jos su pocetkom proslog vijeka naucnici otkrili da su prilikom velikog praska stvorene dvije vrste materija, odnosno materija i antimaterija. materija se sastoji od protona, elektrona i neutrona, dok se antimaterija sastoji od antiprotona, antielektrona i antineutrona. nakon sto sam to rezimirala logicki analizirajuci svoj omiljeni djelic nauke, pocela sam da pronalazim odredjene nejasnoce u njemu samom, ili barem nesto sto se meni cinilo nelogicnim. antielektron nema naelektrisanje. kako mu onda antineutron moze biti suprotan i u cemu?

onda se, sjecajuci se nekih davnih skolskih dana i najdraze mi fizike sjetih da se i te cestice od kojih je sve sastavljeno sastoje od necega jos manjeg – kvarkova, odnosno antikvarkova u ovom slucaju, ciji je zbir naelektrisanja jednak nuli. dakle, svijet antimaterije sastavljen je od anticestica – antiatoma cija su jezgra negativno naelektrisana, a oko kojih kruze pozitivno naelektrisani antielektroni. odnosno, sve izgleda onako kako nama svijet koji vidimo oko sebe izgleda kada ga vidimo u ogledalu – sve identicno, a sve suprotno. ono sto se krece unaprijed se zapravo krece unazad, pod uslovima da vrijeme s obje strane ogledala tece u istom smjeru.

antimaterija je ljudskoj vrsti zanimljiva najvise zbog nemogucnosti da se s njiom susretne. za nju, kao i za materiju vaze isti zakoni fizike. jedino sto ne smije da se dogodi jeste njihov susret, jer u tom slucaju dolazi do oslobadjanja silne energije. naravno, kao neko ko se fizikom zanimao (iako s velikom zainteresovanoscu) posljednji put prije sedam godina u srednjoj skoli, o svemu ovome i razmisljam i govorim na mnogo uprosceniji nacin nego sto je moguce procitati u bilo kakvoj literaturi. ja nekad jednostavno vise volim da pokusam da na neki sebi svojstven nacin ilustrujem odredjenu situaciju prije nego sto provjerim koliko su moje pretpostavke bliske onome sto je naucno dokazano.

fascinantno je kada vas figurativni opis odredjene situacije asocira na neku koja vam se upravo desava. na primjer, zivite, necu reci dvostruki zivot, ali takav da vas dva, po svemu sudeci suprotna cinioca jednako privlace. stavise, ovaj koji vas je od skoro zainteresovao vam je nekako privlacniji u odnosu na onaj koji je odavno dio vase svakodnevice. oni su toliko suprotni jedan drugome, a ono sto vas fascinira je upravo ta suprotnost. vi ste svo vrijeme na odredjeni nacin bili svjesni postojanja i jednog i drugog, ali sa ovim drugim niste imali priliku da se sretnete sve do odredjenog trenutka, cak je bio nejasan do te mjere da vam je na trenutke djelovao i nestvarno. ono od cega strahujete je prasak koji bi nastao usljed susreta vase “materije” i “antimaterije”. vasa sposobnost da drzite situaciju pod kontrolom zna da vas impresionira do te mjere da samog sebe dozivljavate kao osobu koja upravlja citavim kosmickim prostorom i vremenom. i svemu sto paralelno egzistira nasuprot tome. i nekako najpogubnije po vas je sto tu vasu sposobnost niko ne moze da spozna, jer kada bi se to desilo, poremetili biste naelektrisanja kvarkova i antikvarkova, doslo bi do nezeljene kolicine negativnog naelektrisanja cestica materije koje je u datom trenutku jednako pogubno kao i pozitivno naelektrisanje cestica antimaterije.

saznanje do kojeg ne dozvoljavate da bilo ko dodje je to da gospodarite kosmickim silama. to vam u neku ruku objasnjava razloge skromnosti velikih umova i istovremeno navodi na razmisljanje koliko i kakvih tajni krije jedan veliki um. koliko su onda samo mali i sitni oni koji otvoreno govore o velikim stvarima krajnje povrsno, ali dodajuci tome notu senzacije i pripisujuci to svojim istrazivackim sposobnostima, umjesto nesposobnosti da situaciju prije formiranja konacne slike o njoj drze pod kontrolom. a vi je mozete drzati onoliko dugo koliko vas drzi svijest o tome da je sve sto postoji nastalo iz haosa, ali zelja da se sve sto postoji ne pretvori u haos.

uvijek vjerujem da ce ono sto pisem, bez obzira na povezanost teksta u direktnom ili indirektnom smislu sa socijalnom tematikom bolje shvatiti ljudi koji se bave prirodnim naukama. zapravo, mene su matematika i fizika uvijek fascinirale do te mjere da sam jedino u trenucima kada bih, dolazeci do nevjerovatnih saznanja i mogucnosti koje one nude bila srecna sto pripadam ljudskoj vrsti i sto mi se nudi mogucnost da sve to spoznam i shvatim. danas se, medjutim, “inteligentnim” bicima smatraju ona koja su u stanju da memorisu i proprate sto veci broj informacija, a koja, vjerujem, nisu u stanju da rijese jednacinu sa dvije nepoznate. da li se to samo meni cini ili je zaista tako, ali covjecanstvo je uzasno unazadjeno onog trenutka kada je termin science poceo da se upotrebljava iza termina political?