Da je jedinstvenom finansijskom sistemu EU prijeko potrebna reforma vidjelo se čak i mnogo prije krize, a možda je jedan od najboljih pokazatelja već na samom procesu uspostavljanja Evropske monetarne unije bilo odbijanje Danske da krunu zamijeni eurom.

Ipak, heterogenost ekonomskih politika nije jedino što u ovom procesu stvara prepreku, budući da, kada se poseže za nekom mjerom, uvijek postoje opravdanja da je podrže i zemlje kojima nesumnjivo nanosi štetu, a prošlosedmični potez prvi put pokazao je da postoji kakav-takav kapacitet evropskih institucija i to upravo ECB, od koje se to, ma koliko ironično zvučalo, najmanje očekivala spremnost da ode korak dalje od onoga čemu se bilo ko nadao.

Snižavanje depozitne kamatne stope sa -0,3 na -0,4 odsto ulagači na tržištima ipak doživljavaju kao kraj jedne faze u kojoj sve ide naniže, odnosno trenutak nakon kojeg će sve, pa time i vrijednost eura samo rasti, iako se još ni ne nazire vrijeme kada će taj rast početi.

Važo je znati da ovaj potez samo ohrabruje Banku Japana (BoJ), Banku Engleske (BoE) i Švajcarsku narodnu banku (SNB) na nastavak vođenja labave monetarne politike, zbog čega je vjerovatnoća da bi uskoro mogle odabrati povećanje kamatnih stopa sada izuzetno mala i shodno njima treba planirati ulaganja na valutnim tržištima.

Maglovita u ovim okolnostima ostaje samo politika Federalnih rezervi, budući da u izbornoj godini ima osnova za jačanje dolara, ali i želje da se ne našteti izvozu. Ipak, važno je računati na mogućnost jačanja svih valuta koje trenutno vode popustljivu monetarnu politiku, ali i uzeti u obzir da jedino dolar ima mogućnost da zadrži rast duže vrijeme.