21. The Exchange Rate Fundamentally Depends on the Balance of Payments

Posted on February 2, 2018February 1, 2024 by Ana Nives Radovic

Electronic money maintains a strong connection with traditional money, as both are articulated in the same unit of account and are pledged on an asset. In contrast, Bitcoin relies solely on an agreement between its users, without a legal framework drawn up by any centralized body.

Furthermore, its users are the sole players in the virtual currency, creating a situation that is the opposite of traditional currencies. In this case, it is informal, challenging the formal structure of central banks. It’s noteworthy that this type of currency is not subject to any financial institution. Financial institutions are expected to act as intermediaries in information gathering, risk management, and liquidity. It is highly unlikely that this type of currency will fit into this traditional financial circuit.

This economic perspective examines a new phenomenon in the world of money, that of digital currencies such as Bitcoin. The use of these currencies, for the time being, remains very marginal and limited to basic transactions. However, some see a much greater potential and invest heavily in them. In our system, a boost in the exchange rate means that the currency appreciates. Evidently, exchange rate convenience should also be assessed in relation to inflation. If the exchange rate rises, but prices in the other country have also risen, it may be that the overseas purchasing power of our currency remains unchanged or even worse, which is the situation with the actual exchange rate.

Since the relationship of trust requires at least two individuals, and with currencies where the sender is not known, it is a safe bet that one is closer to money laundering than to procedural confidence based just on the currency itself. However, a huge gap separates them from fiat currencies because they are not supported by governments and central banks. The absence of a regulatory framework and regulatory mechanisms is very challenging, and individuals interested in purchasing these new currencies must, for that reason, remain careful and be aware of the inherent risks.

The exchange rate is determined by the acquisition of demand and supply of currency in the foreign exchange market, called Forex. The demand and offer of a currency are due to the exchange rate from a foreign currency to international trade. In this regard, there is an expectation that Bitcoin would evolve in a way that allows users to determine an exchange rate and truly be a currency, even though traditional currencies serve the three functions. In that regard, there is confidence in the unit of account, a value and savings reserve, and a protocol instrument.

While considering this, it should be noted that the price of Bitcoin is very volatile. When comparing this component with fiat currencies, it is the stability of exchange and inflation rate that generates confidence among investors. Additionally, with no intermediary financial mediations, this function is not sufficiently respected because of the lack of guarantee of deposits. This raises the question of whether it is reasonable to consider Bitcoin or any other cryptocurrency a safe haven, as there is no guarantee for its value. However, regardless of the smaller volatility of other currencies and commodities, the level of safety of transactions is higher than within traditional monetary transactions.

The exchange rate fundamentally depends on the balance of payments of a country, and primarily derives from two key factors: trade and financial investments. In the first case, it encompasses imports and exports of goods, including tourism from one country to another. Regarding the latter, it involves activities such as the purchase of foreign treasury bills, as this amount of exchange is linked principally to the level of interest rates that engage capital for good returns.

An aggregation of cryptocurrencies was established in the channel of Bitcoin, but the major principles remain the same. The creators of other cryptocurrencies tend to advocate the fact that their network is less inconvenient to support, transactions are done much faster, and the reward in terms of new currencies created is more beneficial. Some count on a faster or longer expansion of the money supply, though in that case, the difference has no effect on the purchasing power at the certain moment regarding these cryptocurrencies. Even riskier exchange rate transactions, such as currency purchase and sale transactions with the aspiration only to make a profit from the change in exchange rates over time, affect the value. Depending on the situation, monetary authorities may choose to let the exchange rate openly follow the forces of demand and supply, or they may prefer not to diverge from a certain value.

It should be noted that cryptocurrencies are one of the main restraints in the fight against piracy. To overcome the financing of pirate sites, corporations have signed agreements with electronic payment companies, such as Visa, MasterCard, American Express, PayPal, and Skrill, to ensure that illegal actions cannot be financed. This is declared through agreements between monetary authorities that advance the international monetary system.

Regarding this, the real problem is more in the misgiving of a particular currency, especially in those that lose the status of a safe haven they used to have, than in confidence in cryptocurrencies. This is evidenced by the increasing download of Bitcoin, returning the problem to national currencies and their particular monetary systems and central bank policies. Unlike Bitcoin, the derivation of national currencies is centralized, and in most countries, this role rests with a central bank.

The growth of the amount of assets is not fixed, so the choice to increase or decrease the supply of money depends on the objectives traced by the entity that issues money. In this area, traditional currencies have several advantages, since a banknote is not decomposable by itself. However, a central bank system favors inflation over the long term, continually degrading the value of the state currency.

There could be some doubts regarding the ability of central banks to make good decisions, as in most industrialized countries, central banks maintain a low and stable rate of inflation, ensuring the maintenance of the value of the currency. It must be admitted that this system works very well when one looks at the low-price increase over the past two decades.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

18. A Great Turnaround in the Financial World

Posted on February 2, 2018February 1, 2024 by Ana Nives Radovic

One of the main reasons why Bitcoin was created is the dissatisfaction and distrust in the existing financial system where monetary creation is principally offered by commercial banks in their lending business. Accepting their disposal means of payment against the institution that declares these agents, credit bodies, generate new liquidity in accordance with the requirements of the financial system and market as a whole. One of the most important purposes of each central bank is to control the inflation rate, while make the circulation of money easier and helping investments to expand.

Quite the opposite, deflation is seen as a risk by economists because money creation accompanies growth. The total fixed volume of 21 million was the main reason why Bitcoin was subjected to criticism. In fact, this ceiling reflects its creators’ doubt of the quantitative easing programs that the central financial institution of the United States, the Federal Reserve, started to practice after 2008. However, this restraint also leads the Bitcoin system to have a potential deflationary outcome.

The times after the world economic crisis were characterized by a strong expansion of investment that aggregated the need for a higher level of security of transactions between agents. On the other hand, the crisis generally led to a retrenchment of credit activities because consumers cut their expenditures and real estate buying, while the business sector postponed their investments by choosing to set out of their supplies. Since banking is not automatically balanced on a day-to-day basis, a particular money market was created where banks lend to each other to resolve the problem of a lack of short-term liquidity. They can also call the central bank, which embraces the advantage of money creation and establishes the monetary base by issuing banknotes to grant liquidity to commercial banks, guaranteeing price stability and promoting the security and effectiveness of the payment system.

The possibility for these banks to be refinanced via the mechanisms that institutions of the countries where they operate have established opportunities to manipulate the activities in order to create the need for monetary creation, as commercial banks pay a price for liquidity supply. Central banks could thus buy or extract a repurchase of particular financial securities held by commercial banks against the provision of liquidity.

Bitcoin came into the primary focus of global media when the financial crisis in Cyprus occurred and caused one of the biggest concerns about the future of the European single currency. Worries about the future of the euro caused Bitcoin to triple its value in less than a month, reaching the price of $141 for the first time in the first days of April 2013. This was one of the most visible examples of how a search for an alternative is shifting the demand of investors who are willing to take new market challenges, looking for more security at the same time.

The fact that the financial world has been witnessing a great turnaround, which was at that time largely represented the exception, not the rule, has led to the occurrence of Bitcoin being backed with fierce confrontation. This type of confrontation was seen because the unpredictability of Bitcoin’s price can be reviewed as a lack of knowledge about the questionable reliability of decentralized governance. It is difficult to rely solely on efficient credit control without the support of the governmental plan and central banks’ monetary policies. Numerous studies on the supremacy of common goods, open-source assumptions, and a certain sort of what some called digital collectivism have shown that the fact that this group of enthusiasts has no centralized organizational control does not necessarily mean that the whole system is expected to be reduced to disorder.

The refinancing rates that act as the prices at which central banks allow the credit money usage represent the main structure of the money market, and when those rates are high, the demand for liquidity by the banks is low. This reflects on the interest rates of the credits that banks offer to their clients, creating a liquidity shortage since many individuals or businesses are not able to have access to this money. This causes dissatisfaction, as the trend is present everywhere, and not a single bank can offer something that differentiates completely from the rest of the financial sector. In those terms, having a decentralized system is something that causes Bitcoin’s key advantage, regardless of how exposed this cryptocurrency is to peripheral shocks because of the lack of a centralized regulation system.

Particular occurrences, such as cyber-attacks, errors in cryptograms, regulatory transformations, transaction volumes, and dysfunctions of keys, may have an impact on the value of Bitcoin. Though the margin of arbitrage gives rise to financial assumptions, which additionally makes the circumstances more complex, and therefore Bitcoin cannot serve as a means to determine value, which, on the other hand, is a crucial characteristic of traditional money.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

17. The Impact of the Virtual Money Mechanisms on Total Cash Flow

Posted on February 2, 2018February 1, 2024 by Ana Nives Radovic

Currency wars are one of the reasons why the capital of many subjects directed towards investment in those assets in which the chances of manipulation kept to a minimum. Through a review of the relationship of trust in cryptocurrencies, as well as trust in institutions in this work is estimated what impact will the mechanisms on which is based the virtual money have on total cash flow in the future and what kind of perspective of bitcoin and other cryptocurrencies.

The electronic currency bitcoin is gaining popularity, although for a long time, most economists around the world did not give it importance until its value started its dizzying growth. There are three key reasons why bitcoin gained popularity in a short period: 1) simplicity in transferring value; 2) the ability to perform microtransactions; and 3) growing trust in decentralized systems.

Simplicity in transferring value was recognized as one of the main achievements of digital money. In the history of human relations, changes in the way of material exchange determined the transition to a new level of civilization. After the multifaceted exchange of goods for goods became more orderly with the emergence of certain units of measure of equal value, there was a need for such a system to be simplified to provide more precision and clarity among trading parties.

Also, since goods were often perishable, it was necessary to establish what could be a value guard. Due to its limitations, the price and scarcity of gold could not play this role for a long time, resulting in the emergence of money for the development of the culture of Phoenicians, where all goods could be paid. As with most types of money, bitcoin, as digital money, is also characterized by the change in its value.

The value of bitcoin changes on a daily and even hourly basis. However, the advantage of bitcoin is the possibility to have microtransactions, especially with online payment services that cost less than the smallest unit of a currency.

For example, if a site owner wants to charge for access to content, counting on the number of visits, it is much easier to calculate these values in bitcoin than in traditional money, especially for services priced at one or two cents. The difference between one and two cents is still double in traditional currencies. With bitcoin, the price may be expressed in as many decimals as necessary to meet the most precise measurements. While these differences may be negligible at the individual level, when multiplied by thousands or millions on a daily or annual basis, the variations in earnings are enormous. Additionally, there are no transaction costs, such as those in electronic banking, to enable intermediary earnings from commissions.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

16. The Need for Encryption Created a New Way of Living

Posted on February 2, 2018February 1, 2024 by Ana Nives Radovic

The name of the most common cryptocurrency, Bitcoin, also refers to the protocol describing this virtual money and its implementation in the payment system. This cryptocurrency is decentralized and anyone who wishes can join the network by installing the software.

The generally accepted theory regarding the origin and formation of Bitcoin is that it was created in 2009 by one or more crypto programmers using the pseudonym Satoshi Nakamoto, although the preconditions for the development of this technology were created decades ago. The history of work on technology that created the base for cryptocurrency development has a four-decade-long history since the first RSA encryption that used a public key to encrypt confidential data and a private key to decrypt them was used in 1977.

The following years were characterized by the development of the mechanism of compression that was used to securely and efficiently store and verify a large volume of data that is today used by the Bitcoin protocol. At this phase of the late 1970s, the system for calculating all transactions contained in a data block was established. Later in the 1990s, the programming industry witnessed a wide range of research related to cryptographic protocols that represented the foundation for the development of electronic currencies that were centralized and proprietary.

An article written by mathematicians and digital money enthusiasts Stuart Haber and W. Scott Stornetta, entitled “How to Time-stamp a Digital Document,” announced the key principles of what would later be a platform on which Bitcoin works. This article was later quoted by the author signed as Satoshi Nakamoto in his white paper where the principles of blockchain were explained.

A very significant turning point in the development of the transaction protocol occurred in 1994 when a computer engineer and a researcher in cryptography, Nick Szabo, advanced the idea of a “smart contract,” which represented the computer transaction protocol that executes the terms of a contract. During the following decade, Szabo was working on the uprising of the project called BitGold, conceived as a decentralized digital currency based on chains of proofs of application and using countless elements that later were shown as the groundwork of Bitcoin, such as timestamping, digital signatures, and public keys. At the first stage of the development, it proved to be vulnerable to attacks, while later there were many efforts made to overcome this problem.

Later in 1997, the invention of Hashcash by Adam Back represented the proof that this system could work, justifying further research and development in this area. In fact, this idea had already been explored by Cynthia Dwork and Moni Naor in a report entitled “Pricing via Processing or Combating Junk Mail” published in 1993, but Adam Back had no information about their achievements in this area. At that time, Szabo described the possibilities offered by the advance of new technologies in an article entitled “Formalizing and Securing Relationships on Public Networks.” Consequently, many contracts can be implemented without difficulty if the possessions that represent the subject to the contract include a computer code guaranteeing the implementation of the contract provisions.

The next big step was the first peer-to-peer distribution via a transfer platform called Gnutella, developed in 2000 by Tom Pepper and Justin Frankel. From the economic approach, it is a classified currency that is not issued by any banking institution nor linked to a currency settlement. Also, it is not commodity money, nor a fiat currency, given that it has no required price.

However, the development of technology enabled Bitcoin to have particular elements of trading instruments, even though it does not share key characteristics with them. In that sense, there are similarities with fiat currencies although cryptocurrencies are not backed by a material asset, since it has value only because economic actors agree to use it and since the internet makes trade between them achievable. It is more leaning on the monetary exchange function than to that of a store of value, even if its deflationary character can hypothetically lead to it.

The first public announcement of Bitcoin occurred in 2008, opening the space for the first blockchain to be at the beginning of 2009. At that time, a reward for finding a block was 50 bitcoin and is divided by two every 210,000 blocks, which is scheduled to happen every four years. Since December 2012, the return is 25 bitcoin, and according to that division process, the year 2140 will be the one when no return will be provided, while the number of bitcoin will have reached a maximum of 21 million.

The rationalization of the nature of Bitcoin transactions can begin from the straightforward paradigm of the contract of sale. The smart contract would guarantee that when the seller broadcasts their possessions, the other party, in fact, receives the corresponding amount in exchange, and, on the other hand, the buyer who pays the price is guaranteed to receive the goods. In the earliest stage, Bitcoin was created by a closed community of enthusiasts that used it for internal practice. It is likely to state that they were then used for all intents and purposes as elements of an allegation of an identity based on a vision that was contrary to accepted belief of the world in reaction against the establishment.

To illustrate the value of the smart contract mechanism, Szabo used a simple example, a car rental contract. Under this contract, one pays customary sums to use the car owned by a certain rent-a-car company. In this case, the smart contract will routinely test out at each due date whether the amount owed is well paid by the renter of the car.

Provided that the imbursement is made, the renter will be the only individual allowed to use the car thanks to the process of authentication. In the event of non-payment, the car is automatically blocked and cannot be used by the tenant, and the renter regains control. The first order, first to generate bitcoins, then as anticipated, but only at one remove, to seize them, was consequently linked to what they served to demonstrate or transmit a certain way of existence and an assured way of seeing the situation.

Fundamentally, Bitcoin was not very diverse from what one finds in the world of fine arts since, for their enthusiasts, it represented a way of living and demonstrating its distinction

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

14. ECB’s Policy, Like the Code of Hammurabi, Does Not Abolish, But Just Regulates Slavery

Posted on February 2, 2018February 1, 2024 by Ana Nives Radovic

The words of the president of the European Central Bank Mario Draghi that have shown his call for insurance on future liquidity made an impact on the price of gold and silver. However, they have also raised many questions regarding the repeating of economic cycles and situations brought through them.

The words of the President of the European Central Bank, Mario Draghi, have shown his call for insurance on future liquidity, making an impact on the prices of gold and silver. However, they have also raised many questions regarding the repetition of economic cycles and the situations brought about by them.

We live in times when entrepreneurs are seeking to finance reasonable projects, while companies with products, customers, and profits are looking for savings to grow. There is still an ongoing process of finding a way to finance these projects of the real economy, garnering capital gains, and collecting interests. It is shown as extremely hard during this type of political control of the central banks that will not change a flawed monetary and financial system due to the lack of discipline. Under pressure from more than 200,000 billion dollars of debt, the announcement of the ECB that it will strengthen control of interest rates could happen very soon.

What the history of finance has shown is that the control of the price of credit by the state, like any control of this kind, will end in disaster. The state does not have to control the currency, the price of credit, or the economy, since the role of the government should be limited to ensuring equal rights between citizens and ensuring that they are respected.

While trying to emerge from unusual monetary policies, numerous examples of panic-driven measures can be seen. The current policies of the ECB do not differ much from what was prescribed in the Code of Hammurabi, turning the king into a god and leaving numerous people in the class of slaves. The difference, however, is that while adjusting the amount of money in current flows, it seems like the ECB does not know what to do with its “Print,” “Rate,” and “Delete” buttons. There is a strong need to make a movement in order to prepare for the end of monetary creation in the euro, but the mechanisms to do so are not in sight.

This reveals another situation of repetition of numerous times viewed situations that led to the same myths. One of them is that public money creates more wealth than private money, which is called the Keynesian multiplier. In this situation, if the government invests one euro, its return on investment will be higher than that of private persons. According to this belief, at the same time, the government is not obliged to forcefully stab taxpayers. It can simply borrow because its return on investment will always be positive. While a wretched single entrepreneur, pursuing his guilty selfish interests, may be mistaken, since the business may go bankrupt when its return on investment appears to be negative. Keynesians define the multiplier coefficient as the ratio between a change in public expenditure and the consequent change in total income. This explanation justifies the stimulus policies financed by the loan.

The ECB still injects 60 billion euros each month into the markets in order to keep interest rates low, and this trend is lasting, considering the unfortunate state of public finances of the eurozone countries. The Keynesian multiplier also relies on the strange belief that consumption enriches and the thought that when people do not consume enough, what the government should do is just to distribute them money, created from nothing, taken from others, borrowed, whatever, which will combat economic depression and unemployment. This, however, ruins all hopes of achieving a decent return in the years to come.

Technically, the ECB is more autonomous in relations with the governments, though in practice, this independence is completely apocryphal. The decisions of the ECB are essentially made in the interests of several eurozone governments. By artificially lowering interest rates, the ECB could facilitate public debt, and by financing commercial banks lending to the eurozone countries, they guarantee to the latter an almost unlimited source of income, despite their already enormous debt. For Keynesians, this situation might seem satisfactory, but its outcome is the credit market that becomes completely distorted. Resources are allocated unproductively, contributing to slowing economic growth and thus reducing poverty.

The fact is that the large capital gains are no longer on the stock market, where central banks inject thousands of billions to inflate prices, but before the IPO and even in private equity transactions. Since 2012, the money of the insiders drained by venture capital is increasing considerably. The average real return on life insurance was 1.8% in 2016. In today’s markets, listed companies are now too big and too disconnected for their shareholders to be really involved in decision-making. Also, the banking crisis is still threatening, and the European system is far from being consolidated. This all leads to a conclusion that the current monetary system, based on unrestricted credit, is a new form of crime against humanity.

There is a strong need to adopt a different approach as the mass of credit is used to protect from bankruptcy the weak links used by the parasitocracy. In these situations, banks with doubtful debts, multinationals cooperating in ruinous public projects, and expensive social spendings in southern eurozone countries.

If we return to the comparison of the current situation with the ancient one, we will see that it was not the king or the emperor who decided that gold or silver was the best suited to trade and exchange, but it was a crowd of individuals, now fallen into dust, who have come to this conclusion. In their situation, gold was imposed in a pragmatic and democratic way simply because it worked best, while the so-called added value of a centralized system imposed by a ruler was limited to a seal certifying purity and weight. There should be noted that elites hate gold but have not dared to make the last move since central banks still have a gold reserve. Today central banks still have their treasuries, or at least, that is what is being said, while the people bother to rate precious metals. In the current situation, the dollar and the euro have fallen against gold (and silver), while the dollar dropped more than the euro. As is the case anywhere else, there is value and price. Value is what each one attributes at a given moment to something, that is, the satisfaction that everyone anticipates of possessing something one desires the most — the price is what an individual agrees to pay according to his own value scale.

Three key problems have become more visible under these circumstances. The first one is that zero interest rates and generous liquidity kept the dying business alive, inflating supply. In all sectors, there is an oversupply of everything, where marginal companies have been able to continue to function even though they are fading, generating just enough income to borrow more money and to postpone the repayment of their debts. The second problem is that the income was carried by steady growth in social security contributions instead of salaries. The third problem is that the majority of employers are unable to afford to pay higher wages without considering the labor market as they are faced with ever higher costs, while their power over prices is zero because of the surplus supply. Confronted with a total lack of power over prices and higher costs, employers can either increase the working hours of their current employees or hire part-time workers without contractual benefits.

These three problems represent the most visible effects of monetary measures implemented by the ECB. By market capitalization with the money achieved by borrowing, instead of balancing the market, the ECB creates an even greater problem of social stratification, making part of the companies and therefore a huge part of the population literally slaves. As it was prescribed by the Code of Hammurabi, anyone who attempts to counter financial movements to these flows in order to facilitate the position of slaves receives a fatal outcome.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

Introduction to “Dividing by Zero”

Posted on February 2, 2018February 1, 2024 by Ana Nives Radovic

Although created as an alternative to the current financial system, which is characterized by an extremely high degree of institutional control of market processes, bitcoin has many elements of those approaches advocated by the leading proponents of libertarianism, as its way to the broader representation in the daily operations is more difficult, but not impossible.

Growing number of irregularities that occur on the global market, such as currency wars, illogical implementation of zero rate policies and expensive QE programs are another reason for growing trust in bitcoin, since it is not a subject to control of any single institution, having in mind that the level of its demand is the key factor that determines its price.

This research stems from the nature of bitcoin and blockchain platform, which establishes the basis the future of the global financial system, since a growing number of major banks around the world intends to adopt its principles and let them use this type of technology in their operations. Blockchain has proven to be an innovative, fast and reliable channel for the transfer of funds from a much smaller transaction costs compared to what current systems allow, for which financial institutions have shown interest in this model.

Cryptocurrencies, as key financial and technological phenomenon of today, allow the anonymity of transactions, as well as the possibility to make a profit from a change of their values. Since 2013, when the bitcoin become a subject to trade of a large number of participants, created a need to explain its functioning, and all information further contributed in eliminating ambiguities related to them.

The aim of this research is to analyze the possibility of using base which the bitcoin and platform blockchain provide for the creation of future cryptocurrencies and platforms, defining electronic money as a means of payment based on the properties of the physical currencies. The main tasks of this research are the analysis of the origin, essence and role of cryptocurrencies in the modern financial and technological world. The study of the phenomenon of digital money points to the growing need of financial institutions to eliminate the resistance that upon occurrence of cryptocurrencies that are manifested towards this phenomenon, as well as to see the possibilities of their application.

This publication offers the definition of the basic properties cryptocurrencies, their development with an emphasis on bitcoin, as well as its role in the money market. It also shows that the fact that the bitcoin users are directly guided by their confidence, which is the main reason for its success, since it offered the system that guarantees the reliability of transactions and the possibility of their implementation in the short term.

Bespoke Tranche Opportunities – novo ime za već viđenu opasnost

Posted on March 9, 2016March 9, 2016 by Ana Nives Radovic

Kolateralizovane dužničke obligacije – CDO bile su jedan od uzroka krize 2008. godine, a iako djeluje nejasno zbog čega bi se stare greške ponavljale, izazova je previše i njihovo uvođenje pod drugim nazivom za mnoge je trenutno najunosniji segment na tržištu.

Film “Opklada vijeka” (The Big Short), na čiji način prikazivanja finansijske krize iz 2008. godine je osvrt objavljen u prošlom izdanju “Novca”, na kraju je sadržao upozorenje da su kolateralizovane dužničke obligacije CDO, koje su bile uzrok velikog potresa, prvo tržišta nekretnina i kapitala, a potom i cijele američke i svjetske privrede, prisutne u formi koja se danas u finansijskom svijetu naziva Bespoke Tranche Opportunities, doslovno prevedeno kao dogovorene mogućnosti tranše.

BTO su zapravo ništa drugo do dogovorene CDO koje danas na tržištu kapitala postoje izvan onoga sa čim se susreće većina učesnika i pokazuju koliko za najuticajnije igrače koji igraju mimo pravila nikakav krah nije dovoljna opomena. Isto je bilo i sa CDO iz 2007. i 2008, kada su bili predmet interesovanja koji je, uglavnom zbog nejasnoće široj javnosti, bio izvan centralnog fokusa sve dok se iz sfere potencijalnog rizika nije transformisao u okidač za uništavanje.

Investicioni bankari godinama su kreirali portfolije na bazi ogromnog broja hipotekarnih kredita kako bi ih prodali onima koji bi bili spremni da ponude najviše. Suština problema je što za njih postoji ogromno interesovanje, jer načelno obećavaju izuzetno visoke prinose.

CDO su sredinom prošle decenije bile opterećene lošim kreditima koji nijesu mogli da se naplate prodajom imovine zbog njene precijenjenosti, nastale u opštoj trci da se poveća kreditna aktivnost i da se banke stimulišu odobravanjem zajmova onima koji kao pokriće nude imovinu koja u stvari vrijedi manje od onoga koliko se prikazuje.

Procjenitelji vrijednosti nekretnina nijesu bili jedini koji su se bavili evidentiranjem lažne vrijednosti, već su to posebno činile rejting agencije, koje su u ovoj fazi zapravo ocjenjivale rejting za svoje tarife, kako bi investicioni proizvod bio traženiji i kako bi ostvarile dio zarade u trenutku kada ga se onaj ko im plaća uslugu riješi.

Kombinovanje fiktivnih procjena sa smanjenjem tražnje i nespremnosti novih ulagača da ih kupuju po još većoj cijeni izazvala je lančanu reakciju koja je rezultirala krahom finansijskog tržišta i, posljedično, ekonomskom krizom.

CDO su nakon prvog kriznog talasa izgubile fiktivni rejting, oporavak se odvijao prilično sporo, a još sporije usmjeravao je realne pokazatelje, zbog čega je bilo potrebno pronaći novi mehanizam. Pored već jednog rješenja koje, naizgled, zbog lošeg tajminga, ali i prevelike pohlepe svih onih koji su uvidjeli dinamiku kojom se postižu početni rezultati, nije bio uspješan, ipak nije bilo potrebe izmišljati toplu vodu, već postojeće rješenje uviti u drugu formu koja na prvi pogled ničim neće podsjećati na CDO. Na kraju, dobijene su BTO kao dogovoreni CDO i uvedeni su u tržišne tokove na način na koji je to urađeno prije skoro deceniju.

Dogovorene CDO su relativno nov instrument u svijetu finansija, u odnosu na ukupnu istoriju hartija od vrijednosti, a ulagačima omogućavaju da ciljaju na sasvim specifične profile rizika, koje prati mogućnost promjene investicione strategije i gdje se zahtijeva hedžing. Ovakva ulaganja često imaju veliki udio u portfoliju, kako bi se kupovinom i prodajom jednog ugovora štitilo od rizika ili njegovim povezivanjem sa korporativnim kreditnim indeksom.

Razlog zbog kojeg se investicioni menadžeri upuštaju u isti rizik koji je ne tako davno doveo do tržišnog kraha je, prije svega, u američkoj monetarnoj politici. Federalne rezerve su skoro deceniju držale kamatne stope na izuzetno niskom nivou, što je investicione banke natjeralo da požure u ostvarivanju dobiti od korporativnih i državnih obveznica, čime je počeo proces finansijskog strukturiranja proizvoda.

Sve što sada vidimo kod BTO već je viđeno kod kreditnih difoltnih svapova i CDO, tako da se sada manje-više ista stvar vraća pod drugim imenom, uz malo više prilagođavanja željama investitora čiji se osnovni djelovi razdvajaju na segmente i prodaju ulagačima poput hedž fondova.

Nulte kamatne stope, koje su se ponovo vratile u brojne finansijske sisteme, kao i oklijevanje Feda da nastavi povećanje referentne kamatne stope još neko vrijeme biće podrška ovakvim aktivnostima, no veoma nestabilan period slijedi kad se ovaj trend okonča.

Skupa nafta – duga kriza

Posted on February 10, 2014April 7, 2017 by Ana Nives Radovic

Rast populacije i savremeni način života uslovili su da tokom posljednjim dvjema decenijama tražnja za naftom eksponencijalno raste, što je, dalje, izazvalo potrebu za povećanjem proizvodnih aktivnosti širom svijeta.

Cijena ovog energenta ključni je indikator sadašnje ekonomske situacije, dok njen pad ili rast upućuju na mogući oporavak, odnosno pogoršanje stanja, a tokovi nafte su i kao krvotok jednog globalnog tržišnog organizma koji, kada na jednom mjestu uspore ili se onemoguće dovode do slabosti cijelog sistema.

Od samog početka rata u Iraku, pa sve do najnovijih sukoba na Bliskom istoku i sjeveroistoku Afrike stavljen je pritisak na globalni lanac snabdijevanja, praćen predvidivim rastom kapitalnih i operativnih troškova.

Dodatni izazov za proizvođače predstavljaju istraživanja o uticaju naftnih bušotina na seizmičke aktivnosti, a sve ovo razlozi su da vodeći svjetski potrošači preispituju mogućnosti da alternativnim putem dođu do novog goriva za industriju i transport.

Obnovljivi izvori energije još uvijek nijesu iskorišćeni u mjeri u kojoj bi zadovoljili čak ni minimalne potrebe dijela tržišta koja na njih pokušavaju da se fokusiraju.

Prije svega, izgradnja ovih energetskih postrojenja predstavlja relativno skupu investiciju u trenucima kada se zagovara štednja, iako dugoročno donose korist koja već nakon manje od deset godina rezultira dobicima.

Međutim, problem je što su rastuće potrebe za energentima − sada i odmah, kao i što će svjetsko tržište najmanje još dvije cijele decenije biti zavisno od nafte. Dok cijene nafte i gasa nastavljaju da rastu, zemlje izvoznice jedine su koje imaju korist od promjene cijena koje se stabilizuju u trenucima kada se nivo proizvodnje ujednači sa tražnjom i kada je ključno pitanje kontrole nad proizvodnim troškovima.

Tržišta tada zavise od operativne sposobnosti proizvođača – ukoliko je, na primjer, dio teritorije zemlje izvoznice u blokadi zbog ratnih sukoba, zbog čega je ona primorana da koristi luke na drugom kraju zemlje, povećanje operativnih troškova nezavisno od drugih faktora utiče na povećanje cijene.

U nedavno urađenoj analizi poslovanja vodećih naftnih kompanija čije rezultate je objavio Reuters navodi se da su tokom posljednje decenije nominalni troškovi istraživanja učetvorostručeni, dok je proizvodnja nafte uvećana svega 11 odsto. Sva istraživanja odnose se na pronalaženje mogućnosti za smanjenje troškova, a kompanije u naftnoj industriji suočene su sa ozbiljnijim signalima da način poslovanja prilagode stanju na tržištu i fokusiraju se na povećanje efikasnosti kapitala i jačanja operativnog učinka.

Posmatrano na globalnom planu, prema podacima Međunarodne agencije za energetiku objavljenim prošlog mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama je tokom prošle godine prosječna dnevna proizvodnja nafte iznosila 10,34 miliona barela na dan, što je porast u odnosu na 9,18 miliona iz 2012. godine. Stoga su i očekivanja da bi se dnevni nivo proizvodnje u 2014. mogao popeti na 11,35 miliona barela dnevno, što ukazuje na naftnu revoluciju u tok zemlji, koja bi već 2015. godine mogla postati vodeći svjetski proizvođač ovog energenta.

Ipak, kod ovih prognoza treba biti oprezan, budući da iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sve češće dolaze signali da bi se upravo oni mogli probiti na prvo mjesto po količini dnevne proizvodnje. Takođe i rezerve naftnog gasa dobijenog iz škriljaca u SAD mogle bi do 2020. godine dostići maksimalan nivo eksploatacije, nakon čega povećanje proizvodnje iz ovog izvora više ne bi bilo moguće.

Ovo bi značilo da bi već početkom naredne decenije američki uvoz nafte mogao biti udvostručen u odnosu na postojeći. Kada je riječ o rezervama nafte, one su i dalje skoncentrisane na Irak, Iran, Siriju, Libiju, Egipat i Južni Sudan – sedam zemalja sa izuzetno nestabilnom političkom situacijom, zbog čega rizik od smanjenja, djelimičnog ili potpunog prekida potrošnje prijeti sa svakim novim geopolitičkim tenzijama i oružanim sukobima.

Samo u mirnodobskim uslovima da bi zemlje članice OPEC-a obezbijedile budžetsku održivost naftu moraju izvoziti po cijeni ne nižoj od 80 dolara za barel, dok svako otežavanje izvoza blokiranjem luka i nemogućnosti transporta kroz Suecki kanal cijena ovog energenta vrtoglavo skače i, poput na primjer, ovog mjeseca dostiže i iznad 110 dolara.

Ipak, da bi se globalno tržište počelo oporavljati neophodno je da cijena sirove nafte bude stabilizovana na ne više od 100 dolara za barel i to u periodu ne kraćem od godinu dana, što je, posmatrajući postojeće konflikte na Bliskom i Srednjem istoku gotovo i nezamislivo. Drugim riječima, svjetsko tržište ne samo da se ni ove, ni naredne godine neće oporaviti od krize koja ga je pogodila prije više od pet godina, već bi se ona mogla samo produbljivati.

Vrijeme očekivanja

Posted on August 26, 2013 by Ana Nives Radovic

Sredinom septembra navršiće se pet godina od kraha američkog finansijskog giganta Lehman Brothers, kojim je naznačen početak globalne ekonomske krize. Privrede Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Evropske unije, iako su pokazivale manje signale oporavka dovoljne tek da zadovolje brojke koje ne ukazuju da se nalaze u recesiji ipak nijesu zabilježile značajniji rast u ovom periodu.

Period krize je produžen, sa prvobitnih dvanaest mjeseci koliko se maksimalno prognoziralo nakon njenog izbijanja, ne samo da njen kraj nije zvanično proglašen, već sve više faktora da ona postaje permanentno stanje i da će se jači udari javljati u sve kraćim ciklusima. Kako nešto što traje duži niz godina prestaje da bude faza i postaje pravilo, umjesto pokušavanja izlaska neophodno se prilagoditi novom načinu djelovanja i – razmišljanja. No kako putem medija neprestano dopiru informacije o poskupljenjima i rastućoj nezaposlenosti, a tek u manjoj mjeri one o fokusiranju na potencijalne izvore zarade, preostaje ili odluka na sopstveni rizik ili vrijeme koje će procuriti kroz čekanje i nerad.

Ukoliko vas put nanese u Hag, prvi susret sa njim najvjerovatnije će biti željeznička stanica smještena u samom centru grada, okružena staklenim soliterima u kojima su smještene najvažnije finansijske holandske kompanije. Na samom izlazu nalazi se mini kafe koji zahvaljujući modernom, autentičnom dizajnu teško da može ostati neprimijećen. Vidjevši free Wi-Fi signal uđoh na kratko, tek da dovršim i kolegama što prije pošaljem analizu naftnog tržišta. Primijetih, dok je donosio kafu, radoznao pogled konobara na tabelu koja daje pregled cijena naftnih fjučersa, nakon čega je uslijedilo pitanje da li trgujem ili samo analiziram podatke. Nakon odgovora ljubazni vlasnik lokala dao je i svoju prognozu, potkrijepljenu razlozima za mogući pad i rast cijene, a prije nego što sam uspjela da pitam otkud mu toliko precizni podaci, uslijedilo je pojašnjenje da je petnaest godina radio u brojnim finansijskim korporacijama, te da je, pokazujući mi zgradu preko puta, posljednji posao napustio pred samo najavljivanje smanjenja broja zaposlenih i zarada onih koji budu ostali. Uzeo je, kaže, sredstva koja kompanija garantuje višku zaposlenih i uputio se u nove poslovne projekte, a budući da je otvaranje samostalne konsultantske kompanije sa postojećim sredstvima teško izvodljivo, pronašao je način za dodatnu zaradu. Ali, zašto baš kafić i zašto, iako finansijski stručnjak sam služi goste. Dobih odgovor da je od svih ideja koje su mu padale na pamet praveći plan za budućnost ova sa kafom ipak garantovala najbržu zaradu.

Prvo, ističe, kafa na automatima smještenim u hodnicima banaka i drugih okolnih kompanija je i suviše bezukusna u odnosu na ono čime neko ko će osam sati provesti u kancelariji želi da počne radni dan, a drugo, u čitavom kvartu, osim par fast food kioska ne postoji ni jedan ugostiteljski objekat. Kao ključno istakao je da je u kompanijama smještenim u okolnje solitere zaposleno više od hiljadu ljudi, a razliku manju od jednog eura i spuštanje nekoliko spratova liftom nadoknađuje kvalitet koji dobiju u fino spakovanim kafama za ponijeti. Radi od 10 do 16 sati radnim danima, a za povrat uloženog novca i prikupljanje sredstava za sopstvenu firmu biće dovoljno manje od godinu dana, budući da mu je dnevna neto zarada na nivou prosječne crnogorske plate. Čime će se dalje baviti i kome će prepustiti vođenje lokala nijesam stigla da saznam, jer više nije bilo trenutka u kojem je neko iz obližnjih kompanija nije ušao po svoju porudžbinu za coffee break. Pomislih, koliko bi standard, globalni ili nacionalni bio veći, a društvo srećnije da postoji više onih koji nešto hoće, umjesto da samo žele, jer, kada želite nešto, čekate da se to i dogodi, a kada hoćete, onda i preuzimate inicijativu, a splet srećnih okolnosti nije ključni, već samo jedan od faktora koji utiču na uspjeh.

U međuvremenu nailazim na podatak koji je nakon sprovedenog istraživanja objavila Evropska komisija – optimizam građana Evropske unije povećan je u odnosu na prošlu godinu kada je riječ o očekivanjima u radu institucija, dok su prognoze situacije na ličnom planu ostale nepromijenjene o odnosu na prošlu godinu. Jednostavnije rečeno, građani EU očekuju od svojih vlada i parlamenata da preduzmu nešto, ne očekujući da će u narednom periodu bilo šta sami preduzeti ili promijeniti. Slično istraživanje (na žaost ili, ipak, na sreću) nije bilo sprovedeno u Crnoj Gori ili bilo kojoj ex-Yu zemlji, ali, vidjevši kako rezonuju Evropljani, rezultate nije teško zamisliti. Situacija u bilo kojoj ekonomiji danas daleko je i od projektovane i od željene, činjenica je da ogroman broj institucija naslijedio veliki broj grešaka iz prethodnog perioda sa kojima ni u idealnim uslovima ne bi mogao da se izbori i da u sadašnjim ne preduzima ni dio mjera koje su im na raspolaganju, ali bez lične inicijative i angažovanosti napredak ni na jednom polju nije moguć.

Obamastodont

Posted on August 5, 2013August 7, 2013 by Ana Nives Radovic

Najava da bi Sjedinjene Američke Države još u ljeto 2010. godine mogle proglasiti bankrot, iako je za jedne bila očekivana, a za druge iznenađujuća zabrinula je širu svjetsku javnost. Kada je riječ o ekonomiji i sistemima kakvi su se razvili do danas gotovo da je nemoguće očekivati da u procesima tržišnih borbi ima pobjednika i pobijeđenih.

Sistem međuzavisnosti od izvoza i uvoza, povezanosti cijena roba na tržištu kapitala sa kursem najvažnijih svjetskih valuta za koje se vezuju sve ostale, kao i konstantno zaduživanje ne dozvoljava da bilo koji od subjekata, a naročito kada je riječ o velikim tržištima bude posmatran izolovano, jer se dešavanja u njemu, pozitivna ili negativna, jednako ne reflektuju na ostatak svijeta. Zaduživanje na globalnom nivou predstavlja sistem međusobne razmjene – sredstva za davanje kredita dolaze od onoga što već postoji, novac je, kao i resursi ograničen, vrijednost mu se podiže ili obara svjesno, ali, kada bi se pravio ukupni bilans, planeta bi bila u minusu. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, na svijetu se mnogo više novca duguje nego što ga zaista ima.

Kreditne kartice omogućavaju plaćanje novcem koji praktično ne postoji, sa jednih bankovnih računa se na druge prenose samo brojke čije iznose povećavaju kamate štediša ili dužnika, ali kada bi bilo zatraženo da se sva sredstva koja postoje na bankovnim računima isplate vlasnicima, to ne bi bilo moguće. Slična situacija već više od deceniju postoji sa zlatom – njime se na svjetskim berzama trguje u mnogo većoj mjeri nego što ga je ikada iskopano iz rudnika, zbog čega je i došlo do oštrih cjenovnih skokova i padova. Međutim, svim robama, pa i najvrednijim lakše je naći alternativu nego onim univerzalnim sredstvom plaćanja kojim se pokušava manipulisati preko valutnih razlika. No, ako se zapitamo otkud savremenom svijetu ideja o životu na kredit, pomisao nas, iako je bankarstvo evropska srednjovjekovna tekovina upućuje upravo na SAD. Ipak, američki sistem, iako je „preživio“ nekoliko kriznih udara tek sada pokazuje sve svoje slabosti.

Svemu doprinosi način vladanja koji je više od dva vijeka ostao nepromijenjen u brojnim segmentima, bez obzira na razlike u pristupu demokrata i republikanaca. Današnja Amerika ipak primjer je kako se dugo, ali sasvim sigurno ne beskrajno može opstajati dok se zadužuje više nego što se proizvodi. Ovakav pristup gurnuo je u zabludu brojne druge mikro i makro sisteme, no današnje SAD više nijesu simbol moći, a svjetska javnost u sve manjoj neizvjesnosti dočekuje poteze predsjednika Baraka Obame, gotovo znajući da danas većina političkih odluka više nije stvar izbora, već ono što okolnosti nalažu. Sa druge strane, život u SAD potrošačima djeluje lakše nego ikada. Bezbroj savjeta, priručnika i proizvoda za bolji i lakši život dio su industrije kojoj ni najveća kriza nije ugrozila poslovanje. Uz mogućnost da ih marketinški predstave kao atraktivne, ali i neophodne, a onda i ponude po izuzetno niskoj cijeni kompanije su na ovakvim proizvodima zaradile milijarde dolara.

U vremenu u kojem se nakon pucanja balona sa nekretninama javio novi koji se bazira na cijeni nafte možda bi se moglo smatrati zabrinjavajućim to što većina Amerikanaca, na primjer, ne žali da izdvoji nekoliko desetina ili stotina dolara za krajnje beskorisni proizvod kompanije koja tvrdi da se zahvaljujući njemu živi bolje ili duže, ali ne i da plaća zdravstveno osiguranje na način na koji je to posljednja Obamina izmjena predvidjela. U vremenu smanjenih budžetskih priliva država je u potrebi za novim izvorima finansiranja, a ona se ostvaruju isključivo kroz poreze. Kada se, na primjer, poreski opterete kompanije čiji proizvodi „život čine boljim“ one zbog konkurentnosti ne smanjuju cijene, već šire ponudu, a uz pomoć bonusa za stare kupce uspijevaju da održe postojeću korisničku bazu.

Prosječan Amerikanac, razapet između vraćanja kredita i poena na loyalty karticama gubi osjećaj za prioritete – pritisnut zaradama koje se ne povećavaju i inflacijom koja raste, tek kada mu dom preplave beskorisni predmeti shvata da je promjena pristupa neophodna. To je, u stvari, ono sa čim se već duže vrijeme suočava cijela američka privreda. Ogromna sredstva potrošena su na finansiranja oblasti, poput vojnih operacija, koje su donijele neuporedivo manje koristi nego što bi ulaganje u privredu, nauku ili zdravstvo, a taj novac sada nije moguće vratiti. Rast koji se, ako ga uopšte bude, ostvari, otići će na otplatu dugova, uzimaće se krediti za otplatu reprogramiranih kredita.

Međutim, Obama i dalje zagovara otvaranje novih radnih mjesta i ulaganja u infrastrukturu, te borbu za srednju klasu koja važi za najpoželjniju grupu poreskih obveznika, jer, za razliku od siromašnih, ima sredstva, a za razliku od bogatih nema načine za izbjegavanje plaćanja. No, srednja klasa polako nestaje, dok cijeli sistem tone u nove dugove koje jedni neće moći, a drugi neće htjeti da otplaćuju.

Elitizam kao uzrok krize

Posted on July 15, 2013 by Ana Nives Radovic

Domaće i regionalne medije u protekloj sedmici obilježilo je prenošenje i komentarisanje govora profesorice koja je svojim budućim kolegama na apsolventskoj večeri poručila da očuvaju dostojanstvo profesije i ne posustanu u borbi do cilja – obrazovanog društva koje njeguje prave vrijednosti. Sve bi ovo bilo na mjestu da u govoru nijesu na krajnje diskriminatoran način pomenute druge profesije, među kojima je najviše onih koji vrijedno rade i zahvaljujući čijem trudu se u državnu kasu sliva najviše novca.

diploma vs. znanje Privrednici – mali i veliki, vlasnici kompanija i zaposleni u njima, te svi oni menadžeri, koordinatori, operateri, dizajneri i administratori, o kojima pomenuta profesorica govori s nipodaštavanjem, u društvu predstavljaju one koji stvaraju – one od čijeg talenta da svoj proizvod ili uslugu što prije prodaju zavisi koliko ćemo ponuditi drugima, izvesti strancima i koliko novca će se naći u budžetu. Da je nesporno da osim ekonomske, cijelim ex-Yu društvom još od vremena neposredno prije raspada Jugoslavije vlada svaka druga vrsta krize svakako potvrđuju brojni primjeri kiča i šunda, profiterstva svake vrste, trijumfa tajkuna i kontroverznih biznismena koji su ilegalnim aktivnostima došli do ogromnog bogatstva, ali isto tako ne znači da svako ko je u današnje vrijeme bogat i uspješan pripada toj društvenoj grupi.

Na Balkanu već odavno prazne priče o limitiranosti na osnovu svega što se može smatrati preprekom, ali i ogromna količina lične zavisti prema uspješnima i ostvarenima služe kao izgovor da se trud ne ulaže, da se rizik izbjegava, da se ništa novo ne pokuša, već da se samo lamentuje nad sopstvenim tužnim sudbinama i diskriminisanosti. A o diskriminaciji, kako na ovom primjeru vidimo, najviše govore upravo oni koji diskriminišu – koji sebe smatraju privilegovanim, posebnim, a druge bezvrijednim. Ovakav pristup društvenim odnosima, znanju i radu jedan je od ključnih koji su presudili da društvo krene u potpuni ekonomski sunovrat, polazeći od čuvenog savjeta „uči, sine, da ne bi radio“, bijegom sa poljoprivrednih imanja na fakultete, do stvaranja društva u kojem posla za školovane nema, a „obične“ poslove obavlja uvezena radna snaga.

Ex-jugoslovesko društvo je, nastojeći da nadoknadi brojne propuste koje je imalo i u kojima je zaostajalo, naročito za zapadnom civilizacijom pokušalo da nadoknadi presadržajnim nastavnim programima, gdje se često isticalo kako smo najobrazovaniji, pa često i najpametniji narod na svijetu. Dok su se jugoslovenski srednjoškolci, prolazeći kroz brojne procese reformi školstva trudili da savladaju po petnaestak nastavnih predmeta, u zapadnim zemljama se, zahvaljujući obrazovnom sistemu, sa punoljetstvom sticala i radna sposobnost.

Interesantno, profesorica u svom govoru poziva mlade da ostanu u zemlji, potpuno isključujući činjenicu da se do znanja i produktivnosti najbolje dolazi u susretu sa drugim kulturama i da je, ako se zaista voli svoja zemlja, bolje otići negdje po nova iskustva i kasnije ih prenijeti na društvo, nego naviknuti um na skučeni prostor i tražiti nove ideje negdje gdje i sami vjerujemo da su umrle. Svakako, na tom istom Zapadu budućnosti za „ja sam poseban“ kategoriju ljudi nema – tamo vas prvo pitaju šta znate da radite, a priznanja u društvu stiču se na osnovu postignutih rezultata. Na tom Zapadu cijeni se funkcionalnost i sposobnost da pojednostavite stvari, a ne da bilo šta zakomplikujete i dižete u nepotrebne visine.

Koliko je pogrešno odsustvo praktičnosti kod nas najbolje govore ekonomski pokazatelji, a tu smo gdje smo zato što se više od pola vijeka društvo dijelilo na one koji pametuju i one koji rade, a onda su ga nove podjele dodatno urušile – podjele koje su podstakli upravo oni čija književna djela ovakvi profesori i dalje predaju. Mnogo bismo, kao društvo, više koristi imali kada bi se manje toga predavalo, a kada bi se više edukovalo, što je za sada uglavnom slučaj tamo gdje se izučava taj, je li, omraženi biznis, o čemu svjedoče startup projekti i kompanije koje na osnovu samo jedne dobre ideje danas pokreću dvadesetogodišnjaci. Lijepo je biti načitan i obrazovan, ali ako to radimo za svoju dušu, a znanje koje stičemo ne uspijevamo da primijenimo u praksi i da se zahvaljujući njemu osamostalimo i živimo, onda se nijesmo školovali za zanimanje, već za hobi.

P.S. Potpisnica ovih redova ima akademske titule koje samo kada se to izričito traži stavlja pored imena, u najužoj porodici ima magistra i profesora, ali tokom odrastanja nikada nije čula da je imperativ to postati, niti se svojim diplomama hvaliti; poznaje i mnogo onih koje su životne situacije spriječile da završe fakultet, ali su svojim daljim radom, trudom i upornošću uspjeli da iskažu svoje sposobnosti, zato što su ljudi, umjesto da pripadaju onima koji zbog svog nezadovoljstva ponižavaju bilo koga.

Dolazi li vrijeme samozapošljavanja?

Posted on June 17, 2013June 17, 2013 by Ana Nives Radovic

Iako se o ekonomskoj krizi gotovo uvijek govori u negativnom kontekstu, postoje rijetke, ali suštinske promjene koje su sa njom nastupile i koje su nastupile i koje su način razmišljanja i pojedinca u društvu učinile boljim. Nakon kolapsa velikih kompanija, otežanog poslovanja na svim planovima zbog zastoja u novčanim tokovima, kao i sve češćih gubitaka radnih mijesta i sve manje ponude novih, došlo je do rasta broja onih koji se odlučuju na samozapošljavanje.

samozaposljavanje O tome kolika je perspektiva za ovakav poduhvat možda najbolje govori podatak da procenat građana koji su sami svoji poslodavci u krizom najugroženijoj Grčkoj premašuje trideset odsto radno sposobnog stanovništva, dok je evropski prosjek oko petnaest odsto. Po svemu sudeći, potreba za radnim angažovanjem pojedinaca postoji bez obzira na stanje u kojem se društvo nalazi, dok razliku predstavlja iznos operativnih troškova, kao i činjenica da samozaposlene osobe radnim zadacima pristupaju sa više odgovornosti.

Trend samozapošljavanja takođe je jedan od faktora koji utiču na pad brojnosti srednje klase. Ovakvi poslovi prije ili kasnije postaju visokoprofitabilni ili se u kratkom roku pokažu kao bezuspješni, čineći pomake na gore ili na dolje bržim nego ikad. Ono što ih karakteriše jeste dinamika sklapanja poslovnih dogovora, kao i neograničenost po pitanju izbora saradnika, što je rijedak slučaj sa kompanijama koje prednost daju jednoj grupi poslovnih partnera. Samozapošljavanje postoji gotovo u svim profesijama, a mnogi poznavaoci prilika na tržištu rada prognoziraju da bi u skorijoj budućnosti ono moglo biti dominantan način stupanja u radni odnos mlađe populacije, koja se već sada suočava sa nedostatkom zvaničnih slobodnih radnih mjesta, kao i trendom da sve veći broj poslodavaca praktikuje isplaćivanje zarada po učinku, a ne po vremenu provedenom na poslu.

Pitanje je, međutim, šta je osim odlučnosti potrebno za ovakav potez i sa kakvim kvalifikacijama je moguće postati konkurentan. U ovom slučaju proces je potpuno obrnut u odnosu na način zapošljavanja koji srijećemo, na primjer, u državnim institucijama gdje poslove koji ne zahtijevaju značajnije vještine i koji, uz minimalan nivo treninga, može obavljati bilo ko drugi ko ispunjava formalne uslove. Kod samozapošljavanja presudni su talenat i znanje, odnosno sve ono što ste tokom svog akademskog ili radnog vijeka uložili da ih unaprijedite. Oni koji su se makar jednom tokom poslovanja našli u tržišnim uslovima priznaće i da je riječ o najpravednijem obliku radnog angažovanja, jer kvalitet proizvoda ili usluge koju nudite, broj saradnika i sklopljenih ugovora, prepoznatljivost ponude i želja za prelaskom na viši nivo zavise isključivo od vas.

Interesantno je i da je po ovom pitanju javnost prilično podijeljena, a poražavajuće što se upravo veliki broj mladih protivi ovakvoj ideji. Po ko zna koji put su razna istraživanja pokazala da većina građana preferira siguran (šta god to značilo) posao u državnoj instituciji za najmanje dvostruko manju zaradu od one koju je moguće obezbijediti u privatnom sektoru. Sasvim sigurno, nedostatak kreativnosti i neprihvatanje odgovornosti će, bez sumnje, manje doći do izražaja kroz osmočasovno vrijeme provedeno u nekoj kancelariji u kojoj samo odugovlačenje izvršenja zadataka, duge kafe-pauze ili slabo snalaženje sa Office paketom stvaraju prekovremene sate i iluziju o pretrpanosti obavezama. Ograničenja ove vrste, međutim, nezamisliva su za bilo koga ko pokuša da napusti ovakav koncept i, bilo da je riječ o programeru, umjetniku, finansijskom konsultantu ili zanatliji, usmjeriće ga ka tržištu, odmjeravanju snaga sa konkurencijom i spoznaji sa koliko tačnosti je procijenio sopstvene mogućnosti i šanse za uspjeh.

Ukoliko uzmemo u obzir prognoze da bi se u skorijoj budućnosti, umjesto traženja, proces radnog angažovanja u sve većoj mjeri svodio na stvaranje posla, neophodno je ustanoviti i potrebu da se što veći broj obrazovnih institucija prilagodi stvaranju ovakvih kadrova. Takođe, potrebno je preispitati i potrebu za masovnim sticanjem akademskih zvanja, kao i koliko procesi studiranja sa druge strane negativno utiču na talente pojedinaca ukoliko usavršavanja nijesu na tom planu. Primjer Finske vjerovatno najbolje govori o tome – nakon završene srednje škole mladi su u potpunosti radno sposobni za veliki broj poslova, što ovu zemlju i čini jednom od najinovativnijih ekonomija u svijetu. Kod nas, međutim, zbog vjerovanja da „bez diplome nema posla“ energija mladih nestaje u spremanju njima posve nezanimljivih ispita, pisanja seminarskih radova, iako bi već nakon mature mogli unovčiti svoje vještine. Sa vremenom sve gubi bitku, pa tako i kreativnost koja potisnuta komplikovanim procedurama ne može unaprijediti društvo.

Kapkejkonomija

Posted on May 27, 2013May 27, 2013 by Ana Nives Radovic

Bezuspješna potraga za rješenjima za izlazak iz ekonomske krize obeshrabruje i šalje signal da je postojeći finansijski sistem postao neodrživ. Signali oporavka, međutim, neprestano dolaze iz različitih prognoza i izvještaja, toliko učestalo da javnost postaje ravnodušna jer praksa pokazuje da brojke, naročito one iza kojih je oznaka za procenat, sve manje znače.

Protekle sedmice Federalne rezerve najavile su ukidanje mjera ekonomskog stimulansa prije predviđenog roka neposredno nakon što je u Senatu objavljeno da se Sjedinjene Američke Države ekonomski oporavljaju, a što je argumentovano malim, ali ipak pozitivnim pokazateljima rasta. Koliko same brojke, naročito one koje su statistički podatak ili su računate na ukupnom planu i ne uzimaju veći broj parametara u izračunavanju nijesu nužno odraz stvarnog stanja, pokazuje i jedan od možda najdrastičnijih primjera u američkoj, ali i svjetskoj ekonomiji kada je u vrijeme Drugog svjetskog rata godišnja stopa rasta u SAD iznosila rekordnih dvanaest odsto na godišnjem nivou, dok je većina građana te zemlje preživljavala uz pomoć bonova za hranu, jer su prodavnice bile potpuno prazne.

U domaćoj ekonomiji procenti su godinama unazad bili omiljeno sredstvo ulivanja nade, a koliko se njima može manipulisati možemo vidjeti na jednostavnom primjeru rasta prosječne zarade. Na primjer, kada bi u jednoj zemlji prosječna zarada na godišnjem nivou bila uvećana sa 2.000 na 2.200 eura mogli bismo reći da je došlo do povećanja od deset odsto, dok bi se u drugoj zemlji zarade sa 400 povećale na 500 eura, što predstavlja rast od 25 odsto. Iako se zarada u prvoj zemlji povećala za dvostruko veći iznos i rezultirala skoro četiri i po puta većom sumom, druga zemlja svakako ima dva i po puta veću stopu rasta – u većini prilika dovoljan činilac da se svrsta u najbrže rastuće tržište u referentnoj grupi. No, sve ovo nijesu trikovi izmišljeni za vrijeme ni neporedno pred nastanak ekonomske krize, postoje gotovo jednako dugo koliko i mjerenje bruto društvenog proizvoda, inflacije, kamata, kao i svih drugih računanja koja se, kada je riječ o finansijama, udaljavaju od najprostije matematike.

U suprotnom, imali bismo takav finansijski sistem u kojem bi se novac mogao zamijeniti bilo čim, jer novac nije bogatstvo, već samo praktično sredstvo za računanje vrijednosti robe i promjene te vrijednosti tokom vremena. Praktično, jer da je riječ o bilo kojoj potrošnoj robi, ona bi zahtijevala prostor za skladištenje, vremenom bi se kvarila i ne bi se svrstavala u jedinstven mjerni sistem. No, ovo svakako znači da je moguće biti bogat u svijetu u kojem hipotetički ne postoji novac, u slučajevima kada bilo šta – stan, automobil, putovanja ili liječenje možete finansirati trampom, a istovremeno i da novac ne znači ništa u uslovima kada su prodavnice prazne ili zatvorene, kako je, na primjer, bilo tokom hiperinflacije na početku devedesetih kada bez obzira na ušteđevinu kojom ste mogli da raspolažete nijeste imli na šta da je trošite.

Ovakvo suočavanje sa realnošću u vremenu velikih promjena na globalnom nivou otvorilo je prostor za jedan novi ekonomski pristup nazvan kapkejkonomija. Naziv je dobio po kapkejku (cupcake) – poslastici sličnoj mafinima, koja se bez obzira na odjednom napravljenu količinu uvijek može izdijeliti na vidljivo izdefinisane cjeline, pritom tako dekorisane i primamljive da ukazuju na hedonističku crtu ovog pristupa. Kapkejkonomisti poručuju da se zaboravi na novac, kao pojam i uživa u onome što zaista predstavlja trenutno bogatstvo, a što su stvorili ljudski um i ruke.

U sadašnjim ekonomskim okvirima BDP je ono što se proizvede u određenom zatvorenom prostoru, koji se u ovom slučaju održava tokom određenog vremena, koji je obično kalendarska godina. Da se, na primjer, umjesto o novcu radi o kapkejku svako bi se trudio da proizvede dovoljno, a opet ne više od onoga što može da konzumira, čime se i ukazuje na neutemeljenost potrebe za stalnim rastom. Uostalom, zamislite grupu ljudi koja je u mogućnosti da na kraju svakog vremenskog perioda konzumira sve veću količinu ove poslastice i onima koji je imaju dovoljno, a ne previše šalje poruku da bi bilo bolje da rade na povećanju težine ili količine šećera u krvi. Ovo je besmisleno, jer ukoliko ne povećavate broj gostiju koje pozivate na kapkejk nemate ni potrebu da ih pravite u većoj količini.

Isto je i sa BDP-om – njegov ukupni rast ili pad je mnogo manje značajan u poređenju sa BDP-om po glavi stanovnika, čiji je rast, iako potrebniji, u ekonomskim izvještajima i prognozama uvijek u drugom planu. No, dok ovaj, za sada neobičan, ali mnogo logičniji pristup ne bude prihvaćen, međunarodne finansijske institucije će i dalje licitirati procentima gledajući na ekonomiju jedne male zemlje iz svog ugla, koliko realno – već pokazuje vrijeme i to gdje su danas i kako su oni koji su neprestano konzumirali sve više kapkejka.

Koliko nas koštaju neznanje i nerad?

Posted on May 6, 2013 by Ana Nives Radovic

Nakon zatvaranja poglavlja 26 u pristupnim pregovorima sa Evropskom unijom Crna Gora je otišla korak dalje u integracijama, no svaki zvanični izvještaj o napretku predstavlja samo formalnost sve dok je odnos građana po ovom pitanju suprotan.

Kako se poglavlje 26 odnosi na obrazovanje i kulturu, opšta društvena slika, naročito populacije koja se ubraja u mlađu, daleko je od želje da za pripadanjem evropskoj porodici. Ono što zabrinjava je što će upravo ta grupa kroz deceniju ili dvije, kada Crna Gora i bude članica u EU biti vodeća snaga društvenog razvoja. No i oni sami uče na osnovu onoga što im se predstavi kao poželjan model ponašanja – biti što je moguće manje angažovan i očekivati, naročito od države, što je moguće više. Inicijativnost ili spremnost da se prihvati nešto što nije naređeno, neophodno ili na listi dnevnih zadataka smatra se čudnim, trud se u startu procjenjuje kao uzaludan, a svaki pojedinačni uspjeh obezvrijeđuje stavljanjem u kalup srećnih okolnosti.

Prvi topliji dani idealna su prilika za poređenje ne samo crnogorskog, već i ukupnog balkanskog mentaliteta sa zapadnim zemljama. Prepune bašte kafića, u radno vrijeme i pred ispitne rokove, slow-motion način življenja, jer obaveze uvijek mogu da čekaju, te ekonomska kriza kao sjajan izgovor da je mnogo toga besmisleno i započinjati, a kamoli završavati udaljavaju ovo društvo od tako sanjane Evrope svjetlosnim godinama. U svakodnevnoj interakciji sa ljudima čujete gomilu žalopojki i opštu kuknjavu zbog nezaposlenosti, međutim, ukoliko za određeni posao ili projekat takvima ponudite saradnju, počinjete da gledate situaciju iz drugog ugla.

Većina mladih, na primjer, ni ne pomišlja da već na početku studija potraži prvi posao, budući da žive u vjerovanju da gospodski, kakav i očekuju, posao mogu dobiti tek sa diplomom, do koje, takođe, idu linijom manjeg otpora, a nakon koje slijedi razočaranje što se sa njom ne sjeda u fotelju državnog službenika. Tek minimalan broj građana Crne Gore je uopšte i pomislilo, a još manji broj pokušalo da već u ranim dvadesetim pokrene sopstveni biznis i već u tim godinama počne da se navikava na konkurentnost i tržišne procese koji su, sviđali nam se ili ne, ipak neminovni.

Broj pokrenutih i realizovanih start-up projekata na prvi pogled može izgledati nesrazmjeran ukupnom potencijalu, ali kada se uvjerite u nedostatak čak i elementarne informatičke pismenosti, slabo baratanje stranim jezicima i nedostatak osjećaja za prepoznavanje isplativosti određene aktivnosti, postajete uvjereni da će i dalje inicijatori i društvenih i privrednih aktivnosti u našoj zemlji još dugo biti u najvećem broju stranci, koji će, osim toga, uvijek nastojati da povuku i što je moguće više kapitala u svoje budžete.

Slično je i sa brojnim programima edukacije, seminarima osposobljavanja, prenošenjem iskustava i znanja – za većinu projekata se, u gotovo svim sferama angažuju strani konsultanti, koji za uzvrat dobijaju četvorocifrene dnevnice. Koliko, prije svega državnog novca se posljednjih godina odlilo na ove izdatke vjerovatno je nemoguće i izbrojati, jednako kao ni potencijal vremena i spremnosti da se ovlada novim vještinama koji je nestao na višesatnim kafe-pauzama i dangubljenja po tržnim centrima. A onda, kada nekome ponudite da vam u određenom poslu asistira za procentualni iznos ostvarene zarade, umjesto usluge koju mu u stvari činite, nailazite na kritiku da ste se usudili da iskorišćavate nekoga zarad svog profita, ne ponudivši mu ni sigurnu platu.

U tom trenutku uviđate da su socijalističko naslijeđe očekivanja i odnosa prema radnim navikama usađeni čak i u svijest onih koji ih svojim rođenjem u nekim sasvim drugim vremenima nijesu mogli ni osjetiti. Povrh svega uslijede izvještaji o rekordnoj nezaposlenosti u zemljama EU kao odličan izgovor da navike evropskih građana ne predstavljaju uzor i za novo traćenje vremena, inače ključnog, a ograničenog resursa na neargumentovani euroskepticizam.

Međutim, sasvim paradoksalno, ta ista Evropa služi kao parametar za teoretisanje o lošim uslovima života za mlade na ovim prostorima i gajenje iluzije o nemoći pojedinca da se svojim zanjem i radom odupre i najvećoj krizi i, na kraju, očekivanja da će država i vlasti preduzeti ulogu spasioca, uprkos tome što ih i same dominantno čine skupine ovakvih pojedinaca koji isključivo kroz institucije ostvaruju društvenu ulogu. A snaga društva se, bilo da je riječ o evropskim ili onih vodećih sa drugih kontinenata mjeri ne onim onoliko koliko su jake institucije, već brojem pojedinaca koji su svojim primjerom uspjeli da pokažu da sistem nije prepreka.

U eri znanja

Posted on March 18, 2013April 11, 2013 by Ana Nives Radovic

Ekonomska kriza i nestabilnost finansijskog sektora bez kontinuiranog zaduživanja jasan su signal da postojeće stanje nije održivo i da ne zahtijeva samo prilagođavanja novonastalim okolnostima, već korjenite sistemske promjene.

U savremenim društvima negativni trendovi javljaju se kao posljedica dvije grupe ključnih faktora – globalnih tokova koji reflektuju neodrživost modela koji je na korak od potpunog kolapsa, kao i neadekvatnog upravljanja prirodnim i društvenim resursima unutar određene zajednice.

I na globalnom i na lokalnom nivou, kada dođe do prezasićenja određenim načinom upravljanja i raspolaganjem sredstvima, kao alternativa nudi se naizgled suprotan postojeći model koji se po određenim parametrima na efikasniji način primjenjuje u nekom drugom sistemu. Ovo je uporište za sve dominantne i najrasprostranjenije društvene podjele širom svijeta – na kapitaliste i socijaliste, demokrate i republikance, laburiste i konzervativce. Politička previranja od davnina suprotstavljenih strana u novijoj istoriji svijeta ukazuju na sve veće sličnosti oponenata.

Najkonkretniji argument na kojem se uočavaju podudarnosti naizgled suprotstavljenih strana jeste što ni jedna od vodećih struja nije ponudila konkretno rješenje za izlazak iz ekonomske krize. Vladajuće strukture su, zakasnivši sa promjenom načina djelovanja u poodmakloj fazi kolapsa tržišta, samo nastojale da se prilagode smanjenim prilivima kapitala, a za negativne pojave okrive građane koji su, kako se često navodi, iracionalno raspolagali imovinom, odnosno trošili više od onoga što je bilo potrebno. Ključni prigovor ovakvoj ocjeni glasio bi da nijedan građanin na svijetu nije mogao raspolagati ni vlastitim, a naročito ne sredstvima koja dobija putem zajmova i kredita, a da mu to sam sistem nije omogućio.

Dok se direktno odgovorni za neblagovremene reakcije na ovaj način ograđuju od odgovornosti, suprotstavljena strana je u povlaštenom položaju jer, iako nema priliku da direktno utiče na tokove javnih finansija nema ni odgovornosti za grešku vođenja pogrešne ekonomske politike. Ono što je činjenica jeste da u bilo kom slučaju sama promjena strukture i modela, ukoliko bi predstavljala prelazak na ono što je ikada negdje u svijetu već postojalo, ne donosi promjenu. Nju, međutim, ne donose partijski programi, smjernice i pravci djelovanja, već isključivo spremnost na suočavanje sa odgovornošću, korištenje najefektivnijih produktivnih metoda i, iznad svega, stručnost i znanje. Ovo najbolje potvrđuje činjenica da ni jednu racionalnu, isplativu i revolucionarnu ideju ni jedan sistem nije odbacio ukoliko njeno realizovanje nije sadržalo namjeru da se nekome nanese šteta. Drugim riječima, ukoliko se određeni projekat predstavljao kao platforma djelovanja jedne strukture čiji cilj je dolazak na vlast, odnosno rivalstvo postojećoj, a ne isključiva namjera da donese opštu korist, u prvom planu bi se uvijek uočila njihova strogo politička priroda.

Dok je u svijetu ovakvih primjera gotovo bezbroj, u Crnoj Gori najlakše ih je uočiti na načinu na koji određeni broj građana percipira odnos dobre ideje i njene prihvatljivosti u sistemu. Nerijetko se može čuti ocjena da je bez političke podobnosti u državi nemoguće ostvariti određeni cilj ili uticati na izmjene određenih procesa. Ovakvo vjerovanje donekle opravdava činjenica da je nasljeđe devedesetih godina prošlog vijeka u procesu tranzicije iznjedrilo silne primjere korupcije, nepotizma i partijskih monopola čije su posljedice vidljive danas.

Međutim, poučene greškama, ali i suočene sa izazovom nikada veće ekspanzije ideja i brzine širenja informacija i vladajuće strukture uočavaju manjak stručnosti i znanja u svojim redovima i traže načine da dođu do njih. Stoga je i tumačenje da je neuspjeh pojedinca ili grupe uslovljen mimoilaženjem u stavovima samo puki izgovor onih čije znanje nije prepoznato kao korisno i pokazatelj koliko se površno posmatraju određeni procesi, precjenjuju kvaliteti određenih subjekata i potcjenjuju sposobnosti društva da prepozna revolucionarnu ideju, kakvima se određene nerijetko predstavljaju.

Dvadeset prvi vijek uveo nas je u eru znanja, selektovanja vrijednosti baziranom na naučnim metodama, a zahtijeva konstantno usavršavanje i prilagođavanje svakog pojedinca sve učestalijim promjenima. Mijenjati društvo u eri znanja znači raditi na sebi, kritikovati znači nuditi konkretna rješenja, a imati ideju zahtijeva i spremnost na suočavanje sa odgovornošću za učinke. Ona će poništiti i razlike između onih koji danas zastupaju i onih koji se otvoreno protive aktuelnim procesima, pokazujući da je i donosiocima pogrešnih odluka, ali dežurnim kritičarima, ovakvo stanje odgovaralo.

Statisti za Eurogedon

Posted on September 24, 2012September 24, 2020 by Ana Nives Radovic

Deceniju upotrebe jedinstvene valute eura obilježila su turbulentna kretanja na svjetskoj ekonomskoj sceni, a talasi krize su, jedan za drugim, istakli sve manjkavosti finansijskih reformi sprovedenih početkom novog milenijuma. Njihovi su efekti najviše pogodili one privredne grane čije, za razliku od naftne industrije, cijene proizvoda tonu. Kao razlog navodi se sve veći broj inovacija u osnovnoj djelatnosti i povećana konkurentnost, a nastave li i cijene proizvodnih resursa da se kreću već ustaljenom silaznom putanjom, najbliži kolapsu biće oni ekonomski sistemi čija se privreda oslanja na industriju metala i rudarstvo.

Imajući u vidu da je današnja Evropska unija u stvari višedecenijskim procesom transformisana tvorevina nekadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uticaj na njenu održivost je u ovom slučaju neupitan. Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme harmonizacije procesa ovog heterogenog sistema i kreiranja institucionalnog okvira koji se blago distancirao od proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom. Takođe, umjesto dotadašnjim strogo privrednim aktivnostima, EU se sve više okretala političkim principima.

Preusmjeravanje fokusa sa centralne djelatnosti na širi spektar oblasti, koje su transformacijom iz Zajednice u Uniju postale predmet regulacije evropskih institucija, uslovilo je da ova međunarodna tvorevina sve više postaje čisto politički subjekt. Kako politizacija, čak i na najvišem nivou, određeni subjekt postepeno lišava mogućnosti za slobodna djelovanja, tako se i ovaj međunarodni, a nikada do kraja ujedinjeni subjekt pretvorio u pukog kreatora propisa, regulativa i smjernica koji na sopstvenom primjeru ne pokazuje da se njihovom primjenom dolazi do najboljih rezultata. Nasuprot tome, EU upada u zamke sopstvenih tvorevina.

Očuvanje eura vremenom postaje sve više nalik na nekadašnji veliki holivudski hit Armagedon. Opasnost po sistem je uočena i, sa manjom ili većom preciznošću, locirana. Ipak, dok iz dana u dan novi događaji izmiču kontroli, rješenja za izbjegavanje opasnosti nema na vidiku. Eurogedon, naziv koji ostatak svijeta već uveliko koristi da opiše stanje u EU, u najvećoj mjeri je objašnjenje da dodatne opasnosti dolaze spolja – zemlje članice EU neprekidno se suočavaju sa snižavanjem kreditnog rejtinga što rade upravo američke bonitetne agencije. Situaciju dodatno pogoršava neusaglašenost centara vlasti unutar Unije, koja se u ovom trenutku može pravdati činjenicom da bi različite preduzete mjere ostavile nejednake posljedice na zemlje članice pojedinačno.

Kao dokaz služi i činjenica da su, neposredno nakon usvajanja eura, stope rasta zemalja eurozone počele sve više da se razlikuju, a vremenom i da postaju sve veća uporišta rizika. Premija takvog rizika postepeno je opadala sve do potpunog nestajanja, ostavljajući trajne posljedice na bankarski sektor, investicione fondove i osiguravajuće kompanije.

Jedini izlaz ogledao se u zaduživanju, po sve višim stopama u trenucima kada nagomilavanje duga sve više šteti cjelokupnoj ekonomiji. Da situacija bude komplikovanija, zaduživanje se odvija pod sve nepovoljnijim uslovima zbog pada kreditnog rejtinga. Zbog toga, čak i uz potpunu harmonizaciju odnosa u eurozoni, unutrašnji faktori u EU nijesu dovoljni.

Domino-efekat u ovoj sferi je očekivan, s obzirom na to da ne postoje izolovani finansijski sistemi. Inostrane banke, osiguravajuća društva i fondovi već su, sami po sebi, nosioci rizika na domaćem tržištu u onoj mjeri u kojoj su njihove matične zemlje pogođene nestabilnošću u navedenim oblastima. Međutim, na crnogorski finansijski sistem dodatno utiče specifičnost Centralne banke i njena limitiranost u vođenju monetarne politike, koja je ključni instrument djelovanja u kriznim situacijama.

Kada se imaju u vidu trenutne okolnosti, o valutnoj problematici raspravljaće se tek onda kada Crna Gora bude u onoj fazi integracija koja bude zahtijevala reviziju načina uvođenja eura i ispunjavanje svih kriterijuma, čija kompleksnost već godinama od učlanjenja u eurozonu distancira određeni broj zemalja EU iz posljednjih dvaju talasa proširenja. Crna Gora će, u međuvremenu, nastojati da zadovolji sve nametnute kriterijume i izbori se za precijenjenu ulogu statiste, propuštajući glavnu ulogu u nekom mirnijem žanru.

Pobjeda 24. IX 2012.

2013 – godina najvece krize u istoriji svjetske ekonomije?

Posted on August 12, 2011March 11, 2013 by Ana Nives Radovic

Mogući bankrot SAD najavljen za proteklu sedmicu u najvećoj mjeri nije analiziran kao uzrok bankrota ukupne svjetske ekonomije, već kao problem jedne ekonomske sile koji bi samo mogao nepovoljno uticati na ostatak svijeta. Problem je u tome što se ovo pitanje, kao i pitanje krize u pojedinim evropskim državama sagledava parcijalno.

U globalnoj ekonomiji nema izolovanih privreda, a najave brojnih zvaničnika kako je veličina određene države svojevrsna prednost, zapravo su samo pokušaj eliminisanja s razlogom nastalog straha od domino efekta koji bi uslijedio. Najave da će vlasti jedne države preduzeti mjere kako bi zaštitile zemlju od potencijalnog bankrota, posebno ako je zemlja članica EU samo su pokušaj za neosnovano ubiranje političkih poena. Javni dug zemalja članica EU i SAD dostigao je alarmantni nivo. Pritisnuti stresom koji je bio izazvan davanjem različitih oblika stimulansa, zemlje više nisu u mogućnosti da kontrolišu svoje budžetske deficite. U korijenu same krize nalazi se i nacionalizacija privatnih dugova. Ono što se postavlja kao pitanje jeste da li se stvaraju uslovi za bankrot ukupne svjetse ekonomije. Trenutni splet okolnosti i dinamika razvoja događaja najavljuju 2013. kao izrazito kriznu godinu.

Iako su veoma oprezni da njihove izjave ne djeluju alarmantno, ekonomisti isključuju najmračnije moguće ishode čak i u trenutcima kada vladini deficiti najrazvijenijih zemalja dostižu zabrinjavajući nivo. Ipak niko za sada ne može na osnovu trenutnog stanja precizno sagledati razmjere posljedica takvih događaja, ali je jasno da je mnogo ekonomskih krahova u najavi. U slučaju kada bi kao jednostavan primjer bio uzet bankrot američke finansijske institucije Lehman Brothers ili okidač finansijske krize u ljeto 2008. godine, bankrot jedne države, ako pripada grupi industrijalizovanih zemalja može imati mnogo ozbiljnije posljedice na globalnu ekonomiju. U slučaju najgoreg razvoja događaja ni jedna zemlja u svijetu ne bi ostala pošteđena, čak ni ona koja je finansijski nezavisna i čija je privreda smatrana izuzetno jakom. Na primjer, zarade od uvoza, devizne zarade, prihodi od turizma, doznake od njenih građana koji žive u inostranstvu i stane investicije bi takođe bile pod uticajem novonastalih okolnosti, što bi za ravnotežu plaćanja deficita u trogodišnjem periodu rezultiralo jakim negativnim posljedicama. Pored toga potrebno je pomenuti i na nemogućnost kreditiranja u stranoj valuti na globalnom tržištu koje je u krizi, dok bi vladin deficit određene države nastavio da se povećava pod teretom rastuće cijene roba i socijalnih davanja. Implikacije ovakvog stanja na crnogorsku privredu sasvim su jasne – baziranje privrede na servisnim djelatnostima i zavisnost od stranih investicija samo su jedan u nizu nedostataka, a korištenje valute jedne monetarne unije koja je u nezapamćenoj krizi od svog nastanka tek je poseban problem. Nepovoljnost situacije na tržištu nekretnina i njihove kupovine na kredit koji građani kasnije imaju poteškoća da vrate su takođe jedan od unutrašnjih problema za koji je praksa pokazala da je neodrživ i u mnogo jačim ekonomijama, a kreditiranje privatnih banaka državnim sredstvima tek priča za sebe.

Najava bankrota SAD na određen način predstavlja scenario koji najavljuje planetarni bankrot. I dalje je pitanje da li je to samo hipoteza koja ima male šanse da se ostvari. Mnogi ekonomist su neposredno nakon te najave tvrdili da je svijet iskusio brojne propuste u gotovo 80 država u svijetu bez ikakvih kolapsa globalne ekonomije, poput Argentine, Obale Slonovače, Ekvadora i brojnih drugih. Osim toga, ovaj put negativni splet dešavanja neće krenuti iz zemalja u razvoju koje trenutno imaju prilično stabilne privrede. Rizik, u stvari, dolazi uglavnom iz velikih industrijalizovanih zemalja EU kao i iz svjetskih ekonomskih sila poput SAD i Japana. Nekoliko podataka o finansijskom stanju u upravo tim zemljama daje prilično obeshrabrujuće najave. Na primjer, nacionalni dug SAD je do kraja 2010. godine dostigao skoro 90% BDP-a, preko 12800 milijardi dolara. Akcije su porasle preko 50% od 2007. a stopa napretka nije usklađena od 2010. kada je budžetski deficit SAD bio oko 9% BDP-a. U Grčkoj javni dug i budžetski deficit su 145%, odnosno 10% od BDP-a. Ove cifre su u Irskoj su 97% i 37%, u Velikoj Britaniji 78% i 9,6%, u Japanu neizmireni dug je oko 225% BDP-a i deficit od 7,7%.

Iako ove cifre prikazuju trenutno stanje neophodno je razmatrati perspektivu javnog duga. Sa obzirom da su iznešeni podaci uznemirujući, ali ne pojednostavljuju problem i koriste se samo kao podaci o dugu na osnovu kojih se prosuđuje o stvarnom kapacitetu zemalja da izmiruju svoje obaveze, političke situacije najčešće nisu uporedive i obuhvataju samo razmatranje porijekla duga i vlasništva istog. Same SAD su prije svih mogle da se nađu u situaciji tehničkog bankrota. Dug savezne vlade SAD je skoro dostigao granicu ovlašćenja kongresa koja iznosi 14000 milijardi dolara, što spriječava trezor da izazove bilo koji dodatni dug. Poslanici u ovom trenutku odbijaju da se podigne gornja granica duga, uprkos insistiranju Vlade koja upozorava na rizik od teške finansijske krize. Zaključuje se da to u stvari predstavlja veliku političku grešku u kojoj Republikanci zahtijevaju dodatne mjere u pogledu budžetskih ušteda.

U SAD Trezor je koristio do sada za hitne slučajeve, poput zaustavljanja određenih isplata da bi se odobrilo da Federalna vlada djeluje dok ne stigne rješenje od strane Kongresa, ali, ako se političko rješenje uskoro ne pojavi, posljedice u situaciji neizvršenja u SAD će biti mnogo ozbiljnije nego što se sada mogu zamisliti. U međuvremenu, po prvi put od kraja Drugog svjetskog rata, rejting agencija Standard&Poor’s dodjelila je negativnu prognozu američkoj ekonomiji u aprilu, što predstavlja jednu od tri mogućnosti da država u periodu od najviše dvije godine izgubi svoj najviši rejting AAA koji se pripisuje zemlji za koju je rizik neizmirivanja duga skoro jednak nuli. Uprkos tome u SAD se obveznice i dalje smatraju referencom najsigurnijih sredstava na svijetu, a u najvećoj mjeri u vlasništvu od strane centralnih banaka drugih zemalja koje koriste svoje devizne rezerve. Sa druge strane Kina ostvaruje najveći inostrani priliv novca u SAD i ima više od 1000 milijardi američkih obveznica. Iz tih razloga dužnička kriza u SAD je neprihvatljiva za strane centralne banke razvijenih zemalja, posebno azijskih koje su zastupljene u portfoliju američkog duga, pa je jasno da svaki podsticaj da nastave svoju politiku investiranja i vlasništvo nad američkim dugom na taj način predstavlja i nastavak finansiranja SAD.

Na drugoj strani je Japan koji je takođe prezadužen, ali istovremeno i veliki kreditor drugim zemljama. Međutim upitno je do kada će takav način kretanja sredstava biti održiv. Za sada se finansiraju određene lokalne potrebe SAD i država pogođenih trenutnom situacijom. Za opštine je smanjeno finansiranje i zato je bilo potrebno uvesti mjere štednje koje imaju uticaj na njihove budžete. U ovoj priči Japan predstavlja specifičan slučaj pošto je pretrpio skoro dvije decenije posljedica krize na tržištu nekretnina i kolapsa dijela bankarskog sistema devedesetih godina prošlog vijeka. Država je tada podržala dio duga banaka. Današnji dug Japana porastao je na 225% BDP-a sa tendencijom daljeg rasta. Zemlja je izgubila svoj AAA rejting od 1988. kao što je to bio slučaj sa većinom industrijalizovanih zemalja. Sada nije moguće odrediti putanju daljeg kretanja, ali postoji analogija između takozvane „izgubljene decenije“ devedesetih u Japanu i trenutne situacije u mnogim zemljama nakon finansijske krize. Međutim iako je Japan prezadužen, rizik koji on stvara od bankrotstva svjetske ekonomije mnogo je manji od onoga koji potencijalno mogu izazvati SAD, a posebno EU. Evropa prolazi kroz najveću finansijsku krizu u posljednjih 60 godina, a naročito od usvajanja jedinstvene valute. Postoje strahovanja da, kada bi se dogodio najgori slučaj, posebno bi negativno uticao na članice eurozone. Grčka takođe pokazuje, uprkos svim pokušajima da se spasi da postoji velika vjerovatnoća da joj se to dogodi u narednih pet godina. Porijeklo ovog problema u Evropi je različito u najviše pogođenim zemljama, ali jedna zajednička nit spaja Grčku, Irsku i Portugal koje nemaju finansijskih sredstava koja bi im omogućila da samostalno izmire svoje dugove do predviđenih rokova, a sa druge strane Španiju koja je zbog duboke ekonomske krize među vodećima u ovoj situaciji. U Irskoj, problem bankarskog sistema bilo je prekomjerno pozajmljivanje i uzimanje velikog finansijskog rizika u tzv. housing bubble-u, tj. nekontrolisane ekspanzije trgovinom nekretninama na osnovu uzetih kredita. Za razliku od Islanda koji je pustio svoj bankarski sektor da bankrotira, Irska je izabrala da garantuje za finansijsko stanje svojih poslovnih banaka. To je rezultiralo da se država nađe u teškim dugovima sa nivoom zabilježenog deficita 37% BDP-a u 2010. U Grčkoj je takođe deficit neodrživ, zbog čega dolazi do kombinacije faktora, uključujući i gubitak konkurentnosti grčkih izvoznih proizvoda nakon ulaska u eurozonu, nedostatak prihoda i veliku poresku evaziju, sistem zaštite koji se velikodušno odnosio u pogledu socijalnih deficita, a relativno nepogodno finansijsko stanje istorijski je maskirano potezima različitih vlada koje su naslijeđivale jedna drugu. Ako se podrazumijeva da je EU ona koja u tom slučaju po principu solidarnosti treba da interveniše, Grčka bi bila prva na listi.

Specifično stanje je u Španiji gdje su odnosi duga mnogo prihvatljiviji u tom smislu, ali je ona ipak pogođena stambenom krizom do nemogućnosti raspolaganja akcijama nepokretnosti. Ekonomija Španije je po veličini četvrta u eurozoni, a to je pet puta više nego u Grčkoj, odnosno dvostruko u odnosu na druge zemlje koje se nalaze u finansijskim problemima, ili Grčka, Irska i Portugal zajedno. Uprkos nižem nivou duga u odnosu na većinu drugih zemalja u eurozoni Španija se suočila sa padom od 3,7% BDP-a u 2009. i 0,1% u 2010. Njen deficit je 9,3% BDP-a, iako je teorijsko ograničenje 3% za zemlje u ovoj monetarnoj uniji. Stopa nezaposlenosti je oko 25%, skoro dvostruko veća od evropskog prosjeka, a stalno rastući troškovi radne snage tokom protekle decenije učinili su da španski izvozni proizvodi budu manje konkurentni nego što su ranije bili na tržištu. Očigledno je da je prosperitet Španije bio zasnovan na niskim stopama koje su podstakle špekulisanje u oblasti nekretnina, ali uzimajući u obzir sve trenutno neprodate nepokretnosti teško je predvidjeti oporavak u ovom sektoru. Sa druge strane, velike španske banke su relativno jake i za njih je vidljiv izlaz iz finansijske krize. Međutim, ovo se ne može reći i za regionalne banke koje drže oko polovine kredita u Španiji i imaju određene aktivnosti finansiranja razvoja. One bi mogle predstavljati uzrok nove krize. Španski dug izaziva finansijske teškoće u nkoliko evropskih zemelja koje su i same po sebi već u ovakvim problemima, tako da one ne bi podržale oduzimanje njihove imovine, jer bi na taj način one bile manje fleksibilne u finansiranju svojih aktivnosti. Ukratko, stanje cijele ekonomije u svijetu može se okarakterisati kao zabrinjavajuće. Situacija je slična onoj iz osamdesetih godina kada su mnoge zemlje u Latinskoj Americi, Africi, Istočnoj Evropi i Aziji pretrpile bankrot. Takođe lokalno stanovništvo je tek uz velike poteškoće podržalo mjere štednje koje nameće MMF. Na primjer takva prilagođavanja dovela su do restrukturiranja duga tih zemalja koje je trajalo deset godina, ali sa drugog aspekta trenutna situacija je mnogo nepovoljnija. Ne postoji primjer, kako u istoriji ekonomije, tako ni u modernom svijetu u kojem se podrazumijeva ili restruktuira dug jedne zemlje u zajedničkoj valuti za nekoliko zemalja, kao što je to slučaj u EU. Fondovi su sačinjeni preko tržišta kapitala, a ne više po bankarskim kreditima, zbog kojih se uljed nestabilnosti promjena uslova pregovora sadašnja kriza odnosi na dug izdat od strane evropskih država. Takođe pregovori nisu napravljeni između vlasnika obveznica i kredita direktno na nivou EU. Osim toga, veličina duga je danas mnogo veća u odnosu na osamdesete, a posljedice nisu ograničene na zemlje na koje se odnose, već postaju globalne.

Porijeklo krize je takođe različito. Godine 1998. tehnološki i mrežni razvoj uslovljavaju pojavu digitalne revolucije. Ovo je bio početak speculative bubble-a, tj. nekontrolisane ekspanzije u trgovini akcijama preko interneta, koja je kulminirala u februaru 2000. prije samog kolapsa. Recesija koja je uslijedila u SAD uvećana je napadom 11. septembra 2001. godine, dok je američki trezor pokušavao da oživi privredu zadržavajući kamatne stope na niskom nivou. Direktna posljedica toga je da ovako izuzetno niske stope podstiču na povećanje kupovine nekretnina širom svijeta koji traje nekoliko godina. Tok novca i banke postaju sve rizičnije, a tržište nekretnina koje se otelo kontroli 2007. je na taj način prenijelo ogroman rizik i na cijeli bankarski sektor. Banke koje su bile najviše izložene sektoru nekretnina su bile napadane jedna za drugom počev od najneodrživijih. Krah je kulminirao 15. septembra 2008. sa bankrotom Lehman Brothers-a. Iz toga je vidljivo da su ova preduzeća samo zavisila od kredita banaka koje su ušle u krizu. Države su zbog toga bile u obavezi da intervenišu preplavljivanjem tržišne likvidnosti i počevši sa pozajmljivanjem masovnih planova oporavka i podrške rastu. To je svakako bila najozbiljnija finansijska kriza u poslijeratnom periodu, a sasvim logično bila je praćena i krahom globalnog rasta ili čak recesijom u mnogim dijelovima svijeta, tako da je pad BDP-a u EU bio 4,2% u 2009. Da bi se širom svijeta povećao rast potrebno je trošiti, investirati, podržavati, a što je bilo teško činiti u stanju budžetskog deficita. Iz toga se može zaključiti da su najzaduženije zemlje one koje predstavljaju najslabije karike u globalnoj ekonomiji.

Postavlja se pitanje mogućnosti restrukturiranja duga. Nakon prekomjerne potrošnje i rasta deficita u 2010. posebno u EU gdje je bio potrebno nametnuti novu politiku štednje da se zaustave troškovi deficita. Njemačka je morala da izdvoji mnogo novca da spasi EU, nastojeći da nametne svoje uslove tako što je kancelarka Angela Merkel aktivno vodila kampanju za čvršće poreske propise, kao i za sankcije do suspenzije prava glasa u zemljama na koje se ovo odnosi. Tako je, na inicijativu Njemačke, Evropska komisija predložila da vlade tih zemalja svoje budžete podnose prvenstveno u druge zemlje na razmatranje, prije nego što se daju na usvajanje nacionalnim parlamentima, što bi predstavljalo gubitak nacionalnog suvereniteta država. Neke od država koje su imale poteškoće imale su manje ambiciozne planove, poput Engleske koja nije dio eurozone, ali ima jednake probleme kao i zemlje južne Evrope – duga koji je dostigao ogromne razmjere i deficit koji konstantno raste. Trenutna dilema zemalja južne Evrope jeste da li da nastave sa ekspanzivnom politikom za ekonomski oporavak koji podržava rast, ali otvara prostor riziku koji bi aktivirao dužničku krizu, ili, kao drugo rješenje, da izabere da se pod kontrolom drže svi rizici od ponovnog usporavanja ekonomije i smanjenja prihoda. Za sada nema previše izbora, jer je za oporavak iz ove situacije potreban strogo kontrolisani pritisak. Danas sve ukazuje na to da su dug i solidarnost u neprestanoj vezi. Azijske centralne banke drže amričke obveznice i nastavljaju da finansiraju njihov deficit iz razloga što bi kolaps američke ekonomije bio poguban po njih a one na taj način ostvaruju interes u onim oblastima koje se unutar samog sistema ne kreću dovoljno. U EU najveći broj privatnih banaka upravlja dugom zemalja koje imaju ove probleme na svojim bilansima stanja, a mnoge od njih ne bi osjetile šok izazvan bankrotom.

Sa evropskim planom podrške za Grčku i Portugal, kao i programom javnih nabavki za Grčku i Portugal, ECB sada ima više od 40% grčkog duga. Drugim riječima, rizik se prenosi iz privatnog sektora – privatnih banaka, osiguravajuća društva u javnu sferu – centralne banke država članica. Dovoljno je reći da restrukturiranje ili bankrot direktno stavljaju dug ECB u vemoa nepovoljnu finansijsku situaciju. Zbog toga bi se i zahtijevala dokapitalizacija država članica. U SAD situacija je mnogo nepovoljnija jer Federalne rezerve nailaze na tehnički bankrot. Danas su povjerioci u svijetu uglavnom inostrane banke, institucionalizovani investitori, ECB, Federalne rezerve, ali i narodne banke unutar samih država. Osim glavnog unutrašnjeg političkog rizika, kakvi su populistički izbori u tzv. PIG zemljama (Portugal, Irska, Grčka) ili u Njemačkoj, rizik od iznenadnog kraha kao da se od prekomjernog restrukturiranja smanjuje u ovom trenutku, iako je taj rizik po svojoj prirodi veoma visok. Iznosom duga u prve tri pomenute zemlje moguće je upravljati širom EU, ali se postavlja pitanje ko bi u tom slučaju trebalo da bude kreditor – privatne banke, lokalne organizacije ili najbogatije EU članice zbog principa solidarnosti. Zvanični odgovor od strane evropskih institucija je jasan – prezadužene države moraju same da iniciraju ove ni malo jednostavne i dugotrajne procese ulažući velike napore i svo potrebno vrijeme da bi se do 2013. godine uspostavila barem djelimična ravnoteža i kako bi to tada bio vraćen sav do tog perioda prispjeli dug, pokriven od strane MMF-a, što bi uslovilo zamjenu povjerilaca, odnosno njihov prelazak iz privatnog u javni sektor.

Pitanje je šta svjetsku ekonomiju očekuje nakon 2013. godine, a za sada, osim što su prognoze same po sebi izuzetno negativne, nema dovoljno jasnih naznaka u pogledu mjera koje bi se mogle preduzeti da se spriječi najgori scenario, jer se trenutno stanje javlja upravo kao posljedica dvodecenijskog prezaduživanja – naročito u oblasti kupovine nekretnina. Dakle, osim nedostatka samih sredstava da se ovaj problem riješi nedostaje i vremena. Godina 2013. je i suviše blizu da bi ostalo dovoljno vremena za pregovore i iznuđivanje volje zemalja sa manje ugrođenim ekonomijama za pomoć prezaduženima, jer domino efekat koji se javlja kao posljedica ovakvih poremećaja u jednoj državi ne garantuje stabilnost više ni jednom činiocu globalne ekonomije.

Perperzona

columns • analyses • reviews

Tag: ekonomska kriza

21. The Exchange Rate Fundamentally Depends on the Balance of Payments

18. A Great Turnaround in the Financial World

17. The Impact of the Virtual Money Mechanisms on Total Cash Flow

16. The Need for Encryption Created a New Way of Living

14. ECB’s Policy, Like the Code of Hammurabi, Does Not Abolish, But Just Regulates Slavery

Introduction to “Dividing by Zero”

Bespoke Tranche Opportunities – novo ime za već viđenu opasnost

Skupa nafta – duga kriza

Vrijeme očekivanja

Obamastodont

Elitizam kao uzrok krize

Dolazi li vrijeme samozapošljavanja?

Kapkejkonomija

Koliko nas koštaju neznanje i nerad?

U eri znanja

Statisti za Eurogedon

Pobjeda 24. IX 2012.

2013 – godina najvece krize u istoriji svjetske ekonomije?

E-Balkan.net