kreditne prakse, no rezultat koji daje i posljedice koje ostavlja i dalje odražavaju onu praksu u kojoj finansijski požar pokušava da ugasi vatrogasac koji je istovremeno neizlječivi piroman. Kriza od koje se mnoge zemlje još uvijek nijesu u potpunosti oporavile kao da je sklonjena iz pamćenja donosilaca odluka o finansijama na najvišem nivou, izazivajući istovremeno sve veću konfuziju među ulagačima.

Rastuća ponuda državnih obveznica na onim tržištima na kojima centralne banke nastje da radikalno promijene situaciju sopstvenu pogubnost odražava u negativni, a takvih je na globalnom nivou skoro četvrtina, uključujući upravo njemačke i japanske desetogodišnje obveznice. Iako ne ispod nule, ali takođe veoma niski prinosi su i na američke i britanske državne obveznice.

Sa druge strane, vodeće centralne banke u vlasništvu imaju tek od petine do četvrtine ovih obveznica, što ukazuje na njihovu raspoređenost u portfolijima ulagača čija su očekivanja da će mjere centralnih banaka nastaviti da stvaraju pritisak na smanjenje prinosa. Takve nade u najvećoj mjeri gaje vlasnici njemačkih državnih obveznica, usljed očekivanja da mjere ECB preokrenu situaciju u njihovu korist. Na primjeru Japana vidjelo se da je obezbjeđivanje rasta stimulisanjem privrede na ovakav način nemoguće, jer prinosi sve dublje tonu ka negativnoj teritoriji.

Privreda i građani u eurozoni još uvijek se nijesu oslobodili tereta duga akumuliranog tokom prethodne krize i bez obzira na ponovnu dostupnost jeftinijeg novca manje su skloni da se zadužuju. Za razliku od američkog tržišta, čiju likvidnost podstiče potrošnja, na evropskom zapovijest da se štedi još uvijek odzvanja u svijesti domaćinstava koja ne troše i preduzeća koja ne koriste relativno poboljne prilike za dodatna ulaganja.

Evropsko prihvatanje prakse koja je u SAD, iako znatno sporije u odnosu na očekivanja, zbog specifičnosti monetarnog sistema dala rezultate, a u Japanu samo dodatno pogoršala situaciju još jedan je pokazatelj netaktičnosti ECB. Razloga za strah bilo bi manje kada bi postojala naznaka da će se program kvantitativnog popuštanja ECB završiti u predviđenom vremenu, no to ni američki Fed nije uspio.