Tag: euro

21. The Exchange Rate Fundamentally Depends on the Balance of Payments

Posted on by Ana Nives Radovic

Electronic money maintains a strong connection with traditional money, as both are articulated in the same unit of account and are pledged on an asset. In contrast, Bitcoin relies solely on an agreement between its users, without a legal framework drawn up by any centralized body.

Furthermore, its users are the sole players in the virtual currency, creating a situation that is the opposite of traditional currencies. In this case, it is informal, challenging the formal structure of central banks. It’s noteworthy that this type of currency is not subject to any financial institution. Financial institutions are expected to act as intermediaries in information gathering, risk management, and liquidity. It is highly unlikely that this type of currency will fit into this traditional financial circuit.

This economic perspective examines a new phenomenon in the world of money, that of digital currencies such as Bitcoin. The use of these currencies, for the time being, remains very marginal and limited to basic transactions. However, some see a much greater potential and invest heavily in them. In our system, a boost in the exchange rate means that the currency appreciates. Evidently, exchange rate convenience should also be assessed in relation to inflation. If the exchange rate rises, but prices in the other country have also risen, it may be that the overseas purchasing power of our currency remains unchanged or even worse, which is the situation with the actual exchange rate.

Since the relationship of trust requires at least two individuals, and with currencies where the sender is not known, it is a safe bet that one is closer to money laundering than to procedural confidence based just on the currency itself. However, a huge gap separates them from fiat currencies because they are not supported by governments and central banks. The absence of a regulatory framework and regulatory mechanisms is very challenging, and individuals interested in purchasing these new currencies must, for that reason, remain careful and be aware of the inherent risks.

The exchange rate is determined by the acquisition of demand and supply of currency in the foreign exchange market, called Forex. The demand and offer of a currency are due to the exchange rate from a foreign currency to international trade. In this regard, there is an expectation that Bitcoin would evolve in a way that allows users to determine an exchange rate and truly be a currency, even though traditional currencies serve the three functions. In that regard, there is confidence in the unit of account, a value and savings reserve, and a protocol instrument.

While considering this, it should be noted that the price of Bitcoin is very volatile. When comparing this component with fiat currencies, it is the stability of exchange and inflation rate that generates confidence among investors. Additionally, with no intermediary financial mediations, this function is not sufficiently respected because of the lack of guarantee of deposits. This raises the question of whether it is reasonable to consider Bitcoin or any other cryptocurrency a safe haven, as there is no guarantee for its value. However, regardless of the smaller volatility of other currencies and commodities, the level of safety of transactions is higher than within traditional monetary transactions.

The exchange rate fundamentally depends on the balance of payments of a country, and primarily derives from two key factors: trade and financial investments. In the first case, it encompasses imports and exports of goods, including tourism from one country to another. Regarding the latter, it involves activities such as the purchase of foreign treasury bills, as this amount of exchange is linked principally to the level of interest rates that engage capital for good returns.

An aggregation of cryptocurrencies was established in the channel of Bitcoin, but the major principles remain the same. The creators of other cryptocurrencies tend to advocate the fact that their network is less inconvenient to support, transactions are done much faster, and the reward in terms of new currencies created is more beneficial. Some count on a faster or longer expansion of the money supply, though in that case, the difference has no effect on the purchasing power at the certain moment regarding these cryptocurrencies. Even riskier exchange rate transactions, such as currency purchase and sale transactions with the aspiration only to make a profit from the change in exchange rates over time, affect the value. Depending on the situation, monetary authorities may choose to let the exchange rate openly follow the forces of demand and supply, or they may prefer not to diverge from a certain value.

It should be noted that cryptocurrencies are one of the main restraints in the fight against piracy. To overcome the financing of pirate sites, corporations have signed agreements with electronic payment companies, such as Visa, MasterCard, American Express, PayPal, and Skrill, to ensure that illegal actions cannot be financed. This is declared through agreements between monetary authorities that advance the international monetary system.

Regarding this, the real problem is more in the misgiving of a particular currency, especially in those that lose the status of a safe haven they used to have, than in confidence in cryptocurrencies. This is evidenced by the increasing download of Bitcoin, returning the problem to national currencies and their particular monetary systems and central bank policies. Unlike Bitcoin, the derivation of national currencies is centralized, and in most countries, this role rests with a central bank.

The growth of the amount of assets is not fixed, so the choice to increase or decrease the supply of money depends on the objectives traced by the entity that issues money. In this area, traditional currencies have several advantages, since a banknote is not decomposable by itself. However, a central bank system favors inflation over the long term, continually degrading the value of the state currency.

There could be some doubts regarding the ability of central banks to make good decisions, as in most industrialized countries, central banks maintain a low and stable rate of inflation, ensuring the maintenance of the value of the currency. It must be admitted that this system works very well when one looks at the low-price increase over the past two decades.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

16. The Need for Encryption Created a New Way of Living

Posted on by Ana Nives Radovic

The name of the most common cryptocurrency, Bitcoin, also refers to the protocol describing this virtual money and its implementation in the payment system. This cryptocurrency is decentralized and anyone who wishes can join the network by installing the software.

The generally accepted theory regarding the origin and formation of Bitcoin is that it was created in 2009 by one or more crypto programmers using the pseudonym Satoshi Nakamoto, although the preconditions for the development of this technology were created decades ago. The history of work on technology that created the base for cryptocurrency development has a four-decade-long history since the first RSA encryption that used a public key to encrypt confidential data and a private key to decrypt them was used in 1977.

The following years were characterized by the development of the mechanism of compression that was used to securely and efficiently store and verify a large volume of data that is today used by the Bitcoin protocol. At this phase of the late 1970s, the system for calculating all transactions contained in a data block was established. Later in the 1990s, the programming industry witnessed a wide range of research related to cryptographic protocols that represented the foundation for the development of electronic currencies that were centralized and proprietary.

An article written by mathematicians and digital money enthusiasts Stuart Haber and W. Scott Stornetta, entitled “How to Time-stamp a Digital Document,” announced the key principles of what would later be a platform on which Bitcoin works. This article was later quoted by the author signed as Satoshi Nakamoto in his white paper where the principles of blockchain were explained.

A very significant turning point in the development of the transaction protocol occurred in 1994 when a computer engineer and a researcher in cryptography, Nick Szabo, advanced the idea of a “smart contract,” which represented the computer transaction protocol that executes the terms of a contract. During the following decade, Szabo was working on the uprising of the project called BitGold, conceived as a decentralized digital currency based on chains of proofs of application and using countless elements that later were shown as the groundwork of Bitcoin, such as timestamping, digital signatures, and public keys. At the first stage of the development, it proved to be vulnerable to attacks, while later there were many efforts made to overcome this problem.

Later in 1997, the invention of Hashcash by Adam Back represented the proof that this system could work, justifying further research and development in this area. In fact, this idea had already been explored by Cynthia Dwork and Moni Naor in a report entitled “Pricing via Processing or Combating Junk Mail” published in 1993, but Adam Back had no information about their achievements in this area. At that time, Szabo described the possibilities offered by the advance of new technologies in an article entitled “Formalizing and Securing Relationships on Public Networks.” Consequently, many contracts can be implemented without difficulty if the possessions that represent the subject to the contract include a computer code guaranteeing the implementation of the contract provisions.

The next big step was the first peer-to-peer distribution via a transfer platform called Gnutella, developed in 2000 by Tom Pepper and Justin Frankel. From the economic approach, it is a classified currency that is not issued by any banking institution nor linked to a currency settlement. Also, it is not commodity money, nor a fiat currency, given that it has no required price.

However, the development of technology enabled Bitcoin to have particular elements of trading instruments, even though it does not share key characteristics with them. In that sense, there are similarities with fiat currencies although cryptocurrencies are not backed by a material asset, since it has value only because economic actors agree to use it and since the internet makes trade between them achievable. It is more leaning on the monetary exchange function than to that of a store of value, even if its deflationary character can hypothetically lead to it.

The first public announcement of Bitcoin occurred in 2008, opening the space for the first blockchain to be at the beginning of 2009. At that time, a reward for finding a block was 50 bitcoin and is divided by two every 210,000 blocks, which is scheduled to happen every four years. Since December 2012, the return is 25 bitcoin, and according to that division process, the year 2140 will be the one when no return will be provided, while the number of bitcoin will have reached a maximum of 21 million.

The rationalization of the nature of Bitcoin transactions can begin from the straightforward paradigm of the contract of sale. The smart contract would guarantee that when the seller broadcasts their possessions, the other party, in fact, receives the corresponding amount in exchange, and, on the other hand, the buyer who pays the price is guaranteed to receive the goods. In the earliest stage, Bitcoin was created by a closed community of enthusiasts that used it for internal practice. It is likely to state that they were then used for all intents and purposes as elements of an allegation of an identity based on a vision that was contrary to accepted belief of the world in reaction against the establishment.

To illustrate the value of the smart contract mechanism, Szabo used a simple example, a car rental contract. Under this contract, one pays customary sums to use the car owned by a certain rent-a-car company. In this case, the smart contract will routinely test out at each due date whether the amount owed is well paid by the renter of the car.

Provided that the imbursement is made, the renter will be the only individual allowed to use the car thanks to the process of authentication. In the event of non-payment, the car is automatically blocked and cannot be used by the tenant, and the renter regains control. The first order, first to generate bitcoins, then as anticipated, but only at one remove, to seize them, was consequently linked to what they served to demonstrate or transmit a certain way of existence and an assured way of seeing the situation.

Fundamentally, Bitcoin was not very diverse from what one finds in the world of fine arts since, for their enthusiasts, it represented a way of living and demonstrating its distinction

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

15. Overseeing the Ultimate Impact on the Principles of Real Growth

Posted on by Ana Nives Radovic

There is a belief that negative interest rates only concern banks, which perceive their deposits with the ECB not rewarded but commissioned up to an annual interest rate that is still under zero percent. In reality, there is not a single entity that could borrow from their bank at rates below zero.

Repaying less than the totality of the borrowed capital is not allowed at any point in the financial system. When one borrows 100, one has to pay 100, plus interest, which is the reason why even loans with a reference rate beneath zero do not see their charges decrease.

However, there is another perception of this issue where, instead of seeing interest rates decrease as an instrument that a growing number of central banks use to recover temporary global demand, they consider zero rates, and especially the postponement of the negative interest rate area, not only as the symptom but also the symbol of growth at the level of the world economy with enormous financial and monetary disproportions of unparalleled strength. These imbalances are basically a direct consequence of the regulatory strategy choices made after the economic crisis by the major central banks, initiated by the Fed.

This perception of zero rates comprises the belief that they are not a tool that would appear in the files of the central bankers, but an apprehension sign that indicates that the circumstances, both in developed and in emerging countries, are now reaching an alarming edge that is even more sincere than right before the last financial crash. This viewpoint is followed by an unbending disapproval, even though it was articulated in very cautious standings of the outlines of studies, as well as in contemporary responses of central banks to current issues. The key problem is not whether these reproductions are theoretically acceptable or not but that they have fundamentally been calculated before the actual expansion of globalization. Therefore, their position of accounting remains principally that of state economies, while the actual financial and monetary subjects, even of relatively not large size, are nowadays occupied in a day-to-day situation of interventions without limitations.

Fundamentally, they are not considered to entirely assimilate and account for how international refinancing streams are now taking a key position in the broadcast of financial compulsions, particularly those produced by the decisions of the most important central banks in the world, as is the case with the spread of the bubble economy to emerging countries through the quantitative easing strategy and the extremely threatening counterattack that generates its closure. In fact, they represent primarily temporary reproductions that disregard the central position of what was perceived as standard. More precisely, they lead to not seeing their ultimate impact on the principles of real growth. In that case, a continued practice of the zero-rate policy leads to a progression of misrepresenting inducements that reduce productivity increase.

From this standpoint, each rise in the US inflation rate over the past several years is only a minor feature in comparison to the real intimidation that includes the detonation of global debt, the simplification of policies, the extension of the increase leverage rates, as well as the strengthening of the currency war powered by the development of quantitative easing procedures. There is a common explanation of this situation that refers to the typical connection giving which rates drop or rise in action, bearing in mind an increase in inflation that gives rise to an opposite system with the persistence to accept as true that it is the decrease in the particular rate that will allow inflation to rise. Actually, this leads to the lowest level of the inflation rate with conjunction in the direction of a deflationary negative balance that the central bank wants to evade anyway.

This type of explanation would be connected to the intensification of the scarcity of securities, which appears as an automatic consequence of the crisis, but also because of the quantitative easing policy. It would have the consequence that the actual interest rate of money with fixed yields, which means the one subtracted from the nominal rate of the bond after withdrawing the inflation rate, now includes liquidity, whose outcome, for a given nominal rate goal, is to diverge the interest rate while at the same time the inflation rate moves in the opposite way from this premium change of the value.

This article is part of the academic publication Dividing by Zero by Ana Nives Radovic, Global Knowledge 2018

Introduction to “Dividing by Zero”

Posted on by Ana Nives Radovic

Although created as an alternative to the current financial system, which is characterized by an extremely high degree of institutional control of market processes, bitcoin has many elements of those approaches advocated by the leading proponents of libertarianism, as its way to the broader representation in the daily operations is more difficult, but not impossible.

Growing number of irregularities that occur on the global market, such as currency wars, illogical implementation of zero rate policies and expensive QE programs are another reason for growing trust in bitcoin, since it is not a subject to control of any single institution, having in mind that the level of its demand is the key factor that determines its price.

This research stems from the nature of bitcoin and blockchain platform, which establishes the basis the future of the global financial system, since a growing number of major banks around the world intends to adopt its principles and let them use this type of technology in their operations. Blockchain has proven to be an innovative, fast and reliable channel for the transfer of funds from a much smaller transaction costs compared to what current systems allow, for which financial institutions have shown interest in this model.

Cryptocurrencies, as key financial and technological phenomenon of today, allow the anonymity of transactions, as well as the possibility to make a profit from a change of their values. Since 2013, when the bitcoin become a subject to trade of a large number of participants, created a need to explain its functioning, and all information further contributed in eliminating ambiguities related to them.

The aim of this research is to analyze the possibility of using base which the bitcoin and platform blockchain provide for the creation of future cryptocurrencies and platforms, defining electronic money as a means of payment based on the properties of the physical currencies. The main tasks of this research are the analysis of the origin, essence and role of cryptocurrencies in the modern financial and technological world. The study of the phenomenon of digital money points to the growing need of financial institutions to eliminate the resistance that upon occurrence of cryptocurrencies that are manifested towards this phenomenon, as well as to see the possibilities of their application.

This publication offers the definition of the basic properties cryptocurrencies, their development with an emphasis on bitcoin, as well as its role in the money market. It also shows that the fact that the bitcoin users are directly guided by their confidence, which is the main reason for its success, since it offered the system that guarantees the reliability of transactions and the possibility of their implementation in the short term.

Kome odgovara nagli rast eura?

Posted on by Ana Nives Radovic

Jak euro od početka ove godine sve više zabrinjava evropske preduzetnike, dok upozorenja Evropskoj centralnoj banci stižu sa brojnih adresa. Kurs od oko 1,37 američkih dolara mnogi privredni subjekti ocjenjuju izuzetno štetnim i rizičnim ukoliko se bude zadržao još neko vrijeme.

rast eura perperzonaOvakvo stanje, međutim, podupiru oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u sedamnaestočlanoj eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, njemački u prosjeku 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, koji je pratila relativno niska inflacija. Takođe, prije izbijanja krize rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. U slučaju jakih zemalja sa nižom stopom rasta politika ECB u velikoj mjeri uslovila je da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je bilo prostora za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Odnos ECB prema pojedinačnim korisnicama zajedničke evropske valute jedan je od ključnih argumenata za napuštanje eura čijih zagovornika je u posljednje vrijeme sve više. Iako je povratak na nacionalne valute danas gotovo neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada neće razmišljati u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, ideja o napuštanju eura mogla bi poslužiti kao signal centralnoj evropskoj finansijskoj instituciji da promijeni pristup prema sadašnjim problemima.

Dok Francuska i Njemačka kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko euroobveznica i bankarske unije, kao da su to dva ključna pitanja od kojih zavisi održivost evropskih finansija, problem različitih ciljeva na čijem ujednačavanju ECB kao da ni ne insistira ostaje daleko po strani. Veću korist od kompromisa sadašnjih neistomišljenika, dviju vodećih članica EU sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice.

Međutim, dok se zalažu za štednju u drugim zemljama, Njemačka i Francuska ključne su protivnice značajnijeg obaranja cijena i smanjenja plata u mjeri u kojoj bi ono prouzrokovalo socijalne tenzije među njihovim građanima, no ove mjere koriste kao sasvim opravdane kada treba rješavati probleme onih članica čija inflacija već jeste gotovo na minimumu i gdje su plate niže nego prije izbijanja krize.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok sa druge strane izgleda da ideje koje stižu iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

Ipak, rast eura prema dolaru, makar formalno potvrđuje ispravnost monetarne politike ECB, čije kamatne stope su, iako niske, i dalje više nego u SAD, dok je inflacija među najnižima u svijetu. Čak i minimalne razlike u ovim parametrima mogu doprinijeti generisanju značajnih sredstava kada se ona pozajmljuju u dolarima ili koja dolaze od investitora čiji kapital dalje cirkuliše kroz evropske banke. Ovakvim subjektima rast eura najviše odgovara, dok sa druge strane ekonomski najjače članice imaju korist od niskih uvoznih cijena, zanemarujući to što troškovi pri izvozu najčešće premašuju ove koristi, jer se njihovi negativni efekti uglavnom prelivaju na periferne zemlje. Ovo je i razlog zbog kojeg, za razliku od SAD, u EU postoji izuzetno mala vjerovatnoća da bi se mogla uvesti nulta kamatna stopa.

Osim toga, bez obzira na heterogenost ekonomskih stanja zemalja članica i njihovu pojedinačnu ili ukupnu zaduženost, eurozona sama uopšte nema dug. Sa druge strane, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice, no to je karta na koju bi ECB mogla igrati tek na samom kraju, a kraj ovakvog vođenja monetarne politike mogao bi uslijediti tek onda kada Njemačka i Francuska u potpunosti odbiju usaglašavanje oko dva ključna pitanja, za šta postoji još manja vjerovatnoća, dok god nezaposlenost i deflacija u zemljama na jugu Evrope prolongiraju neizvjesnost i njihovu vodeću ulogu. A do tada javni dug već sada najzaduženijih zemalja mogao bi se povećati do njihove krajnje neodrživosti.

Zašto EU odbija da štampa novac?

Posted on by Ana Nives Radovic

Iako su 2013. godinu obilježili relativno uspješni pokušaji jednog broja zemalja članica EU da izađu iz recesije, finansijski podaci na ukupnom evropskom nivou su i dalje alarmantni. Ekonomiski ciklusi – rast, stagnacija i recesija više se ne smjenjuju onom dinamikom koja je do prije nekoliko decenija omogućavala uravnoteženost globalnog tržišta, pri čemu padovi više ne služe samo kao signali da je nešto u načinu upravljanja finansijama potrebno mijenjati, već takva stanja postaju ona kojima se dugoročno treba prilagoditi.

perper-zona stampanje euraKada se razmatraju mogućnosti za brzo, vještačko povećanje likvidnosti prva mjera koja asocira na to je doštampavanje novca. Ovaj mehanizam se već duže vrijeme koristi u najmoćnijim svjetskim ekonomijama u trenucima kada se želi stimulisati izvoz, zbog čega dio stručne javnosti ne prestaje da zagovara da se isto uradi i sa eurom. Ovo pitanje još jedno je u nizu onih koja potvrđuju postojanje nesuglasica između evropskih i finansijskih institucija država članica, a u stanju u kojem se odluka o ovom pitanju ni ne planira usvojiti rastu samo troškovi za ublažavanje posljedica recesije. No zašto se ECB na odluči na isti onaj korak za kojim posežu mnogi drugi sistemi uglavnom se objašnjava kratkoročnim pozitivnim efektima ovakvog poteza.

Načelno se, u državama članicama EU pokušava uspostaviti sistem koji bi omogućio investitorima, koji su ključni pokretači ekonomskog rasta da obavljaju poslove u ambijentu u kojem se vladavina prava, sigurnost i transparentnost ne dovode u pitanje. Drugim riječima, načela kojima se pokušava poboljšati evropski ekonomski ambijent skoncentrisana su u sferi političko-pravnih pitanja, uz vidno odsustvo intenzivnog rješavanja ekonomskih problema ekonomskim mjerama. Ključni razlog izostanka ovakvih intervencija u ekonomskoj i finansijskoj politici EU jesu evropski ugovori kojima je definisan Evropski monetarni sistem, a prema kojima ECB nema nadležnosti ove vrste.

Promjena ovakve prakse nesumnjivo bi zahtijevala i izmjene u ključnim dokumentima kojima se uređuje ova oblast, čemu se, najviše od svih protive zemlje sa najvećim kreditnim rejtingom u eurozoni – Njemačka i Finska, čijem rastu je dodatno doprinijelo raspolaganje jakom valutom, koja bi, ukoliko bi doštampavanjem novca gubila vrijednost, uticala na smanjenje vrijednosti rezervi, ali i na kupovnu moć u odnosu na spoljno-trgovinske partnere. Sa druge strane, ograničenost u mogućnostima vođenja monetarne politike razlog je zbog kojih se kreditni rejting drugih zemalja eurozone posljednjih godina znatno snizio, jer nije bilo mogučnosti za stimulisanje tražnje i mehanizama za privlačenje investicija.

Jedinstvena evropska valuta u stvari je ključna konstanta u jednačini čiji rezultat predstavlja kretanje pojedinačnih ekonomija država članica – tamo gdje se ona množi sa pozitivnim podacima o rastu, ukupan rezultat je pozitivan, dok se kod onih zemalja koje se bore sa budžetskim deficitom i minusima odražava na negativan rezultat. Ukratko, euro je valuta koja u uslovima smanjenog dotoka novca spolja novo bogaćenje omogućava samo onim zemljama koje nijesu zapale u teške finansijske probleme, a kako najbogatije članice dominatno utiču na donošenje konačnih odluka, sve dok se ne pronađe alternativno rješenje, poput mogućeg scenarija „dva eura“ – južnog i sjevernog, monetarna politika neće biti podrška ekonomskog rasta zemalja na jugu EU. Slične za-i-protiv nesuglasice, uz podršku, odnosno protivljenje istih zemalja vidljive su i na primjeru euroobveznica.

U konačnici, sve ono što bi doprinijelo kratkoročnom rastu dužničkom krizom najpogođenijih zemalja smatra se da bi dugoročno moglo naštetiti onima koje su pronašle način da zaštite svoj finansijski sektor. Ipak, ono u čemu bi se zaista ogledali negativni efekti doštampavanja eura jeste očekivana visoka stopa inflacije koja bi bila uzrok sasvim nove vrste problema. Na pitanje zašto ovu posljedicu zemje zagovornice postojeće monetarne politike ne stavljaju u prvi plan kada navode argumente za protivljenje štampanju novog novca teško je odgovoriti tako da odgovor sadrži i logiku i ne bude u suprotnosti sa evropskim principima. A principi i načela iz ugovora se, kako se na ovom primjeru najbolje vidi, poštuju samo onda kada je potrebno zaštititi one koji su najmanje ugroženi.

Šteti li nam jačanje eura

Posted on by Ana Nives Radovic

U vremenu krize, povećanja nezaposlenosti i pada standarda veliki broj građana nastoji da dodatnu zaradu ostvari na tržištu valutama. Iako popularno i u regionu, Forex tržište aktuelno je u Crnoj Gori zbog same činjenice da učesnici već posjeduju jednu od valuta kojom se najviše trguje i nijesu opterećeni početničkom kursnom razlikom da b napravili prvi korak. Politička i ekonomska kretanja u svijetu, društveni nemiri i prirodne katastrofe jasan su signal da će doći do prelivanja snaga na određenu stranu, no u posljednje vrijeme sve češće se govorilo o valutnom ratu, te kako su zemlje koje koriste euro pogođene ovakvom odlukom centralne banke.

25-02-perperzona-euroSastanci međunarodnih zvaničnika na visokom nivou donose sve manje rješenja za veliki broj gorućih problema kada je monetarna politika u pitanju, ali i sve više povoda da se brojna od njih ponovo prošire na ostatak, za debatu uvijek raspoložene javnosti. Prilikom razmatranja pitanja valutnog rata u primarnom fokusu uvijek je euro, zajednička valuta koja je za kratko vrijeme postala sve prisutniji denominator u svjetskoj trgovini, ali i uslovila da međusobni odnos drugih valuta ne zavisi isključivo od političko-ekonomskih faktora i odnosa zemalja koje ih koriste.

Međutim, iako značajan na globalnom planu, euro karakterišu brojni nedostaci unutar sistema nadzora i kontrole. Sa svakim novim isplivavanjem posljedica krize pokrenu se i rasprave o kreiranju mehanizma za superviziju bankarskog sektora. Uvođenje eura opredijelila su dva ključna razloga – namjera da se krene u rješavanje problema međunarodnog monetarnog poretka i potreba da se odgovori na tenzije koje su se stvorile kada se u Njemačkoj pojavio suficit u trgovinskom bilansu. Prva namjera sprovođena je razbijanjem zlatno-dolarskog standarda koji je ustanovljen Bretonvudskim sporazumom. Evropske monetarne integracije započete su krajem šezdesetih godina prošlog vijeka kao odgovor na rastući dolar, koji je potom, kasnih sedamdesetih godina, kada je američka monetarna politika bila izložena velikim političkim pritiscima počeo naglo da slabi.

Pritisak za evropsko rješenje globalnog problema vršio se u različitim okolnostima. Kada je dolar ponovo jačao sredinom osamdesetih godina dok je američka prerađivačka industrija bila ugrožena i kada se ukazala prilika za protekcionistički odnos prema valuti, ministri finansija vodećih industrijskih zemalja postigli su sporazum o ograničavanju kursnih previranja i zadržavanju valutnih kretanja u predviđenim zonama. U praksi, međutim, ovi planovi nijesu mogli biti jednostavno realizovani. U periodu važenja fiksiranih kurseva i u kontrolisanim tržištima kapitala čak i relativnomalideficiti nijesu mogli biti finansirani, jer bi odmah proizvodili pritiske na tržište valutama.

Splet okolnosti u Evropi je sada sasvim drugačiji, jer su nekadašnji disbalansi koji su se javali prilikom francusko-njemačke trgovine sada poništeni zbog nepostojanja valutne razlike. Istovremeno, nastojanje ECB da samo zato što ne želi da doštampava novac vještački drži visoku vrijednost eura šteti izvozu proizvoda iz svih zemalja koje koriste euro, te posebno pogađa korisnike kredita i štediše kojima su u ugovorima sa bankama naznačeni dolari ili švajcarski franci. Crna Gora je sa prihvatanjem eura preuzela i sve prednosti, ali i sva ograničenja jednog složenog sistema, prvenstveno uz nedostatak mogućeg podsticanja izvoza na druga tržišta, naročito ona koja imaju sopstvenu valutu.

Bez obzira na nivo uloženih napora za očuvanje stabilne ekonomske politike, bez značajnog povećanja izvoza stanje unutar sistema se ne mijenja. Izvoznici, ionako opterećeni visokim cijenama proizvodnje, primorani su da snize cijenu proizvoda kako bi na drugim tržištima bili konkurentni. Ovaj mehanizam jeste jednostavniji, ali i štetniji po domaću privredu, a koja se u sadašnjim uslovima nameće kao jedino moguće rješenje. Napuštanje eura u ovoj fazi bilo bi i kasno i bez efekta, međutim kao dodatni zahtjev za očuvanje ekonomije nameće se prilagođavanje brojnim spoljnim političko-ekonomskim trendovima koji u stvari definišu sudbinu svih zemalja korisnica eura.

U skorijoj budućnosti svakako je moguće očekivati dalji rast eura u odnosu na američki dolar i švajcarski franak, što našu zemlju za tržišta izvan eurozone čini još skupljom i manje primamljivom destinacijom za investiranje. Ovakva kretanja, zvala se valutnim ratovima ili pariranju rastućim tržištima ipak su, međutim, ono što će, bez obzira na sve unutrašnje napore najviše uticati na stanje u domaćoj ekonomiji.

Statisti za Eurogedon

Posted on by Ana Nives Radovic

Deceniju upotrebe jedinstvene valute eura obilježila su turbulentna kretanja na svjetskoj ekonomskoj sceni, a talasi krize su, jedan za drugim, istakli sve manjkavosti finansijskih reformi sprovedenih početkom novog milenijuma. Njihovi su efekti najviše pogodili one privredne grane čije, za razliku od naftne industrije, cijene proizvoda tonu. Kao razlog navodi se sve veći broj inovacija u osnovnoj djelatnosti i povećana konkurentnost, a nastave li i cijene proizvodnih resursa da se kreću već ustaljenom silaznom putanjom, najbliži kolapsu biće oni ekonomski sistemi čija se privreda oslanja na industriju metala i rudarstvo.

Imajući u vidu da je današnja Evropska unija u stvari višedecenijskim procesom transformisana tvorevina nekadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uticaj na njenu održivost je u ovom slučaju neupitan. Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme harmonizacije procesa ovog heterogenog sistema i kreiranja institucionalnog okvira koji se blago distancirao od proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom. Takođe, umjesto dotadašnjim strogo privrednim aktivnostima, EU se sve više okretala političkim principima.

Preusmjeravanje fokusa sa centralne djelatnosti na širi spektar oblasti, koje su transformacijom iz Zajednice u Uniju postale predmet regulacije evropskih institucija, uslovilo je da ova međunarodna tvorevina sve više postaje čisto politički subjekt. Kako politizacija, čak i na najvišem nivou, određeni subjekt postepeno lišava mogućnosti za slobodna djelovanja, tako se i ovaj međunarodni, a nikada do kraja ujedinjeni subjekt pretvorio u pukog kreatora propisa, regulativa i smjernica koji na sopstvenom primjeru ne pokazuje da se njihovom primjenom dolazi do najboljih rezultata. Nasuprot tome, EU upada u zamke sopstvenih tvorevina.

Očuvanje eura vremenom postaje sve više nalik na nekadašnji veliki holivudski hit Armagedon. Opasnost po sistem je uočena i, sa manjom ili većom preciznošću, locirana. Ipak, dok iz dana u dan novi događaji izmiču kontroli, rješenja za izbjegavanje opasnosti nema na vidiku. Eurogedon, naziv koji ostatak svijeta već uveliko koristi da opiše stanje u EU, u najvećoj mjeri je objašnjenje da dodatne opasnosti dolaze spolja – zemlje članice EU neprekidno se suočavaju sa snižavanjem kreditnog rejtinga što rade upravo američke bonitetne agencije. Situaciju dodatno pogoršava neusaglašenost centara vlasti unutar Unije, koja se u ovom trenutku može pravdati činjenicom da bi različite preduzete mjere ostavile nejednake posljedice na zemlje članice pojedinačno.

Kao dokaz služi i činjenica da su, neposredno nakon usvajanja eura, stope rasta zemalja eurozone počele sve više da se razlikuju, a vremenom i da postaju sve veća uporišta rizika. Premija takvog rizika postepeno je opadala sve do potpunog nestajanja, ostavljajući trajne posljedice na bankarski sektor, investicione fondove i osiguravajuće kompanije.

Jedini izlaz ogledao se u zaduživanju, po sve višim stopama u trenucima kada nagomilavanje duga sve više šteti cjelokupnoj ekonomiji. Da situacija bude komplikovanija, zaduživanje se odvija pod sve nepovoljnijim uslovima zbog pada kreditnog rejtinga. Zbog toga, čak i uz potpunu harmonizaciju odnosa u eurozoni, unutrašnji faktori u EU nijesu dovoljni.

Domino-efekat u ovoj sferi je očekivan, s obzirom na to da ne postoje izolovani finansijski sistemi. Inostrane banke, osiguravajuća društva i fondovi već su, sami po sebi,  nosioci rizika na domaćem tržištu u onoj mjeri u kojoj su njihove matične zemlje pogođene nestabilnošću u navedenim oblastima. Međutim, na crnogorski finansijski sistem dodatno utiče specifičnost Centralne banke i njena limitiranost u vođenju monetarne politike, koja je ključni instrument djelovanja u kriznim situacijama.

Kada se imaju u vidu trenutne okolnosti, o valutnoj problematici raspravljaće se tek onda kada Crna Gora bude u onoj fazi integracija koja bude zahtijevala reviziju načina uvođenja eura i ispunjavanje svih kriterijuma, čija kompleksnost već godinama od učlanjenja u eurozonu distancira određeni broj zemalja EU iz posljednjih dvaju talasa proširenja. Crna Gora će, u međuvremenu, nastojati da zadovolji sve nametnute kriterijume i izbori se za precijenjenu ulogu statiste, propuštajući glavnu ulogu u nekom mirnijem žanru.

Pobjeda 24. IX 2012.

Kriza, drugo poluvrijeme

Posted on by Ana Nives Radovic

Nagli porast nestabilnosti svjetskih ekonomskih tokova jednako je pogodio čitavu Evropu, ali su nakon završetka jednog i pojave novog kriznog talasa njihovi efekti na pojedinačne zemlje bili različiti. Kada bi se kao osnovni parametar za određivanje nivoa uticaja krize uzela isključivo veličina ekonomskih sistema, onda bi po pravilu njome najviše bile pogođene najveće zemlje, dok bi pad kupovne moći na globalnom nivou dodatno ugrozio one sa velikim učešćem izvoza u BDP-u.

perperzona stop crisisNo, kako ovakva kretanja određuje i niz drugih činilaca, logika reda veličina izostaje. Na ukupna kretanja utiču i faktori koji se u početku zanemaruju, a naknadno se nameću kao imperativ. Iako se najčešće ukazuje na neophodnost fiskalne discipline, na prvom mjestu riječ je o disciplini u njenom izvornom značenju.

Povezanost ekonomije i sporta ogleda se u velikom broju jednakih principa. I u jednoj i u drugoj oblasti bitan je plan igre, takmičarski duh, težnja ka većem i boljem, koji pri nedostatku discipline gube na značaju. Kako je kriza prvo pogodila bankarski sektor, uslijedili su pokušaji uspostavljanja mjera koje su u stvari izmicale kontroli. Rješenje problema se, međutim, nalazilo u sprovođenju temeljnih reformi, ali za njih više nije bilo pogodnog trenutka. Dug se nagomilavao, a dovođen je u pitanje i opstanak eura. Sa zemalja eurozone efekti krize odrazili su se na sve zemlje koje su sa njima ekonomski i finansijski povezane, na neke kroz smanjenje robne razmjene i sve manje prihvatljive uslove saradnje, a na Crnu Goru kroz direktni uticaj na monetarni sistem i pad investicija.

Postojeće stanje samo je potvrda da 2009. godina nije donijela završetak krize, već samo manje lošu fazu cikličnih ekonomskih tokova. Tačnije, ta godina bila je poput poluvremena sa neizvjesnim razvojem događaja u narednom dijelu. Za jedan dio zemalja Evropske unije, oporavak od krize koji je uslijedio bio je vrijeme da se sumiraju njeni negativni efekti, detaljno poradi na ispravljanju grešaka i obezbijedi da se one ne ponavljaju u sličnim okolnostima u budućnosti. Za druge je izlazak iz krize bio praćen padom tenzija u finansijskom sektoru i smanjenjem upozorenja na neophodnost štednje, uprkos činjenici da je dinamika oporavka bila znatno sporija od rasta entuzijazma.

Disciplina ili postoji u svijesti jednog društva ili se uvodi u formi načela i propisa; kod jednih je konstanta, a kod drugih sredstvo za ispravljanje grešaka. Nije bila rijetkost da, na primjer, njemačka ekipa postigne pobjedonosne poene u posljednjim minutima igre, niti da crnogorski takmičarski duh splasne nakon trijumfa u prvom poluvremenu. Trenutni uzleti za jedne timove samo su podstrek za ulaganje daljih napora, dok kod drugih stvaraju privid da situaciju drže pod kontrolom.

Odgovor na pitanje na koji način najkompleksiji sistemi najuspješnije odolijevaju krizi nalazi se u planskom i opreznom postupanju. Propust onih koji sada osjećaju posljedice drugog talasa krize bilo je znemarivanje činjenice da je stabilizacija finansijskog sistema privremena, kao i da preduzimanje mjera u početnoj fazi oporavka može imati samo kratkoročne efekte. Neke zemlje su, poput naše, međutim, odlučne u namjeri o povratku stabilnim tokovima, praveći poteze veoma ishitreno, sa već oskrnavljenim budžetima, samo produbljivale problem.

Uslijedila su nova zaduživanja za otplate starih dugova, a zatim i pogrešna procjena vremena potrebnog da kretanja kapitala budu vraćena na staze kojima su se odvijala prije krize, nakon koje nije ni bilo realno očekivati nagli priliv investicija, iako je jedino on mogao ubrzati ekonomski oporavak najugroženijih zemalja. Kada su uočene greške, radilo se na restrukturiranju duga i nametale su se nove, stroge mjere štednje, iako je u stvari neophodan bio novi stimulans. Povećavali su se ili uvodili novi porezi, smanjivale beneficije u javnom sektoru, sprovođene su akcije koje su samo produbljivale probleme.

Borba sa krizom će po mnogim procjenama trajati još najmanje godinu i po, a činioci u formuli za ublažavanje njenih posljedica su vrijeme, kojeg je sve manje i sposobnosti da se brzo i odlučno reaguje. U crnogorskom sportu ova formula odnedavno daje rezultate u posljednjim sekundama. Čeka se da je primijeni i Vlada.