Tag: ekonomski rast

Pogled na istok

Posted on by Ana Nives Radovic

Prognoze rasta crnogorske ekonomije koje su nedavno dali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka bile su obeshrabrujuće i suviše pesimistične u odnosu na ono što je prošle sedmice viđeno u VladinIm projekcijama. Razlog se, osim u činjenici da se djelimično razlikuju svi obuhvaćeni parametri koji dovode do ovakve računice, nalaze istovremeno i u posmatranju, kod jednih najgoreg, a kod drugih najboljeg mogućeg scenarija, pa se ostvarivim može najčešće smatrati presjek ukupnih pokazatelja.

zmaj perperzonaOno što u vezi sa daljim ekonomskim procesima svakako najviše zabrinjava jeste pad privrednih aktivnosti i očekivanja da priliva kapitala sa inostranih tržišta neće biti u većoj mjeri zbog stanja u kojem se sada nalazi globalna ekonomija. Vječita konkurentnost evropskog i američkog tržišta, aktuelna previranja eura i dolara, programi stimulansa i sve ono što u posljednje vrijeme uviđamo kao pokušaj borbe protiv krize, pa još kao zemlje u procesu euroatlantskih integracija, uslovljavaju da sliku svjetske ekonomije stičemo na osnovu pokazatelja koji objavljuju Evropska centralna banka i Federalne rezerve. Nakon izbijanja svjetske ekonomske krize svaki dalji potez kojim su finansijske vlasti zapadnih zemalja pokušavale da sprovedu mjere štednje tumačen je kao signal da na sličan način treba štititi i domaću ekonomiju.

Iako ovakve mjere nijesu bile imperativ, niti obavezujuće za buduće članice EU, ekonomski okvir i prihvatanje zapadnog modela funkcionisanja uslovio je da ih se slabije razvijene zemlje pridržavaju. Vladina procjena da bi u narednom trogodišnjem periodu rast stranih direktnih investicija mogao dostići iznos od 11,5 odsto bruto domaćeg proizvoda široj javnosti nije djelovao ohrabrujuće. Sa iskustvom investiranja baziranog na zapadnom modelu koji je stvorio pogodan ambijent za ekspanziju sektora sa nekretninama, potpomognut bankarskim sektorom koji je omogućio prezaduženost, povjerenje u priliv stranog kapitala je drastično u padu. Međutim, kada se danas govori o investicijama fokus je na istočnim tržitima, koja su zahvaljujući primjeni ekonomskog modela koji se znatno razlikovao od američkog i evropskog uspjela da prevaziđu i najveće udare krize. Ovo znači da je u domaćoj ekonomskoj svijesti potrebno izmijeniti ne samo percepciju odnosa najuticajnijih igrača na svjetskom tržištu, već i način mišljenja, prioritete i jasnu granicu između onoga šta su sredstva, a šta ciljevi ekonomske politike.

Nagli rast kineske ekonomije omogućen je infrastrukturom u koju je ova ogromna zemlja decenijama unazad ulagala, ne štedeći državne resurse. Predispozicije za brzi transport robe iz svih krajeva svijeta stvorene su zahvaljujući aerodromima i lukama po najvišim svjetskim standardima, brzim prugama, a prije svega auto-putevima koji omogućavaju promet sirovina, polugotovih i gotovih proizvoda do i od industrijskih zona. U kineskim fabrikama danas se pravi baš sve – od potrošne plastične ambalaže do Appleovih uređaja, a razlog za to nije isključivo u jeftinoj radnoj snazi, već i u nesmetanosti prilikom transporta koja ga čini manje skupim. Osim infrastrukture, preduslov za nesmetano obavljanje privrednih djelatnosti je održiv energetski sistem, što u većini azijskih zemalja koje su se oduprle krizi predstavlja jedan od najznačajnijih faktora rasta. Uz adekvatan sistem energetske efikasnosti ostvaruju se niži proizvodni troškovi zahvaljujući kojima je roba porijekla iz zemalja u kojima se o tome vodilo računa cjenovno konkurentnija na stranim tržištima.

Ukoliko se sve navedeno u čemu azijske zemlje posluže kao pozitivan primjer primijeni na Crnu Goru kojoj je, kao maloj ekonomiji izvoz prijeko potreban, uočljivo je da zbog visoke cijene električne energije i nedostatka putne infrastrukture nije jednostavno govoriti o razvoju potencijala, naročito sjevernog dijela zemlje koji ima najveći stepen neiskorišćenih prirodnih i ljudskih resursa. Pri činjenici da klimatski preduslovi omogućavaju mnogo jednostavniju izgradnju, kako energetskih postrojenja, tako i putne infrastrukture u odnosu na ogroman broj zemalja u kojima je ovo uspješno realizovano, jasno je da za ostvarivanje ovakvih planova nedostaje jedino novac, ali ne i to kako upravo ovakvi projekti nikada nijesu bili prioritet. Činjenica jeste da su ovakvi poslovi skupi, ali poučeni iskustvom Dalekog istoka, kao i neodrživošću zapadne ekonomije možda kao društvo konačno shvatimo njihovu važnost – da ekonomskog rasta nema bez ovako bitnih preduslova, ali i da je novac za njihovo ostvarivanje moguće dobiti jedino iz onih izvora gdje će se, zahvaljujući iskustvu, prepoznati i naš potencijal za rast.

Kapkejkonomija

Posted on by Ana Nives Radovic

Bezuspješna potraga za rješenjima za izlazak iz ekonomske krize obeshrabruje i šalje signal da je postojeći finansijski sistem postao neodrživ. Signali oporavka, međutim, neprestano dolaze iz različitih prognoza i izvještaja, toliko učestalo da javnost postaje ravnodušna jer praksa pokazuje da brojke, naročito one iza kojih je oznaka za procenat, sve manje znače.

kapkejkonomijaProtekle sedmice Federalne rezerve najavile su ukidanje mjera ekonomskog stimulansa prije predviđenog roka neposredno nakon što je u Senatu objavljeno da se Sjedinjene Američke Države ekonomski oporavljaju, a što je argumentovano malim, ali ipak pozitivnim pokazateljima rasta. Koliko same brojke, naročito one koje su statistički podatak ili su računate na ukupnom planu i ne uzimaju veći broj parametara u izračunavanju nijesu nužno odraz stvarnog stanja, pokazuje i jedan od možda najdrastičnijih primjera u američkoj, ali i svjetskoj ekonomiji kada je u vrijeme Drugog svjetskog rata godišnja stopa rasta u SAD iznosila rekordnih dvanaest odsto na godišnjem nivou, dok je većina građana te zemlje preživljavala uz pomoć bonova za hranu, jer su prodavnice bile potpuno prazne.

U domaćoj ekonomiji procenti su godinama unazad bili omiljeno sredstvo ulivanja nade, a koliko se njima može manipulisati možemo vidjeti na jednostavnom primjeru rasta prosječne zarade. Na primjer, kada bi u jednoj zemlji prosječna zarada na godišnjem nivou bila uvećana sa 2.000 na 2.200 eura mogli bismo reći da je došlo do povećanja od deset odsto, dok bi se u drugoj zemlji zarade sa 400 povećale na 500 eura, što predstavlja rast od 25 odsto. Iako se zarada u prvoj zemlji povećala za dvostruko veći iznos i rezultirala skoro četiri i po puta većom sumom, druga zemlja svakako ima dva i po puta veću stopu rasta – u većini prilika dovoljan činilac da se svrsta u najbrže rastuće tržište u referentnoj grupi. No, sve ovo nijesu trikovi izmišljeni za vrijeme ni neporedno pred nastanak ekonomske krize, postoje gotovo jednako dugo koliko i mjerenje bruto društvenog proizvoda, inflacije, kamata, kao i svih drugih računanja koja se, kada je riječ o finansijama, udaljavaju od najprostije matematike.

U suprotnom, imali bismo takav finansijski sistem u kojem bi se novac mogao zamijeniti bilo čim, jer novac nije bogatstvo, već samo praktično sredstvo za računanje vrijednosti robe i promjene te vrijednosti tokom vremena. Praktično, jer da je riječ o bilo kojoj potrošnoj robi, ona bi zahtijevala prostor za skladištenje, vremenom bi se kvarila i ne bi se svrstavala u jedinstven mjerni sistem. No, ovo svakako znači da je moguće biti bogat u svijetu u kojem hipotetički ne postoji novac, u slučajevima kada bilo šta – stan, automobil, putovanja ili liječenje možete finansirati trampom, a istovremeno i da novac ne znači ništa u uslovima kada su prodavnice prazne ili zatvorene, kako je, na primjer, bilo tokom hiperinflacije na početku devedesetih kada bez obzira na ušteđevinu kojom ste mogli da raspolažete nijeste imli na šta da je trošite.

Ovakvo suočavanje sa realnošću u vremenu velikih promjena na globalnom nivou otvorilo je prostor za jedan novi ekonomski pristup nazvan kapkejkonomija. Naziv je dobio po kapkejku (cupcake) – poslastici sličnoj mafinima, koja se bez obzira na odjednom napravljenu količinu uvijek može izdijeliti na vidljivo izdefinisane cjeline, pritom tako dekorisane i primamljive da ukazuju na hedonističku crtu ovog pristupa. Kapkejkonomisti poručuju da se zaboravi na novac, kao pojam i uživa u onome što zaista predstavlja trenutno bogatstvo, a što su stvorili ljudski um i ruke.

U sadašnjim ekonomskim okvirima BDP je ono što se proizvede u određenom zatvorenom prostoru, koji se u ovom slučaju održava tokom određenog vremena, koji je obično kalendarska godina. Da se, na primjer, umjesto o novcu radi o kapkejku svako bi se trudio da proizvede dovoljno, a opet ne više od onoga što može da konzumira, čime se i ukazuje na neutemeljenost potrebe za stalnim rastom. Uostalom, zamislite grupu ljudi koja je u mogućnosti da na kraju svakog vremenskog perioda konzumira sve veću količinu ove poslastice i onima koji je imaju dovoljno, a ne previše šalje poruku da bi bilo bolje da rade na povećanju težine ili količine šećera u krvi. Ovo je besmisleno, jer ukoliko ne povećavate broj gostiju koje pozivate na kapkejk nemate ni potrebu da ih pravite u većoj količini.

Isto je i sa BDP-om – njegov ukupni rast ili pad je mnogo manje značajan u poređenju sa BDP-om po glavi stanovnika, čiji je rast, iako potrebniji, u ekonomskim izvještajima i prognozama uvijek u drugom planu. No, dok ovaj, za sada neobičan, ali mnogo logičniji pristup ne bude prihvaćen, međunarodne finansijske institucije će i dalje licitirati procentima gledajući na ekonomiju jedne male zemlje iz svog ugla, koliko realno – već pokazuje vrijeme i to gdje su danas i kako su oni koji su neprestano konzumirali sve više kapkejka.

Čekajući novi talas

Posted on by Ana Nives Radovic

Univerzalna primjenjivost matematičkih principa pogodno je sredstvo za razumijevanje velikog broja fenomena i kada su društvene nauke u pitanju, ali i pokazatelj da većina pravila postoji samo u teoriji. Beskonačna djeljivost brojeva uvjerila bi vas da tanku papirnu foliju velikog formata možete presaviti bezbroj puta, no kada biste to pokušali vidjeli biste da deformisanje stranice nije moguće unedogled. Isto važi i kada su rastuće brojke u pitanju, a praktičan primjer najuočljiviji je na težnji ka trajnom ekonomskom rastu. Očekivanja da privreda neprestano raste nerealna su bez dodatnog impulsa, a posmatrajući tok istorije uviđa se da oni nijesu česti.

perperzona 2013 ideaRast bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika na globalnom nivou od početka drugog milenijuma do 1830. godine iznosio je u prosjeku svega 0.04 odsto godišnje, što znači da je tokom više od osam vjekova svjetska privreda stagnirala. Razlog za ovakvo stanje je nedovoljan nivo tehnološkog napretka zbog kojeg obim trgovine u kojoj su dominirali poljoprivredni i zanatski proizvodi nije mogao da se poveća. Do kraja 18. vijeka značajniji razvoj nauke događao se jedino u italijanskim gradovima-državama i carskoj Kini, nakon čega je trgovina dobila veći zamah. Od 19. vijeka centri razvoja nalazili su se u gradovima Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država, a stopa rasta uzdignuta je na 0,3 odsto na godišnjem nivou. 19. vijek karakterisale su visoka stopa nataliteta, koja je donosila novu snagu svjetskoj populaciji, ali i visoka stopa mortaliteta zbog loših uslova življenja, što je ovaj period čovječanstva činilo veoma teškim. Ovaj trend prekinut je dolaskom industrijske revolucije, najvećim nosiocem promjena tog vremena.

Ekonomska kriza započeta na jesen 2008. godine pokazala je da tehnološki razvoj savremenog svijeta nije dovoljan da bi omogućio stanje kontinuiranog rasta, zbog čega se na globalnom nivou ponovo uspostavlja period ekonomske stagnacije. Iako tehnološka dostignuća, koja danas koristimo djeluju kao nevjerovatan iskorak u odnosu na sve ono što je postojalo prije samo četvrtinu vijeka, uočava se da u drugim oblastima nauka nije napredovala ni približnom dinamikom. Svjetska privreda dobijala je impuls za razvoj pojavom svakog novog talasa inovacija. Prvi je činilo pokretanje prve parne mašine, parobroda i izgradnje željeznice. Drugi je došao zajedno sa korišćenjem električne energije i motora sa unutrašnjim sagorijevanjem, a upotpunjavali su ga izumi poput električnih uređaja, automobila, aviona i telefonskih centrala. Treći impuls došao je sa razvojem informaciono-komunikacionih tehnologija i inovacija koje su ga pratile, ali koje su sa svakim odlaskom korak dalje u ovoj sferi zapravo pokazivale da čovječanstvo čeka na novi podstrek, koji će donijeti novi talas razvoja.

Iako paradoksalno, svaki dalji razvoj u oblasti informacionih tehnologija, bez obzira na nivo inovacija, u stvari samo donosi profit jednoj industriji, ali ne uslovljava ukupan rast. Rezultati ni jedne revolucije nijesu trenutni, jer do primjene njihovog koncepta treba da protekne nekoliko decenija, čak i kada je očigledno da se trajanje cikličnih faza razvoja smanjuje. Džemjs Vat je parnu mašinu konstruisao 1769. godine, ali je ova inovacija počela uticati na privredu tek tridesetih godina 19. vijeka. Fabrike su osvjetljenje dobile tek početkom 20. vijeka, iako je električna sijalica konstruisana čitav vijek ranije. Zbog toga i uvođenje internet konekcije, koje je ostvareno 1969. godine, a sa masovnom primjenom počelo devedesetih godina i dalje ostvaruje progres samo u određenim segmentima, gdje prednjače informisanje i komunikacija, ali se ljudi još nijesu u potpunosti prilagodili njegovom funkcionisanju.

U vremenu ograničenih resursa i sve brojnije populacije svjetska ekonomija ponovo stagnira. Ipak, najveću prepreku razvoju čine birokratizovana društva koja razvoj nauke sagledavaju jednako kao i druge društvene procese, pokušavaju da ih institucionalizuju kroz prevaziđene administrativne okvire i, iz isključivo finansijskog interesa, djeluju u korist subjekata koji u svakoj sferi drže monopole. Sve veća dostupnost besplatnih sadržaja na internetu, međutim, ukazuje na to da će novac u dogledno vrijeme izgubiti svrhu i da će i najmoćnija društva doživjeti kolaps ukoliko ne prihvate činjenicu da ne postoji ništa vrednije od ideja i da je ljudski um najdragocjeniji resurs koji je besmisleno ograničavati formalnostima.

Liderstvo Kine kao cijena bezbjednosti

Posted on by Ana Nives Radovic
DAVOS – Prognoze svjetskih ekonomskih kretanja za 2013. godinu pesimistične su i bez izgleda da se u skorije vrijeme nađe rješenje za promjenu sadašnjih trendova. Već i sami nazivi panel diskusija nabrojanih u agendi ovogodišnjeg Svjetskog ekonomskog foruma nijesu najavljivali teme za rasprave u kojima bi se mogao očekivati optimizam.

perperzona 2013 china goldKada je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, pesimizam uslovljava činjenica da dolazi do suočavanja sa gubitkom moći nakon dvodecenijske apsolutne vladavine sa pozicije vodeće ekonomske sile koja je diktirala svjetske trendove. Sa druge strane, Kina koja je prethodnu deceniju iskoristila za pokušaj preuzimanja liderske pozicije takođe nije ohrabrena novim okolnostima, budući da se na kraju prošlog kvartala iz ekonomskih pokazatelja vidjelo da ova zemlja već duži niz godina nije bila u lošijoj situaciji i da se rast ne ostvaruje u skladu sa prethodno datim prognozama.

Prema pisanju američkog magazina Foreign Policy, ekonomski pokazatelji u SAD mogu se smatrati alarmantnim, ali ne i neočekivanim. Izbornu godinu je obilježila retorika reizabranog predsjednika Baraka Obame u pokušaju demantovanja stavova republikanaca da je politikom demokrata i reformi sprovedenih za vrijeme prvog mandata zemlja dovedena u još nepovoljniju situaciju. Međutim, ono što se na Svjetskom ekonomskom forumu moglo čuti od panelista iz SAD izlazi iz striktnih okvira i demokratske i republikanske ekonomske platforme i svodi se na kritiku ukupnog stanja. Kritiku je, međutim, najveći broj panelista izmjestio iz okvira traženja odgovornih za aktuelno stanje i pretvorio u priču o globalnom negativnom trendu koji, bez zajedničke saradnje i bez programa podrške međunarodnih finansijskih institucija, ni jedna zemlja neće moći prevazići sama.

Ono što u određenoj mjeri, kada je u pitanju sadržaj diskusija iznenađuje je gotovo prećutna saglasnost učesnika koji se nijesu koncentrisali na sučeljavanje stavova. Razlog za ovakav tok Foruma je i u činjenici da je svijet postao umoran od decenijskog ratovanja u zemljama kao što su Irak i Avganistan i da percepcija SAD u ostatku javnosti više ne ukazuje na moćnu ekonomiju koja generiše nove metode razvoja, već po svaku cijenu i uz velike finansijske gubitke nastoji da odigra ulogu svjetskog policajca. Ono što zvanični Vašington čini doživljava se kao nametanje jedne bezbjednosne politike od koje se očekuje da zemlje Evropske unije, pa čak i Kina imaju koristi, zbog čega bi i kritike izgledale suvišno.

Loša situacija u američkim javnim finansijama uslovila je, međutim, preispitivanjem unutar same zemlje ne samo da li će se bezbjednosna politika SAD poboljšati izdvajanjem četiri odsto bruto domaćeg proizvoda za vojsku, na čemu je i sam Romni insistirao tokom predsjedničke kampanje, već na koji način Evropskoj uniji uspijeva da održi stabilnost sa svega jedan odsto BDP-a namijenjenog za odbranu. Finansijski pokazatelji postali su signal da i demokratski i republikanski političari revidiraju održivost ukupnog sistema i naprave nove procjene ekonomskog koncepta bezbjednosne politike u skladu sa realnim kapacitetima. Svjetski ekonomski forum bio je prilika da se iznesu stavovi koje su učesnici već više puta iznijeli tokom javnih izlaganja, paneli su okončavani bez davanja konkretnih smjernica i neočekivanih zaključaka, ali je američku javnost podstakao na razmišljanje vrijedi li kontinuirano investirati milijarde dolara u ciljeve za čije postizanje je neophodna upotreba sile.

Rasprava o porezima je, uprkos brojnim nesuglasicama, ipak okončana, no slijedi veoma zahtjevna rasprava o potrošnji koja će se odnositi na sve izdatke vezane za Srednji istok i politiku sprečavanja širenja nuklearnog naoružanja. SAD na odbranu troši više nego što to čine sve druge zemlje svijeta zajedno, a u periodu od 1998. do 2011. godine izdaci za vojsku su udvostručeni. Prema podacima objavljenim u magazinu New Yorker, SAD godišnje troši sedam hiljada milijardi dolara na vojne operacije. U ovome su i sadržani odgovori na pitanja koja se tiču uspjeha Kine tokom posljednje decenije. Kina je, umjesto ekonomskog, računala na slabljenje političkog i vojnog uticaja SAD na svjetskoj sceni, zbog čega je ocijenila da će sva unutrašnja prilagođavanja politici ubrzanog rasta dati rezultate. Zbog toga i pokazatelji iz posljednjeg kvartala mogu djelovati samo kao potreba za revidiranje grešaka, međutim, izdaci za bezbjednosnu politiku SAD su ono što Kini samo otvara put ka ekonomskom liderstvu.

Na greškama Zapada se uči

Posted on by Ana Nives Radovic

Već duže vrijeme sa vrha evropskih, ali i domaćih institucija u javnost se plasiraju objašnjenja da su za krizu odgovorni građani koji su trošili sredstva izvan realnih mogućnosti. Logički prigovor na ovakve tvrdnje sadržao bi i pitanje ko je, kako i zašto građanima omogućio zaduživanje kod banaka pod uslovima za koje se u samom startu znalo da su neodrživi.

perper-zona 2013 greskaStanje u kakvom se sada nalazi finansijski sektor uslovljeno je činjenicom da su se sredinom prošle decenije, tokom investicionog buma, za podizanje kredita kao hipoteka zalagale nekretnine čija je tržišna vrijednost tada bila neuporedivo veća od sadašnje. Vrijednost placeva i nekretnina procjenjivani su na iracionalne iznose, no i takve aktivnosti takođe nijesu obavljali građani bez stručnih lica i, prije svega, saglasnosti nadležnih institucija. Sada kada se vodi borba za očuvanje poretka koji je već odavno u svom sutonu, pokušava se što nevidljivije krenuti u potragu za novim ekonomskim konceptom.

Iako su manje razvijena društva izloženija negativnim posljedicama kriza, određena pravila po kojima krize nastaju je jasnije definisati na najrazvijenijim i najsloženijim sistemima. Ona se doslovno ogledaju u modelima tradicionalnih finansijskih prevara, koje, kada izađu na vidjelo, rezultiraju smanjenjem investicionih aktivnosti i preseljavanjem kapitala u bezbjednije zone. Međutim, lideri razvijenih zemalja i guverneri centralnih banaka su nakon završetka jednog talasa krize nastojali da uvjere javnost da je najkritičniji period prošao, skrivajući činjenicu da najveći problemi u stvari tek dolaze. Optimističnim prognozama se takođe pokušava zakamuflirati pitanje smanjenja javnog duga i nemogućnosti da se bez novih, korjenitih promjena on otplaćuje na predviđen način.

Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupan dug vlada, domaćinstava i preduzeća zemalja članica OECD za tri decenije, odnosno od 1980. do 2010. godine uvećan je sa 160 odsto na 321 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko se u ove brojke uvrste iznos inflcije, kao i ondašnja i sadašnja vrijednost novca, vlade zemalja OECD povećale su svoj javni dug četiri, a domaćinstva čak šest puta. Srž problema je u kontinuiranom zaduživanju za finansiranje potrošnje, umjesto u investiranju u novu produktivnost, o čemu svjedoči i podatak da je na početku šezdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarivao dodatnih 59 centi BDP-a, dok je početkom ovog milenijuma jedan dolar donosio svega 18 centi, ne računajući inflaciju i vremenski koncept novca, koji bi, kada bi bili uzeti u obzir pokazali da je raskorak još veći.

Noviproblem zadaju i zastarjeli načini predviđanja sredstava za penzione fondove i zdravstvenu zaštitu, posebno zbog činjenice da je prosječna starost populacije gotovo udvostručena u odnosu na početak prošlog i ovog vijeka. Paralelno ovom trendu, naročito u SAD i Evropskoj uniji javlja se i eksponencijalni rast nezaposlenosti populacije u dobi od 20 do 30 godina, što uslovljava da mladi svojim radom ne mogu doprinijeti finansiranju korisnika budžetskih primanja. Prema prognozama Ujedinjenih nacija, broj radno sposobnog stanovništva biće u opadanju i do 2050. godine, a kao rezultat javiće se pad BDP-a i manja mogućnost otplate duga. Ako se ovome doda i niska stopa rasta produktivnosti, koja očekivano rezultira manjim ulaganjima u infrastrukturu i servisiranje građana, neminovno je da će kvalitet života, uprkos svim tehnološkim inovacijama iz godine u godinu biti u padu do sredine ovog vijeka. Istraživanja pokazuju da osim navedenog, dodatni problem predstavlja i rast javnog sektora, te da svako povećanje državne administracije za 10 odsto umanjuje ekonomski rast za 0,5 do jednog procenta. Prvi primjer za ovakav slijed događaja je sve birokratizovanija i sve zaduženija EU.

Sve navedeno jasan je signal da se kreiranje ekonomske politike, posebno malih sistema ne smije odvijati kopirajući kompleksne zapadne modele koji, iako su sredinom prošlog vijeka služili kao poželjni modeli rasta i razvoja, danas, razotkriveni u svojoj namjeri da vještački traju, predstavljaju najbolji primjer onoga u šta se zemlje sa neokončanim procesom tranzicije ne smiju pretvoriti. Onaj trenutak kada počnemo da tražimo modele razvoja izvan granica SAD i EU, a sredstva za podsticanje proizvodnje izvan njihovih fondova biće prekretnica ka novim integracijama u sisteme koji omogućavaju ekonomski rast.