Tag: rast bdp

Pogled na istok

Posted on by Ana Nives Radovic

Prognoze rasta crnogorske ekonomije koje su nedavno dali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka bile su obeshrabrujuće i suviše pesimistične u odnosu na ono što je prošle sedmice viđeno u VladinIm projekcijama. Razlog se, osim u činjenici da se djelimično razlikuju svi obuhvaćeni parametri koji dovode do ovakve računice, nalaze istovremeno i u posmatranju, kod jednih najgoreg, a kod drugih najboljeg mogućeg scenarija, pa se ostvarivim može najčešće smatrati presjek ukupnih pokazatelja.

zmaj perperzonaOno što u vezi sa daljim ekonomskim procesima svakako najviše zabrinjava jeste pad privrednih aktivnosti i očekivanja da priliva kapitala sa inostranih tržišta neće biti u većoj mjeri zbog stanja u kojem se sada nalazi globalna ekonomija. Vječita konkurentnost evropskog i američkog tržišta, aktuelna previranja eura i dolara, programi stimulansa i sve ono što u posljednje vrijeme uviđamo kao pokušaj borbe protiv krize, pa još kao zemlje u procesu euroatlantskih integracija, uslovljavaju da sliku svjetske ekonomije stičemo na osnovu pokazatelja koji objavljuju Evropska centralna banka i Federalne rezerve. Nakon izbijanja svjetske ekonomske krize svaki dalji potez kojim su finansijske vlasti zapadnih zemalja pokušavale da sprovedu mjere štednje tumačen je kao signal da na sličan način treba štititi i domaću ekonomiju.

Iako ovakve mjere nijesu bile imperativ, niti obavezujuće za buduće članice EU, ekonomski okvir i prihvatanje zapadnog modela funkcionisanja uslovio je da ih se slabije razvijene zemlje pridržavaju. Vladina procjena da bi u narednom trogodišnjem periodu rast stranih direktnih investicija mogao dostići iznos od 11,5 odsto bruto domaćeg proizvoda široj javnosti nije djelovao ohrabrujuće. Sa iskustvom investiranja baziranog na zapadnom modelu koji je stvorio pogodan ambijent za ekspanziju sektora sa nekretninama, potpomognut bankarskim sektorom koji je omogućio prezaduženost, povjerenje u priliv stranog kapitala je drastično u padu. Međutim, kada se danas govori o investicijama fokus je na istočnim tržitima, koja su zahvaljujući primjeni ekonomskog modela koji se znatno razlikovao od američkog i evropskog uspjela da prevaziđu i najveće udare krize. Ovo znači da je u domaćoj ekonomskoj svijesti potrebno izmijeniti ne samo percepciju odnosa najuticajnijih igrača na svjetskom tržištu, već i način mišljenja, prioritete i jasnu granicu između onoga šta su sredstva, a šta ciljevi ekonomske politike.

Nagli rast kineske ekonomije omogućen je infrastrukturom u koju je ova ogromna zemlja decenijama unazad ulagala, ne štedeći državne resurse. Predispozicije za brzi transport robe iz svih krajeva svijeta stvorene su zahvaljujući aerodromima i lukama po najvišim svjetskim standardima, brzim prugama, a prije svega auto-putevima koji omogućavaju promet sirovina, polugotovih i gotovih proizvoda do i od industrijskih zona. U kineskim fabrikama danas se pravi baš sve – od potrošne plastične ambalaže do Appleovih uređaja, a razlog za to nije isključivo u jeftinoj radnoj snazi, već i u nesmetanosti prilikom transporta koja ga čini manje skupim. Osim infrastrukture, preduslov za nesmetano obavljanje privrednih djelatnosti je održiv energetski sistem, što u većini azijskih zemalja koje su se oduprle krizi predstavlja jedan od najznačajnijih faktora rasta. Uz adekvatan sistem energetske efikasnosti ostvaruju se niži proizvodni troškovi zahvaljujući kojima je roba porijekla iz zemalja u kojima se o tome vodilo računa cjenovno konkurentnija na stranim tržištima.

Ukoliko se sve navedeno u čemu azijske zemlje posluže kao pozitivan primjer primijeni na Crnu Goru kojoj je, kao maloj ekonomiji izvoz prijeko potreban, uočljivo je da zbog visoke cijene električne energije i nedostatka putne infrastrukture nije jednostavno govoriti o razvoju potencijala, naročito sjevernog dijela zemlje koji ima najveći stepen neiskorišćenih prirodnih i ljudskih resursa. Pri činjenici da klimatski preduslovi omogućavaju mnogo jednostavniju izgradnju, kako energetskih postrojenja, tako i putne infrastrukture u odnosu na ogroman broj zemalja u kojima je ovo uspješno realizovano, jasno je da za ostvarivanje ovakvih planova nedostaje jedino novac, ali ne i to kako upravo ovakvi projekti nikada nijesu bili prioritet. Činjenica jeste da su ovakvi poslovi skupi, ali poučeni iskustvom Dalekog istoka, kao i neodrživošću zapadne ekonomije možda kao društvo konačno shvatimo njihovu važnost – da ekonomskog rasta nema bez ovako bitnih preduslova, ali i da je novac za njihovo ostvarivanje moguće dobiti jedino iz onih izvora gdje će se, zahvaljujući iskustvu, prepoznati i naš potencijal za rast.

Kapkejkonomija

Posted on by Ana Nives Radovic

Bezuspješna potraga za rješenjima za izlazak iz ekonomske krize obeshrabruje i šalje signal da je postojeći finansijski sistem postao neodrživ. Signali oporavka, međutim, neprestano dolaze iz različitih prognoza i izvještaja, toliko učestalo da javnost postaje ravnodušna jer praksa pokazuje da brojke, naročito one iza kojih je oznaka za procenat, sve manje znače.

kapkejkonomijaProtekle sedmice Federalne rezerve najavile su ukidanje mjera ekonomskog stimulansa prije predviđenog roka neposredno nakon što je u Senatu objavljeno da se Sjedinjene Američke Države ekonomski oporavljaju, a što je argumentovano malim, ali ipak pozitivnim pokazateljima rasta. Koliko same brojke, naročito one koje su statistički podatak ili su računate na ukupnom planu i ne uzimaju veći broj parametara u izračunavanju nijesu nužno odraz stvarnog stanja, pokazuje i jedan od možda najdrastičnijih primjera u američkoj, ali i svjetskoj ekonomiji kada je u vrijeme Drugog svjetskog rata godišnja stopa rasta u SAD iznosila rekordnih dvanaest odsto na godišnjem nivou, dok je većina građana te zemlje preživljavala uz pomoć bonova za hranu, jer su prodavnice bile potpuno prazne.

U domaćoj ekonomiji procenti su godinama unazad bili omiljeno sredstvo ulivanja nade, a koliko se njima može manipulisati možemo vidjeti na jednostavnom primjeru rasta prosječne zarade. Na primjer, kada bi u jednoj zemlji prosječna zarada na godišnjem nivou bila uvećana sa 2.000 na 2.200 eura mogli bismo reći da je došlo do povećanja od deset odsto, dok bi se u drugoj zemlji zarade sa 400 povećale na 500 eura, što predstavlja rast od 25 odsto. Iako se zarada u prvoj zemlji povećala za dvostruko veći iznos i rezultirala skoro četiri i po puta većom sumom, druga zemlja svakako ima dva i po puta veću stopu rasta – u većini prilika dovoljan činilac da se svrsta u najbrže rastuće tržište u referentnoj grupi. No, sve ovo nijesu trikovi izmišljeni za vrijeme ni neporedno pred nastanak ekonomske krize, postoje gotovo jednako dugo koliko i mjerenje bruto društvenog proizvoda, inflacije, kamata, kao i svih drugih računanja koja se, kada je riječ o finansijama, udaljavaju od najprostije matematike.

U suprotnom, imali bismo takav finansijski sistem u kojem bi se novac mogao zamijeniti bilo čim, jer novac nije bogatstvo, već samo praktično sredstvo za računanje vrijednosti robe i promjene te vrijednosti tokom vremena. Praktično, jer da je riječ o bilo kojoj potrošnoj robi, ona bi zahtijevala prostor za skladištenje, vremenom bi se kvarila i ne bi se svrstavala u jedinstven mjerni sistem. No, ovo svakako znači da je moguće biti bogat u svijetu u kojem hipotetički ne postoji novac, u slučajevima kada bilo šta – stan, automobil, putovanja ili liječenje možete finansirati trampom, a istovremeno i da novac ne znači ništa u uslovima kada su prodavnice prazne ili zatvorene, kako je, na primjer, bilo tokom hiperinflacije na početku devedesetih kada bez obzira na ušteđevinu kojom ste mogli da raspolažete nijeste imli na šta da je trošite.

Ovakvo suočavanje sa realnošću u vremenu velikih promjena na globalnom nivou otvorilo je prostor za jedan novi ekonomski pristup nazvan kapkejkonomija. Naziv je dobio po kapkejku (cupcake) – poslastici sličnoj mafinima, koja se bez obzira na odjednom napravljenu količinu uvijek može izdijeliti na vidljivo izdefinisane cjeline, pritom tako dekorisane i primamljive da ukazuju na hedonističku crtu ovog pristupa. Kapkejkonomisti poručuju da se zaboravi na novac, kao pojam i uživa u onome što zaista predstavlja trenutno bogatstvo, a što su stvorili ljudski um i ruke.

U sadašnjim ekonomskim okvirima BDP je ono što se proizvede u određenom zatvorenom prostoru, koji se u ovom slučaju održava tokom određenog vremena, koji je obično kalendarska godina. Da se, na primjer, umjesto o novcu radi o kapkejku svako bi se trudio da proizvede dovoljno, a opet ne više od onoga što može da konzumira, čime se i ukazuje na neutemeljenost potrebe za stalnim rastom. Uostalom, zamislite grupu ljudi koja je u mogućnosti da na kraju svakog vremenskog perioda konzumira sve veću količinu ove poslastice i onima koji je imaju dovoljno, a ne previše šalje poruku da bi bilo bolje da rade na povećanju težine ili količine šećera u krvi. Ovo je besmisleno, jer ukoliko ne povećavate broj gostiju koje pozivate na kapkejk nemate ni potrebu da ih pravite u većoj količini.

Isto je i sa BDP-om – njegov ukupni rast ili pad je mnogo manje značajan u poređenju sa BDP-om po glavi stanovnika, čiji je rast, iako potrebniji, u ekonomskim izvještajima i prognozama uvijek u drugom planu. No, dok ovaj, za sada neobičan, ali mnogo logičniji pristup ne bude prihvaćen, međunarodne finansijske institucije će i dalje licitirati procentima gledajući na ekonomiju jedne male zemlje iz svog ugla, koliko realno – već pokazuje vrijeme i to gdje su danas i kako su oni koji su neprestano konzumirali sve više kapkejka.