Category: Perperzona (Pobjeda 2012-2014)

Rise to Battle: The Fight for Bitcoin’s Legacy

Posted on by Ana Nives Radovic

Bitcoin, a form of electronic money, has been gaining significant traction in recent years, garnering attention from economists and financial experts worldwide. What was initially dismissed by many as a novel and inconsequential phenomenon has now emerged as a disruptive force in the global financial landscape, with its value skyrocketing to unprecedented levels.

Created as open-source software by an individual or group operating under the pseudonym Satoshi Nakamoto in 2009, Bitcoin operates on a peer-to-peer network, enabling users to conduct transactions without the need for intermediaries, such as banks or financial institutions.

At the heart of Bitcoin’s appeal is its decentralized nature. Unlike traditional currencies that are issued and regulated by central banks, Bitcoin is not controlled by any single entity. Instead, it operates on a distributed network of users who collectively validate transactions and maintain the integrity of the system through a process known as mining. This decentralization, combined with the use of cryptographic techniques to secure transactions, makes Bitcoin highly secure and resistant to fraud and tampering.

Bitcoin’s transaction process is relatively simple. Users send payments to recipients’ addresses using private keys, which are known only to the sender. Each user has a file that serves as a digital wallet, containing pairs of keys, allowing for the secure management of their Bitcoin holdings. Transactions are verified by network nodes through complex mathematical algorithms, and once confirmed, they are added to a public ledger known as the blockchain, which acts as a transparent and immutable record of all transactions.

One of the key features of Bitcoin is its limited supply. The total number of Bitcoins that can ever exist is capped at 21 million, and this scarcity is one of the factors driving its value. As demand for Bitcoin has grown, particularly among investors seeking alternative assets and individuals looking for a decentralized form of currency, its price has soared to unprecedented levels. However, this price volatility has also been a subject of criticism and concern among economists and financial experts.

Economists have traditionally used the functions of money – medium of exchange, store of value, and unit of account – as criteria to assess the viability of a currency. It has also gained attention from institutional investors and hedge funds, who view it as a potential hedge against inflation and currency devaluation.

While Bitcoin does serve as a medium of exchange, allowing users to make online payments, it does not fully emulate the other functions of money. For example, its extreme price volatility makes it less reliable as a store of value and a unit of account. The recent rapid increase in the value of Bitcoin, for instance, does not result in deflation, as classical economics would suggest because its value is not based on a fixed supply or determined by central banks.

Furthermore, Bitcoin’s value is not backed by any physical asset or government guarantee, which has raised concerns about its stability and reliability as a form of currency. Its decentralized and unregulated nature has also been a subject of scrutiny, as it presents challenges in terms of consumer protection, the attempt to prevent money laundering, regulations, and taxation. These issues have led to debates and discussions among economists and policymakers about the potential risks and benefits of Bitcoin and other cryptocurrencies.

Despite the challenges and criticisms, Bitcoin has gained widespread acceptance as a form of currency in various online transactions, ranging from e-commerce to remittances. It has also been increasingly included in investment portfolios, with some institutional investors and hedge funds allocating a portion of their assets to Bitcoin as a hedge against inflation and currency devaluation.

In addition, the underlying technology of Bitcoin, known as the blockchain, has attracted significant attention for its potential applications in various industries beyond finance, such as supply chain management, digital identity verification, and decentralized governance.

The widespread acceptance of the idea of Bitcoin as an alternative form of payment has gained traction among populations worldwide burdened with debts and loan installments, especially during times when currency fluctuations work against their favor. While alternative payment methods have existed before, Bitcoin has captured public interest for entirely different reasons.

With a total current value of more than one billion dollars on the stock market, it has become a prominent topic of discussion in economic circles due to investigations into whether there are hidden intentions to disrupt the entire global financial and banking system. This has led to numerous reviews pointing out the potential dangers and risks associated with Bitcoin, highlighting the helplessness of existing systems in the face of this emerging phenomenon.

Decision-makers in the banking industry are increasingly realizing that their era of dominance in controlling the world’s money supply, often through actions that have caused global crises, is coming to an end. Consequently, there are growing public warnings about suspicious and risky forms of investment. Current trends and the orientation of a large number of market investors indicate a decline in trust in traditional currencies such as the euro and the dollar, accompanied by the announcement of a new, gradual redistribution of wealth driven by citizens’ mistrust of the financial and banking system.

What sets Bitcoin apart and fuels its growing trust among users is that its value is not influenced by the decisions of any central authority, be it political or economic. This revolutionary impact on financial flows is disrupting the traditional power dynamics of the financial elites that have been blamed for creating the financial crisis. The fear of Bitcoin and the highlighting of its potential destructiveness are merely the initial stages of what is anticipated to be a long and intense market battle. It is predicted that those who have caused the most damage to the existing financial system will emerge as losers in this battle, signaling that the time of Bitcoin is yet to come.

As Bitcoin gains traction as a disruptive force in the global financial landscape, economists and policymakers are grappling with the implications of this emerging phenomenon. The decentralized nature of Bitcoin, operating on a peer-to-peer network and not controlled by any single entity, challenges traditional notions of currency and finance. Its limited supply, capped at 21 million Bitcoins, and the use of cryptographic techniques for securing transactions make it highly secure and resistant to fraud. However, its extreme price volatility and lack of backing by physical assets or government guarantees raise concerns about its stability and reliability as a form of currency.

The increasing interest in Bitcoin is also driven by the underlying technology behind it, known as the blockchain. Blockchain has potential applications beyond finance, such as supply chain management, digital identity verification, and decentralized governance, leading to further exploration of its potential benefits and risks. As the global financial landscape continues to evolve, Bitcoin and other cryptocurrencies are poised to reshape the way we think about money and finance, challenging established systems and institutions.

Bitcoin’s acceptance as an alternative form of payment and its disruptive impact on the global financial landscape has gained widespread attention. While concerns and risks associated with Bitcoin exist, its decentralized nature, limited supply, and potential applications beyond finance make it an intriguing phenomenon that is reshaping the traditional notions of currency and finance. As the debate about the future of Bitcoin continues, it is evident that the time of Bitcoin is yet to come, and its impact on the global financial system is still unfolding.

Statisti za Eurogedon

Posted on by Ana Nives Radovic

Deceniju upotrebe jedinstvene valute eura obilježila su turbulentna kretanja na svjetskoj ekonomskoj sceni, a talasi krize su, jedan za drugim, istakli sve manjkavosti finansijskih reformi sprovedenih početkom novog milenijuma. Njihovi su efekti najviše pogodili one privredne grane čije, za razliku od naftne industrije, cijene proizvoda tonu. Kao razlog navodi se sve veći broj inovacija u osnovnoj djelatnosti i povećana konkurentnost, a nastave li i cijene proizvodnih resursa da se kreću već ustaljenom silaznom putanjom, najbliži kolapsu biće oni ekonomski sistemi čija se privreda oslanja na industriju metala i rudarstvo.

Imajući u vidu da je današnja Evropska unija u stvari višedecenijskim procesom transformisana tvorevina nekadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uticaj na njenu održivost je u ovom slučaju neupitan. Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme harmonizacije procesa ovog heterogenog sistema i kreiranja institucionalnog okvira koji se blago distancirao od proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom. Takođe, umjesto dotadašnjim strogo privrednim aktivnostima, EU se sve više okretala političkim principima.

Preusmjeravanje fokusa sa centralne djelatnosti na širi spektar oblasti, koje su transformacijom iz Zajednice u Uniju postale predmet regulacije evropskih institucija, uslovilo je da ova međunarodna tvorevina sve više postaje čisto politički subjekt. Kako politizacija, čak i na najvišem nivou, određeni subjekt postepeno lišava mogućnosti za slobodna djelovanja, tako se i ovaj međunarodni, a nikada do kraja ujedinjeni subjekt pretvorio u pukog kreatora propisa, regulativa i smjernica koji na sopstvenom primjeru ne pokazuje da se njihovom primjenom dolazi do najboljih rezultata. Nasuprot tome, EU upada u zamke sopstvenih tvorevina.

Očuvanje eura vremenom postaje sve više nalik na nekadašnji veliki holivudski hit Armagedon. Opasnost po sistem je uočena i, sa manjom ili većom preciznošću, locirana. Ipak, dok iz dana u dan novi događaji izmiču kontroli, rješenja za izbjegavanje opasnosti nema na vidiku. Eurogedon, naziv koji ostatak svijeta već uveliko koristi da opiše stanje u EU, u najvećoj mjeri je objašnjenje da dodatne opasnosti dolaze spolja – zemlje članice EU neprekidno se suočavaju sa snižavanjem kreditnog rejtinga što rade upravo američke bonitetne agencije. Situaciju dodatno pogoršava neusaglašenost centara vlasti unutar Unije, koja se u ovom trenutku može pravdati činjenicom da bi različite preduzete mjere ostavile nejednake posljedice na zemlje članice pojedinačno.

Kao dokaz služi i činjenica da su, neposredno nakon usvajanja eura, stope rasta zemalja eurozone počele sve više da se razlikuju, a vremenom i da postaju sve veća uporišta rizika. Premija takvog rizika postepeno je opadala sve do potpunog nestajanja, ostavljajući trajne posljedice na bankarski sektor, investicione fondove i osiguravajuće kompanije.

Jedini izlaz ogledao se u zaduživanju, po sve višim stopama u trenucima kada nagomilavanje duga sve više šteti cjelokupnoj ekonomiji. Da situacija bude komplikovanija, zaduživanje se odvija pod sve nepovoljnijim uslovima zbog pada kreditnog rejtinga. Zbog toga, čak i uz potpunu harmonizaciju odnosa u eurozoni, unutrašnji faktori u EU nijesu dovoljni.

Domino-efekat u ovoj sferi je očekivan, s obzirom na to da ne postoje izolovani finansijski sistemi. Inostrane banke, osiguravajuća društva i fondovi već su, sami po sebi,  nosioci rizika na domaćem tržištu u onoj mjeri u kojoj su njihove matične zemlje pogođene nestabilnošću u navedenim oblastima. Međutim, na crnogorski finansijski sistem dodatno utiče specifičnost Centralne banke i njena limitiranost u vođenju monetarne politike, koja je ključni instrument djelovanja u kriznim situacijama.

Kada se imaju u vidu trenutne okolnosti, o valutnoj problematici raspravljaće se tek onda kada Crna Gora bude u onoj fazi integracija koja bude zahtijevala reviziju načina uvođenja eura i ispunjavanje svih kriterijuma, čija kompleksnost već godinama od učlanjenja u eurozonu distancira određeni broj zemalja EU iz posljednjih dvaju talasa proširenja. Crna Gora će, u međuvremenu, nastojati da zadovolji sve nametnute kriterijume i izbori se za precijenjenu ulogu statiste, propuštajući glavnu ulogu u nekom mirnijem žanru.

Pobjeda 24. IX 2012.

Kriza, drugo poluvrijeme

Posted on by Ana Nives Radovic

Nagli porast nestabilnosti svjetskih ekonomskih tokova jednako je pogodio čitavu Evropu, ali su nakon završetka jednog i pojave novog kriznog talasa njihovi efekti na pojedinačne zemlje bili različiti. Kada bi se kao osnovni parametar za određivanje nivoa uticaja krize uzela isključivo veličina ekonomskih sistema, onda bi po pravilu njome najviše bile pogođene najveće zemlje, dok bi pad kupovne moći na globalnom nivou dodatno ugrozio one sa velikim učešćem izvoza u BDP-u.

perperzona stop crisisNo, kako ovakva kretanja određuje i niz drugih činilaca, logika reda veličina izostaje. Na ukupna kretanja utiču i faktori koji se u početku zanemaruju, a naknadno se nameću kao imperativ. Iako se najčešće ukazuje na neophodnost fiskalne discipline, na prvom mjestu riječ je o disciplini u njenom izvornom značenju.

Povezanost ekonomije i sporta ogleda se u velikom broju jednakih principa. I u jednoj i u drugoj oblasti bitan je plan igre, takmičarski duh, težnja ka većem i boljem, koji pri nedostatku discipline gube na značaju. Kako je kriza prvo pogodila bankarski sektor, uslijedili su pokušaji uspostavljanja mjera koje su u stvari izmicale kontroli. Rješenje problema se, međutim, nalazilo u sprovođenju temeljnih reformi, ali za njih više nije bilo pogodnog trenutka. Dug se nagomilavao, a dovođen je u pitanje i opstanak eura. Sa zemalja eurozone efekti krize odrazili su se na sve zemlje koje su sa njima ekonomski i finansijski povezane, na neke kroz smanjenje robne razmjene i sve manje prihvatljive uslove saradnje, a na Crnu Goru kroz direktni uticaj na monetarni sistem i pad investicija.

Postojeće stanje samo je potvrda da 2009. godina nije donijela završetak krize, već samo manje lošu fazu cikličnih ekonomskih tokova. Tačnije, ta godina bila je poput poluvremena sa neizvjesnim razvojem događaja u narednom dijelu. Za jedan dio zemalja Evropske unije, oporavak od krize koji je uslijedio bio je vrijeme da se sumiraju njeni negativni efekti, detaljno poradi na ispravljanju grešaka i obezbijedi da se one ne ponavljaju u sličnim okolnostima u budućnosti. Za druge je izlazak iz krize bio praćen padom tenzija u finansijskom sektoru i smanjenjem upozorenja na neophodnost štednje, uprkos činjenici da je dinamika oporavka bila znatno sporija od rasta entuzijazma.

Disciplina ili postoji u svijesti jednog društva ili se uvodi u formi načela i propisa; kod jednih je konstanta, a kod drugih sredstvo za ispravljanje grešaka. Nije bila rijetkost da, na primjer, njemačka ekipa postigne pobjedonosne poene u posljednjim minutima igre, niti da crnogorski takmičarski duh splasne nakon trijumfa u prvom poluvremenu. Trenutni uzleti za jedne timove samo su podstrek za ulaganje daljih napora, dok kod drugih stvaraju privid da situaciju drže pod kontrolom.

Odgovor na pitanje na koji način najkompleksiji sistemi najuspješnije odolijevaju krizi nalazi se u planskom i opreznom postupanju. Propust onih koji sada osjećaju posljedice drugog talasa krize bilo je znemarivanje činjenice da je stabilizacija finansijskog sistema privremena, kao i da preduzimanje mjera u početnoj fazi oporavka može imati samo kratkoročne efekte. Neke zemlje su, poput naše, međutim, odlučne u namjeri o povratku stabilnim tokovima, praveći poteze veoma ishitreno, sa već oskrnavljenim budžetima, samo produbljivale problem.

Uslijedila su nova zaduživanja za otplate starih dugova, a zatim i pogrešna procjena vremena potrebnog da kretanja kapitala budu vraćena na staze kojima su se odvijala prije krize, nakon koje nije ni bilo realno očekivati nagli priliv investicija, iako je jedino on mogao ubrzati ekonomski oporavak najugroženijih zemalja. Kada su uočene greške, radilo se na restrukturiranju duga i nametale su se nove, stroge mjere štednje, iako je u stvari neophodan bio novi stimulans. Povećavali su se ili uvodili novi porezi, smanjivale beneficije u javnom sektoru, sprovođene su akcije koje su samo produbljivale probleme.

Borba sa krizom će po mnogim procjenama trajati još najmanje godinu i po, a činioci u formuli za ublažavanje njenih posljedica su vrijeme, kojeg je sve manje i sposobnosti da se brzo i odlučno reaguje. U crnogorskom sportu ova formula odnedavno daje rezultate u posljednjim sekundama. Čeka se da je primijeni i Vlada.