Vlade većine zemalja, bez obzira na stepen ekonomskog razvoja koji su dostigle i fazu privrednog ciklusa u kojem se nalaze, od izbijanja globalne ekonomske krize do danas finansirale su tekuću potrošnju sredstvima obezbijeđenim putem kredita, a kada se iznosu duga dodaju pripadajuće kamate, a vrijednost dolara uporedi sa istorijskom, praksa koja je nastala tokom posljednjih osam godina stvorila je veći teret na državne budžete nego što je u prosjeku to urađeno za čitava prethodna dva vijeka.

Zaduživanje, nastalo kao tekovina savremenog društva, zabrinjava nacionalne manje nego što bi trebalo, budući da se udio duga u BDP-u mahom samo povećava, jer se i dalje ulazi u nove kreditne aranžmane.

Akademske krugove ovih dana prati jedna zanimljiva debata koja dijeli stručnu javnost na dvije struje modernih ekonomista. Jedni porede situaciju sa letom balonom napunjenim toplim vazduhom.

Onaj ko je odabrao taj let znao je da će poletjeti, ali uglavnom nije stigao gdje je želio. Da bi stigao do željenog mjesta neophodno je da u balon ubrizga još toplog vazduha, koji je ovdje metafora za novo zaduživanje. Prva grupa ekonomista vjeruje da to mora da radi, jer će u suprotnom njegov balon pasti na zemlju, a onaj ko njime leti će stradati.

Racionalniji pogled je, međutim, onaj koji pokazuje da je u stvari samo riječ o rastu tražnje za novim kreditima i navici da se problemi ne prevazilaze, nego odlažu. Vladama je, a sve s potpisom nobelovaca, ipak prodata prva priča i kad god im se kontrira pozovu se na stručnost, iza koje je, međutim, samo jedna struja.