Vijest da je milijarder Donald Tramp osvojio nominaciju republikanaca za predsednika SAD otvorila je dva pitanja – da li će stranka zaista stati iza njega i na koji način bi se demokrate mogle ujediniti.

Kontroverzni milijarder Donald Tramp kandidat je Republikanske stranke na američkim predsjedničkim izborima u novembru, dok veće šanse da postane njegov demokratski rival ima državna sekretarka Hilari Klinton.

Ukoliko se to dogodi ovo bi izbori na kojima bi oba kandidata bila ličnosti koje su poznate široj javnosti – Tramp po poslovanju sa kazinima, a Klinton kao nekadašnja prva dama; oboje po ogromnim zaradama i ne tako vidljivim dostignućima. No još jedno je zajedničko budućim potencijalnim rivalima – oboje izazivaju izuzetno visok stepen odbojnosti uslovljen neprimjerenom retorikom koja ne uliva povjerenje, što ove izbore čini više političkom igrom, nego ozbiljnom promocijom ideja.

Nezadovoljstvo republikanskog biračkog tijela Trampom moglo bi makar djelimično dovesti do usmjeravanja glasova u korist Klinton. Iz redova te stranke već je bilo otvorenih poruka koje su se doslovno svodile na konstataciju “Tramp nije jedan od nas”. Sa druge strane, ukoliko i zvanično postane Trampov rival, potencijalnoj kandidatkinji demokrata mogli bi pripasti svi izvorno demokratski glasovi. Još uvijek se ni ne naslučuje kako bi pristalice Bernija Sandersa mogle podržati aktuelnu državnu sekretarku, no vrlo moguće je da se dogodi sličan scenario poput onog iz 2008. kada su njene dotadašnje pristalice na predsjedničkim izborima podržale Baraka Obamu, iako se sama tome protivila.

Sandersova uloga se u velikoj mjeri razlikuje od one koju je Klinton imala 2008. kada je odbijala da usupi nominaciju Obami, na opšte zaprepašćenje demokrata. Vjetar u leđa koji joj je dalo konstantno obilježavanje Sandersa kao autsajdera čini je sve nestrpljivijom u iščekivanju da konačno prigrabi nominaciju svoje stranke. Retorika joj je znatno blaža u odnosu na onu koja je okarakterisala početak kampanje, kada se obrušavala na Sandersa otkako je postala uočljiva njegova popularnost među manjim donatorima u kampanji, no koja nije mogla biti pretočena u trijumf prilikom glasanja. Do sada je u nizu kritika na račun senatora iz Vermonta navela i to što je 2007. godine glasao protiv imigracione reforme, što je Sanders obrazložio zabrinutošću za status radnika iz drugih zemalja, uporedivši predloženi program sa ropstvom.

U nizu kritika na račun Sandersovih ideja koje zagovara u oblasti ekonomske politike, gdje mu se uglavnom zamijera što ide suviše lijevo, ako bi se u koordinatnom sistemu njegov ekonomski program poklopio sa sovjetskim, ono za šta se Klinton zalaže liči na ekonomsku politiku poslijeratne Istočne Njemačke, naročito kada je u pitanju njena zamisao da reguliše poslovanje multinacionalnih kompanija.

Sa druge strane, potvrda Sandersovih dobrih namjera je i u sve jasnijim porukama da će biti spreman da i u slučaju da Klinton bude predsjednički kandidat maksimalno iskoristi svoj uticaj kojim bi doprinio njenoj pobjedi. Njen odos prema unutarstranačkom porazu 2008. godine nije tako izgledao, zbog čega je upravo tačka prepoznavanja ove razlike ona koja je ogolila sve pogubnosti njene nominacije. Klinton je ogromnu energiju usmjerila na eliminaciju protivkandidata, a na osnovu dviju kampanja u kojima je posmatrao njene postupke Tramp neće morati previše da taktizira kako bi joj oduzimao prednost.

Pozivanje na rezultate istraživanja javnog mnjenja u ovom trenutku je nezahvalno, tim prije što su ankete prije svega nekoliko mjeseci ukazivale na jedva dvocifren procenat podrške Trampu i gotovo nezamislive šanse za osvajanje nominacije. Ipak, kada je sa brojčanih podataka pređe na opisne ocjene, presjek najvećeg broja dosadašnjih ispitivanja upućuje na to da Amerikanci Trampa doživljavaju doslovno kao nekvalifikovanog, a Klinton kao nepopularnog kandidata. Glasanje u novembru će stoga biti izbor po njima manje loše opcije.

Kada je govorila o Trampu, Klinton je od mnoštva postojećih povoda za kritike odabrala da o njemu govori kao o “kukavici i prevarantu”, što joj nije donijelo prednost. Većina neopredijeljenih birača i sadašnjih Sandersovih pristalica u njenim riječima ne vide ni iskrenost, ni odlučnost, već, naprotiv, narcisoidnu borbu za posziciju koja bi je ovjekovječila u istoriji kao prvu ženu na čelu najmoćnije zemlje svijeta. Mnogo efektivnije djelovalo bi da je fokus stavila na moguće izbjegavanje plaćanja poreza i onoga čime se Tramp služi tako da neko ko ne stvara novu vrijednost konstantno uvećava bogatstvo. Drugim riječima, Tramp ili nije bogat koliko se govori ili izbjegava plaćanje poreza i koristi se trikovima koji mu obezbjeđuju postojeći status, koji bi mu, kao populisti, prirodno bio kamen spoticanja.

Ukoliko se dogodi da u trci za predsjdnika budu Klinton i Tramp, ovo će biti prvi izbori nakon 1980. godine kada su birači izglasali predsjednika u kojeg načelno nemaju povjerenja. Dosadašnji predsjednici često nijesu ispunjavali obećanja u oblasti socijalne politike, njihove mandate obilježile su afere, ali makar im se vjerovalo i od njih se očekivali nešto. Ovoga puta povjerenje izostaje i to je ono što zabrinjava, jer dok god postoji vjera u obećanja, postoji i volja za boljim životom.