Odakle Kini novac za pokretanje fudbalske revolucije

Traganje vrhunskih sportista za što boljom ponudom kojom bi krunisali karijeru nije nimalo nova pojava, no sve veći broj ugovorenih transfera fudbalera iz evropskih klubova za prelazak u kineske svojevrstan je fenomen. Sjedinjene Američke Države, u kojima fudbal nikada nije bilježio popularnost poput one koju ima u evropskim i južnoameričkim zemljama, bile su važno odredište za, na primjer, Bekenbauera ili Pelea, no trend ipak nije nastavljen. Razlozima se često smatraju relativno slabo interesovanje sponzora za oglašavanje tokom finalnih fudbalskih utakmica u poređenju sa ogromnim novcem koje se izdvaja za NFL ili NBA.

Glasine i transferi

Završnicu prošle godine obilježilo je nekoliko iznenađujućih najava transfera igrača u Kinu i to ne onih čija karijera je na zalasku, a ono što privlači najviše pažnje su ogromne sume koje se pominju kao ključni razlog kojim se igrači pokušavaju privući. Iznosi su toliko visoki da mnoge igrače stavljaju pred dilemu – nastaviti karijeru u tradicionalno fudbalskim zemljama ili otići i zaraditi mnogo novca tamo gdje ovaj sport tek pokušava da se približi široj publici.

Evropski mediji su prvobitne glasine da Oskar dos Santos Emboaba Žunior napušta Chelsea i odlazi u Kinu početkom prošlog mjeseca prenosili uglavnom uz znak pitanja, pokušavajući da protumače da li zaista novac koji je, kako su mnogi komentarisali “skoro nemoguće potrošiti” može nekoga kome je 25 godina navesti da se odrekne igre u Premijer ligi. Nakon što je potvrđena ova, kao i vijest da 26-godišnji Aleks Teišeira iz Shakhtyora, za kojeg se Liverpool nije uspio izboriti takođe odlazi u Kinu, britanski mediji bili su preplavljeni pitanjem “ko je sljedeći”, licitirajući imenima najvećih fudbalskih zvijezda.

Kineski klubovi

Imena klubova kao što su Guangzhou Evergrande Taobao, Shanghai SIPG, Shanghai Shenhua i Jiangsu Suning prije nekoliko godina nisu bila poznata ni boljim poznavaocima ovog sporta u zemljama gdje se on tradicionalno igra i prati, no do danas je za njih čula cijela planeta, jer se pominju u vijestima koje posljednjih mjeseci najviše iznenađuju javnost.

Najuspješniji od njih je Guangzhou Evergrande Taobao, petostruki pobjednik CSL, koji je dijelom u vlasništvu jednog od najmoćnijih kineskih preduzetnika svih vremena i drugog najbogatijeg Kineza današnjice, vlasnika kompanije Alibaba, Džeka Ma. Magazin Forbes procjenjuje da je vrijednost kluba više od 285 miliona dolara. Poređenja radi, Real Madrid procijenjen je na 3,6 milijarde dolara, Barcelona na 3,5 te Manchester United na 3,3 milijarde dolara, zbog čega je klub u koji tek odnedavno dolaze poznata imena uz ovu vrijednost mamac za sve sa fudbalom povezane biznise.

Fudbalsko tržište

Fudbalsko tržište i broj ljubitelja ovog sporta u Kini posljednjih godina eksponencijalno rastu. Utakmice na stadionima prati u prosjeku 24.000 navijača, čime  Kina prednjači u odnosu na ostale azijske zemlje. Novac koji je počeo da se okreće u Kineskoj super ligi (CSL) je ogroman, budući da je tokom 2016. samo od prava prenosa, ne računajući oglašivače, prihodovano 1,26 milijardi dolara.

Činjenica da fudbalski agenti žele da na ovaj način zarade na transferima i nije toliko začuđujuća koliko želja mladih evropskih igrača koji se opredjeljuju da karijeru, umjesto u najčuvenijim klubovima na svijetu, razvijaju u Kini gdje se nude zaista veliki honorari, ali gdje je kvalitet fudbala daleko ispod evropskog. Umjesto da pokušaju da makar djelimično objasne ovaj fenomen, evropski sportski listovi i portali radije biraju da ovim igračima dodjeljuju epitete pohlepnih i nedovoljno ambicioznih.

Desetogodišnji nacionalni plan

Sa druge strane, kineski klubovi imaju podršku vlade te zemlje da se za ono što ne mogu da nabave na domaćem tržištu izbore pomoću velikih sredstava. Vizija kineskih vlasti je da zemlju učine fudbalskom supersilom, za šta se posebno zalaže njen predsjednik Sji Đinping. Fudbalska revolucija u Kini počela je 2015. godine kada je predstavljen desetogodišnji nacionalni plan udvostručavanja kineske sportske privrede. Ideja je da do 2025. godine vrijednost fudbalskog tržišta u Kini dostigne vrijednost oko 730 milijardi dolara.

Pored kineske vlade, veliki dio novca koji služi kao podrška kineskoj fudbalskoj revoluciji izdvajaju biznismeni u toj zemlji koji u ovome vide priliku da jačaju političke veze i na taj način izdejstvuju promjene regulative vezane za sektore u kojima posluju, a koje bi im donijele dodatne milijarde.

Namjera je i da se u Kini obuči i usavrši minimum 100.000 igrača koji će donositi visoke prihode lokalnim klubovima, kao i da se otvori 20.000 novih fudbalskih škola. U međuvremenu, plan je da se do 2020. sagradi 70.000 fudbalskih terena. Ambicioznim desetogodišnjim planom obuhvaćena je namjera da se Kina kvalifikuje i postane domaćin Svjetskog prvenstva, a potom i da ga osvoji.

Ova zemlja se, međutim, za sada nalazi na 82. mjestu rang liste koju objavljuje FIFA, između Farskih ostrva i Svetog Kristifora i Nevisa. Iako su pokušali da se kvalifikuju šest puta, do Svjetskog prvenstva stigli su samo 2002. godine, kada im je trener bio Velibor Bora Milutinović, a iz grupne faze izašli su bez postignutih golova.

Reakcije stručne javnosti

Sportska javnost različito tumači kineski plan da unaprijede poziciju i postanu fudbalska nacija koja, da bi proizvela nove generacije igrača za koje želi da budu vrhunski, prvo planira da “uveze” veliki broj profesionalaca. Sa aspekta učinaka skupi transferi su opravdani, jer su strani igrači postigli više od 70 odsto golova tokom protekle sezone, dok se na listi deset najuspješnijih igrača nalazi samo jedan Kinez, dok na listi 20 najskupljih transfera u CSL u prvih 15 mjesta nema nijednog njegovog sunarodnika. Uprkos dostignućima stranaca, dio stručne sportske javnosti tvrdi da udaljavanje od Evrope šteti perspektivi igrača.

Kako bi se situacija ipak držala pod kontrolom kineske vlasti najavile su prošle sedmice da će iznosi koje klubovi izdvajaju za dovođenje stranih igrača ipak biti ograničeni. Odlučna u namjeri da suzbije mogućnost iracionalnog trošenja kineska administracija poručila je da će utvrditi maksimalni iznos zarade i odštete isplaćene fudbalerima, kao i sistem kazni od čije naplate će sredstva biti usmjerena na razvoj mladih igrača. Za učešće u profesionalnim šampionatima osim plasmana od klubova će se tražiti i solventnost, pa će oni sa finansijskim poteškoćama biti povučeni iz takmičenja.

Popularnost i TV prenosi

Popularnost fudbala u Kini ipak raste. Kultura navijanja i atmosfera na stadionima nije ni približna južnoameričkim ili evropskim spektaklima, međutim, televizijsko praćenje utakmica sve je popularnije. Tokom Svjetskog prvenstva 2014. gotovo svi mediji prenijeli su vijest o Kinezu koji je umro od premorenosti uzrokovane budnim praćenjem svih utakmica koje su se igrale u Brazilu, a koje su zbog vremenske razlike u Kini prenošene u kasnim noćnim satima.

Interesovanje gledalaca poseban je fenomen i upravo ona je ključni razlog zbog kojeg se velika ulaganja smatraju opravdanim, jer bi prihodi klubova od televizijskog oglašavanja svake godine u budućnosti mogli iznositi milijarde dolara. Zarada klubova CSL od televizijskog oglašavanja tokom 2016. bila je čak 22 puta veća nego 2015. godine, kada je prihodovano tek devet miliona dolara, naspram prošlogodišnjih 200 miliona. Iznos izgleda zanemarivo naspram oko milijardu i po funti koja svake godine pripadne klubovima Premijer lige, no stopa po kojoj raste i dinamika promjena koje se odvijaju najavljuju da bi po završetku desetogodišnjeg plana zarada mogla biti ogromna.

Šta najavljuje održivost

Mnogi postavljaju pitanje da li je, u finansijskom smislu, kineski fudbal održiv. Odnos biznisa i politike u toj zemlji ne daje nikakav povod za sumnju. Sa više od 250 kineskih multimilijardera baza onih koji su spremni da iz različitih interesa ulažu u novi nacionalni sport izuzetno je stabilna. Takođe, nakon Vladimira PutinaDonalda Trampa i Angele Merkel, kineski predsjednik četvrti je najmoćniji čovjek na planeti, a njegova zemlja tik iza SAD na listi ekonomski najsnažnijih, koja je povremeno sustiže po pojedinim parametrima.

Mišljenja o tome kakva situacija u kineskom fudbalu se očekuje nakon desetogodišnjeg nacionalnog plana i dalje su podijeljena, jer veliki novac ipak ne garantuje da će čak i uz potpunu popularizaciju ovog sporta biti stvorena nova generacija superuspješnih kineskih fudbalera, iako se zarada ne dovodi u pitanje. Ono u šta, međutim, niko ne sumnja je da će se stvoriti ogromna fudbalska publika, još veći broj oglašivača i nikada veći broj kineskih profesionalnih fudbalskih komentatora.

Litijum – investicija budućnosti

Koncept Interneta stvari (Internet of Things) – IoT razvija se godinama unazad, no ključni razlog zbog kojeg još nije našao širu primjenu je, prije svega, u baterijama, koje, uprkos naporima brojnih proizvođača elektronike i dalje nisu toliko malih dimenzija, a istovremeno i dovoljnog kapaciteta da bi omogućile autonomno funkcionisanje svih povezanih uređaja bez potrebe za svakodnevnim punjenjem.

Kompanija Tesla Motors proizvela je pretprošle godine električni automobil Model S, koji može da pređe i do 400 kilometara nakon jednog punjenja, no cilj kompanije je da do 2020. lansira vozilo koje će imati dovoljno akumulirane energije za najmanje 1.600 kilometara vožnje.

Gigafactory

Inicijalni potez bila je investicija u gradnju fabrike Gigafactory u Nevadi, za šta je izdvojeno pet milijardi dolara. U Tesli su procijenili da je investicija opravdana, budući da je tadašnji godišnji nivo proizvodnje iznosio oko 35 gigavata kapaciteta baterija, čime je premašen ukupni kapacitet svih litijum-jonskih baterija proizvedenih za godinu.

Nakon što su prve Gigafactory baterije sišle s proizvodne trake, javile su se i inicijalne procjene o tome koliko će za ove potrebe biti izvodljivo nabaviti dovoljne količine litijuma, koji je njihov ključni sastojak.

Sve učestalije prodaje litijuma prerađivačima ovog metala i proizvođačima IT uređaja pokazuju koliko se kompanije, od kojih je najveći broj kineskih, utrkuju da obezbijede zalihe ovog metala koji je glavni sastojak litijum-jonskih baterija smartfona i, sve više, električnih automobila.

Dok industriju litijum-jonskih baterija za sada karakteriše ogroman neiskorišćeni potencijal, odluka kompanije Tesla Motors da investira u Gigafactory zapravo je preusmjerio fokus ulagača na nedostatak zaliha ovog materijala za novu tehnologiju skladištenja energije.

Električni automobili koje proizvode ne samo Tesla Motors, već i drugi, napajaju se baterijom baziranom na litijumu, pri čemu svako od do sada lansiranih nekoliko stotina hiljada vozila generiše tražnju između 5.000 i 8.000 tona ovog elementa uskladištenog u baterijama.

Alternativa

Litijum je već nekoliko godina unazad investicioni izbor onih koji se opredjeljuju za strogu alternativu. Iako se o promjeni njegove cijene ne izvještava u udarnim vijestima, niti je ona indeksirana na vodećim stranicama za praćenje dešavanja na robnim berzama, rastuće interesovanje uslovljeno je očekivanjem sve veće tražnje za potrebe energetski efikasne tehnologije.

Cijena tone litijuma u prvoj sedmici ove godine iznosila je 7.475 dolara, što je trostruko više nego sredinom 2015. godine. Zalihe litijuma već sada djeluju nedovoljno za ono što se u tehnološkoj industriji očekuje u narednim godinama i decenijama, zbog čega se ovaj element smatra potencijalno veoma isplativom investicijom. Prema podacima koje je objavila kuća Navigant Research koja prati tehnološka kretanja u energetskom sektoru tržište litijum-jonskih baterija bi do 2023. godine moglo da vrijedi 26 milijardi dolara, dok se u najoptimističnijim prognozama navodi da bi vrijednost od čak 33 milijarde dolara mogla biti dostignuta već 2019. godine.

Sada ih koriste neki od vodećih industrijskih giganata, među kojima su General Motors, Navistar, BMW, Daimler, Ford, kao i gotovo svi proizvođači smartfona i laptopova. Električni automobili koriste čak 4.800 puta više litijuma od smartfona, a upravo vozila kao što su Tesla Model 3 i Chevrolet Bolt, odnosno njihova masovna proizvodnja najavljuju interesantnu mogućnost za ulaganja.

Tražnja

Očekivanja analitičke kuće Morningstar su da će tražnja za litijumom godišnje rasti oko 16 odsto, odnosno da će sa 175.000 tona, koliko je iznosila 2015. do 2025. dostići 775.000 tona, što predstavlja brže rastuću tražnju za nekom berzanskom robom u odnosu na bilo koju tokom čitavog jednog vijeka. Morningstar takođe prognozira i da će se nakon 2025. tragati godišnje za još minimum dodatnih 100.000 tona litijuma.

Koliki će nedostatak litijuma na tržištu biti i koliko će se novim rudarenjem moći pokriti narednih godina u najvećoj mjeri zavisiće od odluka vlasti u Čileu koje sistemom kvota određuju koliko je moguće crpiti iz pustinje Atakama.

Kada je riječ o trgovanju, uprkos velikom optimizmu vezanom za njegovu očekivanu cijenu, kupiti litijum kroz hartije od vrijednosti veoma je teško.

Litijumom se ne trguje ni na jednoj velikoj berzi, ne postoje fjučers ugovori, niti swapovi, što od tržišnog učešća sada udaljava sve vodeće ulagače. Ovo, međutim, ne znači da nije moguće zaraditi na promjeni njegove cijene, s obzirom da postoji mogućnost trgovanja akcijama kompanija koje ga prerađuju ili proizvode prijeko potrebni li-ion baterije.