Tag: ecb

19. Value Justified by Usefulness and Scarcity

Posted on by Ana Nives Radovic

Central banks are able to influence the foundation of money throughout the refinancing rate, but also by calling commercial banks to place an assured number of deposits accumulated from the community on the account that banks of the central bank in forms of reserves.

For example, the European Central Bank is autonomous of the countries from which, according to the Treaties of the EU, it cannot even receive simple advice. This is what is called the independent central bank’s doctrine. Banknotes issued by the ECB and the national central banks are the only banknotes with legal fond in the European Union. Central banks worldwide use these operations to carry out mandates reflecting economic objectives for the central financial institution.

For example, the ECB has the main goal of maintaining the inflation rate close to 2% on an annual basis through the most favorable distribution of resources and growth, while the aim of the Federal Reserve in the US is to have reasonable inflation targets to support growth and employment rates. The autonomy of these financial institutions is also supposed to ensure avoiding the infidelity of political assessment to give attention to producing a conventional and coherent economic framework, according to the formula that favors rules over the discretion right to take some action. In this framework, a variety of constraints imposed by the traditional monetary foundation path may come into view as a commotion, which explains why even financial institutions are trying to test alternative models of money creation, as well as new means of payment.

A sharp growth in the price of bitcoin from the beginning of 2017 indicates that interest in bitcoin constantly increases. It is often emphasized that the uneven changes in the value of bitcoins on a daily, weekly, or monthly basis are not conditioned by guaranteeing profits to investors, as is the case with global currencies, precious metals, oil, or any other stock exchange goods whose change, except for the level of supply and demand, is dictated by economic and political developments in the countries that use them as a means of payment or trade them. The majority of those investors point out that bitcoin does not have value, stating it to deter investment in cryptocurrencies.

The incorrectness of this assertion is quite easy to prove. Although there is no equal sign between value and price, the fact that one purchases bitcoin for an amount of assets denies this claim itself. What further points to the steady value of cryptocurrencies is that even if the market turmoil and efforts of financial centers to destroy its price were so low that there would be no denomination banknotes, world currency, which could be made without a decimal number, and its value would still exist. This is confirmed by two factors, where the first one is usefulness, and the second one is scarcity. If we illustrate this using the example of clean air, we will understand that it has value because it is useful, although it is abundant, which is why it does not pay. However, if, due to any pollution, it was preserved only in separate rooms, its price would depend on the willingness to pay to join those who want to breathe through their lungs.

As the most significant digital currency, bitcoin, since its very first days, has been compared with national currencies, although it works on completely different principles. Several things that bitcoin and national currencies have in common are not a typical cross-section for only these two categories but for anything that exists on any type of market, where its value has the possibility of being changed.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

18. A Great Turnaround in the Financial World

Posted on by Ana Nives Radovic

One of the main reasons why Bitcoin was created is the dissatisfaction and distrust in the existing financial system where monetary creation is principally offered by commercial banks in their lending business. Accepting their disposal means of payment against the institution that declares these agents, credit bodies, generate new liquidity in accordance with the requirements of the financial system and market as a whole. One of the most important purposes of each central bank is to control the inflation rate, while make the circulation of money easier and helping investments to expand.

Quite the opposite, deflation is seen as a risk by economists because money creation accompanies growth. The total fixed volume of 21 million was the main reason why Bitcoin was subjected to criticism. In fact, this ceiling reflects its creators’ doubt of the quantitative easing programs that the central financial institution of the United States, the Federal Reserve, started to practice after 2008. However, this restraint also leads the Bitcoin system to have a potential deflationary outcome.

The times after the world economic crisis were characterized by a strong expansion of investment that aggregated the need for a higher level of security of transactions between agents. On the other hand, the crisis generally led to a retrenchment of credit activities because consumers cut their expenditures and real estate buying, while the business sector postponed their investments by choosing to set out of their supplies. Since banking is not automatically balanced on a day-to-day basis, a particular money market was created where banks lend to each other to resolve the problem of a lack of short-term liquidity. They can also call the central bank, which embraces the advantage of money creation and establishes the monetary base by issuing banknotes to grant liquidity to commercial banks, guaranteeing price stability and promoting the security and effectiveness of the payment system.

The possibility for these banks to be refinanced via the mechanisms that institutions of the countries where they operate have established opportunities to manipulate the activities in order to create the need for monetary creation, as commercial banks pay a price for liquidity supply. Central banks could thus buy or extract a repurchase of particular financial securities held by commercial banks against the provision of liquidity.

Bitcoin came into the primary focus of global media when the financial crisis in Cyprus occurred and caused one of the biggest concerns about the future of the European single currency. Worries about the future of the euro caused Bitcoin to triple its value in less than a month, reaching the price of $141 for the first time in the first days of April 2013. This was one of the most visible examples of how a search for an alternative is shifting the demand of investors who are willing to take new market challenges, looking for more security at the same time.

The fact that the financial world has been witnessing a great turnaround, which was at that time largely represented the exception, not the rule, has led to the occurrence of Bitcoin being backed with fierce confrontation. This type of confrontation was seen because the unpredictability of Bitcoin’s price can be reviewed as a lack of knowledge about the questionable reliability of decentralized governance. It is difficult to rely solely on efficient credit control without the support of the governmental plan and central banks’ monetary policies. Numerous studies on the supremacy of common goods, open-source assumptions, and a certain sort of what some called digital collectivism have shown that the fact that this group of enthusiasts has no centralized organizational control does not necessarily mean that the whole system is expected to be reduced to disorder.

The refinancing rates that act as the prices at which central banks allow the credit money usage represent the main structure of the money market, and when those rates are high, the demand for liquidity by the banks is low. This reflects on the interest rates of the credits that banks offer to their clients, creating a liquidity shortage since many individuals or businesses are not able to have access to this money. This causes dissatisfaction, as the trend is present everywhere, and not a single bank can offer something that differentiates completely from the rest of the financial sector. In those terms, having a decentralized system is something that causes Bitcoin’s key advantage, regardless of how exposed this cryptocurrency is to peripheral shocks because of the lack of a centralized regulation system.

Particular occurrences, such as cyber-attacks, errors in cryptograms, regulatory transformations, transaction volumes, and dysfunctions of keys, may have an impact on the value of Bitcoin. Though the margin of arbitrage gives rise to financial assumptions, which additionally makes the circumstances more complex, and therefore Bitcoin cannot serve as a means to determine value, which, on the other hand, is a crucial characteristic of traditional money.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

9. ECB Is Hiding Public Debt Instead of Stimulating Growth

Posted on by Ana Nives Radovic

The European Central Bank has injected huge amounts of assets into the economy over the past two years in the course of rediscounting public debt of the Eurozone countries, which represents an exceptional monetary measure, referred to as quantitative easing is intended to bring back the rise of the inflation rate, which is itself supposed to neutralize the deflationary and recessionary forces that are affecting development.

While, in the beginning, the single European currency was weighed down by the proclamation of new measures to support the European economy, it has recovered against the dollar once the ECB suggested that a descent in interest rates should not necessarily continue for the foreseeable outlook. At that moment, investors began to distrust the efficiency of the monetary policy of the ECB and were increasingly worried about the collapse of solutions. The hope expressed by its leaders that rates should not go lower is not something that could restore their confidence. Subsequently, the dollar plunged to the lowest level since mid-February against the single European currency.

This situation emerged when the recession started to put pressure on interest rates, as investment requirements were extremely low, causing the quantity of money borrowed to fall by diminishing the interest rate. Following this, the ECB announced that it would lower its major interest rate to zero with the plan of infusing inflation and increasing growth.

These conditions have caused the creation of three major problems. Firstly, even though the ECB lowered rates, the growth of the inflation rate did not return. Secondly, the euro lost its value because there was plenty of ready-to-use money in the financial sector of the Eurozone. Thirdly, there was an increase in public debt, as it served as security for the money produced.

Furthermore, all of the liquidity boosters made the euro more plentiful, decreasing its value, primarily against the dollar. This caused it to become cheaper in terms of interest rates, while on the other side, these financial actions constituted access to the unsound environment of public debt. Conversely, any downgrading of the green currency makes dollar purchases of gold less expensive for traders with other currencies. This is a trend expected to uphold the price of gold, which also benefits from its category as a safe haven, boosted by these circumstances.

Without the refinancing of the ECB, this kind of debt would have suppressed the economy by collecting the money of individuals and companies through the balance sheets of banks and insurance companies. So, Eurozone countries found willing creditors for their refinancing at zero or even negative rates.

However, the two key features of this kind of indebtedness are that the total amount is equal to the aggregate of the sums borrowed by the country and the interest on the debt that the government has agreed to pay. On the surface, one might conclude that it is acceptable to practice financing by debt, though in this case, without bearing the burden of salaries. To repay this debt, the state has only one option: to charge a tax by forcing taxpayers to pay it, which also has its particular cost.

In cases where the central bank lends money to the government at a zero rate, the central bank makes pure monetary creation since it does not pay off. This creates market tension, especially due to the growing complexity of the repayment of the debt reinforcing the distrust of depositors.

The only subject in the Eurozone that has the privilege of monetary creation is the ECB, although the Treaty of Lisbon bans lending directly to the states. It explains that it might mean rescuing the countries that would be those who receive the money from other members at their own cost, as well as to avoid causing inflation. Consequently, those would be the Eurozone members that agreed to the massiveness of their public debts, slightly in the form of deposits made with credits where other members act as lenders.

The situation as such would generate an extremely high inflation rate. Besides that, there would be strong tensions on interest rates or stimulated outcomes that would further increase it, creating an environment completely insupportable, both for households and companies. It would strongly affect the poorest ones, as well as inflict a heavy blow on the middle class, whose purchasing power would decrease so rapidly that the income tax would be impossible to collect in the amount planned by the yearly budget.

These were the reasons why monetary creation was presented as required. However, it is inadequate to stimulate growth and inflation this way because its actual purpose is to hide public debt in the balance sheet of the ECB through insignificant interest rates. Besides that, these are the banks that make this possible through very low or zero interest rates, and whose savings will ultimately be cut off by inflation.

European contracts do not allow the ECB to buy new debts issued by Eurozone members. It could only purchase them on the secondary market, using existing savings rather than printing new money out of nothing. However, such public debts stay in proper balance sheets only as much as it is required to relocate newly issued money through the quantitative easing program, which made these public debts replaced by nonexistent monetary assets.

All of this is a subject of financial authoritarianism, representing a situation that leads to recession and a struggle against debt repayment. Financial repression is a context characterized by artificially low rates to reduce the burden of the public debt burden.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

6. Zero Rates – a Symbol of Inefficiency and Nonsense

Posted on by Ana Nives Radovic

The decision of the European Central Bank to keep interest rates during 2017 in Eurozone under their historical minimum, with the key reference rate at zero, as well as to leave their substantial public and private debts accumulated since 2015 operational was followed by this institution’s decision to leave the marginal lending rate at 0.25 percent, allowing banks to borrow for 24 hours.

The assertion has been made that, with prevailing zero interest rates, banks gain the capability to self-fund at no cost from the European Central Bank (ECB). Consequently, banks are expected to reduce the rates they impose on customers who are indebted to them. The ECB’s historically low rates exert an automatic impact on short-term savings. As banks cannot afford to disburse substantial amounts in cash, they are constrained in lending at favorable rates without compromising their profit margins.

The ECB recently unveiled a series of monetary policy measures, including a reduction in its central rate to zero for the first time in its history and the introduction of an extended long-term loan facility for banks. The initial phase of this plan has unfolded mostly as intended. However, since the implementation of the ECB’s financial strategy, citizens across the Eurozone have observed a decline in average salaries.

In essence, when the ECB lowers its interest rate, it aims to stimulate credit activities and consequently boost investment. Conversely, an increase in the interest rate signifies a tangible risk of inflation, where an excess of cash circulates while prices surge rapidly, necessitating proactive management of the situation. In the current scenario, a political risk emerges as a primary challenge for the year. The ECB authorities are acutely aware of this and are prepared to take necessary measures to prevent market upheaval, even if their actions may exacerbate the situation.

While there are no imminent announcements of new decisions regarding interest rates, the initiation of monetary contraction seems untimely, especially considering upcoming key elections in various countries and a backdrop of escalating populist movements. The ECB is understandably reluctant to face additional uncertainties.

Given the ECB’s investment in short-term products, it is the capital that is predominantly affected by the zero rates, particularly commercial paper issued by corporations. Prolonged stagnation refers to a situation of feeble growth characterized by persistently low, or even zero, interest rates. Currently, there is a recovery of growth and inflation in progress. The demand deficit is not insurmountable, and as additional savings are anticipated to be reinvested, efficiency is expected to rise.

To address these economic dynamics, the ECB has opted to initiate an extensive asset purchase program, surpassing previous initiatives. The Quantitative Easing program, initiated in March 2015, involved monthly purchases of private and public bond securities on the secondary market totaling 60 billion euros. This decision was prompted by the collapse of inflation and the looming risks of deflation in the Eurozone. Furthermore, zero and especially negative interest rates are symbolic of absurdity, as zero in a range of values conveys the message that no other points exist.

Overnight deposit rates, which entered negative territory for the first time in June 2014, were maintained at -0.4% and strengthened last month, transitioning from -0.3% to -0.4%. A negative rate is intended to encourage banks not to leave excess money with the central bank but to lend it to their clients. This implies that banks have to pay a fee to the ECB for surplus cash held for 24 hours. There are significant differences in assets between rates ranging from one to five percent compared to those ranging from zero to one percent. The zero point is primarily due to the impossibility of dividing any number by zero.

In practical terms, a rate of 0% theoretically allows an economic agent to borrow an unlimited sum at zero cost. The zero point suggests a perception of unwarranted action, contributing to a substantial psychological aspect visible in investors’ behavior. The decline in borrowing rates used by the state directly impacts the income from funds on life insurance contracts, mainly composed of government bonds.

During times when the outcome is rounded, as insurance companies maintain debt securities acquired several years ago higher than newly issued debt, the ECB introduced a scheme where the threat becomes zero or unreal, and where the time value is zero. However, time does have value, demonstrated through scoring, distance, and its scarcity. Depository banks also increased their debt repurchase volume from 20 billion euros per month to 80 billion, extending the scope of qualified securities for these procedures.

There is no visible proof that the ECB’s aims, whether inflation targeted at the rate of two percent or economic growth in the Eurozone, have been realized. This economic oddity has never been adequately explained in economic theory. Simultaneously, the ECB strengthened its comprehensive debt exchange program, distributing 1,740 billion euros over two years. The range of securities eligible for debt repurchase has been expanded to include bonds issued by corporations in the Eurozone, excluding banks.

Recent increases in prices are primarily attributed to rising oil prices, significantly lower at the beginning of last year, and an increase in food prices, especially fruits and vegetables, caused by a harsh winter in southern European countries. Considering unpredictable elements, such as inflation generated by wage increases, will prevent it from remaining too low to account for any monetary contraction. However, as is often the case, common sense reminds us that when a strategy does not work, it is because the institutions have not done enough.

Securities purchased through the QE program may have a maturity of up to thirty years, arranged under a rule of proportionality to each government’s involvement in the ECB scheme. The securities purchasing practice should not encourage governments to lack fiscal discipline. All the procedures announced last month surpassed market expectations, which were anticipating increased debt repurchases and a decline in the deposit rate.

In this process, liquidity increases by 1000 in cash to continue playing, banks recover their positions completely, and the ECB recovers the decomposed risk and the risk of default. This is how billions of euros are being created fictitiously. In exchange for the debt held by various banks, the ECB simply credits its bank account with 1000 through a notional inscription of 1000 more.

This situation suggests that only this type of investment is supposed to be made hypothetically in an adjustable monetary policy. It has generated an influx of ready money invested in various shares, somewhat resembling fiscal deficits intended to enhance growth. When there was no visible growth, the deficits were not high enough, similar to the refinancing rate, which applies when a bank requires daily liquidity, unlike the refinancing rate, which is weekly.

The ECB managed the purchases of securities within the limits specified by the central banks of Eurozone members, covering 20 percent of the risk under the cohesion principle, with the rest under the responsibility of each central bank. Projected low rates were meant to encourage investments, stimulating growth based on positive actions by businesses and subsequently their stock market appraisal. In February 2017, for the first time in four years, inflation reached the targeted rate of two percent, surpassing the ECB’s target of a slightly lower price boost. At the same time, the Eurozone economy showed certain signs of strengthening.

A crossroads in the ECB’s position is not anticipated before the meeting expected in June. This allows enough time for opponents of the current ECB policy to propose alternative solutions that would stimulate lending, investments, and growth rather than zero rates that produce fictive results.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

Neobećavajući i skupi izbori

Posted on by Ana Nives Radovic

Kampanja za izbore za Evropski parlament bila je izuzetno duga i skupa, dajući pritom tek rijetkima razlog za zadovoljstvo. Među kandidatima u većini zemalja najmanje priče bilo je o ekonomskim pitanjima, ali se ideja o povećanju rasta pojavljivala provlačila kroz mnoge političke programe.

evropski parlamentParadoksalno, ali suzdržavajući se od iznošenja preciznih koraka za izlazak iz krize, većina budućih poslanika isticala je poboljšanje standarda kao ključni razlog da dobiju podršku.

Da će im se vlastiti standard poboljšati nema sumnje, budući da u samo jednoj od ukupno pet godina na koliko se biraju evropski poslanici mogu zaraditi oko 100.000 eura, čemu svakako treba dodati izdatke za boravak na strani, maloljetnu djecu i slično.

Da će se standard građana EU neznatno poboljšati govore samo procjene Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, gdje je došlo do revidiranja prognoza datih u oktobru prošle godine koje su najavljivale rast od jedan odsto u 2014. u eurozoni, a zatim ga uvećale na 1,2 odsto zahvaljujući očekivanom stabilizovanju situacije u Španiji.

S obzirom da se prognoze o rastu u ovom slučaju objavljuju na nivou cijele Unije ili eurozone, jasno je i zbog čega kandidati za poslanike u EP nijesu mnogo govorili biračima o ovom problemu.

Za jednog birača čija je zemlja pogođena krizom posljednje što želi da čuje je da će glasati za nekoga ko će se baviti pomaganjem drugoj zemlji da se ekonomski oporavi, dok je onome u bogatoj zemlji ideja da će se iz domaćeg budžeta odliti sredstva za programe pomoći drugima dovoljno zabrinjavajuće da takva namjera postoji, a kamoli što mu se nameće da je još i podrži.

Ni u višemjesečnoj kampanji, ni kroz ukupne aktivnosti Parlamenta, Komisije i Savjeta zajednička ekonomska politika EU nije predstavljena na način da uvjeri građane u neophodnost saradnje i solidarnosti, s obzirom na izuzetnu međuzavisnost članica, posebno na posljedice koje se odražavaju na euro, a zbog kojih se neke od njih suočavaju sa konstantnim problemima.

Za oporavak su, dakle, zadužene isključivo vlade pojedinačnih zemalja koje, međutim, dijelom i dalje funkcionišu pod pritiskom Evropske centralne banke.

Ono što širom EU zabrinjava jesu ogromni deficiti, nedovoljna konkurentnost i nedostatak povjerenja u bankarski sektor, ali i izostanak veće posvećenosti rješavanja pojedinačnih pitanja, umjesto zajedničkih akcija kojima se ubiraju evropski poeni.

Pojava niske inflacije nesumnjivo je najbolje ilustrovala kako se jedna ista pojava na različitim modelima negdje javlja kao problem, a negdje kao olakšavajuća okolnost, no Evropljani i dalje strahuju od nje, čak i tamo gdje nema direktne opasnosti od prave deflacije.

Inflacija niža od dva odsto, što je zacrtano kao srednjoročni cilj ECB, stvara neuporedivo manji pritisak na zaduživanje, kamatne stope, prilagođavanje potrošačkih cijena i nezaposlenost nego što se to najčešće predstavlja, kako bi se ukazalo na neophodnost reformi, iako se konkretniji potezi ni ne naziru.

Prezasićeni najavama boljitka koji nikako da postane vidljiv, dio Evropljana vodio se idejom da desničarske partije imaju bolji odnos prema onim čime država gospodari i da kao odgovorni domaćini bolje upravljaju nacionalnim bogatstvom.

Ideja bi teorijski bila tačna kada je ne bi osporavale na desetine primjera u savremenoj evropskoj istoriji. Tek nešto konkretnije poteze najavljuje britanski UKIP koji na primjeru ograničavanja prava na rad imigrantima planira da zaustavi neprestano obaranje cijene rada.

Ipak, ako se obrati pažnja na način na koji je ovo pitanje regulisano u Njemačkoj, desničarska logika i dalje ne nailazi na opravdanje. Ključno što bi zemlje eurozone mogle iskoristiti u danima nakon izbora jeste pad kursa eura koji će se nastaviti u prvoj sedmici juna, što je se, posmatrajući valutno tržište u predizbornoj sedmici nametnulo kao logičan slijed događaja.

Iako je period relativno kratak za povlačenje velikih poteza, one zemlje koje su pripremljene na ove okolnosti tempirale su svoje spoljnotrgovinske aktivnosti imaće koliko-toliku korist. One u kojima desničarska logika dominira uvijek propuste šansu.

I kad može tehnički ne može politički

Posted on by Ana Nives Radovic

Posmatrajući prinose na obveznice zemalja članica eurozone mogu se uvidjeti odstupanja od ključnih ekonomskih principa. Osnovna ekonomska pravila – da u slučaju ogromne ponude cijene padaju, da, ako se želi veći povrat na investiciju treba više rizikovati pri ulaganju i da se, ako se troši više, uštedi manje, na ovom primjeru pokazuju izuzetke.

pigs zemljeUprkos činjenici da je rast javnog duga u nekim zemljama ulaganja učinio rizičnijim, povrat na investicije je smanjen. Istovremeno, prinosi na desetogodišnje državne obveznice PIGS zemalja tokom protekle tri godine dostizali su vrhunac – od po sedam odsto u Italiji i Španiji, 15 odsto u Portugalu, do 36 odsto u Grčkoj.

Situacija je sada izmijenjena, prinosi su dvostruko niži u Italiji i Španiji, u Portugalu čak tri puta, skliznuvši na pet odsto, dok u Grčkoj iznose 7,5 odsto. Sa druge strane, prinosi na njemačke obveznice tokom istog perioda uvećani su sa 1,2 na 2,1 odsto.

Obveznice, osmišljene, između ostalog, i kao jedan od načina izlaska PIGS zemalja iz krize tome zapravo nijesu doprinijele. Prije svega, prinosi su naglo pali čim je nivo javnog duga ovih zemalja uvećan. Primjera radi, odnos javnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod u Italiji iznosio je 120 odsto kada su izdate obveznice, dok je sada uvećan na više od 130 odsto BDP-a.

Stoga, ako povećanje javnog duga u odsnou na BDP čini jedan sistem rizičnijim za ulaganja, prinosi na italijanske državne obveznice mogli su samo rasti, što se, međutim, nije dogodilo.

Takođe, sam odnos prethodnih i ranijih stopa prinosa koji je doveo do neznatne razlike između, na primjer, španskih obveznica 3,5 odsto naspram njemačkih 2,1 govori da u situacijama potpuno različitih nivoa rizika dolazi do izjednačavanja nečega što bi njime trebalo da bude uslovljeno.

Ovakav odnos može se pravdati samo ako se ustanove dometi Evropske centralne banke u rješavanju problema. Naime, sa kapacitetima kojima raspolaže ECB je u stanju da iz krize izvlači jednu Grčku čiji je javni dug nastajao gotovo pravolinijski i gdje intervencije doprinose privremenoj stabilizaciji.

Sa Italijom ovo nije slučaj, jer, čak i kada bi ECB imala mehanizam za spašavanje italijanske ekonomije, to ne bi bilo učinjeno, pri čemu razlozi za to nijesu ni tehničke prirode, niti jer takvi potezi izlaze iz okvira legalnog i legitimnog, već su u sadašnjim prilikama na političkoj sceni gotovo nezamislivi.

Grčka ima specifične probleme, budući da je riječ o ekonomiji koja je smanjujući potrošnju u stvari smanjila spostvenu imovinu, a time i vjerovatnoću da ostvari bilo kakav značajniji rast tokom narednih nekoliko godina.

Sa svakim novim krugom pozajmica vjerovatnoća za oporavak se dodatno smanjuje. Ipak, ECB interveniše u odsustvu ideološkog sukoba, ali i u cilju dokazivanja svojih mogućnosti, čime učvršćuje poziciju na globalnoj sceni – ona spašava, kreditira i čuva eurozonu od kraha, čime se u svjetskoj ekonomiji po težini donešenih odluka svrstava tik uz Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.

U slučaju drugih zemalja odsustvo intervencije pravda brojkama – onim koje u tabelama izgledaju ljepše od grčkih. Ako bi kao parametar uzela potrošnja u odnosu na neto investicije, a koji je i jedan od boljih pokazatelja da li jednoj državi prijeti bankrot, Italija bi bila na vrhu liste onih kojima je zaista potrebna pomoć.

Ta zemlja takođe ima problem i sa konstantnim pogoršanjima kreditnog rejtinga, toliko da Španija pored nje djeluje daleko od krizom pogođene ekonomije, no, u prilikama kada i dođe do njihovog poređenja, španski problemi – nezaposlenost i nesprovođenje reformi, za ECB postaju centralna tema.

Finansijska tržišta ovo posebno potvrđuju, zbog čega odnosi investitora, ali i prinosi na ulaganja izgledaju kao da je Italija daleko od rizične zemlje, uz opasnost da će tačnost ove procjene ECB krenuti da preispituje tek kada bude prekasno.

Kome odgovara nagli rast eura?

Posted on by Ana Nives Radovic

Jak euro od početka ove godine sve više zabrinjava evropske preduzetnike, dok upozorenja Evropskoj centralnoj banci stižu sa brojnih adresa. Kurs od oko 1,37 američkih dolara mnogi privredni subjekti ocjenjuju izuzetno štetnim i rizičnim ukoliko se bude zadržao još neko vrijeme.

rast eura perperzonaOvakvo stanje, međutim, podupiru oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u sedamnaestočlanoj eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, njemački u prosjeku 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, koji je pratila relativno niska inflacija. Takođe, prije izbijanja krize rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. U slučaju jakih zemalja sa nižom stopom rasta politika ECB u velikoj mjeri uslovila je da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je bilo prostora za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Odnos ECB prema pojedinačnim korisnicama zajedničke evropske valute jedan je od ključnih argumenata za napuštanje eura čijih zagovornika je u posljednje vrijeme sve više. Iako je povratak na nacionalne valute danas gotovo neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada neće razmišljati u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, ideja o napuštanju eura mogla bi poslužiti kao signal centralnoj evropskoj finansijskoj instituciji da promijeni pristup prema sadašnjim problemima.

Dok Francuska i Njemačka kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko euroobveznica i bankarske unije, kao da su to dva ključna pitanja od kojih zavisi održivost evropskih finansija, problem različitih ciljeva na čijem ujednačavanju ECB kao da ni ne insistira ostaje daleko po strani. Veću korist od kompromisa sadašnjih neistomišljenika, dviju vodećih članica EU sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice.

Međutim, dok se zalažu za štednju u drugim zemljama, Njemačka i Francuska ključne su protivnice značajnijeg obaranja cijena i smanjenja plata u mjeri u kojoj bi ono prouzrokovalo socijalne tenzije među njihovim građanima, no ove mjere koriste kao sasvim opravdane kada treba rješavati probleme onih članica čija inflacija već jeste gotovo na minimumu i gdje su plate niže nego prije izbijanja krize.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok sa druge strane izgleda da ideje koje stižu iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

Ipak, rast eura prema dolaru, makar formalno potvrđuje ispravnost monetarne politike ECB, čije kamatne stope su, iako niske, i dalje više nego u SAD, dok je inflacija među najnižima u svijetu. Čak i minimalne razlike u ovim parametrima mogu doprinijeti generisanju značajnih sredstava kada se ona pozajmljuju u dolarima ili koja dolaze od investitora čiji kapital dalje cirkuliše kroz evropske banke. Ovakvim subjektima rast eura najviše odgovara, dok sa druge strane ekonomski najjače članice imaju korist od niskih uvoznih cijena, zanemarujući to što troškovi pri izvozu najčešće premašuju ove koristi, jer se njihovi negativni efekti uglavnom prelivaju na periferne zemlje. Ovo je i razlog zbog kojeg, za razliku od SAD, u EU postoji izuzetno mala vjerovatnoća da bi se mogla uvesti nulta kamatna stopa.

Osim toga, bez obzira na heterogenost ekonomskih stanja zemalja članica i njihovu pojedinačnu ili ukupnu zaduženost, eurozona sama uopšte nema dug. Sa druge strane, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice, no to je karta na koju bi ECB mogla igrati tek na samom kraju, a kraj ovakvog vođenja monetarne politike mogao bi uslijediti tek onda kada Njemačka i Francuska u potpunosti odbiju usaglašavanje oko dva ključna pitanja, za šta postoji još manja vjerovatnoća, dok god nezaposlenost i deflacija u zemljama na jugu Evrope prolongiraju neizvjesnost i njihovu vodeću ulogu. A do tada javni dug već sada najzaduženijih zemalja mogao bi se povećati do njihove krajnje neodrživosti.

Bogatiji popušta

Posted on by Ana Nives Radovic

Vijest koja je protekle sedmice odjeknula svjetskim tržištima i odmah po objavljivanju uzdrmala berzanske indekse, cijene akcija kompanija i kurseve svjetskih valuta bilo je smanjenje programa kvantitativnog popuštanja za dodatnih deset milijardi dolara, za koliko je umanjen i u decembru.

perperzonaProgram kojim su Federalne rezerve u septembru 2012. godine započele da stimulišu američko tržište kapitala sa 85 milijardi dolara na mjesečnom nivou zamišljen je kao plan oporavka krizom uzdrmane najveće svjetske ekonomije, bez vremenskih odrednica datih za njegovo smanjenje ili ukidanje.Ukoliko ste otkako su ove mjere stupile na snagu pratili tržište kapitala, ono što ste uvidjeli da se nametalo kao pravilo jeste da je na dan neposredno prije sastanka Federalnih rezervi obim trgovine minimalan, jer se očekuju signali u izvještajima o ishodu sastanka. Drugim riječima, trgovci su pratili da li će biti najavljeno da se ovaj program ukida ili smanjuje, jer bi to navodno značilo da je došlo do ozbiljnijeg oporavka američke privrede i da su buduća ulaganja sigurnija.Samo kvantitativno popuštanje predmet je brojnih kritika, najčešće među zagovornicima alternativnih ekonomskih rješenja koji razloge za njegovo uvođenje vide u slabim kapacitetima vladajućih struktura da se izbore sa deficitom i rastućim dugovima. I zaista, kako se opravdanost finansijskih i ekonomskih mjera može predočiti na jednostavnijim primjerima, kako drugačije izgleda to što Fed kupuje američke državne obveznice da bi im vještački uvećao vrijednost nego kao kada bi značajan privredni subjekt kupovao staro gvožđe da bi podstakao poslovanje željezare.

I uopšte, u sadašnjem načinu vođenja američke monetarne politike sve češće uočava se odsustvo racionalnog, stručnog sagledavanja situacije iz koje jedan po jedan stiže signal da je stanje alarmantno jednako kao i dvadesetih godina prošlog vijeka, neposredno prije ulaska u Veliku depresiju. Ipak, nastavlja se sa štampanjem novca, kamatne stope drže se na ekstremno niskom nivou, a sve u uvjerenju da bi rast stope inflacije mogao imati pozitivan uticaj.

Nulta kamatna stopa je, sasvim sigurno jedna od ključnih prepreka povratku snažnijem rastu, no na sličnim mjerama insistira i Evropska centralna banka, zbog čega postoji uvjerenje da će, kao što su na sličan način zapale u krizu, zapadne ekonomije iz nje i izaći. Ni sa jedne strane Atlantika se očigledno nije želio poštovati red veličina uticaja smanjenja kamata i drugih mjera kako bi se omogućilo jeftinije kreditiranje.

Kršenje hijerarhije u davanju prednosti kreditno manje sposobnima ovdje međutim rezultira suprotnim od željenog – za preduzimanje rizičnih mjera odlučuju se oni koji u, uslovno rečeno, normalnim tokovima ne bi krenuli sa investiranjem. Oni koji raspolažu sredstvima ipak se suzdržavaju od ovakvih povoljnosti, što uslovljava da ogromne količine kapitala ipak ostaju izvan opticaja.

Ovo bi doprinijelo ekonomskom rastu kada bi se na ovaj način željela kratkoročno stimulisati tražnja koja bi dala novi impuls tržištu, međutim, takva ideja ima smisla samo kada je ponuda na zadovoljavajućem nivou. Stanje u kojem se nalaze kreditni posrednici je, međutim, posve drugačije i u njemu se ogledaju razlozi zbog kojeg će prije ili kasnije doći do rasta kamatnih stopa u trenutku kada to bude najmanje poželjno.

To bi se svakako najnegativnije moglo odraziti na one subjekte kojima su kreditna sredstva jedini izvori finansiranja. Sa druge strane, oni koji su likvidniji suzdržavaju se od uzimanja dodatnih sredstava za nova ulaganja upravo zbog očekivanja da će nedostatke ovakve politike kreditiranja prije ili kasnije morati biti nadoknađeni iz postojanih izvora.

Po svemu sudeći, oni koji gospodare sredstvima ne žele se zavarati ulaganjem dok se tržišnim prilikama favorizuju oni sa manje novca i ustupaju im prednost do trenutka kada program Feda bude u potpunosti ukinut, što bi se, navodno, moglo dogoditi krajem godine. Zbog toga bi upravo naredna godina mogla biti još jedna u kojoj bi jaz između održivih i onih sa problemima u poslovanju mogao biti još veći, a sve negativne posljedice dalje krize prelivene na one koji su fazu oporavka iskoristili da dođu do novih sredstava – mala i srednja preduzeća koja će biti primorana da se zadužuju po većim kamatnim stopama kako bi otplatila kredite sa nižim kamatama.

Zato su i sumnje u oporavak uz pomoć ovakvih mjera opravdane – čim se prestane sa vještačkim ubrizgavanjem ili može doći do novog kraha ogromnih razmjera ili do stvaranja nelojalne konkurencije, monopola i uslova u kojima će svaka osjetljivost biti na udaru. Stanje je slično i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Evropskoj uniji, s tom razlikom što Fed spas nalazi u štampanju novca, a ECB ne bi imala adekvatnih mehanizama za spašavanje bankarskog sektora osim bankarske unije o kojoj ideja u mnogim članicama ne dobija „zeleno svijetlo“. Prilivi novca su i dalje nedovoljni, stopa nezaposlenosti zabrinjavajuća, a sve zbog toga što su se oni koji raspolažu sredstvima povukli.

Zastrašivanje nepostojećim

Posted on by Ana Nives Radovic

Posmatrajući evropsku ekonomiju, naročito od vremena izbijanja globalne krize do danas, bilo da je riječ o centralnim institucijama, ili onim u pojedinačnim zemljama, bez obzira na nivo razvijenosti, finansijske subjekte prate dva načina prikazivanja problema.

perperzona deflacijaPrvi je u situacijama kada evropske vladajuće elite, da bi zadržale poziciju žele ubrati nove političke poene ili kada, u strahu od snižavanja kreditnog rejtinga, prikazuju stanje koje ne odgovra stvarnosti. Problemi se potiskuju u drugi plan, traže se svi načini da se vještački održava lažna dobra slika ekonomije, makar to zahtijevalo i kršenje najvažnijih evropskih ili državnih propisa, čije je prikrivanje prirodna pojava u društvu koje pokušava da obmane javnost i ne suoči je sa sopstvenom nemaštinom.

Drugi je kada se stanje prikazuje kao izrazito kritično, ističući da nadležne institucije, a ovakvu praksu najčešće ima Evropska centralna banka, čine sve kako bi spriječile pogubni scenario koji, u stvari, u takvim uslovima ne prijeti da se dogodi. Trend koji je prisutan tokom posljednja dva mjeseca, a pojačan u vremenu planiranja evropskih budžeta za 2014. godinu jeste zastrašivanje javnosti deflacijom, zbog čega se vodeći evropski mediji posebno fokusiraju na problem nedovoljnog rasta.

Međutim, zastrašivanje koje ECB plasira medijskim kanalima u većini slučajeva djeluje kao da bi se zemlje članice po prvi put mogle suočiti sa deflacijom od koje će ih evropska ekonomska politika sigurno odbraniti – negdje na granici između teatralnog i neuvjerljivog. Parafrazirana prva rečenica koja otvara Komunistički manifest Marksa i Engelsa „Jedan bauk kruži Evropom – bauk komunizma“ u današnjem vremenu završavala bi se sa „bauk deflacije“. Naslovi koji su proteklih sedmica obilježili naslovnice, naročito njemačke i francuske štampe sdržali su poruku da je pad inflacije prijetnja i da treba biti oprezan pred deflatornom zamkom.

U posljednjem izvještaju Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj – OECD, objavljenom prošlog mjeseca, inflacija u periodu od 12 mjeseci iznosila je 1,5 odsto u septembru, da bi u oktobru bila smanjena na 1,3 odsto. Dakle, samo je smanjena dinamika rasta ukupnih potrošačkih cijena, ali one nijesu niže. Razlog zbog kojeg je u oktobru u odnosu na septembar došlo do smanjenja stope inflacije na nivou OECD zemalja je prije svega u cijeni energenata.

Energenti su jedina kategorija proizvoda koji su pojeftinili na ovim tržištima, što je bilo uslovljeno padom cijena nafte na globalnom nivou i solidnim zalihama, kao i boljoj eksploataciji energije iz alternativnih izvora u odnosu na isti prošlogodišnji period. Cijena hrane je nastavila rast, ali su zbog pojeftinjenja energenata troškovi proizvodnje bili niži, što je zaustavilo njen rast sa 1,9 na 1,6 odsto. Slično je bilo i sa ostalim proizvodima kod kojih prerada i transport zahtijevaju trošenje struje ili goriva, a čiji rast cijena je sa 1,7 sveden na 1,5 odsto.

Nakon objavljivanja ovog izvještaja evropska javnost bombardovana je televizijskim prilozima i novinskim člancima u kojima se širi panika i iz kojih je nemoguće zaključiti da je za njih ovo u stvari dobra vijest. U vremenu kada čelnici zemalja eurozone zagovaraju štednju, kada se smanjuju zarade i kada kupovna moć građana slabi, niže cijene, naročito u kraćem vremenskom periodu su dobra vijest, uprkos tome što se želi nametnuti shvatanje da je prazan frižider bolji od onog punog hrane kupljene po niskim cijenama.

Osim građanima – potrošačima, zaustavljanje rasta stope inflacije pogoduje i privredi, posebno onih zemalja u kojima postoje ograničenja u vođenju monetarne politike, kao što je slučaj sa članicama eurozone, jer niže cijene tržišta čine globalno konkurentnijim. Povećanje inflacije u ovom slučaju ni za građane, ni za privredu ne bi predstavljalo olakšavajuću okolnost – povećanje zarada ili rast prihoda odvijali bi se u neznatnoj mjeri u odnosu na ukupan rast troškova, što bi stvorilo dodatno nepovoljan ambijent.

Međutim, fokus sa opasnosti od inflatornog haosa uporno se skreće na priču o mogućem povećanju nezaposlenosti i drugim pratećim pojavama deflacije koja se, zapravo, ne javlja u pravoj mjeri. Jasno je da postoje razlozi zbog kojih od deflacije strahuju banke i drugi finansijski igrači, kao i postojeće vladajuće elite u EU, ali za njene građane ona ne može biti suštinski problem sve dok ne bude dugoročno prisutna, za šta izgledi u ovako dinamičnom ekonomskom ambijentu gotovo da i ne postoje.

Deflacija je prisutna u zemljama na jugu Evrope, ali kao posljedica pada tražnje zbog slabljenja ukupne kupovne moći i ograničene javne potrošnje, uslovljene ogromnim deficitom i prezaduženošću. Da su te zemlje imale svoju valutu to bi dovelo do gubitka njene vrijednosti, međutim, uz korišćenje eura javio se ovakav rezultat, koji, dakle, po prirodi stvari nikako ne može biti uzrok lošeg stanja, već posljedica. Danas iste strukture koje su uvjeravale Evropu u prednosti jedinstvene valute govore o prednostima inflacije. Ostaje da pitamo šta je sljedeće.

Ostaje li ECB bez novih ideja?

Posted on by Ana Nives Radovic

U vremenu kada BRICS zemlje (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika), koje preuzimaju dominaciju na svjetskoj ekonomskoj sceni, traže originalne načine za širenje tržišta i poboljšanje privrednih aktivnosti, dosadašnji lideri u grupi najrazvijenijih – Sjedinjene Američke Države, zemlje Evropske unije i Japan kao da čekaju da određene finansijske poteze inicira neko drugi, kako bi opravdale njihovu primjenu u sopstvenim sistemima.

Ovo je naročito postalo vidljivo prilikom pokušaja pronalaženja rješenja za uklanjanje posljedica svjetske ekonomske krize, ali i potvrdilo da je nju jednim dijelom i prouzrokovalo usvajanje teško primjenjivih finansijskih modela na potpuno različite sisteme.

Ključna razlika koja je sada uočljiva među najmoćnijim svjetskim ekonomijama je upravo to što se Evropska centralna banka i dalje ne odlučuje za doštampavanje novca u cilju rješavanja problematičnih pitanja sa zemljama u krizi. SAD neprestano koriste mogućnost štampanja dolara, naročito sada u postupku kvantitativnog olakšavanja, uspijevajući da vrijednost ove, iako postepeno devalvirajuće valute i dalje drže pod kontrolom, a inflaciju u granicama u kojima ona nije zabrinjavajuća.

Da se u potrazi za što savremenijim rješenjem izlaska iz finansijskih poteškoća Japan nerijetko vraćao onim starim i, uslovno rečeno, provjerenim govori i podatak da je ova zemlja u dvogodišnjem periodu gotovo udvostručila količine raspoloživogjena. Stoga je u ovoj situaciji u najnepovoljnijem položaju upravo ECB koja je primorana da ovoga puta nešto osmisli sama, a da u tom eksperimentu ne samo ne našteti sebi, već znatno doprinese poboljšanju ekonomskih prilika u zemljama članicama. Onima koji osnose EU i SAD posmatraju kao neprestani proces sistemskog kopiranja, a pokušaj uspostavljanja evropskog tržišnog i modernog jedinstva nazivaju neuspješnim pokušajem uspostavljanja američkih principa ne ostaje mnogo nade u inventivnost frankfurtskih bankara, niti očekivanja da će zvanični Brisel učiniti nešto što bi dovelo do stabilizacije na duži rok.

Sa druge strane,Japanje upravo ovog mjeseca krenuo u proces koji su mnogi nazvali monetarnom revolucijom, zahvaljujući sposobnosti da manipuliše vrijednošću valute takozvanom konkurentskom devalvacijom u nadi da će pospješiti spoljnotrgovinsku razmjenu. Međutim, ovakve konkurentske devalvacije prestaju da imaju efekta onda kada ih praktikuje veći broj subjekata, jer se u tom slučaju relativne vrijednosti valuta ne mijenjaju.Ipak,Japanse u odnosu na evropske zemlje mnogo energičnije trudi da, koristeći sva raspoloživa sredstva poboljša stanje u državi, iako ima mnogo veću stopu rasta i manji procenat nezaposlenosti nego što je slučaj u eurozoni.

Čak i ukoliko koraci koji se sada sprovode nijesu revolucionarni, uspijevaju da ovu zemlju vrate na početni korak, što mnogima u pokušaju prevazilaženja krize, čak i pored visoko postavljenih ciljeva, nije uspjelo. Japan je svakako uspio da zaustavi inflaciju na vrijeme, koja bi, u suprotnom, u potpunosti uništila ekonomiju, a najava japanske centralne banke o kupovini državnih obveznica u ovom trenutku djeluje kao očekivan i poželjan potez, budući da je monetizacija javnog duga u ovoj fazi neophodna.

Ono što, međutim, izlazi iz određenih logičkih okvira kada je Japan u pitanju jeste kako je sa gotovo udvostručenom količinom jena došlo do inflacije od svega dva odsto, što je ujedno i izazov za ECB – da se opredijeli za uvođenje euroobveznica, budući da je alternativa – štampanje nove količine eura gotovo u potpunosti odbačena, dok je u prvom slučaju vjerovatnoća da se ovo neće dogoditi sve dok ne dođe do promjene vlasti u Njemačkoj. U međuvremenu ECB se bavi nekim sasvim drugim pitanjima, pa je i fokus javnosti tokom protekle sedmice bio na najavama da ova institucija traži rješenja za spašavanje privrede i mehanizme za davanje stimulansa sa određene ekonomske aktivnosti. I ovoga puta sve je ostalo samo u naznakama – najavljeno je mnogo, očekivanja su još veća, a ne samo da je daleko sam cilj, već nema naznaka ni o sredstvima putem kojih bi se do njega došlo.

Dok se kriza u većini zemalja eurozone produbljuje, a iznos duga nastavlja da raste, iz samog vrha ECB stižu najave da će, po uzoru na uspješne finansijske reforme iz drugih sistema biti sproveden model koji je, kako je najavljeno, najprimjereniji. Još uvijek nije poznato koji kriterijumi će biti ključni za određivanje primjenjivosti određenog metoda u eurozoni, ali je gotovo izvjesno da, dok god se iznova ne razmotri idejama o euroobveznicama, svako drugo preuzimanje tuđih metoda neće biti garant dugoročnog otklanjanja sadašnjih problema.