Telegraph: Blerova invazija na Irak bila je tragična greška

Piše: Boris Džonson, gradonačelnik Londona

Došao sam do zaključka da je Toni Bler konačno poludio. On je u nedjelju na svom sajtu napisao esej koji me je zaintrigirao njegovom preprekom da se suoči sa činjenicama. 

Razmatrajući strahote današnjeg Iraka iznio je tvrdnje koje su tako zapanjujuće i u suprotnosti sa realnošću da mu je sigurno potrebna stručna pomoć psihijatra.

On je rekao da u savezničkoj invaziji 2003. nije ni na koji način odgovoran za sadašnji košmar – u kojem je Al-Kaida preuzela kontrolu nad ogromnim dijelom zemlje i mučila šiite, žene, hrišćane i sve koji su odbili da se pridržavaju njene sablasne srednjevjekovne agende.

Toni Bler sada vjeruje da je sve to bilo „vječito ponavljanje“ koje se događa. On nam govori da je bilo neminiovno svrgavanje Sadama u revoluciji, praćenoj dugotrajnim začaranim vjerskim građanskim ratom i da zbog toga (a naročito on) ne treba kriviti sebe za ulogu u toj katastrofi.

U pokušaju prekrajanja istorije, ovo je, iskreno rečeno, ogavno. Realnost je da prije američke invazije na Irak 2003. uopšte nije bilo prisustva Al-Kaide u toj zemlji.

Sadam je bio nemilosrdni Ba’athist tiranin koji je tretirao stanovništvo sa užasnom brutalnošću. Ali on nije imao nikakve veze sa napadom 11. septembra na Svjetski trgovinski centar i nije posjedovao oružje za masovno uništenje.

Istina je da smo uništili institucije vlasti u Iraku nemajući predstavu šta je sljedeće na redu. Kao što mi je jedan stariji britanski general rekao „isjekli smo kičmenu moždinu“ bez ikakvog plana kako da je zamijenimo.

Poginulo je više od 100.000 Iračana koji bi danas bili živi da nijesmo otišli i stvorili uslove za takav sukob, a da ne govorimo o američkim, britanskim i trupama drugih zemalja koje su stradale u rasulu. To je istina, a ovoga puta ju je Toni Bler prihvatio.

Kada smo glasali za taj rat, i ja među njima, učinili smo to sa onim što sada izgleda beznadežno naivna pretpostavka da su britanska i američka vlada imale plan za poslije, da je tu vlada koja čeka na krilima, da će građanske institucije biti sačuvane i u post-Sadamovoj eri.

Drugim riječima, želio sam da se oslobodimo Sadama, zamišljajući da će biti plana tranzicije, kakav je recimo bio u Njemačkoj 1945. gdje je nastavljen suštinski rad vladine mašinerije, uprkos programu denacifikacije.

Osjećao sam se tako nervoznim (i tako krivim) zbog ove pretpostavke da sam otišao u Bagdad sedam dana nakon pada Sadama da vidim da li sam bio u pravu. Nijesam bio.

Dobro se sjećam mistifikacije na licu viskokog, sijedog čovjeka iz CIA-e, sa kacigom i pancirem kojeg sam našao u jednom od ministarstava. Bili smo sami među hiljadu praznih kancelarija. Cijela civilna služba je pobjegla, vojska se raspala.

On se nadao da će pronaći nekoga ko nastavlja vladine poslove – red i zakon, infrastrukturu, naplatu poreza, takve stvari. Dani su prolazili; grad je opljačkan; niko se nije pojavio na poslu.

Napali smo centre moći Iraka bez kredibilnog plana za narednu fazu i iskreno, da, ja krivim Buša i Blera za njihovu nevjerovatnu aroganciju misleći da će to uspjeti. Kako je vrijeme proticalo, bojim se da smo bili sve više cinični u vezi sa ovim poduhvatom.

Izgleda mi kao da su Amerikanci bili motivisani opštom strateškom željom da kontrolišu jednog od najvećih izvoznika nafte na svijetu, kao i da uklone Sadama, neprijatnog štetočinu, koji je ranije pokušavao da ubije Buša starijeg.

Bler je u ovo ušao u suštini jer je (s pravom) smatrao da je u britanskom dugoročnom interesu da bude tijesno povezana sa Amerikom, ali, avaj, takođe je instinktivno shvatio kako rat pomaže u veličanju političara.

Rat daje liderima veličinu koju inače ne bi mogli posjedovati. Ako čeznete za harizmom Čerčila ili Tačer, ne postoji ništa pobjedonosno kao rat. Rat u Iraku bio je tragična greška i, odbijajući da to i prihvati, Bler sada podriva sam uzrok koji zagovara – mogućnost ozbiljne i efikasne intervencije.

Blerov argument je da smo bili u pravu 2003. i da ćemo biti u pravu ako ponovo intervenišemo. Mnogi su se s pravom povukli iz ove logike. Sasvim je jasno da je invazija 2003. bila nezakonita glupost.

Ali to ne mora nužno da znači, kako mnogi zaključuju, da su sve intervencije uvijek i svugdje načelno pogrešne i da treba izbjegavati strana uplitanja svih vrsta.

Britanija je i dalje sila u Savjetu bezbjednosti UN. Godišnje trošimo 34 milijarde funti na odbranu. Bilo bi pogrešno i samoporažavajuće zaključiti da smo bili u pravu, jer, kod Iraka, uvijek naš pokušaj da ga učinimo boljim mjestom mora biti pogrešan.

Neko mora otići do Tonija Blera i reći mu da ućuti – ili da makar prihvati realnost katastrofe čijem izazivanju je doprinio. Onda će možda biti vrijedno saslušati ga. Istina će te osloboditi, Toni.

Prevod A.N.R.

Delo: Janši zvaničan poziv, na potezu Ustavni sud

Piše: Zoran Potič

Lider SDS Janez Janša dan prije iznošenja žalbe na presudu koju je izrekao pred Ustavnim sudom objavio je poziv za izdržavanje kazne. Janšinu najavu dodatno zanimljivijim činilo je to što je Okružni sud uputio ovaj poziv još 21. maja. 

Kada je Janezu Janši 15. izrečena presuda koja je takođe postala izvršna, to je značilo da će uskoro biti pozvan na služenje dvogodišnje kazne, pored koje takođe mora da plati 37.000 eura zbog korupcije u slučaju „Patria“ u periodu kada je obavljao funkciju premijera.

Ubrzo nakon toga, okružni sud u Ljubljani (u kojem niko to nije želio da zvanično potvrdi) proslijedio je poziv Janši da se 20. juna pojavi u centralnoj slovenačkoj zatvorskoj instituciji Dob.

Ovo je sve do sada bila samo nezvanična informacija, koja je objavljivanjem na Twitteru postala zvanična. Janša je putem ove društvene mreže postavio fotografiju poziva za služenje kazne, na kojoj je interesantan datum kada je Sud poslao poziv.

To se dogodilo 21. maja, prije iznošenja tvrdnji da poziv nije primio, što je naglasio prošle sedmice, 4. juna gostujući na nacionalnoj televiziji.  Postavlja se pitanje kako je moguće da je pošta sa pozivom na izdržavanje kazne putovala do Janše skoro mjesec dana i kako ga je on dobio neposredno prije podnošenja njegove žalbe Ustavnom sudu.

Janša je u dosadašnjim odazivima na sudske pozive izjavljivao da je riječ o nepravednom, te politički motivisanom procesu i presudi. Svoj sadržaj je potkrijepio tweetom u kojem je priložio i objavljeni poziv.

„Raspišemo izbore, zatvorimo opozicionog lidera, pošteno pobijedimo, odamo počast stricu i priredimo zabavu“. Janša je u emisiji nacionalne televizije rekao da će iskoristiti zakonita sredstva „da obori presudu i oboriće je“.

Uslijedila još dva poziva

U Okružnom sudu u Ljubljani objašnjeno je da (još) nijesu dobili bilo kakav zahtjev za alternativni način služenja zatvorske kazne za osuđenog u slučaju „Patria“, kao i da još nijesu dobili zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je osuđeni najavio da će podnijeti, s obzirom da su za to predviđena tri mjeseca od izricanja konačne, pravosnažne presude.

Janša je već rekao da u vezi sa ovim uvjerenjem „ne misli nikoga ni za šta da pita“. Uskoro će poziv na služenje zatvorske kazne dobiti Tone Krkovič i Ivan Crnkovič, obojica osuđeni na 22 mjeseca zatvora. Na pitanje u vezi sa uručivanjem poziva na odsluženje kazne Krkoviču i Crnkoviču u Okružnom sudu u Ljubljani odgovorili su da još ne mogu dati nikakve informacije.

Njima je presudu krajem maja uručio sudski izvršilac, a okružni sud je početkom prošle sedmice predao materijal izvršiocima, što znači da su potvrde o formalnom prijemu obavještenja o služenju zatvorske kazne stigla krajem prošlog ili početkom ovog mjeseca, odnosno da ih ona čekaju u poštanskom sandučetu.

Dvije opcije

Ustavni sud ima ustavnu žalbu Janeza Janše na dnevnom redu. Kao što je pojasnio generalni sekretar Ustavnog suda Sebastijan Nerad, postoje dvije mogućnosti.

Prva je ustavna žalba koja se može razmatrati i odlučivati o njoj tako da se predmet ponovo vrati u proceduru, naravno, samo pod uslovom da je došlo do kršenja ustavnih pravila.

To znači da Janša ne bi trebalo da ide na odsluženje kazne jer u tom slučaju presude više ne bi ni bilo. Drugo je da ustavna žalba bude odbačena kao preuranjena, s obzirom da nijesu iscrpljena sva pravna sredstva kod Vrhovnog suda.

Za obje procjene relevantan je zakon o ustavnom sudu kojim je predviđeno da prije iscrpljivanja vanrednih pravnih ljekova Ustavni sud može izuzetno odlučivati o ustavnoj žalbi.

 Prevod A.N.R.

Le Monde: Da li euro i dalje služi evropskom projektu

Piše: Adrien de Trikorno

Objavljena u martu u susret evropskim izborima koji su održani krajem maja, knjiga „Defekt“ Frederika Lordona, člana grupe „Zapanjenih ekonomista“ naknadno je postala interesantna.

Njegova teza na prvi pogled izgleda paradoksalno: pamfletna, ali poučna, polemična, ali zabrinjavajuće precizna, ogrezla u ekonomskom rezonovanju, ali osuđujući „ekonomizam“, nudi napuštanje eura, ali odbija da sakrije posljedice koje su, prije svega, bolne, rizične i same sebi nedovoljne u ovoj avanturi.

Mogli bismo zatvoriti ovu knjigu i bez dolaska do stranica na kojima autor rastura oporavak i distorziju – njegove ideje o ekstremnoj desnici i njihovoj povezanosti sa tezom da su rezerve ksenofobične.

To bi bilo šteta, budući da bi čitanje ovoga bilo korisno mnogim najvatrenijim braniteljima eura. S obzirom da postoji „Defekt“ – baš kao što su kriza i grčko propadanje iznenada otkriveni, možemo očekivati i „federalni skok“ kako bi se zaustavila kriza na vrhu: stvaranje evropskog trezora za otplatu zajedničkog duga, samim tim i evropskog budžeta, finansijskih transfera…

Lordon ne vjeruje, odnosno ne smatra da je ovakva mogućnost izvodljiva sa Njemačkom. Njegova analiza monetarne integracije Evrope, gdje je Bundesbanka, njemačka centralna banka odredila svoje principe, kao i velika nespremnost Njemačke na opraštanje navode na razmišljanje.

Istovremeno, on priznaje da su njemački zvaničnici podijeljeni, da su na ivici i da ostavljaju veliki prostor za modulacije.

Evropski Breton Vuds

Možda u nadi da pogodi trenutak istine, njegov predlog je radikalan: teret javnog duga akumuliran je zbog krize u Grčkoj, Portugalu, Francuskoj…

Kako god. Da bi se pratio kolaps finansijskog sistema, gubitak dijela štednje građana, kraj principa nezavisnosti Evropske centralne banke, ponovno uvođenje nacionalnih valuta i kontrola privremene provjere, potrebno je dokapitalizovati i rehabilitovati finansijski sistem.

Ali, on smatra da bi ovaj sistem bio validan ako bi bio praćen istinskom evropskom saradnjom kroz stvaranje zajedničke valute koja bi se koristila u međunarodnim transakcijama, a za koju bi nacionalne valute članica bile fiksirane i prema kojoj bi se podešavali njihovi kursevi.

Konačno, dakle, autor se zalaže za Breton Vuds kojim su nacrtane konture međunarodnog finansijskog sistema 199. godine – i to evropske.

Pored svega, sa ovim bi svako jednoga dana mogao biti saglasan. Ali troškovi i rizik od promjena zahtijevaju visok stepen evropske saradnje. O ovom pitanju ostaje da se odluči politički.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Rusiju i Kinu izazvala dominacija dolara

Piše: Mari Šarel

Priča je već pokrenuta prije nekoliko nedjelja. Financial Times je to i potvrdio u ponedjeljak 9. juna. Prema navodima ovog finansijskog dnevnika, nekoliko ruskih kompanija razmatra korišćenje ili američkog dolara umjesto kineskog juana u budućim trgovinskim transakcijama. 

Ovo je uslovljeno strahom da bi ih uvođenje sankcija zapadnih zemalja moglo lišiti pristupa finansijskim tržištima u dolarima. Potpisivanje ovog ogromnog ugovora do kojeg je došlo 21. maja pratile su ogromne mjere predostrožnosti na objema stranama: Moskva će snabdjevati gasom Peking narednih treidset dolara.

Iznos transakcije je je 400 milijardi dolara (294 milijarde eura). A račun je, svakako, ispostavljen u juanima. Dan ranije je, međutim, druga po veličini ruska banka VTB, potpisala ugovor sa Bankom Kine. Sada ove dvije institucije više ne vrše denominaciju svoje trgovine u dolarima, već u juanima ili rubljama.

Moskva i Peking su, konačno, 3. juna udružili snage da stvore zajedničku rejting agenciju, kao protivtežu agencijama anglosaksonske kulture – Moody’s, Standard & Poor’s i Fitch. Ove objave su djelimično, naravno, političko manevrisanje.

Ruski predsjednik Vladimir Putin želi da demonstrira pred Zapadom ono što je ostvario sa Kinom, koja mu je saveznik na geopolitičkoj šahovskoj tabli. Ona takođe pokušava da igrajući se bližeg ekonomskog saveza sa Srednjim kraljevstvom kompenzuje izolaciju u koju ju je gurnula ukrajinska kriza.

„Ali za sada veze između dvijema zemljama nose malu težinu u odnosu na one sa Evropskom unijom“ – kaže Šu Bei, ekonomista u Natixisu. Pedeset odsto ruskog izvoza zapravo i jeste usmjereno ka Starom kontinentu, u odnosu na svega sedam odsto koliko izvozi u Kinu.

Ali ove serije sporazuma nijesu samo oportunističke. „U stvari, ukrajinska kriza je ubrzala fundamentalni trend koji je već postojao“ – navodi Kristofer Dembik, analitičar Saxo Banke.

One su stvorene tokom finansijske krize 2007. godine, kada su zemlje u razvoju, misleći na Kinu i Rusiju, shvatile da su njihove domaće valute isuviše izložene fluktuacijama u monetarnoj politici Sjedinjenih Američkih Država i promjenama kursa dolara. One od tada pokušavaju na sve načine da smanje zavisnost od američke valute.

Na primjer, formiranjem dijela svojih deviznih rezervi u juanima. Tome treba dodati i neizbježnu internacionalizaciju juana, koji je Peking vješto predvodio od ranih 2000-ih godina. To je pokret u kojem razvoj trgovine sa Moskvom predstavlja korak više.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Bundesbanka sada podržava Marija Dragija

Piše: Frederik Lemetr

Nove niže kamatne stope o kojima je odlučila Evropska centralna banka, a koje je kritikovalo nekoliko banaka i političara u Njemačkoj su, međutim, dobile punu podršku Bundesbanke i njenog predsjednika Jens Vajdmana. 

Još bolje: za dvije sedmice njemačka centralna banka deminirala je polje objašnjavajući „prelivanja“ u njemačkim medijima kao mjere koje je trebalo da objavi ECB.

Dok su neki primijetili da će Njemačka, sa očekivanim rastom od oko dva odsto u ovoj godini zahtijevati veće kamatne stope, a i kancelarka Angela Merkel je imala istu misao u aprilu 2013. godine, portparol Bundesbanke je uzvratio: „Onaj ko kritikuje ECB jednostavno nije razumio da je Njemačka dio monetarne unije već petnaest godina“.

Predsjednik Evropske centralne banke Mario Dragi trebalo bi da uživa u pohvalama. Tenzije u odnosima sa Bundesbankom dostigle su vrhunac u junu 2013. kada gospodin Vajdman nije oklijevao da „kao stručnjak“ podrži tužioca koji je podnio žalbu Ustavnom sudu u Karsrueu (Baden-Vitemberg) protiv politike ECB, uključujući i program Direktnih monetarnih transakcija – OMT zbog otkupa obveznica koje izdaju države članice.

To je izgledalo kao da gospodin Vajdman ne može da priušti sebi da podnese ostavku – njegov prethodnik Aksel Veber i glavni ekonomista Evropske centralne banke Jirgen Štark učinili su to 2011. godine, a on je bio odlučan da ostane da se bori iznutra. Ovo očigledno više nije slučaj.

Bundesbanka čak sugeriše da je predsjednik otišao u Karsrue na poziv predsjednika Ustavnog suda, a on nije mogao da pobjegne.

Činjenica da su se u februaru sudije u Karlsrueu pozvale na slučaj iz Evropskog suda pravde u analizi sa mnogo više oštrine prema Evropskoj centralnoj banci nego prema Bundesbanci ne može biti nimalo strana kada se ponovo govori o pristupu njemačkoj centralnoj banci.

Gospodin Vajdman, kojeg nazivaju „jastrebom“ nije transformisan u „goluba“. Ako su zemlje na jugu Evrope, članice eurozone voljne da svoje javne finansije dovedu u red ili ako vlade, uključujući i Francusku budu dalje zahtijevale da kurs eura bude niži, nema nikakve sumnje da će on ponovo izbaciti kandže.

Štaviše, gospodin Dragi se ne smije zavaravati. Vrijeme poput onog kada mu je njemački dnevni list „Bild“ poklonio kacigu sa šiljkom kao simbol sa prenesenim značenjem je nestalo.

Njemci, koji imaju naviku da ulažu svoju ušteđevinu u životno osiguranje vide veoma nejasnu sliku nakon snižavanja kamatnih stopa.

U ponedjeljak 2. juna osiguravajuća društva, bankarska udruženja i njemačke štedionice, koje rijetko dijele isto mišljenje, izdale su zajedničku izjavu upozorenja protiv pada kamatnih stopa koje „potkradaju štediše“.

To je i tema koja se kroz medije provlači tokom posljednjih nekoliko mjeseci. Kada je riječ o opasnosti od deflacije, mnogi nastavljaju da odbijaju tu mogućnost.

Izdanje njemačkog lista „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ od 3. juna navodi kako bivši glavni ekonomista ECB Jirgen Štark vjeruje da je „ECB bila zarobljenik svoje politike“ i da „sadašnja stopa inflacije u eurozoni od 0,7 odsto znači da su cijene stabilne. ECB ispunjava svoj mandat. Svaka druga interpretacija je pogrešna“.

Prevod A.N.R.

Telegraph: Barak Obama podržao unioniste preko ljevice

Piše: Benedikt Brogan

Hvala Baraku Obami i zbog teških vremena. Najzad, Sjedinjene Američke Države budno razmišljaju o posljedicama raspada Ujedinjenaog Kraljevstva. Jedna od velikih frustracija američke pozicije bilo je neko vrijeme i odbijanje da se izjasne o bilo čemu vezanom za poziciju Škotske u Uniji.

SAD su bile srećne što mogu u više navrata da kažu da ne žele da Britanija napusti EU, ali pozvane da se izjasne o tome šta misle o tome što Škotska napušta UK povukle su se u nejasno „bez komentara, unutrašnje pitanje, bla bla“. Američki ambasador Metju Barzun je to i potvrdio negdje kada sam imao priliku da ga intervjuišem, ubrzo nakon što je preuzeo poziciju i postao zaglavljen na BBC kanalu.

Izbezumljujuće, ali vjerovatno da su se SAD odlučile da se izjasne o referendumu u Škotskoj uradile bi to da nas izazovu da pričamo o otcjepljenju Teksasa ili tako nešto. Danas, međutim, na zajedničkoj konferenciji za novinare sa Dejvidom Kameronom u Briselu, Obama je postavljao pitanje referenduma i iznenadio sve razvijajući odgovor izvan uobičajenih gafova da je to stvar koja se tiče građana Škotske.

On je rekao: „Što se tiče budućnosti Ujedinjenog Kraljevstva, očigledno na kraju će odluka biti na građanima Velike Britanije. U slučaju Škotske, tu predstoji referendumski proces i odluka je na građanima Škotske. Ali ja bih da kažem da je Velika Britanija naš izvanredan partner. Spolja, barem, izgleda da stvari funkcionišu prilično dobro. Očigledno imamo dubok interes u uvjeravanju jednog od najbližih saveznika da ćemo i dalje nastaviti da im budemo moćan, snažan, ujedinjen i efikasan partner“.

Obama je svoju intervenciju vremenski ograničio veoma dobro – pod pretpostavkom da je tako i planirao, što nije sasvim jasno. Sada kada su evropski i lokalni izbori iza nas, a Njuark manje zanimljiv nego što su se neki nadali, fokus britanske politike će se premjestiti na Škotsku tokom ljeta koje će obilježiti nemilosrdna kampanja.

Snage unionista se skupljaju nakon manjeg kolebanja na početku godine, a teškoće koje su očigledne svima (naime, toliko u suprotnosti sa planovima laburista koji nemaju organizaciju i torijevaca koji neće iskašljavati novac) su učvršćene. Gospodin Obama je u stvari pokrenuo odgovarajuću kampanju sa neočekivanim odobravanjem.

Pomaže takođe i to što on ubira očigledne poene kujući frazu da smo bolji zajedno. Izgovarajući to dok stoji pored premijera bio je način da nas sve podsjeti, a Škote posebno, da su i oni predstavljeni u G7 i na drugim međunarodnim skupovima na način na koji to sami ne bi bili.

Ali ovdje je još jedan način na koji je Obama nehotice pomogao debatu prounionista. Argument Aleksa Salmonda, koji je prvobitno razvio Gordon Braun tokom 80-ih i 90-ih godina je da su Engleska i Velika Britanija u stvari desno krilo torijevaca koje se nameće Škotskoj protiv njenih želja. Bilo je dovoljno loše za premijera Škotske kada se prošle nedjelje vratio UKIP.

Sada i predsjednik iz reda demokrata, miljenik ljevice i u skladu sa statičkom ljevičarskom vizijom koju gospodin Salmond otjelovljuje mora da se izjasni da je i on sam unionista. Kada bi na njegovom mjestu bio Džordž Buš takav poziv  bi vjerovatno bio otrovan. Ali gospodin Obama je porazio SNP odobravanjem prounionističkih stavova iz reda ljevičara. Kako će oni to da mrze…

Prevod A.N.R.

Financial Times: Da li Kristin Lagard želi angažman?

Piše: Gideon Rahman 

U posljednjih nekoliko dana bilo je više teških izvještaja da bi Kristin Lagard, čelnica Međunarodnog monetarnog fonda bila savršen kandidat za vođenje Evropske komisije. 

Ideja o kandidaturi Kristin Lagard posebno je popularna u Britaniji, gdje vlada očajnički želi da zaustavi mogućnost da to mjesto preuzme Žan-Klod Junker, bivši premijer Luksemburga.

Naslovi kakav je „Angela Merkel želi Kristin Lagard za predsjednika EK“ podstakli su bjesnilo. Ali, dok njemačka kancelarka želi ili ne želi da ovaj posao pripadne Kristin Lagard, niko izgleda nije ni zastao da se zapita da li je sama Lagard zainteresovana.

Čini se da ima mnogo razloga za vjerovanje da će ona biti voljna da bude angažovana. Ne postoji očigledan razlog za razmišljanje da je mjesto predsjednika Evropske komisije više prestižna fotelja od generalnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda.

MMF-u takođe treba malo kontinuiteta nakon debakla koji je okruživao Dominik Štros-Kana. Ukoliko Kristin Lagard rano podnese ostavku, možda bi se stvorio pritisak da se prekine tradicija da glavni direktor MMF-a uvijek bude iz Evrope.

Sama Lagard biće veoma svjesna da, ukoliko bude iskorišćena kao lovački konj da bi se zaustavio Junker, biće i mnogo onih u Evropskom parlamentu koji će odbaciti njeno kandidovanje na tom principu.

Sasvim je vjerovatno da će Evropski parlament odbiti da glasa za anti-Junkerovog kandidata, jednostavno kako bi učvrstio sebe i sebi blisku ideju. Na kraju, tu bi moglo doći i do kompromisa.

Ali prvi izbor Evropskog savjeta za predsjednika Komisije možda čak treba da bude žrtvovan – omogućavajući trećem kompromisnom kandidatu da se pojavi.

Zašto bi Kristin Lagard rizikovala povjerenje i stres zbog takvog postupka? Konačno, čini mi se sasvim vjerovatnim da Lagard sada baca oči na francusko predsjedavanje – tačno je da se ona nikada nije kandidovala za izborne funkcije.

Sa druge strane, francuska desnica je trenutno u potpunom rasulu – nakon izbijanja skandala za koji izgleda da će vrlo vjerovatno umanjiti šanse Nikole Sarkozija za pravi povratak.

Socijalisti i predsjednik Fransoa Oland su u još goroj situaciji. Umjesto da uroni u predsjedavanje kontroverznom Komisijom, možda bi za Kristin Lagard imalo više smisla da ostane u Vašingtonu i sačeka naredne francuske predsjedničke izbore 2017. godine.

Naravno, ta taktika nije bila izvodljiva kod Dominik Štros-Kana, ali tada su postojale posebne okolnosti.

Prevod A.N.R.

Financial Times: NATO mora ohrabriti članice na istoku

Piše: Ivo Dalder
Predsjednik Savjeta za globalne poslove iz Čikaga

Ranije ove sedmice Obama je doputovao u Poljsku da NATO, a naročito novije članice transatlantske alijanse u centralnoj i istočnoj Evropi uvjeri u nepokolebljivu posvećenost Amerike odbrani.

On je najavio da će zahtijevati od Kongresa da odredi milijardu dolara za fond koji bi omogućio povećanu rotaciju američkih snaga u Evropi, poboljšanje infrastrukture, unaprijeđeno pozicioniranje opreme i poboljšanje obuke i vježbi, posebno na teritoriji saveznika.

S obzirom na nedavne ruske vojne akcije u Ukrajini i duž granica NATO zemalja, ovo su jako potrebni sigurnosni koraci. Ali oni ostavljaju bez odgovora na dva pitanja.

Prvo, u kojoj mjeri su ostali NATO saveznici voljni i sposobni da prate američki primjer pokazivanja svoje istrajne posvećenosti teritorijalnom integritetu i odbrani svih NATO teritorija?

Drugo, da li će SAD i druge članice NATO razmotriti raspoređivanje svojih kopnenih i vazduhoplovnih snaga u cilju trajnog jačanja kolektivne odbrane u Evropi?

Zemlje koje su najviše izložene mogućim ruskim vojnim prijetnjama i zastrašivanjima, NATO članice kao što su Poljska, Rumunija i baltičke države posljednjih mjeseci zatražile od SAD da potvrde da je podrška stvarna i trajna, poput Njemačke i drugih NATO zemalja tokom Hladnog rata.

Neposredan odgovor SAD i mnogih NATO članica bio je spasonosan. Avioni SAD, Kanade, Velike Britanije, Poljske, Danske i Francuske obezbijedili su vazdušnu kontrolu nad baltičkim zemljama, a tempo i obim vježbi na Baltičkom moru je povećan.

Samo tokom vježbi u Estoniji prošlog mjeseca uključeno je 6.000 trupa iz osam zemalja. Sve ove akcije ponovo su uvjerile evropske saveznike u posvećenost NATO-a teritorijalnoj odbrani.

Zaista, tokom nedavnog obilaska sve tri prijestonice baltičkih zemalja, najviši zavničnici koje sam upoznao ne samo da su izrazili zahvalnost za preduzete akcije, već i visok osjećaj povjerenja da im njihovo članstvo u NATO-u i EU pruža realnu i trajnu bezbjednost.

Ni jedan od zvaničnika nije sumnjao da u slučaju napada SAD i drugi NATO saveznici ne bi pomogli u odbrani. Njihova briga je zbog nečeg drugog – zabrinuti su zbog postojanja razlika u shvatanju akcija Vladimira Putina u Ukrajini.

Dok baltički lideri (i mnogi drugi) vjeruju da su ove akcije uništile bezbjednost okruženja nakon Hladnog rata u fundamentalnom smislu, drugi evropski lideri vide ove akcije kao privremenu krizu za koju se nadaju da će uskoro biti riješena putem pregovora i deeskalacije.

Ove različite perspektive su važne. Fundamentalne promjene u bezbjednosnom okruženju zahtijevaju trajnu primjenu bezbjednosnog položaja NATO-a. Privremena kriza zahtijeva takvu adaptaciju i, jednom riješena, omogućila bi nastavak uobičajenih tokova.

Privremene mjere koje su preduzete do sada, u koje je uvjeravanje dobrodošlo u ovom trenutku, uključujući i one koje je najavio Obama ove sedmice, u skladu su sa objema tačkama gledišta.

One su, ili mogu biti, prvi korak ka trajnim promjenama u stavovima NATO-a ili privremeno prilagođavanje koje bi moglo biti preokrenuto kada se ustanovi da je kriza okončana.

To je ta neizvjesnost oko dugoročnog ugovora NATO-a i zabrinutost da sve njegove članice nijesu ozbiljno shvatile ruske akcije, što je uslovilo da Poljska i druge zemlje istočne Evrope zatraže postojanije korake ohrabrenja, uključujući raspoređivanje NATO snaga na trajnoj osnovi.

Ni Vašington, ni savez kao cjelina do sada nijesu dogovorili takav korak. Jedan od razloga je cijena. Ne samo da su veliki troškovi povezani sa novim aranžmanima za zemlje domaćine i one iz kojih se snage raspoređuju, već postoje i realni oportunitetni troškovi, posebno u vrijeme smanjenih budžeta za odbranu.

Ipak, važniji razlog je nesaglasnost unutar Alijanse o tome da li je vrijeme da se prekrši obećanje NATO-a Rusiji da neće trajno rasporediti „značajne borbene snage“ na teritorijama članica.

Taj unilateralni zalog, kodifikovan u sporazumu između NATO-a i Rusije 1997. eksplicitno je baziran na pretpostavci da će „trenutna i predvidiva bezbjednosna okruženja“ ostati nepromijenjena.

Za mnoge NATO saveznike, posebno u centralnoj i istočnoj Evropi, na osnovu spremnosti Alijanse da ozbiljno razmotri raspoređivanje snaga uočljivo je da se bezbjednosno okruženje zaista promijenilo. Oni su u pravu.

Stoga je ključno da savez riješi ovo pitanje u narednih nekoliko mjeseci, tako da, kada se NATO lideri sastanu u Velsu početkom septembra, prenesu jasan i jedinstven stav o onome što se promijenilo kao rezultat ruskih aktivnosti i kako će NATO tome odgovoriti.

Prevod: A.N.R.

Le Monde: Bježanje u zamku deflacije

Piše: Filip Eskond

Konačno je tu Ilias Antoniou koji bolje objašnjava deflaciju, tu novu „bolest vijeka“. „Čini se boljim, meni, da su laptopovi ili cipele jeftinije. Dugo sam ćutao o ovom načinu kupovine“, kaže naš dopisnik iz Atine.

perperzona deflacija reuters 300x186 Analiza Le Monde: Bježanje u zamku deflacijeI zato što je njegova plata, kao i grčkim zvaničnicima, umanjena za 25 odsto, i što će biti otpušten za osam mjeseci. To se zove spirala. Ekonomska kriza stvara takav uticaj na potrošnju kada trgovci i industrijalci nagomilavaju neprodate zalihe, pa ih prodaju da bi pokrenuli tok.

A kako su kupci rijetki, prodavci gube novac i otpuštaju zaposlene. Nezaposleni više ne troše, kompanije više ne plaćaju poreze, država više ne dobija prihode i odlučuje se na mjere štednje kako bi smanjila deficite. Zamka se zatvara.

To je ta mračna perspektiva koja proganja na sastancima Evropske centralne banke. Stvorena krajem dvadesetog vijeka kako bi se izborilo sa hidrom inflacije, ta institucija mora da preispita svoju doktrinu.

Inflacija jede novac i bori se sa strogošću. Godinama je institucija u Frankfurtu pratila rastuće cijene, snižavajući kamatne stope kako bi se omogućilo da novac za pozajmljivanje ne bude previše skup i kako bi se izbjeglo pregrijavanje.

Ali ta divna logika je srušena. Danas, novac nikada nije bio tako jeftin, a ni traga od pregrijavanja nema na vidiku. Neumoljivo, cijena jednog šampona, televizora, alatke ili friziranja stagnira: manje kupaca, manje apetita.

Da li je ovu grešku izazvala kriza, nezaposlenost, tehnologija, psihologija? Ekonomisti su isprepletani u naučnim objašnjenima, a niko ne zna recept kako da ponovo pokrene mašinu.

Nije jasno ni kada će se vidjeti posljednja velika epizoda ovog žanra koja u Japanu traje skoro dvadeset godina, dok je pretposljednja, koja je nastala kao produkt krize 1929. godine okončana tragičnim preplitanjem sa Drugim svjetskim ratom.

Obje strane se tome protive svakog puta. Pristalice čistke i oni za podsticaje. Štednja protiv oporavka. U stvarnosti, vlade često isprobavaju nekoliko politika, bilo jednu za drugom, bilo istovremeno.

Uz opsesiju: stvoriti kod potrošača želju da troše i kompanijama da investiraju. U stvari, ne postoji magična formula ni na jednoj, ni na drugoj strani, već umijeće da se, dok se radi, kombinuju zdrava doza uvida, osjećaja za vrijeme (i istrajnost), kao i komunikacija i oportunizam neophodan da bi se iskoristila prilika kada se bude ukazala.

To je, jasno, i pristup predsjednika Evropske centralne banke, Marija Dragija. Ali on sam neće spasiti eurozonu od aveti deflacije, koja već nekoliko godina proganja sa evropskog neba. Jer ovakve politike na obale izbacuju opasne ideologije.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Na pad japanske potrošnje uticalo povećanje PDV-a

Piše: Mari Šarel

Nastavljena je serija loših vijesti iz japanske ekonomije. Prema zvaničnim statističkim podacima objavljenim u petak 30. maja, postrošnja japanskih domaćinstava u aprilu smanjena je za 4,6 odsto u odnosu na april prošle godine, a čak za 13,3 odsto u odnosu na prethodni mjesec. 

„Nabavka ne-svježih prehrambenih proizvoda i aparata je ono što je najviše smanjeno“, rekao je na pomenutu temu Kohei Ivahara iz Natixisa. To je nasilna reakcija na politiku premijera Šinza Abea. Ekonomisti su, u stvari, očekivali mnogo manje izraženo zaustavljanje.

Riječ je o povećanom porezu na potrošnju, ekvivalentu poreza na dodatu vrijednost, koji je 1. aprila povećan sa pet na osam odsto. U sedmici koja je prethodila povećanju PDV-a Japanci su pohrlili u prodavnice da naprave zalihe, tako da potrošnja, koja je uvećana za 7,2 odsto u odnosu na mart, predstavlja prilično vještačko povećanje rasta u prvom kvartalu (1,5 odsto).

„Ali kupovina je mehanički opala u aprilu“ – ističe Ivahara. Zbog pada intenziteta tražnje, industrijska proizvodnja opala je za 2,5 odsto u aprilu, nakon što je u martu zabilježen rast od 0,7 odsto. A očekuje se pad od 2,4 odsto u drugom kvartalu, predviđaju u ministarstvu industrije.

Izlaz iz spiralne deflacije

Istovremeno, cijene na malo uvećane su 3,2 odsto u aprilu u odnosu na isti mjesec prošle godine (ne računajući kvarljivu robu). To je najveće povećanje u skoro dvadeset godina. Ovaj trend, takođe, zabrinjava ekonomiste. To povećanje je u stvari malo više srezalo ionako smanjenu kupovnu moć Japanaca.

Jedan od glavnih ciljeva „abenomije“, ekonomske politike koju je Abe pokrenuo 2013. godine je, međutim, bilo da oživi cijene i izvuče zemlju iz spiralne deflacije sa kojom se borila petnaest godina.

Pored budžetskih „strelica“ (stimulansa), kao i strukturnih reformi, prema riječima vlade, monetarne strelice kroz masovnu kupovinu državnog duga dovele su do snižavanja jena u odnosu na dolar. I to tako da podignu cijene uvoznih proizvoda, kakvi su energenti.

Sve čemu se nadao Abe je da se uvozna inflacija prenosi na sve cijene, pošto je deprecijacija jena izvoznim kompanijama omogućila da naduvaju marže. Dakle, u teoriji, to povećava zarade. Neki, poput Toyote, igrali su ovu igru, ali to prema mišljenju ekonomista nije dovoljno. Naročito ako je praćeno politikom stimulansa, strukturnih mjera, na koje se još čeka.

„Japan treba da intenzivira reforme kako bi rast postao samoodrživ, treba da izbjegava nepredvidive monetarne politike i podriva povjerenje u održivost javnog duga“ naglašeno je u izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda objavljenom u petak, 30. maja.

Javni dug iznad 230 odsto BDP-a

Japanski javni dug, jedan od najviših u svijetu i prevazilazi 230 odsto bruto domaćeg proizvoda. Bez brze akcije koja bi omogućila da se poveća zaplenost žena, dovede više imigranata da popune praznine među radnom snagom ili olakša pristup kreditma za preduzetništvo, održivost oporavka je ugrožena, poručuje MMF.

Nakon zaziranja od povećanja poreza, bilo je i očekivano da potrošnja bude smanjena, smatraju analitičari. „Povjerenje potrošača je opalo, dok će porez nastaviti da se preliva na kupovnu moć“, ističe Ivahara.

„Uz to, nije isključeno da će Banka Japana preduzeti dalje monetarne podsticaje u ovoj godini“, rekao je, u međuvremenu, Žan-Batist Peti, ekonomista kuće Exane-BNP Paribas. A sve to uz rizik da javni dug nastavi da raste…

Prevod A.N.R.

Financial Times: Odaberite između Spitzenkandidaten

Piše: Gideon Rahman

Činjenica da lideri 28 zemalja članica EU ne žure da imenuju Žan-Klod Junkera za narednog šefa Evropske komisije izobličila se u Evropskom parlamentu, ali i svugdje drugo, kao uvreda demokratiji. Uostalom, kažu parlamentarci, ključne pan-evropske partije na evropskim izborima nominovale su vodeće kandidate (nazvane Spitzenkandidaten) koji su bili nosioci njihovih standarda i koji su predloženi da budu na čelu Evropske komisije. 

gideon rahman Analiza Financial Times: Odaberite između SpitzenkandidatenSiromašnim, starim glasačima rečeno je da, ukoliko se desni centar, Evropska narodna partija – EPP probije naprijed, onda je gospodin Junker od Luksemburga izabran. EPP se sada regularno pojavila kao najveći politički blok, a evropski politički lideri još ne iskaču sa imenovanjem Junkera. Nije ni čudo što su birači veoma razočarani, a euroskepticizam maršira. Dakle, to je argument u svakom slučaju.

Ali mora biti istaknuto da je ideja da je evropsko biračko tijelo upravo masovno ustalo i da zahtijeva da Žan-Klod Junker treba da bude njihov lider smiješna besmislica. Evropski parlament i dalje insistira na ovoj verziji događaja zbog čvrstih razloga od institucionalnog interesa.

Ako oni mogu da uspostave ideju da Parlament bira predsjednika Komisije, to znači veliki transfer moći unutar evropskog sistema.  Ali demoksratski argument, koji izgleda kao ogrtač za golu borbu oko moći, jednostavno nije utemeljen.

Razlog je taj što nema dovoljno dokaza da je evropsko biračko tijelo percipiralo nedavno održane izbore u EU kao izbor između junkera i njegovog glavnog rivala, socijalističkog lidera Martina Šulca.

Parlament se nadao da će debate između ova dva čovjeka, plus nekoliko drugih kandidata, rasplamsati nalet javnog interesa u evropskoj parlamentarnoj demokratiji. U ovom slučaju, to niko nije gledao ni primijetio. Euronews, institucionalni evropski emiter, procjenjuje da je prvu televizijsku debatu gledalo 120.000 ljudi, od ukupno 500 miliona, koliko čini stanovništvo EU.

Sami kandidati uglavnom su ostali nepoznati izvan svojih država – a ponekad čak i tamo. Rezultati ankete koju je njemački časopis „Bild“ napravio za vrijeme održavanja izbora pokazali su da svega sedam odsto njemačkih birača identifikuje Junkera kao Spitzenkandidata desnog centra, kao i da je samo 17 odsto znalo da je barjaktar socijalista Martin Šulc, uprkos činjenici da je sam Šulc Njemac.

S obzirom da je, inače, Njemačka ozbiljno shvatila pan-evropsku politiku, može se samo zamisliti kako li tek ove brojke izgledaju širom Evrope. Stoga, zaista nema potrebe da lideri 28 zemalja EU, koji zapravo kod kuće nemaju političke profile, uvlače gospodina Junkera u samouslužnu fantaziju da je „osvojio“ evropske parlamentarne izbore. Vrijeme je da se konačno iznese i napravi ozbiljan izbor između Spitzenkandidaten.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Brazil – zemlja sa 56.337 ubistava za godinu dana

Piše: Paulo A. Paranagva

Brazilci imaju novi rekord: 56.337 ubistava godišnje, objavila je think-tank organizacija „Mapa da Violencia“ (Mapa nasilja) sa sjedištem u Sao Paolu. 

Najnoviji podaci objavljeni su za 2012. godinu. Njihov izvor su potvrde o smrti i sumirane informacije brazilskog Ministarstva zdravstvenog sistema o mortalitetu. Oni ukazuju na stalan rast ubistava u Brazilu.

U Globalnoj studiji o ubistvima, koju je 2011. godine objavila Kancelarija Ujedinjenih nacija za borbu protiv narkotika i kriminala – UNDOC evidentirano je 43.909 ubistava u Brazilu u 2009. godini, odnosno skoro svako deseto ubistvo koje se te godine dogodilo u svijetu.

Od 2000. ubijeno je 600.000 Brazilaca. To je masakr koji prevazilazi neke regionalne ratove ili oružane sukobe. Uprkos eskalaciji varvarizma izazvanog narko-kartelima u Meksiku, brazilski slučaj je još ozbiljniji.

Uprkos gerilizaciji u Kolumbiji i konverziji dijela paravojnih policijskih bandi, situacija je gora u Brazilu. Statističari porede broj žrtava o odnosu na broj stanovnika. Za 56.337 ubistava u 2012. godini ekvivalent je stopa od 29 ubistava na 100.000 stanovnika.

Sa ove tačke gledišta male zemlje Centralne Amerike, Honduras i Salvador su najsmrtonosniji, ali broj žrtava apsolutno nije uporediv. Većina ubistava koja su počinili Brazilci nije rezultat djelovanja u trgovini ljudima ili organizovanom kriminalu, već ono što stručnjaci zovu šablonom „neozbiljnosti“: izazivanje susjedskih ili porodičnih sukoba zbog alkohola, učešće u tučama degenerativnog karaktera.

Žrtve su uglavnom mladi ljudi ili crnci, žrtve uništavanja društvenog sloja, eksplozije nasilja i konstantnog produbljivanja nejednakosti. Ubistva su sada vodeći uzrok smrti u populaciji mlađoj od 19 godina. Države koje koriste socijalne programe kakvi su Alagoas, Para, Paraiba i Bahia suočile su se sa porastom ubistava.

Borba protiv siromaštva nije dovoljna da suzbije ovu epidemiju. Međutim, ubistva dalje ostavljaju smrtonosne efekte na susjede i porodice poput kasetnih bombi. To podriva povjerenje u društvo i institucije. Osam od deset Brazilaca izuzetno strahuje od toga da će biti ubijeno (podaci Instituta za primjenu ekonomskih istraživanja – IPEA).

Fenomen se prostire svuda, sa većom izraženošću u srednjim i malim opštinama, čime se poništava poboljšanje stanja u naprednijim gradovima. Konkretne akcije u Sao Paolu i Rio de Žaneiru imale su pozitivne efekte, ali i ograničenja.

Kada je riječ o rasvijetljenim ubistvima u Brazilu, njihova stopa je smiješna i gotovo potuno nekažnjena. Pored pravde i zatvorskog sistema, bezbjednosna kriza otkrila je zastarjelost modela na osnovu istovremenog postojanja neefikasne policijske istrage i vojne policije.

Ove dvije policije na federalnom nivou nemoćne su da kazne, ali i odbijaju da se odreknu svojih prerogativa. Ovaj model je neznatno revidiran uz stvaranje opštinskih straža, bez uticaja na velike zločine. Veoma moćna savezna policija nevjerovatno je mala u odnosu na veličinu zemlje i brojnost brazilske populacije (200 miliona).

Ubistva nijesu u njenoj nadležnosti, osim ako nijesu povezana sa trgovinom narkoticima ili ljudima, organizovanim kriminalom i korupcijom, što je rijetko u većini slučajeva. Iz toga je uočljivo da socijalna katastrofa ovih razmjera, koja se povećala u posljednjih 15 godina nije više lokalno ili regionalno pitanje, već nacionalni problem koji zahtijeva hitno rješavanje.

– Ubistva, naročito ubistva djece, adolescenata i omladine postala su Ahilova peta ljudskih prava u Brazilu – ocijenio je sociolog Žulio Žakobo Vaezerfis, čelnik organizacije „Karta nasilja“.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Očekuje se globalni rast nezaposlenosti do 2019.

Piše: Remi Baru

Globalna ekonomija je daleko od izlaska iz krize. Prema „Izvještaju o radu u svijetu 2014“ koji je u utorak 27. maja objavila Međunarodna organizacija rada – MOR, ekonomski rast opao je na tri odsto u 2013. sa 3,2 odsto koliko je iznosio u 2012. godini, znatno ispod nivoa na kojem je bio prije krize (4,2 odsto u prosjeku između 2000. i 2007.). 

nezaposlenost reuters 300x199 Analiza Le Monde: Očekuje se globalni rast nezaposlenosti do 2019.Direktna posljedica ovog „mekog“ učinka globalne nezaposlenosti koja je ponovo povećana za četiri miliona ljudi u 2013. godini, dostigavši skoro 200 miliona (199,8). Situacija, naravno, nije jednolična širom planete: razvijene zemlje imaju relativno visoku stopu nezaposlenosti, u prosjeku 8,5 odsto, koja je prema podacima MOR iznosila 5,8 odsto u 2007. dok je u zemljama u razvoju rast bio skroman, „vrativši se na nivo u skladu sa onim što je bilo prije krize“, oko 5,4 odsto.

Prema agenciji UN posvećenoj oblasti zapošljavanja, koju čine predstavnici vlada, poslodavaca i zaposlenih u 185 zemalja, malo je vjerovatno da će se do 2019. godine poboljšati situacija, čak uz blagi rast nezaposlenosti, naročito zbog očekivanog pada zapošljavanja u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji u narednih nekoliko godina.

„Do 2019. očekuje se da će nezaposlenost dostići 213 miliona“ navodi MOR. U 2014. najveći porast odnosi se na Centralnu i Jugoistočnu Evropu, kao i na zemlje bivšeg sovjetskog bloka. U predstavljanju ovog izvještaja za 2014. generalni direktor MOR Gaj Rajder naglasio je potrebu za rebalansom politike zapošljavanja.

Upitan nakon izbora za Evropski parlament kako posmatra prodor euroskeptika, populista i ekstremne desnice, Gaj Rajder je istakao da Evropa mora da se bavi pitanjima koja su „u srcu evropskog projekta“.

„Razumijemo potrebu da se uspostavi red u javnim finansijama, ali moramo se fokusirati na zapošljavanje, kupovnu moć i rast“ rekao je Rajder za Le Monde uoči međunarodne konferencije o radu koja se održava u Ženevi od 28. maja do 12. juna. Prema njegovim riječima, ukoliko se trendovi globalizacije odraze na zarade u Evropi, ona takođe može negativno uticati i na rast u zemljama u razvoju.

„Razvoj nije samo rezultat faktora kao što su izvoz, slobodno tržište  strane direktne investicije“ rekao je Rajder. Zemlje koje su ulagale u kvalitetne poslove, koje su jačale svoje sisteme socijalne zaštite od 2007. doživjeće veći rast, skoro za poen više nego zemlje u razvoju.

U Senegalu, na primjer, udio zaposlenih se povećao sa 12 odsto u 1991. na 26 odsto u 2013. dok je procenat siromašnih radnika umanjen za 34 odsto u istom periodu, sa godišnjim povećanjem produktivnosti u prosjeku od 0,5 odsto. U Peruu je fenomen pada broja siromašnih radnika bio identičan zbog povećanja broja zaposlenih i povećanja produktivnosti za 1,8 odsto na godišnjem nivou u istom periodu.

U kontekstu trajne krize, zemlje u razvoju, čiji rast često zavisi od njihove sposobnosti da izvezu dva ili tri proizvoda, neophodna je diversifikacija ekonomija.

„Možemo da pomognemo zemljama kroz finansiranje obrazovnih sitema u skladu sa ciljevima milenijumskog razvoja za 2015. ali u trenutnom kontekstu treba posebno pomoći tim zemljama da diverzifikuju proizvodnju“ , rekao je Rejmond Tores, direktor Odjeljnja za istraživanja na MOR.

„Ako se bude ulagalo samo u obrazovanje, proizvodiće se veći broj nezaposlenih sa diplomama“. Sa poboljšanim nivoom obrazovanja, povećava se i jaz između prirode dostupnih poslova i znanja stečenih tokom školovanja.

„Da bi se prihvatili tog izazova treba podsticati diversifikaciju prizvodnih kapaciteta, a ne samo liberalizaciju trgovine“ – kaže Tores. Ako i diversifikacija poslova i kvalifikacija ne bude oigurana, nezaposlenost mladih će nastaviti da se povećava, uz značajne političke rizike.

Danas svaki treći mladi ne može naći posao na Bliskom istoku ili u Sjevernoj Africi. Druga posljedica je što ovi mladi ljudi moraju migrirati u potrazi za poslom. Njihovo kretanje moglo bi se odvijati pema zemljama u razvoju gdje će, prema MOR, biti kreirano 90 odsto novih poslova u narednih pet godina.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Zašto je 25. maj teži od 21. aprila

Piše: Luk Brone

Izmjerimo jačinu političkog zemljotresa evropskih izbora u Francuskoj: 25. maj 2014. je mnogo gori od 21. aprila 2002. godine iz tri razloga.

Prvo, jer istorijska pobjeda Nacionalnog fronta na državnim izborima ne izaziva kolektivni odgovor, pri čemu je demokratski encefalogram ostao očajnički sitan, dok je 21. aprila izveo na ulicu dio francuskog društva, uključujući i mlade, ostavljajući ih da se bore za pobjedu Žaka Širaka protiv Žan-Mari le Pena.

Francusko društvo izabralo je „laissez-faire“ model. U svijesti. Dok su ankete potpuno tačno predviđale veličinu podrške Nacionalnom frontu, navodeći u petak veče da je riječ o 24 odsto biračkog tijela prema Ipsos-Steria istraživanju, glasači ljevice i desničari-republikanci dozvolili su jednoj ekstremno desničarskoj stranci da pobijedi.

Oni glasači koje je Nacionalni front mobilisao iz ubjeđenja, „generacija“ od 21. aprila koja sada ima trideset godina izgleda potpuno razočarana, zbog čega se Nacionalni front tiho javila kao vodeća stranka među biračima koji imaju između 18 i 35 godina.

Strategija „desatanizacije“ Nacionalnog fronta koju je vodila Marin le Pen urodila je plodom.

Drugo, 25. maj takođe obilježava još jedan poraz pomenutih stranaka na vlasti, koje su zaglibile u svojim unutrašnjim poslovima, koje ne mogu da se obnove, koje su nepovezane sa društvom, okamenjene veličinom ekonomske, društvene i demokratske krize.

Među tektonskim političkim pločama, pokret koji je inicirao Nacionalni front nije prestao da provocira replike i frakcije onih koji su ostali u politici „obuzdanosti“ u ekstremnoj desnici u tom kontekstu, kao i „republičkom frontu“ koji  više nije daleka uspomena.

Nakon lokalnih i evropskih izbora slijede regionalni, najvjerovatnije na jesen 2015. godine sa dubokom podjelom na ljevičare i desničare, bez rezerve, bez ideje, bez daha, na ivici politika koje u nekim jurisdikcijama ispadaju u drugu ligu, koje podržavaju najsiromašniji i koje imaju podršku tek deset odsto birača.

Treći razlog je najozbiljniji, jer 25. maj čini još iluzornijom reformu francuskog društva. Dakle, šta može uraditi Fransoa Oland nakon dubokog nepriznavanja? Kako može da vlada sa krhkom političkom većinom? Kako će se nositi sa budžetskom strogoćom i kako će ulagati napore, gdje je za trenutak sve odjednom prestalo da bude kao prije?

Može li Fransoa Oland da oživi strukturne reforme kroz preostali dio njegovog petogodišnjeg mandata? A posebno velike teritorijalne reforme, koje su sada predstavljene kao glavna bitka koja bi omogućila niže deficite?

Šef države moraže da se suprotstavi izabranim trupama u mnogo borbenijoj desnici koja će ponovo osvojiti većinu lokalnih vlasti, kao i svim mogućim lobijima, od građevinskih sindikata do službenika u lokalnim samoupravama.

On će morati da zaroni u lokalne ekvilibrijume subjekata kakvi su „Meccano“ ili zajednice plinara, lokalni identitet, uključujući i okruge, daleko od zabrinutosti koju ispoljavaju Francuzi.

Fransoa Oland svakako može nastaviti da se igra riječima, naročito u Evropi, da traži sopstvenu političkiu preorijentaciju i popuštanje kod budžetskih ograničenja.

Ali, riječi šefa države nemaju veću težinu na evropskom nivou nego na francuskoj teritoriji, njegovi govori se više nigdje ne štampanju , ni u Briselu, ni u kupštini, kao ni u Forbahu, Lilu ili Marseju, pa čak ni u Socijalističkoj partiji.

Prema mišljenju mnogih, Fransoa Oland je otišao dalje od bijesa, ističući dalje jedan oblik ravnodušnosti – ono najgore što se danas može desiti jednom političaru, a čime je potpisao sopstvenu nemoć.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Napuštanje eura bilo bi katastrofa za Francusku

Piše: Frederik Udea
Predsjednik Société Generale grupe

Ova tema rijetko se se pojavljivala u političkom diskursu posljednjih godina. Danas je napuštanje eura dio nekoliko programa u Francuskoj i predstavljeno je kao kredibilna alternativa naporima u potrezi za konkurentnošću zemlje. 

Najalarmantnije je to što su priče o ovome jako uprošćene i demagoške, bez osvrta na kontradiktornosti: one imaju za cilj da namame nezadovoljno stanovništvo. Zbog toga što vjerujem u konkurentnu Francusku u jakoj Evropi čini mi se da je važno opovrgnuti argumente koji ukazuju na to da je ovo čarobni štapić – morali bismo se osloboditi teškog, ali neophodnog napora da se pronađe put konkurentnosti, rastu i zapošljavanju.

Prvo, pogrešno je vjerovati da bi povratak na franak bio jednostavan. Ne potcjenjujte inicijalni monetarni haos koji bi bio implementiran kroz povratak na staru valutu. Zamislite praktične probleme koji se javljaju, uključujući zamjenu novčanica i kovanica koje su u opticaju, rizik od oštećenja depozita i francuske štednje, uz rizik od odliva kapitala u druge zemlje – slagalicu konverzije međunarodnih obveznica , uz rizik da bude onemogućen pristup međunarodnom finansiranju koje je Francuskoj očajnički potrebno.

Šta bi se dalje dešavalo u Evropi kada bi se svaka zemlja vratila izvornoj valuti? Postoje dva slučaja. Jedan je ideja de se obezbijede konkurentni napori i smanje deficiti pokretanjem štampanja novca. To znači da bi Francuzi bili plaćeni „smiješnim novcem“, uz rastuću inflaciju i kolaps vrijednosti njihove štednje. Ovo bi takođe značilo i oštar pad kupovne moći, jer sa valutom u slobodnom padu plaćali bismo skuplju energiju i svu robu koju danas uvozimo.

Dakle, to bi prije ili kasnije dovelo do rezova bez presedana, jer bi jedina alternativa bio višegodišnji život u izolaciji. povratak na franak je povezan sa reformama za poboljšanje konkurentnosti i finansiranje duga bez potpunog štampanja novca. Dakle, moramo se suočiti sa činjenicama o naporima da se to obezbijedi, a oni bi bili mnogo teži od onih koji su danas potrebni u okviru korišćenja eura. trgovina sa našim bivšim partnerima iz eurozone (koja čini polovinu naše spoljnotrgovinske razmjene) ponovo bi postala podložna proizvoljnoj konkurentskoj devalvaciji. francuska sigurno ima više koristi od niske kamatne stope koju ima danas.

Zbog toga je iluzorno vjerovati da Francuska može prevazići neophodne napore. Ali, treba li da ih obavlja na osnovu nacionalne valute ili u okviru zajedničke valutne oblasti eurozone? kao ubijeđeni Evropljanin, biram kolektivnu opciju. Čemu vodi Evropa? Miru, a gledajući ono što se danas dešava u Ukrajini, on nije apstraktan pojam. Zajednički ekonomski i socijalni model koji imamo predstavlja više od razlike mođu Evropljanima i odvaja nas od američkog ili kineskog modela.

Zajedno možemo iskoristiti prednosti šire ekonomske baze i dijeliti ključne investicije sa svojim susjedima. dakle, moramo ići dalje i angažovati se kroz nekoliko velikih projekata uz pomoć kojih će EU i eurozona bolje funkcionisati. Prvi veliki projekat je da se obezbijedi ogromna konvergencija među evropskim privredama. nije moguće trajno dijeliti istu valutu, istu kamatnu stopu i isti valutni kurs ako naše privrede nijesu dosljedne u pogledu konkurentnosti.

Drugi projekat je jačanje finansijske solidarnosti među ekonomijama koje su de facto konkurentnije i onih koje su manje konkurentne prema strukturi. Solidarnost mora ići ruku pod ruku sa preduzimanjem odgovornosti svake države članice. U neposrednoj budućnosti trećina naših projekata poslužiće za kreiranje evropske strategije u ključnim oblastima koje doprinose ekonomskom rastu. posebno mislim na oblast energetike, telekomunikacija i bankarskog sektora koji predstavljaju poluge konkurentnosti za kompanije.

Kao bankar, građanin i roditelj mislim da Francuska nema izbora osim da prestane da produbljuje deficit, te da je to Damoklov mač nad snagama privreda, preduzeća i domaćinstava, kao i budućih generacija. Na evropskim izborima nastoji da se dâ smisao potrebnim naporima za stvaranje zajedničke evropske perspektive, mira i održivog razvoja na duži rok.

Prevod A.N.R.

Telegraph: Putin čezne za svojim „Nikson u Kini“ momentom

Piše: Dejvid Bler

Kada su Kina i Sovjetski Savez došli tako blizu rata i kada su na stotine vojnika ginule u pograničnim sukobima, lider Mao je tražio savjet od četvorice časnih generala. 

U pogodno delikatnom i eliptičnom smislu – i nakon što je uvjeren da njihovom odbranom ne bi izazvao stradanja, stari mudraci savjetovali su zbližavanje sa Amerikom, naglašavajući da bi alternativa bila ostaviti SAD „na vrhu planine da gledaju borbu dva tigra“.

Više od  četiri decenije nakon te jezgrovite strateške procjene 1969. godine, kineski lideri moraju osjećati da sada imaju luksuz dok na samitima opušteno posmatraju američko i rusko prepucavanje oko Ukrajine.

Baš kao što je i kinesko-sovjetski rascjep šezdesetih stvorio prostor za misiju Ričarda Niksona u Kini 1972. godine, tako je i obnovljeni sukob Amerike i Rusije izazvao da predsjednik Vladimir Putin požuri u Šangaj da potpiše ugovor o izvozu gasa koji mu je izmicao tokom prethodne decenije.

Da ne bude zabune: sporazum potpisan u srijedu samo se površno dotiče gasa. Istina, Gazprom, ruski državni energetski gigant, biće oduševljen da ima kupca 38 milijardi kubnih metara gasa godišnje od 2018. samo ako smanji opasnu zavisnost od evropskog tržišta.

Kini je, međutim, potrebno sve više gasa kako bi jačala ekonomiju koja i dalje raste više od sedam odsto godišnje. Ali u Putinovoj svijesti ova epizoda izdiže se iznad dosadnih detalja o gasovodima i cijenama. Za njega ceremonija potpisivanja sporazuma u Šangaju predstavlja oličenje glavne strategije.

U trenutku kada Amerika i njeni evropski saveznici pokušavaju da kazne rusku ekonomiju, Putin smatra da je osujetio njihove ideje vješto se okrećući istoku i kujući novu antizapadnu osu sa svojim gigantskim susjedom. Boraveći u Kini, Putin je izjavio: „Naš stav o glavnim međunarodnim pitanjima je sličan – ili čak identičan“.

Dakle, to nije bio nečiji dolazak u Šangaj kao proslavljenog prodavca gasa, već ruski lider majstorski traži svoju verziju „Niksona u Kini“. U velikoj igri „strateške triangulacije“ između Amerike, Rusije i Kine, Putin smatra da je on sastavio dvije tačke u smislu značajnog slabljenja treće.

Ali, da li su ove nade nadalje realne? To da li predsjednik Kine Sji Đinping dijeli ovakvu viziju posla sa gasom pod velikim je znakom pitanja. Tamo gdje Putin vidi šahovsku tablu strategije, Kinezi možda jednostavno vide balans poslovanja. Na pitanje kome je dogovor potrebniji, odgovor je potpuno očigledan.

Za razliku od svog ruskog kolege, predsjednik Sji ne djeluje pod pritiskom. Putin ima Ameriku i Evropu koje drže Damoklov mač nad ruskom privredom, ali Sji gospodari jednim velikim komercijalnim kućištem svijeta. Istina, njemu je potreban uvoz energenata koji će osigurati kineski kontinuirani rast, a Rusija je samo jedan u nizu dobavljača.

Sji može da kupuje gas i iz udaljenijih zemalja kao što su Turkmenistan, Burma, Katar i Australija. Već godinama pregovori dviju zemalja propadaju zbog ključnog pitanja cijene ruskog gasa. Uslovi konačnog dogovora su čuvana tajna, ali je malo sumnje u to da je Rusija dala više.

Što se tiče Putinove ambicije da izoluje Rusiju od posljedica zapadnih sankcija, to se takođe može pokazati kao nerealno. Čak i ako sve bude išlo po planu i mamutski novi gasovod koji povezuje ruska gasna polja sa kineskim kupcima bude završen na vrijeme, prva isporuka neće poteći za još četiri godine.

Do tada sudbina Gazproma zavisi od prodaje energije nevoljnim Evropljanima, ostavljajući Rusiju u potpunosti izloženu rizicima ukrajinske krize. A da li su Rusija i Kina zaista saglasne oko svakog međunarodnog pitanja?

Kineska spoljna politika zasniva se na principu „nemiješanja“ u suverena pitanja drugih zemalja. Autoritarni režimi širom svijeta znaju da Kina nikada neće kritikovati njihovu domaću represiju, bez obzira koliko krvava ili nečuvena ona bila.

Na kraju, igra trougla mijenja se u fundamentalnom smislu samo kad su dva od tri igrača pod približno jednakim pritiscima. Stoga, Sji je bezbjedan na svojoj planini, a Putin pokušava, a vjerovatno i ne uspijeva, da se popne na vrh.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Cijene sirovina – zatišje pred buru?

Piše: Alen Fužas

Cijene berzanskih roba mogle bi biti zabrinjavajuće snižene u novom ciklusu nakon stabilizacije od kraja 2013. godine i to pod dejstvom globalnog rasta koji je niži od očekivanog. 

U kolektivnoj godišnjoj publikaciji „Cyclope 2014“ objavljenoj 14. maja nije mogao da se ne naglasi uticaj Kine koji u velikoj mjeri doprinosi povećanju neizvjesnosti.

S jedne strane, ekstrapolacijom statistike Svjetske banke za ovu godinu najavljen je rast kineskog bruto domaćeg proizvoda i kupovne moći koji nadmašuje Sjedinjene Američke Države.

S druge strane, međunarodni eksperti nikada neće prestati da osluškuju stanje u kineskoj ekonomiji ocjenjujući da li je zaista zdrava kao što izgleda i da li zadovoljava vlastite apetite.

– Kina je i dalje ključni faktor u globalnoj tražnji. Njen udio u trgovini kukuruzom, gvožđem ili niklom je između 40 i 60 odsto. Bolje bi bilo kada bi ona promijenila svoj način ishrane i počela da uvozi više mlijeka, govedine, kakaa ili ulja, što značajno utiče na cijene ovih proizvoda – rekao je Filip Šalman, koordinator „Cyclopsa“ i profesor na univerzitetu Paris-Dauphine.

Netransparentnost

Ipak, kineski san se ne rasipa, kako to objašnjava „Cyclope“? Da li pokušaj pekinške ekonomije zasnovane na failover izvozu i privredi okrenutoj domaćem tržištu uspijeva? Zar oslobađanje od loših bankarskih sredstava i obaveza lokalnih vlasti ne zagušuje rad? Hoće li „slijetanje“ biti iznenadno ili glatko?

Niko ništa ne zna s obzirom na netransparentnost kineske statistike, posebno u pogledu kretanja robe. Godišnja stopa izgleda da ne ide ispod kobnih 7,5 odsto, ali smanjenje uvoza i cijena gvožđa ukazuju na usporavanje. Pad cijena poljoprivrednih i rudarskih proizvoda u 2013. krije nekoliko pojava, ističe Filip Šalman.

Prije svega, cijene su i dalje veoma visoke. Takođe, odaju utisak velike stabilnosti zbog konstantne vrijednosti barela nafte, ali to je iluzija, budući da su velike tenzije u samom procesu.

Tenzije u Ukrajini

Neizvjesnosti koje se akumuliraju su prije svega uslovljene klimom. Suša je razrijedila zrna kafe u Brazilu i smanjila veličinu zrna pšenice u SAD. Na Pacifiku se javio fenomen El Ninjo koji može izazvati ekstremne suše ili kiše u Australiji i Argentini, ali i na zapadu Afrike.

Zatim, tu je politički rizik. Tenzije u Ukrajini remete tržište gasa i žitarica. Da li će Indonezija blokirati izvoz sirovina da bi se bavila obradom minerala na svom tlu? Cijene metala skaču… „Cyclops“ ističe i pet „krhkih“ ekonomija u izbornom procesu: Brazil, Indiju, Južnoafričku Republiku, Tursku i Indoneziju koje bi se mogle suočiti sa previranjima i smanjiti potražnju za sirovinama.

Tehnologije takođe daju svoj doprinos nepredvidljivosti. Gas iz škriljaca u SAD remeti globalno tržište energenata, a Kina odbija određene vrste američkog GMO kukuruza.

Protekcionizam

Tu je takođe i poremećaj zbog povratka protekcionizma u poljoprivredu, kroz Farm Bill, postojeće poljoprivredne politike sa referentnim cijenama i prebijanje subvencija su izazov za SAD, objašnjava Filip Šalman. Tajland je implementirao sistem garantovanih cijena za svoj pirinač, a Indija želi da osigura bezbjednost hrane održavanjem poljoprivredne cijene iznad svjetskih cijena.

Mnogi poremećaji u odnosima ponude i tražnje i mogu dati signal investitorima odnose se na pojedine proizvode koji mogu nedostajati ili ih ima u izobilju. Na ovako neizvjesnim tržištima nejasno je u kom pravcu se mijenja predstava koja je u toku među igračima. Velike finansijske institucije kakve su JP Morgan, Morgan Stanley i Deutsche Bank povukle su se prošle godine sa robnih berzi koje su postale manje privlačne, ustupajući prostor trgovcima kakvi su Mercuria ili Trafigura ili čak operaterima koje je preuzeo kineski kapital ili Novle i Linear.

Čitanjem „Cyclope 2014“ nesumnjivo je da će postati očigledno da je stabilnost svjetskih tržišta okončana i da će rastući rizici za posljedicu imati cjenovnu nestabilnost. Pažnja, opasnost!

Prevod A.N.R.

Le Monde: Kako će se Rusija organizovati pod sankcijama Zapada

Piše: Mari Žego

Odlučenim u ponedjeljak, trećim talasom sankcija protiv ruskih zvaničnika i preduzeća kao odgovor na „provokacije“ u Ukrajini, SAD i EU ispoljavaju bijes prema Kremlju. 

rtr2ayco.si  300x168 Analiza Le Monde: Kako će se Rusija organizovati pod sankcijama ZapadaZamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Sergej Rjabkov osudio je u utorak odluke koje utiču na „naše firme i high-tech sektor“ i znak da se time obnavlja „politika Gvozdene zavjese“.

Nove sankcije zaista ciljaju osobe bliske Vladimiru Putinu, poput Dimitrija Nikolaeviča Kozaka, potpredsjednika vlade koji je posebno bio odgovoran za pripremu Olimpijskih igara u Sočiju, kao i aktere u ključnim sektorima privrede, uključujući i naftnog tajkuna Igora Sečina, glavnog šefa „Rosnefta“.

Ruska gasna kompanija „Gazprom“ objavila je informaciju o padu profita za sedam odsto u 2013. godini, upozorivši da bi sankcije Zapada mogle ometati izvoz u Evropu i negativno uticati na rezultate poslovanja.

Ranije pokrivena kozmetičkim sankcijama, Rusija je znatno oslabila masivnim odlivom kapitala (70 milijardi dolara u prva tri mjeseca 2014), smanjenjem investicionih aktivnosti i oštrim padom rublje.

Ta zemlja bi mogla pasti u recesiju. Ovi parametri uslovili su i da bonitetna agencija Standard&Poor’s 25. aprila snizi ruski rejting na BBB-.

U Moskvi sankcije vide kao blagodet koja će izvući zemlju iz njene zavisnosti od stranih valuta (50 odsto budžeta zavisi od izvoza nafte izraženog u dolarima) i uvoza (70 odsto proizvoda koje konzumira).

Osim goriva i metala, Rusija ne proizvodi mnogo, čak i fabrički materijal uvozi iz Kine ili Turske. Međutim, ideji koja prati Kremlj da će „bez Zapada Rusija biti jača“ sada se ustupa mjesto.

I Sergej Glazijev, bivši komunista „crveno-braon“ struje (patriota šovinista) postao je ekonomski savjetnik Vladimira Putina i u petak ministarstvu finansija predstavio plan za značajno smanjenje zavisnosti od drugih zemalja u svijetu.

Ako još nema govora o zabrani dolara, kako je ranije predloženo u Dumi, devizne transakcije će biti ograničene. Banke će smanjiti svoje valutne pozicije i osloboditi se stranih državnih zapisa.

Od privrednika će se, pod uslovom da se onemogući zaduživanje u eurima i dolarima, očekivati da kontaktiraju Centralnu banku Rusije – CBR i traže kredite u rubljama.

Korporacije i banke u državnom vlasništvu, prezadužene kod evropskih institucija, prije svega francuskih za oko 40 milijardi dolara, vršiće plaćanja u rubljama kroz CBR.

Glazijev želi da nametne rublju kao jedinu valutu u transakcijama između zemalja Carinske unije (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Jermenija) i drugih ruskih partnera.

„Edukativne aktivnosti“ bi trebalo da budu sprovedene među građanima, ohrabrivanjem da ne vjeruju u dolar i euro. Bankama je već dozvoljeno da zatvore račune stranih filijala i pojedinaca.

Prema zakonu koji je u Dumi usvojen u petak, devizne transakcije koje se sprovode putem Visa i MasterCard kartica u iznosu od 1,9 milijardi dolara dnevno treba da budu garantovana depozitom u CBR.

Cilj Moskve je da uspostavi nacionalni platni sistem, sprovodeći ideju premijera Dimitrija Medvedeva da se ruska prijestonica transformiše u međunarodni finansijski centar. Druga žila kucavica je jačanje poslovnog partnerstva sa azijskim zemljama.

Rusija u velikoj mjeri zavisi od izvoza nafte i gasa u Evropu. Ako EU nameće ograničenja, to će biti fatalan udarac po rusku ekonomiju. Za preusmjeravanje trgovine ka Kini će biti potrebno vrijeme i biće nemoguće nadoknaditi manjak. Poslovanje sa Kinom je mnogo teže, Kinezi ne žele da plaćaju gas po istoj cijeni kao Evropljani.

Mihail Prohorov, milijarder i osnivač stranke Građanske inicijative poziva na „novi NEP“ – novu ekonomsku politiku kojiu je uspostavio Lenjin na kraju građanskog rata 1921. godine kojom se zemlja izvukla od svoje zavisnosti od nafte i uvezene robe.

Da bi spriječila sankcije, Rusija neće oklijevati da „izbaci kandže“ prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, kako je i sam Medvedev najavio. „Spremni smo da preuzmemo neprijateljske odluke“, upozorio je on.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Aprilska revolucija Fransoa Olanda

Čudna situacija: izbori po opštinama u martu trebalo je da budu lokalni izbori. Oni su postali ključni momenat u posljednjih pet godina koji je natjerao Fransoa Olanda da promijeni sve.

oland u+g 300x168 Analiza Le Monde: Aprilska revolucija Fransoa OlandaUoči imenovanja Maluela Valsa, javile su se još dvije stvari: jedna u Jelisejskoj palati, čiji generalni sekretar je smijenjen, druga na čelu Socijalističke partije, gdje je smijenjen prvi sekretar.

Istupanje Pjera Renea Lemaa, istupanje Arlema Desira kao da je za vladu bila utješna nagrada. Obojica su bili pravi, ali su optuženi jer nijesu bili dovoljno politizovani.

Fransoa Oland se trese, jer mrzi revolucije. To ukazuje na veličinu zemljotresa. Izbačen iz prvog plana, predsjednik se suočio sa razmjerama grešaka koje su proizvele prve dvije godine njegovog vladanja.

Pokušavajući da prihvati kontrolu morao ih je revidirati. Prijatelji su ga dugo savjetovali. Očekivao je da će ankete progovoriti. Bilo je mnogo gore nego što je zamišljao. Kraj jedne ere.

U petogodišnjem Olandovom mandatu april 2014. godine biće zapamćen kao ključni mjesec, onaj koji zatvara dvije godine tokom kojih je predsjednik, koji nikada nije vršio funkciju u državnom aparatu, imao iluzije o moći i načinu upravljanja.

Poput svog prethodnika Nikole Sarkozija, Oland je takođe vjerovao u svoju srećnu zvijezdu. Zemlja je bila na lošem putu, ali je najavljivao da je povratak rastu siguran.

Monarhistički socializam bio je iluzija. Propao je u kolapsu lokalnih izbora. Otvara se druga faza, mnogo teža za predsjednika koju mora savladati u borbi za zajednički život. Ambiciozni Vals je preuzeo komande.

U Socijalističkoj partiji ideolog Žan Kristof Kambadeli vodi kampanju na svoj način. U Narodnoj skupštini „slobodni elektron“ Klod Bartolon oslanja se na aktivno učešće u izradi nacrta zakona.

Ovo predstavlja kraj predsjedničke svemoći. Predsjednik mora da se bori da spasi svoju kožu i, povrh svega, mora biti na liniji koja ne označava ono za šta nije postavljen. Država nema sredstava da finansira deficit, osim da ga zanemari do povratka rasta.

I tako se, pored svih ostalih bitaka, otvorio novi front: konfrontacija sa Evropom, mjesec dana uoči izbora za Evropski parlament, čime je progurana Le Pen.

Ne postoji praksa politike prazne fotelje, ali da bi se uštedilo vrijeme i izbjeglo kažnjavanje postoji nada da će ovoga puta rast usloviti smanjenje deficita.

Oland je posvećen evropskoj borbi, jer nije imao izbora. To ga vodi u balansiranje. Pozvao je evropski patentiranog Žan-Pjera Žujea, kojeg uvažavaju u Briselu i Berlinu. Za rukovođenje javnim finansijama postavio je najpogodnijeg među svojim prijateljima, Mišela Sapina.

Obojica će se pojavljivati u Briselu i Berlinu, kako bi se osiguralo da je Francuska evropska, da zaista jeste, i da čini ozbiljne reforme koje će je učiniti jakom, a koja sada djeluje slabašno.

Istovremeno, predsjednik je dozvolio da se podigne glas onih koji u Socijalističkoj partiji zagovaraju njemački ordo-liberalizam i evropsku preorijentaciju.

Evropska izborna kampanja ogledaće se u oštroj konfrontaciji liberala i socijaldemokrata. A čak i onih koji budu potrebni za podršku Angeli Merkel.

Oland više ne želi da bude onaj isti koji je u januaru želio da oživi Evropu uz pomoć njemačko-francuskog para kroz projekat ,,ekonomske i monetarne konvergencije“. Sada se bori za svoj opstanak. Upao je u socijalistički lonac.

Onaj Oland koji je bio oslobođen funkcije kroz socijalistički primarni kapital je iscrpio svoju autonomiju. Da bi došao do vazduha, nema izbora nego da uroni u kuhinju koja je bila njegova gotovo jedanaest godina. Ocjenjujući ga u tome, u krajnjem slučaju, niko ga neće nazvati neiskusnim.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Kriza u Ukrajini podiže cijene pšenice i kukuruza

Piše: Lorens Žirar

Cijenu žitarica na svjetskom tržištu pogađa toplotni udar. Da li će potkrovlje Crnog mora patiti zbog krize u Ukrajini i jakih tenzija između nje i njenog sjevernog susjeda Rusije? Ovo pitanje na koje danas niko nema odgovor podstiče spekulacije o rastu cijena žitarica.

Na tržištu fjučersa u Čikagu cijene pšenice uvećane su skoro za 25 odsto u odnosu na najniži nivo postignut krajem januara. Ugovorom koji ističe u maju, na primjer, trgovalo se na sesiji u četvrtak 13. marta po cijeni od 6,96 dolara (5,02 eura) za bušel, odnosno nivou koji nije dostignut još od 25. oktobra.

Ni kukuruz nije izuzetak. Fjučers ugovor koji dospijeva u maju premašio je rast i ove sedmice prodavan je po cijeni od pet dolara za bušel, što je rast od skoro 19 odsto u poređenju sa cijenom koju je imao u januaru. Ovo izbijanje dogodilo se nakon što su cijene pšenice i kukuruza počele polako da klize nadolje sredinom 2013. godine. Taj trend nastavljen je i početkom ove godine.

Ograničen rast

Prinos kukuruza kojeg je više nego u izobilju 2013. u Sjedinjenim Američkim Državama koje su najveći svjetski poizvođač i izvoznik plemenitih žutih zrna doprinio je popuštanju ovakvog trenda. Isto je i sa žetvom usjeva, bez velikih opasnosti u ključnim geografskim oblastima svjetske proizvodnje ove žitarice.

Ovo je učinilo da Organizacija Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu – FAO nastavi da bude optimistična. Time su ponovo revidirane prognoze globalne proizvodnje žita i pirinča na 2.515 miliona tona u 2013. godini, kako je zabilježeno.

Ovo čak i ako bi se susrelo sa rastućom tražnjom, FAO bi uvodio ograničenja. Dozvoljeno preispitivanje svjetskih zaliha odnosilo se na 578,5 miliona tona. Svjetske žitnice nijesu ovoliko bile popunjene još od 2001. godine.

Ali ulagači ne mjere nivo zaliha. Oni proučavaju vremenske biltene i događaje koji bi u budućnosti mogli promijeniti tržište. Hladni talasi koji su pogodili sjevernoamerički kontinent preselili su se ove zime, ali bilo je i drugih aspekata zimskog vremena koji su tjerali na drhtanje.

Deficit vode

– Postoji manjak vode u Sjedinjenim Državama. Ali i u Istočnoj Evropi. Obično velike sniježne padavine i „černozem“, čuvena crnica zadržavaju vodu. To nije bio slučaj u ovoj godini – rekao je izvršni direktor konsultantske kuće Agritel, Mišel Portje.

Međutim, događaji u Ukrajini i eskalacija napetosti između nje i Rusije bili su ti koji su uslovili trend rasta cijena. Tačno je da bi, prema podacima američkog ministarstva poljoprivrede, Ukrajina mogla postati šesti najveći izvoznik pšenice, odmah nakon Rusije. SAD preuzimaju vođstvo.

Ukrajina se takođe može pohvaliti i time da je treći najveći svjetski izvoznik kukuruza. Poljoprivreda je glavni privredni adut te zemlje. Ipak, kako je pojasnio gospodin Portje, čija kompanija Agritel ima predstavništvo u Kijevu, „utovari žitarica se i dalje mogu odvijati normalno“. Za sada još ne postoji uticaj na logistiku“.

Poremećaji

Ovdje se javlja pitanje mogućih poremećaja u logistici na Crnom moru, ali i žitarica koje se još nijesu našle na tržištu, niti u predstojećoj žetvi. Devalvacija ukrajinske valute grivne u odnosu na američki dolar od početka krize podiže tenzije. Ukrajinski poljoprivrednici imaju poteškoća u prodaji pod ovakvim uslovima.

Štaviše, prema Portjeovim riječima, devalvacija grivne povećava troškove đubriva i pesticida koji se najčešće uvoze. „Da li će finansijska kriza natjerati farmere da sade ječam, soju ili suncokret jer su jeftiniji za proizvodnju u odnosu na kukuruz?“

Ovo pitanje bi trebalo da bude riješeno uskoro u vrijeme sjetve. Problem nedostatka goriva je već prijavljen na Krimu, ali na ovu oblast odnosi se svega dva odsto ukrajinske proizvodnje žitarica.

U Francuskoj zadovoljni

Sve ove neizvjesnosti doprinijele su višim cijenama. Ali progres je takođe uslovljen i spekulativnim kretanjima. Oni koji su se početkom ove godine nadali padu cijene preraspoređuju svoje pozicije i doprinose pogoršanju problema.

Ova promjena može zadovoljiti samo francuske cerealije.

– Nalazili smo se ispod proizvodnih troškova. Kada je cijena pšenice zbog novembarskog trgovanja na Matifu dostigla iznos između 200 i 205 eura, kao što je to slučaj danas, plaćanje farmerima po cijeni od 175 do 180 eura postalo je profitabilno – ističe Remi Akin, predsjednik stručnog savjeta u sektoru žitarica FranceAgriMer.

Međutin, gospodin Akin ostaje skeptičan o razlozima poskupljenja.

– Za sada, strahovi vezani za Ukrajinu i Rusiju su uglavnom u svijesti investitora – kaže on.

Da li su tržišta pretjerala? Ipak, u četvrtak, 13. marta, na kraju dana cijena pšenice i kukuruza počela je polako da zaustavlja rast.

Prevod: A.N.R.

Guardian: Zapadnjačko „učinite nešto“ neće učiniti ništa za Ukrajinu

Reakcije na Krim pokazuju kako lako pogrešna procjena može izaći iz političkog mačizma i ratničkih stavova

Piše: Sajmon Dženkins

Ako ništa, zapadne zemlje su saglasne oko ukrajinske krize. Saglasne su da nešto mora da se uradi da se zaustavi ruska reokupacija Krima i saglasne su da se ništa ne može preduzeti da bi se to spriječilo. Paradoks je stvar vanjske politike. Ona proizvodi samite, konferencije, formira i reformiše kontakt grupe. 

Lideri vode beskrajne telefonske razgovore i think-thank okupljanja u klupskim saonima. Svuda, nešto treba učiniti i ništa ne može biti urađeno. „Mora“ trijumfuje nad „može“. U ponedjeljak veče prisustvovao sam seminaru o Ukrajini u Vestminsteru u organizaciji magazina „Prospect“. Bio je prepun diplomata, eksperata za odbranu, kao i ruskih i ukrajinskih stručnjaka, i bio je tmurna prilika.

Pleme „razumijte Rusiju“ raspravljalo je sa „razumijte Ukrajinu“ plemenom. Pravni sitničari borili su se sa pragmatistima. Predstavnici sa stvarnim političarima. Putinova bombastičnost naspram Putinove paranoje. Zapadnjački pravedni gnijev naspram njihovih dvostrukih standarda. Ipak, svi su saglasni u jednom. Nešto mora da se uradi. To nije bio seminar o Ukrajini, to je bio sastanak globalnog sindikata „nešto mora da se uradi“ profesionalaca. Učesnike je radoznalo oslobodila nemogućnost odvraćanja Putina od Krima silom. Otkako su vojni jastrebovi morali da se izuzmu iz ove krize, na teren su ušli diplomatski. Gospodarima u somotnim rukavicama izgleda nije smetalo što u njima nemaju gvozdenu pesnicu.

Nijesam kremljolog, ali mislim da je ideja da takvi gestovi mogu prestraviti Putina apsurdna koliko i ideja o zastrašivanju Osame bin Ladena ili Talibana. Veliki akcenat stavljen je na to da Putin i „oni oko njega“ shvate da su „se preračunali“ oko odgovora Zapada. Ipak, svaki od ovih gestova djeluje potpuno predvidljivo.

Bombe i dronovi vas mogu polomiti, ali kada ovakvi odu u rat, riječi vas nikada neće povrijediti. U tom trenutku, „nešto“ eskalira u našeg starog prijatelja – ekonomske sankcije. Kako Kameron i Obama ponavljaju, „Putin treba da zna cijenu svojih postupaka“. Neki smatraju da treba vratiti vize, a drugi da sankcije treba tiho izreći kroz granične kontrole „loših momaka“.

Zatim dolazi slavljena „opcija“ – nuklearne sankcije zamrzavanja bankovnih računa, zaustavljanje kreditnih linija, prekid barter dogovora i suspendovanje zajedničkih projekata. Kočnica za zaustavljanje bijede trebalo bi da bude izrečena Rusima, srazmjerno povećanju Putinovg bezakonja. To je diplomatski ekvivalent „bombardovanja neprijatelja unazad do kamenog doba“. Ovo će ih opametiti, plaču oni. Ovo će ih odvratiti.

Obrazloženje je zagonetno. Uvijek je bilo sumnjivo da se maksima „to je ekonomija, glupane“ odnosi na međunarodne odnose, posebno kada uključuju privrede autoritarnih režima. Putin će započeti avanturu na Krimu sa procjenom o mogućoj odmazdi i, ako ne, sa prihvatanjem da je odmazda toga bila vrijedna.

Odvraćanje NATO-a i EU nakon dvije decenije održivosti od ruske istočne granice izuzetno je popularno. Nacionalni ponos obično nadoknadi troškove. Osim toga, Rusija je sada ozbiljan ekonomski igrač, gotovo koliko i Kina. To nije Irak ili Avganistan ili Burma, mala siromašna zemlja koju zapadne vlade mogu lako osiromašiti svom moralnim hirovima.

Rusija barem može odgvoriti stepenom osakaćenja, kao što je navedeno u procurjelom (i razumnom) memorandumu Downing Streeta prošle sedmice. Njemačka, sve značjnija tačka svetosti evropske diplomatije, jasno se protivi prekidu odnosa sa Rusijom zbog Krima. Tržište je u opštem evropskom interesu, kao dugotrajni lijepak kojim se može smanjiti trenje između Evrope i Rusije.

Prihvatam da postoje razgovori među džavama koje ponekad zahtijevaju obične govore. Ali riječi moraju biti u skladu sa planiranim ciljem. Ovo bi se sigurno produžilo do prihvatanja onoga što se nekada zvalo „sferama interesa“ duž još uvijek nove i osjetljive granice Evrope i Azije.

Putinov otklon od „donacije“ Krima Nikite Hruščova Ukrajini 1954. godine mogao bi biti tehnički ilegalan. Takav je bio i rat Zapada sa Srbijom zbog Kosova. Teško da je u rangu sa Hitlerovom ivazijom na Sudetenland ili zapadnjačko nasilna zaplijena Iraka i Avganistana. U katalogu globalnog bijesa, ovo ne predstavlja nešto značajno.

Sadašnje reakcije na Krim pokazuju kako lako pogrešna procjena može izaći iz političkog mačizma. Vjerovatno je bolja paralela Sarajevo 1914. godine. Povrijeđeni ponos jednog lidera izazvao je tuđu potragu za sopstvenim interesom, nesmotreni sporazum izazvao je preventivni napad.

Blefovi, kako se nazivaju, su cijene za koje se smatra da su „vrijedne plaćanja“. Dok nastaje haos, niko ne može da se sjeti kako je sve počelo. Ruska okupacija Krima može, ali i ne mora odražavati Putinovu paranoju zbog toga što Zapad vježba mišiće duž granice Rusije.

Borba Kijeva za nezavisnost može, ali i ne mora da odražava opravdan strah od ruskog revanšizma. Ne znam. Znam samo da nam zemlja niti prijeti, niti „nam pripada“. Neki ljudi jednostavno ne mogu da podnesu da su izostavljeni iz borbe.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Ukrajinske lekcije

Piše: Natali Nugeired

Šta su lekcije u ovoj fazi dramatične krize nastale u srcu evropskog kontinenta u Ukrajini, nakon „duha Evrope“, fraze bivšeg disidenta Leonida Pliuša.

Ruska diplomatija napreduje nemilosrdno kao veliki valjak, u Gromikovom stilu iz 70-ih, dosljedna u svojim ciljevima. Moskva želi hitno revidiranje panevropske ideje, kako bi potisnula Amerikance. Ovo nije počelo juče i sa Putinom, ova vizija postoji još iz doba SSSR-a i Helsinškog sporazuma iz 1975. godine. Ostaće upamćeno da je, prema riječima prvog generalnog sekretara, NATO imao razloga da „drži Amerikance unutra, Ruse van i Njemce dolje“. Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev započeo je mandat 2008. nudeći Zapadu kolektivni bezbjednosni aranžman u Evropi, pravo iz naftalina, iz ere Brežnjeva. Ovim tekstom zabranjeno je svakoj evropskoj državi da se pridruži savezu ili međunarodnom entitetu, jer bi se takav izbor kosio sa interesima druge evropske države. Revizionizam je izbacio Putina kao ključni izazov Evropljanima danas.

Oklijevanja, kukavičluk

S pravom ili pogrešno, Moskva je osjetila slabosti Baraka Obame koje su podstakle Kremlj da se opredijeli na teži način po slovenske susjede. Da bi se objasnila ova percepcija može se istaći nezainteresovanost Obaminog tima za Evropu, kroz neubjedljivi „reset“ za obnavljanje bilateralnih odnosa sa Moskvom i „pivot“ za Aziju u kojoj je obilježeno strateško povlačenje Amerikanaca na Stari kontinent iz Avganistana i Iraka. Mnogo prilika da Moskva otvori oči. Obamino oklijevanje o Siriji početkom septembra 2013. prikazano kroz odbranu „crvene linije“ za hemijsko oružje može se tumačiti kao kukavičluk i ono što je brzo uzurpiralo Moskvu. A da li je efekat ovakvih sekvenci o Vladimiru Putinu bio dovoljno analiziran? Šest mjeseci kasnije, tu je izvještaj o odnosu snaga na Krimu. Obama je zadržao svoje iskustvo, dok je slika o Rusiji kod senatora u Kongresu veoma umanjena. Njegovo jedino putovanje u ovu zemlju prije nego što je postao predsjednik bilo je da bi posjetio lokacije na kojima se skladišti nuklearni materijal, vrativši se šokiran oronulim objektima. Za Obamu, Rusija je tokom posljednjih godina bila komplikovan partner oko mnogih pitanja, ali je sigurno nije smatrao prijetnjom.

Brutalno buđenje

Pitanje zapadnih prioriteta vezano je za podizanje nivoa bezbjednosti. Opsjednutost terorizmom od 2001. godine, jak nadzor mreže NSA i njenih saveznika pokrenutih protiv Al Kaide izbacio je iz vida „tradicionalne“ prijetnje smatrajući ih prošlima u Evropi, nestalim sa kantijanskim duhom i normativnim principom vladavine. Ponovo je otkrivena, na dva sata leta od Pariza, sposobnst Rusije da upotrijebi silu protiv suvereniteta druge države u ime zaštite Rusa ili onih koji govore ruskim jezikom. Nakon raspada SSSR-a do 1994. CIA je pravilno ocijenila rizik koji je postojao od oružanih sukoba između Rusije i Ukrajine, posebno na Krimu. Ovaj scenario izgledao je kao fikcija. Brutalno buđenje. Naviknuti na rusku špijunažu oživjelu u svim oblicima, Zapad nije bio u stanju da u posljednje vrijeme uhvati pravi Putinov stav o Ukrajini ili da predvidi njegovu opsjednutost ovim pitanjem. Angela Merkel ga je nedavno opisala kao „isključenog iz stvarnosti“.

Naftne teškoće

Naivnost u analizama nekih Evropljana sada su strateška greška. U Parizu, apologete Putinovog sistema nijesu napravile propust od njegovog dolaska na vlast u mješavini fantazijske vizije francusko-ruskog romantičnog saveza i novčane mreže, kao i dobro shvaćenog „posla“, čak i u domenu vojske. Prodaja broda Mistral Rusiji najavila je da bi napad na teritoriju poput Krima mogla biti upečatljiva ilustracija kratkovide politike. Italijani uz ENI, a naročito Njemci sa svojim moćnim industrijskim lobijem bili su arhitekte evropskog podvrgavanja ruskoj nafti. Evropa je takođe zaboravila djelimičnu invaziju na Gruziju 2008. godine i rješavanje pojedinačnih pitanja nakon posredovanja. Putinov prezir bio je vidljiv tokom njegovog nedavnog televizijskog obraćanja dok je zavaljen u stolici davao viziju dekadentnog Zapada. Trebalo bi definisati šta mogu biti instrumenti lucidnog odnosa Evrope izgrađenog prema Rusiji kojima se ne može vladati avanturizmom.

Prijetnja sistemu

Šokantan podsjetnik da smo svjedoci demokratizacije evropskog prostora nije potpun. Ukrajina je u 20. vijeku zemlja krvi, fokusirana na teritoriju najstrašnijih zločina: gladi i staljinističke represije 1930. i „holokausta od metaka“. Nuklearna katastrofa u Černobilu 1936. izazvala je velike potrese sovjetskom sistemu. Događaji na „Majdanu“, gdje su na desetine ljudi poginule tražeći kraj kleptokratskih moćnika i približavanje EU mogu označiti oblik demokratskog osvajanja Evrope. Nakon 1945, poslije grčke i španske tranzicije, velike pauze 1989. godine, nasilnog raspada Jugoslavije, „obojenih revolucija“ mapiranje evropske politike ponovo je uzelo maha. Postoje brojne neizvjesnosti, ali mjera ovog trenda je u shvatanju straha jednog Vladimira Putina koji je svjestan da ništa neće biti kao prije ukoliko se Ukrajina stabilno demokratizuje. Ukrajina je presudan korak ka demokratskoj Evropi od Atlantika do Urala. Srce sistema Putinove prijetnje. Prateći ovaj pokret koji je istoričar Frensis Fukujama opisao sa velikom suptilnošću postaje svačiji posao. EU bi povukla potez kojim bi ponovo skrenula pažnju.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Zemlje u razvoju i privatni dug

Piše: Kemal Derviš

Od početka ove godine novi talas nesigurosti proširio se na tržišta u razvoju smanjujući vrijednost njihove imovine. Prvi talas, u proljeće 2013. godine uslijedio je nakon najave Federalnih rezervi o namjeri da smanje mjesečnu kupovinu državnih obveznia kroz program „kvantitativnog popuštanja“. Dok je ova mjera u potpunosti usvojena, pad je nastavljen još većim tempom.

Najjači pritisci bili su na ono što se naziva „pet krhkih“: Brazil, Indiju, Indoneziju, Južnoafričku Republiku i Tursku (isključujući Argentinu gdje je mini-kriza počela u januaru). Ali zabrinutost se takođe proširila i na ostatak ekonomija u razvoju. Čini li se sadašnje stanje uporedivim sa onim koje je dovelo do meksičke kize 1994. ili azijske 1997. godine?

Optimisti ukazuju na to da je većina zemalja sa srednjim dohotkom znatno smanjila udio duga u BDP-u, što im je stvorilo fiskalni prostor koji nijesu imale u prošlosti. Ipak, nijesu ogromni javni deficiti oni koji su uslovili meksičku i azijsku krizu.

U oba slučaja, napor da se odbrani fiksni kurs pred iverzijom tokova kapitala bio je glavni faktor, kao što je viđeno u Turskoj u godini koja je prethodila kolapsu njene valute 2001. godine.

Ipak, danas izgleda da većina zemalja u razvoju preferira fleksibilan kurs, kao i da sada imaju dobro kapitalizovane i regulisane banke koje mogu da ograniče svoju izloženost promjenama.

Ranjivost

Tržišta u razvoju koja su naizgled slabija sasvim sigurno imaju značajne tekuće bilanse i nedovoljan neto kratkoročni dug.

Međutim, preokret tokova kapitala doveo je do deprecijacije deviznog kursa, a time i porasta izvoza i pada uvoza, te potom prilagođavanjem tekućeg računa, kako bi rezultirao brzim smanjenjem potrebe za inputom tokova kapitala. Računajući na njihov fiskalni prostor i valjanost njihovih banaka, nova uravnoteženost mogla bi ubrzo biti uspostavljena.

Stoga, odakle dolazi njihova ranjivost? Nažalost, ona je u rezultatima privatnog sektora i nefinansijskih korporacija koje su akumulirale dugove. Pored toga, mnoge kompanije su navikle na korišćenje jeftinih stranih fondova za finansiranje domaćih aktivnosti i visoko su izložene valutnom riziku.

Oštra deprecijacija valute biće praćena ozbiljnim problemima kod rezultata koji mogu da oslabe bankarski sektor, uprkos velikim rezervama. Ovo bi zahtijevalo intervenciju države, a time i povećanje dužničkog tereta, koji bi nametnuli strogu kontrolu u dijelu potrošačke tražnje, stvarajući kompanijama još veće probleme.

Fleksibilnost kursa

Ovaj rizik u privatnom sektoru stvara praktična i politička ograničenja fleksibilnog deviznog kursa. Većina zemalja koje su u deficitu u stanju su da upravljaju deprecijacijom, ali valuta tada gubi vrijednost isuviše brzo da bi se izašlo iz ovog začaranog kruga.

Da bi se ovo izbjeglo, kursem mora da se upravlja u skladu sa lokalnim specifičnostima. Ovaj proces može biti značajno olakšan onima koji imaju jake neto rezerve. U suprotnom, neophodno je koristi značajan rast kamatnih stopa kako bi se kapital zadržao u kratkom roku, u cilju postepenog prilagođavanja realnoj ekonomiji.

Visoke kamatne stope podrazumijevaju usporen rast kursa i zaposlenosti, ali takvi gubici bi najvjerovatnije bili manje ozbiljni od onih koji su izazvani krizom u realnoj ekonomiji.

Ovaj izazov je teže ostvariti u zemljama čiji su tekući računi u velikom deficitu, pri čemu je stanje još komplikovanije ukoliko je u zemlji bilo naglih promjena ili političkih tenzija, poput onih koji su se dogodili u Turskoj ili u Brazilu.

Potencijali

Međutim, uprkos ozbiljnim rizicima kod nekih zemalja, mala je vjerovatnoća da nastupa kriza za sva tržišta u razvoju u 2014. godini.

Inverzije gotovinskog kapitala poput ovih danas su veoma ograničene, a ni jedna zemlja koja napreduje neće naglo povećati kamatne stope. Štaviše, sa padom deficita u Sjedinjenim Američkim Državama, neto gotovina u toj zemlji uvećana je tokom posljednjih 12 mjeseci.

Osim toga, većina zemalja u razvoju je u dovoljno jakoj fiskalnoj poziciji da može da dopusti prilično fleksibilne valutne kurseve kako bi se bez prekida upravljalo umjerenim rastom kamatnih stopa. U srednjoročnom periodu zemlje u razvoju imaju jak potencijal za unapređenje tehnološkog i ekonomskog približavanja.

Veći dio poteškoća koje su se dogodile u posljednje vriijeme odražavaju svijest o precijenjenosti imovine zbog izuzetno ekspanzivne monetarne politike. Shodno tome, ova sredstva postala su ranjiva čak i na tržištima koja su na manjem udaru, a takav trend biće nastavljen sve dok se dugoročne kamatne stope ne vrate na prihvatljiv nivo.

Prevod A.N.R.

Guardian – Stiven Hoking: U Siriji se dešava užas

Moramo koristiti svoju ljudsku inteligenciju da zaustavimo ovaj rat. Kao otac i djed gledam patnju sirijske djece i sada kažem: dosta

Piše: Stiven Hoking

Grčki filozof Aristotel vjerovao je da je univerzum postojao oduvijek. Razlog zbog kojeg čovječanstvo nije razvijenije objašnjavao je time da su poplave i druge prirodne katastrofe vraćale civilizaciju na početak. 

Danas se čovječanstvo razvija brže nego ikad. Naše znanje eksponencijalno raste, a sa njim i naša tehnologija. Ali ljudi i dalje imaju instinkte, a posebno agresivne impulse koji su postojali i u vrijeme pećinskog čovjeka.

Agresivnost je imala određene prednosti tokom borbe za opstanak, ali kada se modernom tehnologijom zadovoljava drevna agresija, cijela ljudska rasa, kao i ostatak živih bića na Zemlji su pod rizikom. Danas u Siriji vidimo modernu tehnologiju u obliku bombi, hemijskog i drugog oružja koje se koristi za postizanje takozvanih inteligentnih političkih ciljeva.

Ali ne osjećamo se inteligentno gledajući ubijanja više od 100.000 ljudi ili djecu koja su mete napada. Osjećaj je krajnje glup i još gori dok se sprečavaju isporuke humanitarnih zaliha klinikama, što će organizacija „Save the Children“ objaviti u sljedećem izvještaju – djeci su amputirani udovi zbog nedostatka osnovnih medicinskih sredstava, dok novorođenčad umiru u inkubatorima usljed nestanaka struje.

Ono što se dešava u Siriji je užas, onaj koji svijet hladno posmatra sa distance. Gdje je naša emocionalna inteligencija, naš osjećaj kolektivne pravde? Kada razmatram inteligentni život u univerzumu, polazim od toga da on uključuje ljudsku rasu, iako se uviđa da joj većina ponašanja kroz istoriju nije pomogla u opstanku vrste.

I dok nije jasno da li, za razliku od agresije, inteligencija ima dugoročnu vrijednost tokom opstanka, naša krajnje ljudska vrsta inteligencije označava sposobnost da rezonujemo i planiramo ne samo našu sopstvenu, već i našu kolektivnu budućnost. Treba zajedno da radimo na zaustavljanju ovog rata i zaštiti djece u Siriji.

Međunarodna zajednica je to posmatrala sa strane tri godine, dok su plamtjeli sukobi, što je uništilo svaku nadu. Kao otac i djed gledam patnju sirijske djece i sada kažem: dosta.

Često se pitam kako li bismo mi izgledali drugim bićima koja nas posmatraju iz dalekog svemira. Dok gledamo vani ka univerzumu, bacamo pogled i na vrijeme unazad, jer svijetlo koje dolazi sa udaljenih objekata dopire do nas mnogo, mnogo kasnije. Šta svjetlost koju emituje Zemlja danas pokazuje? Kada ljudi vide našu prošlost, hoćemo li biti ponosni na ono što bude vidljivo – kako, kao braća, tretiramo jedni druge? Kako dozvoljavamo našoj braći da tretiraju našu djecu?

Danas znamo da Aristotel nije bio u pravu: univerzum nije postojao oduvijek. Nastao je prije oko 14 milijardi godina. Ali bio je u pravu da su velike katastrofe predstavljale ključne korake za vraćanje civilizacije na početak. Rat u Siriji možda i ne predstavlja kraj čovječanstva, ali svaka učinjena nepravda pravi rupu na fasadi koja nas sve drži na okupu.

Univerzalni princip pravde ne može biti ukorijenjen u fizici, ali nije od išta manjeg suštinskog značaja za naše postojanje. Jer bez njega bi, još odavno, ljudska bića sigurno prestala da postoje.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Nastavljen ekonomski oporavak eurozone

Piše: Mari Šarel

Oporavak je ohrabrujući, ali dosadan. Bruto domaći proizvod u zemljama eurozone uvećan je za 0,3 odsto u četvrtom kvartalu 2013. godine, shodno podacima koje je Eurostat objavio 14. februara. Na godišnjem nivou, BDP je pao 0,4 odsto.

eurozona u 300x200 Analiza Le Monde: Nastavljen ekonomski oporavak eurozoneKod detaljnijih podataka iznenađenje je došlo iz Holandije, gdje je BDP uvećan za 0.7 odsto u četvrtom kvartalu, što pokazuje da je rast u toj zemlji ubrzan. Sa druge strane, njemački BDP uvećan je za 0,4 odsto u odnosu na uporedni period, uglavnom zahvaljujući jakom izvozu, dok se nivo zaliha negativno odrazio na aktivnosti.

– Ovo je pomalo razočaravajuće, očekivali smo uravnoteženiji rast u Njemačkoj na kraju godine – poručila je Karolina Njuhaus iz BNP Paribas banke. Francuski BDP uvećan je za 0,3 odsto u odsnosu na 2013. godinu, malo više nego što se prognoziralo.

Ove ohrabrujuće brojke potvrđuju da je eurozona izašla iz recesije u drugom kvartalu 2013. i da staje na putanju postepenog oporavka „iako se još nije vratila na nivo od prije recesije“, kako smatraju ekonomisti Aurel BGC-a.

– Nizak nivo tokom više od pet godina posebno ukazuje da proizvodni kapaciteti ostaju neiskorišćeni – smatraju oni.

Nezaposlenost mladih

U stvari, ekonomisti su i dalje oprezni. Prema prognozama Međunarodnog monetarnog fonda BDP u eurozoni trebalo bi da bude uvećan za svega jedan odsto, naspram 2,8 odsto koliko će porasti u SAD. To je nedovoljno da bi se postigao realni pad stope nezaposlenosti, za koji se očekuje da bude stabilizovan na oko 12,3 odsto u prosjeku u članicama eurozone.

Zbog toga je situacija posebno zabrinjavajuća u perifernim zemljama – Italiji, Grčkoj i Španiji, gdje je stopa nezaposlenosti mlađih od 25 godina veća od 40 odsto.

Rast u eurozoni sada je moguće planirati samo uz glavni pogon – izvoz.

– U 2013. monetarna unija ostvarila je primjetne viškove – ocijenila je direktor ekonomskog istraživanja banke Credit Agricole, Izabel Žob-Bazij.

I to, naravno, zahvaljujući njemačkom izvozu. Ali i zbog toga što su južne zemlje sporovodile politiku baziranu na velikoj devalvaciji, kroz rezove i smanjenja zarada. To im je pomoglo da pospiješe svoju konkurentnost i ogranične deficite.

Druga strana medalje je što je ovdje riječ o internoj devalvaciji, odmjeravanju plata koje takođe razara kupovnu moć stanovništva. Kupovna moć bila je u drastičnom padu 2012. i 2013. zbog čega ni oporavak nije moguće uskoro očekivati.

– Pokretač domaće tražnje u eurozoni ostaće još dugo na postojećem nivou – rezimira Kristijan Pariso u Aurel BGC-u.

Drugim riječima, eurozona sada ne može da se oslanja isključivo na izvozni pokretač.

– To je čini još više zavisnom od globalnog rasta, a samim tim i osjetljivijom i podložnijom riziku da se vrati na prethodno stanje – kaže Izabel Žob-Bazij.

Štaviše, aktivnosti monetarne unije i dalje su opterećene težinom zavnih i privatnih dugova. Na jugu Evrope kompanije uvijek pokušavaju da smanje dug.

– To je ono čime se objašnjava manjak investicija i kredita u tim državama – objašnjava Patrik Artus iz investicione banke Natixis.

Prijetnja deflacijom

Tokom posljednjih nekoliko sedmica mnogi stručnjaci su se zapitali da li relativno visok nivo u odnosu na euro – 1,37 dolara, naspram 1,168 dolara nakon njegovog stvaranja 1999. nije previše uskratio evropskom oporavku. U stvari, ukoliko je ovo na duži rok, nema dokaza da je euro precijenjen, međutim činjenica da Evropi odgovara sporiji rast opravdava privremeno slabljenje valute.

Prema riječima stručnjaka u Natixisu njegova vrijednost bi trebalo da bude između 1.15 i 1.20 dolara. Drugim riječima, euro je sada skoro precijenjen za skoro 20 odsto.

– Nešto slabiji euro bi privremeno dobrodošao kao dašak svježeg vazduha nekim zemljama – komentariše Kristof Blo iz Francuske opservatorije ekonomskih uslova – ali ne odgovara svakome i ne rješava probleme na čitavom području.

Ovome treba dodati i prijetnju deflacijom koju generalni direktor MMF-a Kristin Lagard opisuje kao čudovište koje i dalje visi nad eurozonom. Najnoviji podaci o ovom pitanju su prilično uznemirujući: prosječna inflacija u eurozoni je pala na 0,7 odsto u januaru, uprkos oporavku.

Prema izvještaju koji je u četvrtak objavila Evropska centralna banka, prognoze ekonomista naglo su smanjene. Oni se sada oslanjaju na stopu inflacije od 1,1 odsto u 2014. godini, 1,4 odsto u 2015. i 1,7 odsto u 2016, što je daleko ispod cilja ECB od dva odsto.

– Pritisak na Marija Dragija da li da se ograniči rizik od deflacije dodatno će opteretiti ovu oblast – predviđa Rene Defose iz Natixisa.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Zašto bivšeg Šrederovog savjetnika izbjegava francuska ljevica?

Piše: Frederik Lemetr

Piter Harc je ogorčen. Ovaj Njemac iz Sarske oblasti, frankofil, član Socijaldemokratske partije tokom pola vijeka, nije ni pomišljao da bi njegov boravak u Parizu do četvrtka 30. januara mogao isprovocirati takvu ljevičarsku kontroverzu. Takvu da bi zbog njega dva francuska ministra – rada, Mišel Sapin i socijalnih pitanja Marisol Turen otkazali svoje učešće na sastanku.

Uostalom, on je bio tu samo da predstavi svoj pamflet, reformu tržišta rada u Evropi, centar društvenog demokratskog razmišljanja u realnom vremenu koji više podsjeća na generalizaciju Erasmus programa u smanjenju liberalnih uticaja u politici zapošljavanja. Nikako kao budući savjetnik u Jelisejskoj palate, kako je u četvrtak objavio dnevnik Saarbrücker Zeitung.

Ako se Piter Harc sreo sa Fransoa Olandom u decembru 2013. godine znači da nikada nije bilo upitno koje će dvije stranke sklopiti partnerstvo.

Zapošljavanje tema života

Kako je navedeno u dnevniku Le Monde u četvrtak 30. januara, bivši savjetnik Gehrarda Šredera je oprezni Sijuks. „Francuska je zemlja sa ogriomnom istorijom, veoma jakom kulturom i brojnim intelektualcima. Ona sama može riješiti svoje probleme i ne trebaju joj lekcije iz Njemačke.“

Njemački zakoni, na njegovu žalost nazvani po njemu još uvijek uzburkavaju situaciju na njemačkom tržištu rada. Njima se nezaposleni podstiču da prihvate poslovne ponude zamišljene kao „mini-poslove“ unutar službi. Uglavnom, zahvaljujući njima nezaposlenost je smanjena sa pet miliona na tri miliona od 2005. do 2012. godine. Broj stabilnih radnih mjesta je povećan, ali i osjetljiv.

 „Imati mali posao je i dalje mnogo bolje nego biti bez posla uopšte“ – kaže Harc koji je nekoliko puta naglasio kako je veoma mlad naučio koliko je važno imati posao. Njegov otac koji je radio na postrojenju morao je da napusti posao kada su mu pluća oboljela od toksičnih materija.

– Zapošljavanje je tema mog života – objasni je Harc 2011. godine. Kada ga je Volkswagen 1993. pozvao u pomoć direktor je učinio sve kako bi izbjegao sprovođenje plana masovnog otpuštanja. Ono je zamijenjeno radom četiri dana u nedjelji i smanjenjem zarada.

„Francuzi me ne poznaju“

Harcov koncept bio je da rad sa skraćenim radnim vremenom ima za cilj da se za njega opredijele oni koji traže posao koji bi ih kasnije mogli obavljati sa punim radnim vremenom. Osim toga, Njemačka je kaskala i svaki oblik zapošljavanja bio je značajan. Konačno, zemlja je time oslobođena i crnog tržišta rada na kojem se u to vrijeme gubilo oko 400 milijardi eura – pojašnjava on.

– Ovi ciljevi su postignuti. Mini-poslovi nijesu zamjena za redovne poslove. I ne zaboravite da ukoliko domaćinstvo ne zarađuje dovoljno novca, država pravi izmjene kod minimalnih zarada. Problem je, međutim, to što osoba može imati dva ili tri mini-posla, ali da pritom ne doprinese dovoljno za penziju.

Da li je cijena rada u Francuskoj previsoka? Nakon dugog ćutanja odgovorio je „Molim da me to ne pitate“. Ono što je nakon ovoga bilo moguće zaključiti jeste da ne misli drugačije, čak iako svoju nepopularnost među francuskim ljevičarima smatra neopravdanom. „Francuzi me ne poznaju“ – rekao je on.

Harc je, baš kao i Angela Merkel, uvjeren da su ove reforme omogućile da se tokom krize 2008-2009. godine smanji radno vrijeme zaposlenih, ali oni i dalje ostaju na poslu i dobijaju obuku.

Iako nije bio previše u javnosti posljednjih godina, Harc nije bio neaktivan. U Sarskoj oblasti je eksperimentisao sa novim mehanizmima za pomoć mladima, smatrajući da je uspio da ih uvjeri i da to sada treba da predstavi u knjizi.

– Da bi se smanjila nezaposlenost u Evropi, preporučujem ono što ja zovem europartijom – objašnjava on.

To su mladi ljudi koji odu u inostranstvo da traže posao ili se usavršavaju. Kada se vrate u svoju zemlju, više nema odliva mozgova. U ovo mogu biti uključeni mladi ljudi koji su pohađali stručne programe, mlade koji u svojoj zemlji nemaju obuku koja odgovara njihovim potrebama i mladi koji su prekinuli studije.

Sada imamo alatke za identifikovanje talenata, analiziranje onoga što oni žele ili mogu da urade, kaže ovaj Njemac. Osim toga, u stanju smo da identifikujemo raspoložive poslove i nove usluge koje stvaraju promjene u društvu. Ovi metapodaci mogu čak i da se koriste lokalno, ulicu po ulicu.Testirali smo ih u Sarskoj oblasti i ova projekat predstavićemo Evropljanima krajem juna.

Sedamdesetdvogodišnji Piter Harc se vratio. A pošto nije dobrodošao u Francusku, on poziva Francuze da dođu u Sarsku oblast.

Prevod A.N.R.

Guardian: Zašto su ZOI u Sočiju najkontroverznije do sada?

Piše: Bil Bouring

Zimske olimpijske igre u Sočiju počeće 7. februara. Procjenjuje se da će igre koštati najmanje 51 milijardu što ih čini najskupljim u istoriji. 

Rusija će potrošiti više od 40 milijardi koliko je Kina potrošila 2008. Velika Britanija potrošila je oko 15 milijardi 2012.

Soči je za grad domaćina izabran u julu 2007. tokom zasijedanja Međunarodnog olimpijskog komiteta održanog u Gvatemala Sitiju. U to vrijeme procijenjeno je da će igre koštati 12 milijardi, tek toliko da se dobije prednost nad Južnom Korejom i Austrijom, ali troškovi ovih ekstravagantnih igara su se učetvorostručili.

Igre u Sočiju imaju pet nesvakidašnjih karakteristika koje čine događaj kontroverznim i prije njegovog početka.

1 . Suptropski rizort

Olimpijski park sagrađen je u Imeretinskoj dolini na obali Crnog Mora sa olimpijskim stadionom Fisht i zatvorenim terenima do kojih se stiže pješke.

Događaji na snijegu održaće se u mjestu Krasnaja Poljana na Kavkazu, a postavljena je i nova željeznica.

Snijeg je nedavno pao na planine, tako da Rusija ne mora da koristi ogromne količine vještačkog kojim se ranije snabdjela.

2. Raskošno trošenje

U članku za Bloombergov Businessweek Džošua Jafa predstavio je detalje o 21 ugovoru predatom bliskim prijateljima predsjednika Vladimira Putina, braći Arkadiju i Borisu Rotenbergu, u ukupnom iznosu od sedam milijardi dolara – 14 odsto ukupne potrošnje.

Jafa je ukazao da je pokrenuto nekoliko krivičnih postupaka zbog korupcije, međutim, u junu 2012. godine Istražni komiet Ruske Federacije pokrenuo je tužbu protiv izvođača  radova na dvijema lokacijama – glavnom Fisht olimpijskom stadionu, koji će biti korišćen samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja i na bob-stazi.

Istražitelji su utvrdili da su izvođači radova „naduvali“ troškove podnošenjem lažnih ili neopravdanih procjena projekata. Navodni gubici u državnom budžetu iznose skoro 170 miliona dolara za stadion i 75 miliona za bob-stazu.

Međutim, u intervjuu za strane medije 20. januara Putin je demantovao da postoje dokazi o korupciji, iako je priznao da je bilo pokušaja da se podignu cijene, kao što, kako je rekao, bi se desilo u bilo kojoj zemlji.

3. Značaj za Čerkeze

Tokom Igara u Sočiju obilježava se i 150. godišnjica od poraza Čerkeza pod vodstvom cara Aleksandra II nakon što su se 101 godinu borili u brutalnom i krvavom rusko-kavkasnok ratu.

Soči je bio poprište posljednjih bitaka, kao i luka iz koje je većina Čerkeza deportovana u Otomansko carstvo. Sama Krasnaja Poljana bila je mjesto na kojem su 12. maja 1864. paradirali ruski vojnici da bi proslavili pobjedu na kraju rata.

Zaista, Soči je posljednji glavni grad nezavisnog Čerkeza od 1861. do 1864. a nazvan je po čerkeškoj etničkoj grupi koja je tamo živjela sve do 1864. godine.

Vjeruje se da se sa približavanjem OI vodi rat informacijama čiji je glavni cilj da uništi sve tragove rata i genocida.

4. Pokret džihadista

Volgograd, nešto sjeverniji od Kavkaza pretrpio je samoubilački bombaški napad u oktobru kada se žena bombaš-samoubica raznijela u gradskom autobusu, usmrtivši šest putnika, mahom tinejdžera.

Grad je 29. i 30. decembra pretrpio još dva bombaška napada, na glavnoj željezničkoj stanici i u trolejbusu, kada je poginulo još tridesetak ljudi. Ruske vlasti postavile su „prsten od čelika“ oko Sočija, ali postoji rastući strah da bi u blizini ili u samom gradu moglo biti još napada.

Andrej Soldatov, vodeći ekspert ruskih bezbjednosnih službi napisao je: „Čini se da ruske tajne službe ne razumiju da su održavanje kontrole nad svima i svemu (u suštini ideja je naslijeđena iz sovjetske prošlosti) i prevencija terorističkog napada daleko od iste stvari“.

5. Antihomoseksualnost

Putin je 30. juna 2013. potpisao zakon koji je ruski parlament donio u veoma kratkom vremenu. Od jula, kada je zakon stupio na snagu, „širenje imformacija usmjerenih na adolescenate o formiranju netradicionalnih seksualnih parova“ postalo je krivično djelo za koje se izriče novčana od 4.000 do milion rubalja ili kazna do 90 dana zatvora.

Ovo je izazvalo brojne međunarodne polemike, uz pozive da Coca Cola povuče sponzorstvo, pa do najava dijela svjetskih lidera da neće prisustvovati Igrama.

U intervjuu za BBC 19. januara Putin je poručio da gej osobe neće biti diskriminisane u radu ili u ruskom društvu, kao i da novi zakon ne šteti nikome – njegova svrha je samo da zaštiti djecu. On je rekao: „I sam poznajem nekoliko ljudi koji su gej. Mi smo u prijateljskim odnosima. Nemam nikakvih predrasuda.“

Prevod A.N.R.

Le Monde: Tržište gubi povjerenje u ekonomije u razvoju

Piše: Alen Fužas

Valute nekoliko zemalja u razvoju u četvrtak 23. januara suočile su se sa oštrim padom kursa. Najjači od svih zadesio je argentinski pezos čija vrijednost je umanjena za oko 13 odsto uz saglasnost vlade u Buenos Airesu.

Turska lira spustila se na najniži nivo u odnosu na dolar, izgubivši 1,7 odsto vrijednosti, a centralna banka u toj zemlji uzalud pokušava da zaustavi dalje klizanje intervencijama na tržištu vrijednim 1,5 milijardi dolara. Na tržištima su takođe gubili južnoafrički rand, brazilski real i ruska rublja.

Signal je dat u srijedu 22. januara objavljivanjem statističkih podataka o padu kineskog ekonomskog rasta. Najveći uvoznik sirovina, Srednje kraljevstvo moglo bi usporiti i privredni razvoj Južnoafričke Republike, Argentine i Brazila ukoliko dođe do pada u tražnji za rudama, žitaricama ili naftnim derivatima.

Na tržištima je prisutno vjerovanje da će pad vrijednosti ovih valuta natjerati centralne banke da podignu kamatne stope, što je potez koji će efikasno povećati troškove kredita datih preduzećima i pojedincima, ali i uticati na rast.

Ulagači su takođe zabrinuti zbog socijalnih nemira u zemljama u razvoju izazvanih značajnim pogoršanjem prilika od ljeta 2013. godine. Rastuće protivljenje turskom premijeru Redžepu Tajipu Erdoganu, kao i štrajkovi rudara u rudnicima platine u Južnoafričkoj Republici izgledaju kao veoma upozoravajući signal za problem koji može dovesti do političkih posljedica nepovoljnih za profitabilnost kompanija.

Ipak, uzrok postojećeg nezadovoljstva ekonomija u razvoju treba tražiti u promjeni monetarne politike američkih Federalnih rezervi koje su počele da usporavaju svoj program davanja podrške privredi.

Ova promjena uslovila je efekat rasta dolara u odnosu na valute tržišta u razvoju, ali i da se shvati da su razvijene ekonomije Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije ponovo pokrenute.

Sada najpovoljnije izglede za poboljšanje ekonomskih aktivnosti imaju sjeverne zemlje. Kako je objavljeno na 44. Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u Švajcarskoj koji se završava u subotu 25. januara ankete su potvrdile obnovljene interese preduzetnika za tržišta bogatih zemalja.

Eldorada ekonomija u razvoju su razočarana, neminovno je da se zapadni kapital vraća na tržišta koja najviše obećavaju i, što je najvažnije, koja su sigurnija u odnosu na privrede južnih zemalja čije posljedice se mogu vidjeti posmatrajući kurs nacionalnih valuta na svjetskom tržištu.

Prevod A.N.R.

Le Monde diplomatique: Od Sulejmana do Erdogana

Piše: Samim Akgonul

Istorija je prisustvo prošlosti. Činjenice i koncepti prošlosti su dinamični i mijenjaju značenje u zavisnosti od trenutka u kojem se proučavaju. Kako bi neki rekli – i prošlost ima prošlost.

Ovo se potvrđuje i štivom „Način posmatranja“ posvećenim ovom „entitetu“ – zemlji, državi, ljudima, naciji – svemu što je misteriozno u vezi sa Turskom.

Tekstovi u ovom štivu obuhvataju period dug 60 godina. Iznenađujuće je predviđanje u nekima od njih, poput onog o Ali Kazankidžilu, posvećenog eri vojnih diktatura. Publikacija je ilustrovana fotografijama Fransesa dal Šelea koji je predstavio periferne oblasti Turske — Kajseri, Konja i Dijarbakir i prikazao portrete mladih ljudi.

Prvo poglavlje razmatra Otomansko carstvo, carstvo originalnog žanra u kojem je bitno održavanje teritorijalnog kontinuiteta, sasvim sigurno sa jakim centrom – Konstantinopoljem, današnjim Istanbulom, ali tako da su oba pragmatična oblika upravljanja u skladu sa onim što dominira regionom – Egipat nema isti status kao Peloponez, poput, na primjer, neke vrste neteritorijalizovane autonomije, kroz sistem samostalnih zajednica mileta, što je bio i naziv za vjerske zajednice između XV i XIX vijeka.

Starost nacionalnih država podriva ovaj sistem. Od uspostavljanja Republike ono predstavlja vrijeme standardizacije i centralizacije. Pristalice Mustafe Kemala Ataturka su oni koji su to stvorili od malog naroda, držeći se za gvozdenu ruku Ankare, novog glavnog grada u srcu jakobinske, nacionalističke i sekularne Anadolije. Riječ je o pretorijanskoj demokratiji pod paternalističkom kontrolom vojske, sudstva i birokratije, koja je odgovorna za promjenu naroda u ime naroda.

Drugi dio istorijskog prikaza posvećen je svijetlom i konstrastnom prikazu režima koji je stalno u traganju, sa osjećajem da mora stalno da opravda postojanje, kroz figuru Ataturka, često korišćenu na kontradiktorne načine.

Slijedi analiza dvije protekle decenije, koja, od kraja hladnog rata, ali i onih iz 2000-tih godina, pokazuje ubrzane promjene režima, sa sve većim političkim pluralizmom, ali i uspon popularnih, ali i vjerskih provincija i brzog odvajanja vojske.

Glavni arhitekta ove demokratizacije od same osnove je vladajuća Partija pravde i razvoja – AKP, koja u stvari pokazuje znake centralizovanog autoritarizma u kombinaciji sa dogmatskim islamom. Izmiještanje vojske iz politike i oblikovanje sudskog sistema i birokratije, ojačanih sveprisutnim nepotizmom u Turskoj, ovu partiju, nakon dvanaestogodišnje vladavine čine novim centrom koji se bore protiv ciljeva mlađih generacija željnih slobode, kao što je to bio slučaj sa pokretom oko parka Geza u junu 2013. godine.

Još jedna tačka oko koje ovo pitanje može da se temelji, iako privremeno, jeste pitanje identiteta. Otomansko društvo je bilo u množini, ali sa strogom hijerarhijom. Tokom druge polovine devetnaestog vijeka turski identitet, koji je duže vrijeme bio preziran, počinje da bude rehabilitovan.

Ovakva nacionalna konstrukcija dostigla je vrhunac sa Republikom, koja je pokušavala da izbriše kolektivno, naslijeđeno sjećanje od šest vjekova otomanske istorije i osnuje novu ekskluzivnu pripadnost „turskosti“. Ovaj identitet izgrađen je na istrijebljenju i protjerivanju manjina, kao što su Jermeni i Grci, na poricanju asimilacije drugih muslimanskih grupa prisutnih u anadoliji, među kojima su većina bile izbjeglice sa Balkana i Kavkaza, pored kurdskih starosjedilaca.

Ipak, ove politike homogenizacija sada su predmet rasprave, naročito kroz jermenska i kurdska pitanja. Turska se suočava sa svojom prošlošću – ona mora da redefiniše svoj identitet na mirnijim i zdravijim osnovama, dok istovremeno funkcioniše sa odreženom vrstom pravnog nasljeđa iz vremena Kemala Ataturka.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Robne berze – Izazovi u 2014.

Između 2010. i 2012. godine cijene na robnim berzama su bile podložne najavama centralnih banaka. One su sada ponovo pod utcajem samo osnove svake robe

Piše: Frederik Laser

Na robnim berzama 2013. godinu obilježila su tri važna dogažaja koja bi mogla da utiču na razvoj tržišnih trendova u 2014. Prvi je potvrda napora globalnog ekonomskog oporavka koji bi trebalo da bude trajan, budući da opasnost od pucanja balona prezaduženosti i dalje postoji. 

Ovo je i razlog zbog kojeg će biti održavana vještačka podrška privredi. To će biti ili u obliku injekcija likvidnosti, iako se ova praksa smanjuje u Sjedinjenim Američkim Državama, ali naglo raste u Japanu i najvjerovatnije u Evropi, ili u obliku masovnih investicija u infrastrukturu u velikim zemljama u razvoju predvođene Indijom i Kinom.

Oakav kontekst imaće mješovit uticaj na sirovine – prilično povoljan za industrijske metale, neutralan za energiju i poljoprivredne proizvode, negativan za zlato.

Suficit i deficit

Druga činjenica tiče se faktora koji dominiraju dinamikom promjene cijena robe na berzama. Između 2010. i 2012. godine cijene su bile podložne najavama centralnih banaka. One su sada ponovo pod utcajem samo osnove svake robe.

Kao rezultat toga, korelacija sa tržištem kapitala je nestala i cijena svake robe je imala sopstvenu putanju u 2013. godini. Ovaj trend bi trebalo da bude nastavljen i u 2014. Razlika je uslovljena činjenicom da su očekivanja da se tražnja poboljša sa blagim povećanjem rasta, kao i da ponuda bude smanjena nakon odluke proizvođača da smanje prevelike deficite.

Takođe, ovo prilagođavanje će biti povoljno za industrijske metale za koje je već potvrđeno da će doći do smanjenja proizvodnje. Cijene nafte bi mogle splasnuti, budući da su na ovom tržištu, napori za podešavanje zasnovani isključivo na teret Organizacije zemalja izvoznica nafte – OPEC, što će se dogoditi da bi uslijedili gubici zbog povećanja američke proizvodnje gasa iz uljnih škriljaca.

Uticaj će biti neutralan za zlato, čije spašavanje zavisi isključivo od evolucije američkih dugoročnih kamatnih stopa i i cijene berzanskih roba iz poljoprivredne proizvodnje koja je pod uticajem vremenskih prilika.

Geopolitička nestabilnost

Treći značajan činilac u 2013. godini nesumnjivo su bila geopolitička previranja na Bliskom istoku. Ovaj region je ušao u fazu duboke nestabilnosti, zbog čega nije okončana procjena uticaja na proizvodnju nafte.

Vjerujemo da će u 2014. godini cijena nafte biti manje uslovljena namjernim odlukama OPEC-a, kao i nenamjernim prekidima isporuke zbog političke nestabilnosti u regionu.

Sporazum između Irana i vodećih svjetskih sila ne bi smio da baci sijenku na činjenicu da je nekoliko zemalja tog regiona ušlo u proces političke, vjerske, kao i teritorijalne fragmentacije – Libija, Sudan, Irak, Sirija, Egipat.

Na kraju, izgledi za 2014. godinu za sirovine su da bi njihova cijena mogla mnogo manje padati, ali i da bi ih samo dinamičan ekonomski rast mogao podstaći na povećanje.

Prevod A.N.R.

Reuters: Malodušni evropski plan zaštite banaka

Piše: Džon O’Donel

Napori Evrope da se formira jedinstveni odnos prema bankama u eurozoni dostigao je vrhunac, ali mnogi strahuju da se ovim neće uspjeti povratiti povjerenje, već dokazati da se u ovolikoj nestabilnosti može očekivati još jedan krizni udar.

Nakon više od godinu dana pregovora, ministri zemalja članica Evropske unije dogovorili su se rano u četvrtak oko šeme za zatvaranje propalih banaka, ali če proces biti složen i politizovan. Agencija i fond za gašenje loših banaka rade u tandemu sa Evropskom centralnom bankom, kao novim čuvarom, važan su korak ka bankarskoj zajednici, ali labavi odnosi mogli bi dovesti do potpunog prepleta projekta.

Iako ga je francuski Ministar finansija Pjer Moskovisi proslavio kao „istorijski trenutak“, mnogi su sa sastanka u Briselu otišli razočarani ishodom.

„Ovo je zaista farsa“ – izjavio je jedna visoki zvaničnik uključen u proces, koji je zatražio da ostane anoniman. „Mi tapšemo jedni druge po ramenu i čestitamo međusobno, ali, u stvari, ono što je postignuto je daleko od onoga što je potrebno“.

Bez neposredne bankarske krize na vidiku, nova struktura će za sada vjerovatno biti pokrenuta neprovjerena, ali bi mogla popustiti ukoliko do toga dođe. Osim toga, obećanja da će eurozona udružiti resurse za borbu protiv loših banaka čine se prilično dalekim – tek nakon deset godina, ukoliko do toga uopšte dođe, učiniće se nešto što bi moglo poduprijeti povjerenje.
U međuvremenu, banke će finansirati fond koji će rasti do 55 milijardi eura, ali samo do 2026. godine, a taj iznos bi u potpunosti moglo pojesti spasavanje samog irskog bankarskog sektora. Nova pravila bi, međutim, gurnula više tereta na banke kreditora.

Neki zvaničnici se pribojavaju da ovoj šemi nedostaju pojedini elementi koji bi mogli obuzdati ECB od otkrivanja prave razmjere problema banaka u provjeri njihovog stanja naredne godine, ako bi to loše uticalo na oporavak slabije razvijenih zemalja.

Za Alena Aherna, ekonomistu koji je bio savjetnik irske vlade kada je bila suočena sa bankarskim kolapsom 2010. godine, ovaj dogovor ne predstavlja mnogo.

– Suveren je uvijek na vrhu sopstvenog bankarskog sistema. To onda nije prava bankarska unija. Ovo znači da su troškovi finansiranja banaka u zemljama na preiferiji i dalje visoki, a visoka će ostati i cijena njihovog pozajmljivanja – rekao je on.

Ono što je postignuto u EU je blijeda sijenka onoga što postoji u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje savezna vlada može da prenese sredstva za pomoć slabijim državama. Razvijene zemlje u eurozoni, poput Njemačke ne šalju pomoć slabijim državama poput Portugala i Grčke. Umjesto toga, ona im pozajmljuje novac.

– Država Pensilvanija ne mora da izdaje bankarske garancije. To čine savezni organi. To je prava bankarska unija – rekao je Ahern.

 Njemački dogovor

Složenost ovog problema je u proceduri koja će biti korištena za zatvaranje banaka u eurozoni, što će biti izuzetno politizovano, uključujući svih 18 zemalja ovog valutnog bloka, u kojem se svaka od članica bori da zaštiti svoje interese.

Ovaj proces, koji je jedan ekonomista je opisao kao „smiješan“, će takođe uključivati zvaničnike Evropske komisije, kao i novu agenciju sa zadatkom da zatvara banke. Iako su se ministri dogovorili o kratkoj proceduri, prisutni pravnici bili su zbunjeni po pitanju načina na koji bi to trebalo da se odvija.

ECB, čiji je predstavnik na sastanku, Viktor Konstancio bio veoma kritički nastrojen tokom pregovora, nije zadovoljna. Ali, malo je toga što želja ECB da ostane izvan političkih polemika može da uradi.

Umjesto toga, ona se, kao i drugi, nada da dogovor može biti ojačan pregovorima u Evropskom parlamentu.
Šeron Bouls, uticajna pravnica koja će imati ključnu ulogu u pregovorima rekla je da je sistem zamišljen kao previše politički. „Ne vjerujemo zamljama u ovome“ – rekla je ona.

Ipak, mala je vjerovatnoća da će iko biti u stanju da ubijedi Njemačku, koja je istrajna u protivljenju korišćenju novca eurozone, da podrži sistem za borbu protiv problematičnih banaka da ublaži svoj stav. Tokom pregovora zvaničniBerlinje utvrdio veliki dio agende.

Ono što je postignuto je sprečavanje ranog uvođenja prabila na nivou EU koji bi omogućili izricanje gubitka do 2016. godine vlasnicima državnih obveznica, pa čak i kod onih koji imaju veće depozite u propalim bankama, kao što se to dogodilo na Kipru.

„Ovo je dogovor koji odgovara Njemačkoj“ – rekao je jedan od zvaničnika koji je prisustvovao pregovorima. „Drugi ovim neće mnogo dobiti“.
Holandski ministar finansija Jerun Dajselblum poručio je: „Svako je uvijek zainteresovan za spašavanje. Ja sam zainteresovan za prevenciju“.

Ipak, Sven Gigold, njemački član EP ocijenio je da je šokantno kada je jedna zemlja u stanju da nametne mnogo toga. „Kada jedna zemlja ima previše moći, to može da ima suprotan efekat“.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Pomilovanje Hodorkovskog je znak i jako važan signal

Razgovarala: Elen Salon

Nakon što je usvojen zakon o amnestiji za političke zatvorenike kojim je predviđeno da se omogući oslobađanje dviju članica benda Pussy Riot i aktivista Greenpeacea koji se zvanično terete za huliganstvo, ali nijesu bili zatvoreni, već pušteni uz kauciju, ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je u četvrtak, 19. decembra da je spreman da potiše ukaz u korist bivšeg naftnog tajkuna Mihaila Hodorkovskog, koji je 2005. gdine osuđen sa svojim poslovnim partnerom Platonom Lebedevim na osam godina zatvora zbog „prevare“ i „uta poreza“.

Galia Akerman, istoričar specijalizovan za Rusiju objašnjava kontekst zakona o amnestiji i odluku o pomiljovanju Hodorkovskog.

– Kako objasniti uzastopne odluke Vladimira Putinada potpiše zakon o amnestiji koji omogućavapomilovanje aktivista Greenpeacea i Pussy Riotaa onda i Mihaila Hodorkovskog?

Nije Putin taj koji je inicirao amnestiju, već branioci ljudskih prava. Zakon je isječen, između ostalog, da dozvoli oslobađanje Greenpeacea i Pussy Riota jer se približavaju Olimpijske igre u Sočiju, koje su Putinov lični projekat i predstavljaju ogromna ulaganja.

Međutim, nekoliko vodećih šefova država, među kojima su Fransoa Oland i Barak Obama rekli su da neće doći na otvaranje. Demonstracije u znak podrške greenpeaceu ili Pussy Riotu na Olimpijskim igrama ne bi bile dobre za imidž Putina i Rusije. Dakle, on je napravio ovaj ustupak kako ništa ne bi ometalo njegov trijumf u Sočiju.

Za Hodorkovskog postoje dodatni razlog, a to je što ekonomska situacija u Rusiji nije dobra. Rast je usporen, nekoliko banaka je bankrotiralo, cijena nafte i gasa stagnira. Putin želi da zaustavi masovno iznošenje kapitala van zemlje i oporezuje ruski offshore kapital. Ovakva odluka je dakle jedan jak signal za ruske i strane investitore. Takođe, vidjelo se kako je na ovu vijest odmah reagovao i indesk Moskovske berze.

Putin je osvetoljubiv, pa ako drastično mijenja svoj diskurs o Hodorkovskom, to znači da priprema i nešto drugo. Vladimir Putin u svakom slučaju želi da motri na njega. Mihail Hodorkovski duguje novac državi. On zasigurno nije dobio pasoš i nije glumac koji postaje zainteresovan za političke igre. Putin, na kraju, nema nikakvog straha da bi Hodorkovski mogao ponovo postati politički oponent, neka vrsta „ruskog Mandele“.

– Iz ovog pojedinačnog slučaja, što je obim zakona o amnestiji? Da li je ova mjera izutetak?

Ne, jer je bio nekoliko zakona o amnestiji u istoriji nezavisne Rusije. Onaj koji je usvojen u srijedu za 20. godišnjicu Ustava Rusije je prilično skroman, uzevši u obzir da utiče na samo 1.300 zatvorenika koji su na odsluženju kazne ili 24.000 ljudi koji se bave društveno-korisnim radom u zajednici i čekaju na suđenje zatvorske populacije koja broji između 700.000 i 800.000 ljudi.

Treba znati da ova amnestija nije nominalna, već kategorijska. Ona se odnosi na ljude koje pogađa određeni član Krivičnog zakona, kao što je, na primjer, huliganstvo ili kakvi su humanitarni kriterijumi, poput trudnica itd. Svaki od slučajeva zahtijeva sudsku odluku.

– Jedna od članica benda Pussy Riot rekla je da je čula da će odslužiti cijelu kaznu, dok amnestija sprečava eventualnu mogućnost ponovnog suđenja. Da li je moguće da se zatvorenik suprotstavi sopstvenom oslobađanju?

Ne. zatvorenik ne može odbiti amnestiju, jer to spada pod ove kriterijume. Drugačiji slučaj je kod Mihaila Hodorovskog koji je optužen za ekonomske zločine, na šta amnestija ne utiče.

Putin je rekao da je Hodorovski podnio zahtjev za pomilovanje i da računa da će to biti učinjeno ukazom. Adovokati i majka Hodorkovskog rekli su da nijesu upoznati sa takvim zahtjevom. Da li bi Kremlj direktno kontaktirao Hodorkovskogu zetvoru u Kareliji da izvede ovaj trik?

Do tada, Hodorkovski je uvijek odbijao da traži pomilovanje, jer bi to podrazumijevalo priznanje njegove krivice, a on je uvije tvrdio da je nevi. Ukoliko jeste, vjerovatno je to učinio iz porodičnih razloga: njegovi roditelji su stari i bolesni, a njegova maloljetna djeca su odrasla bez njega.

 Prevod A.N.R.

Le Monde: Bankarska unija – Merkel i Oland traže kompromis

Piše: Filip Rikar

Nakon novog izbora njemačkog kancelara uslijedilo je i vrijeme za sastanak. Na poziv predsjednika Fransoa Olanda, Angela Merkel stigla je u srijedu, 18. decembra, u Pariz, u prvu inostranu posjetu u njenom trećem mandatu.

LE MONDE 300x194 Analiza Le Monde: Bankarska unija – Merkel i Oland traže kompromis– To pokazuje snagu francusko-njemačkih odnosa – poručio je Oland u Jelisejskoj palati.

Sastanak počinje radnom večerom, jer izvan protokola dvoje lidera nastoje da prevaziđu razlike oko produbljivanja monetarne unije ili se dotaknu evropske odbrane, što su dvije teme Samita šefova država dvadesetosmočlane Unije, koji je zakazan za četvrtak u Briselu. Reorganizacija eurozone je i dalje ono o čemu najviše raspravljaju zvanični Pariz i Berlin već nedjeljama, u susret pregovorima o bankarskoj uniji.

Važno je odrađeno

Pjer Moskovici i Volfgang Šojble na čelu ministarstva finansija ovih dviju zemalja sastaju se sa velikim nadama oko nametanja kompromisa o mehanizmu za rješavanje bankarske krize, što je u ovom trenutku najvažniji projekat. Ideja je da se stvori evropski autoritet koji će imati kapaciteta da upravlja reorganizacijom i spašavanjem banaka koje su na ivici opstanka uz pomoć projekta koji se finansira iz bankarskog sektora, sredstvima iz zajedničkog fonda sa postepenim učešćem do 2026. godine.

Ipak, uspostavljanje ovakvog sistema je veoma zahtjevan posao. Njemačka je uvišestručila broj svojih uslova da bi se izbjegla prekomjerna centralizacija u korist institucija Evropske unije. U srijedu veče čelnici centralnih banaka zemalja eurozone fokusirali su se na pitanje javnih sredstava i mogućnostima za intervenciju privatnih fondova, naročito u fazi implementacije takve prakse.

– Napravljen je važan korak – ocijenio je Mišel Barnije. Komesar za bankarsku uniju dodaje da je „uvjeren da politički dogovor može biti postignut u srijedu“ i da je to najbolji način kojim se može izbjeći krah banaka.

Prema nacrtu deklaracije priremljene sinoć, to će biti omogućeno u zamjenu za više uslova korišćenja, poput onoga što zahtijevaju Francuska, Italija i Španija, uprkos zahtjevu Njemačke ili Evropskog stabilizacionog mehanizma – ESM. Ovaj drugi je postavljen u vrijeme kada je dužnička kriza kulminirala kako bi se spasili privatni pristupi tržištima zemalja. U ovom slučaju država može da pozajmi novac za fondove namijenjene za finansiranje oporavka, uz obezbjeđivanje otplate svojih kredita.

„Više Evrope“

U drugom koraku ministri su se obavezali da pregovaraju oko uspostavljanja još jednog mehanizma javne podrške, kao dodatak zajedničkim privatnim fondovima.

– Postigli smo dobar napredak – rekao je Šojble, nakon dugog opiranja bilo kakvom pribjegavanju Evropskom stabilizacionom mehanizmu.

Drugo osjetljivo pitanje za gospođu Merkel i gospodina Olanda je koordinacija ekonomskih politika. Prema mišljenju njemačke kancelarke, vlade bi trebalo da sa nadležnim institucijama EU potpišu ugovore o sprovođenju reformi koje su neophodne da bi se povratila konkurentnost.

– Svaka zemlja treba da dobije pomoć da bi ostvarila svoje ekonomske ciljeve – poručila je Merkel u Bundestagu u srijedu dok je oživljavala ideju reforme iz evropskog ugovora da se sve radi u cilju „više Evrope“.

Sa druge strane, francuski predsjednik ne želi da čuje za takvu odluku o obavezujućem mehanizmu bez dalje solidarnosti unutar eurozone. Sa Italijom i Španijom Oland poziva na stvaranje „finansijskih kapaciteta“ koji bi vjerovatno davali pozajmice tržištima da finansiraju kapitalne investicije u trenucima kada nema mogućnosti da se to čini iz sopstvenih izvora.

Za ove države prioritet je da dobiju dovoljno vremena da razmotre sve u sporazumu sa bankarskom unijom, prije razmatranja sprovođenja skupog dogovora sa Angelom Merkel. Nedostatak konsenzusa Evropski savjet bi trebalo da obezbijedi u četvrtak i da usmjeri ideje u tom pravcu do juna 2014. godine.

Prevod A.N.R.

Reuters: Protesti u Ukrajini (još) nijesu revolucija

Janukovič, uprkos intenzivnom pritisku Rusije nije prekinuo pregovore sa EU samo da bi ugodio zvaničnoj Moskvi. Naprotiv, njegovi odnosi sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom lišeni su čak i bazičnog povjerenja, kao i međusobnog uvažavanja

Piše: Metju Rojanski

Tokom tri sedmice otkako je Ukrajina i zvanično zaustavila pregovore oko potpisivanja sporazuma o pridruživanju sa Evropskom unijom dvije stvari su postale jasnije. 

Prvo, sada je očigledno da predsednik Ukrajine Viktor Janukovič nije imao efektivnu strategiju da se odupre jakom pritisku iz Moskve protiv sporazuma sa EU.

Kremlj je obećao velike gotovinske kredite, popust na cijenu gasa i opraštanje dugova, eksplicitno prijeteći da pristup Ukrajine ruskom tržištu bude blokiran i uz implicitne prijetnje da bi moglo doći do potpirivanja separatizma u zemljama u regionu.

Drugo, kako su ulične demonstracije uzele maha u Kijevu i drugim gradovima, postalo je jasno koliko je očigledan, raznovrsan i sve glasniji stav raznovrsne ukrajinske javnosti koja ne prihvata nastavak izolacije njihove zemlje od Zapada.

Vlasti su suočene sa šokantnim uličnim nasilnim demonstracijama, ali nijesu ponudile nikakav značajan politički ustupak. Ipak, izgledi za stvarne reforme koje vode ka pridruživanju Evropskoj uniji sada postaju ključni symbol ukrajinskog nacionalnog identiteta.

Iako dinamika razvoja ova dva osnovna scenarija može dovesti do zaključka kojim se potvrđuje kliše da je Ukrajina „razapeta između Istoka i Zapada“, građani Ukrajine sebe ne vide na taj način.

Janukovič, uprkos intenzivnom pritisku Rusije nije prekinuo pregovore sa EU samo da bi ugodio zvaničnoj Moskvi. Naprotiv, njegovi odnosi sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom lišeni su čak i bazičnog povjerenja, kao i međusobnog uvažavanja.

Janukovič može biti sve osim siguran da Kremlj neće upotrijebiti raspoložive resurse u izborima za predsjednika Ukrajine 2015. godine, ako ne i ranije. Štaviše, Ukrajina nije ni na putu da se pridruži ruskoj alternative Evropske unije – Evroazijskoj ekonomskoj uniji. To bi u najboljem slučaju moglo biti pokretač ekonomskog rasta, po cijenu dugoročne stagnacije.

U međuvremenu, proevropske demonstracije koje su se proširile i izvan Kijeva, uključujući i većinu gradova ruskog govornog područja na industrijskom istočnom dijelu zemlje, kao što su Harkov, Černihev i Dnjepropetrovsk. Veoma mali broj demonstranata, osim nekolicine ultra-nacionalista bi definisalo svoje težnje kao anti-ruske iz prostog razloga što desetine miliona Ukrajinaca imaju rodbinske, društvene ili poslovne veze sa Rusijom i prate medije na ruskom jeziku. Zaista, etnički pluralizam i porast tolerancije obilježja su savremene Ukrajine. Ovo su i neka od dostignuća za koja se Ukrajinci nadaju da im ih sporazum o pridruživanju EU može zaštititi.

Pokret protesta pokazao se kao izraz podrške modernoj, evropskoj, demokratskoj ukrajinskoj državi. Prihvatanje evropskih vrijednosti i standarda nametnuće ograničenja ukrajinskim kleptokratskim elitama, smanjujući mogućnost da se državni funkcioneri bogate od korupcije i jačajući zaštitu domaćeg i međunarodnog biznisa od napada koje podržavaju moćni oligarsi i zvaničnici.

Ovaj process reformi mogao bi biti ono čega se Janukovič najviše pribojava. Ipak, sada kada su milioni Ukrajinaca ispoljili svoje frustracije na ulicu, oni vjerovatno neće pristati na bilo pta manje od povratka na put evropskih integracija uz stvarne sistemske reforme.

Čak se i oligarsi, koji su ranije podržavali predsjednika Partije regiona sve više okreću u korist sporazuma sa EU. Oni ove reforme vide kao najbolju garanciju za očuvanje bogatstva i stečenog uticaja.

U stvari, pokušavajući da blokira put Ukrajine ka potpisivanju sporazuma sa EU, Kremlj može da izazove onaj scenario od kojeg najviše strahuje – buđenje masovnih građanskih nemira, poput onih koji su pomogli preokretanje ishoda predsjedničkih izbora 2004. godine i donijeli vlast pro-zapadnom „narandžastom“ pokretu.

Narandžasta revolucija omogućila je rane pobjede, jer je kanalisala frustracije običnih gražana zbog korumpiranog postsovjetskog nepotizma u političke snage, uz finansijsku podršku iz subokog jaza u poslovnoj zajednici.

Ukoliko najnoviji protesti nastave da uzimaju maha čak i ako se vlasti pokažu kao nesposobne da reforme privode kraju i vrate zemlju na evropski put, interesi svih – od uličnih demonstranata do najbogatijih ukrajinskih oligarha  mogli bi se izjednačiti i dovesti do brzih i dramatičnih političkih promjena.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Oporezivanja za održivi razvoj

Piše: Patrik Dumijer

Najavljene ekološke takse u francuskom poreskom sistemu privukle su više pažnje javnosti nego kada je filipinski delegat zaplakao na pregovorima o klimatskim pitanjima na konferenciji u Varšavi, zbog čega se moguće nadati da rad parlamenta koji je doveo do ovog snažnog predloga prilagođenog stanju kod preduzeća i poreskih obveznika, doprinosi borbi protiv klimatskih promjena.

Ovdje treba napomenuti i da između javnih finansija i klimatskih promjena postoje uzročno-posljedične veze. Najnoviji izvještaj Međunarodne grupe eksperata o klimatskim promjenama (IPCC) reafirmiše antropogenu prirodu tekućih klimatskih promjena. Ustanovljeno je prisustvo ljudske odgovornosti, ali ta odgovornost nije ni apstraktna, niti izdiferencirana. Zemlje u kojima su klimatske promjene najvidljivije, poput Filipina plaćaju visoku cijenu, budući da odgovornost za emisiju štetnih gasova imaju zemlje na sjeveru kontinenta zbog industrijskog modela koji promovišu.

Među nadležnima nalaze se i ekonomski akteri, odgovorni za aktivnosti pomoću kojih se osigurava dobit iz izdvajanja fosilnih goriva i sirovina sve dok se određeni izvori ne iscrpe, nakon čega se ide dalje, na sjever ili jug. Međutim, da bi se ograničilo povećanje globalne temperature na dva stepena Celzijusova u odnosu na vrijeme prije industrijske ere, a što je granica iznad koje život na nekim područjima ne bi bio moguć, brojni naučni izvještaji pokazali su da većinu fosilnih reusursa ne treba eksploatisati.

Ovim se, međutim, samo pokušava neutralizovati ono što je u granicama nedozvoljenog, a što predstavlja težak zadatak – a to je ono gdje javne finansije igraju ulogu. Francuska vlada, na primjer, ima raspoloživa sredstva da djeluje. Interno, ona može povećati poreze, umjesto da odlaže da izmiri troškove zbog zagađenja koji padaju na teret poreskih obveznika, poput taksa na izvoru zagađenja. To je i ono što bi trebalo da uslijedi – „porez na zagađenje“ kojim bi se kažnjavala velika transportna preduzeća, ali i ohrabrila ona koja svoje aktivnosti obavljaju na ekloški prihvatljiv način.

Ovo bi takođe i ublažilo sve značanije troškove zagađenja koja se na kraju isplaćuju iz budžeta. Van svojih granica, država Francuska nije više bespmoćna; ona je jedan od glavnih akcionara međunarodnih finansijskih institucija – Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovui razvoj, koji, čak i ako samo ograniči nivo podrške upotrebi uglja, nastavlja da investira u fosilna goriva, uključujući i nekonvencionalni ugljovodionik. „Struja Francuske“ (EDF) i „Gas Francuske“ (GDF), dvije kompanije koje su u velikoj mjeri pod kontrolom države i dalje ulažu u međunaodne projekte o uglju uz pomoć agencije La Coface, koja, uz državne garancije, kreditira zvoz i podržava projekte kojima se podstče upotreba uglja biljnog porijekla u drugim zemljama.

Bez podrške javnih donatora, savremeni načini eksploatacije nemaju adekvatne finansijske garancije da bi se moglo investirati u ovu oblast. Krajnje vrijeme je za francusku državu, koja će 2015. godine  biti domaćin Konferencije potpisnica konvencije UN-a o klimatskim promjenama, da svoju javnu politiku učini koherentnom i ambicioznom. Ovo zahtijeva i fer ekološko oporezivanje, kao i uvođenje „poreza na zagađenje“, kojim bi se pokrenuo tranzit energije.

Ovo takođe označava i prekidanje prakse davanja javne podrške upotrebi fosilnih goriva – Francuska treba da zakonom o prenošenju energije osigura svoje napore da smanji potrošnju energenata, poveća energetsku efikasnost i upotrebu obnovljivih izvora energije, koji ne bi smjeli biti poništeni „klimaticidima“ koji se takođe finansiraju iz javnih fondova. Na ovaj način javne finansije treba da budu mehanizam za smanjenje veličine klimatskih promjena, kao i prevencija ekstremnih vremenskih nepogoda, poput onih koje su pogodile Filipine.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Budućnost EU je na istoku

Pišu: Herman van Rompej i Žoze Manuel Barozo

Lideri Evropske unije sastaće se sa svojim kolegama u Istočnoj Evropi, u prelijepom gradu Viljnusu, u kojem će biti održan 3. samt Istočnog partnerstva. Ovaj samit u Viljnusu potvrđuje našu zajedničku želju za upoznavanjem šireg evropskg kontinenta oko zajedničkih vrijednosti i ciljeva. 

Istočno partnerstvo je ključni instrument politike Evropske unije u promovisanju političke saradnje i evropskih intergracija sa našim itočnim susjedima. Zemlje učesnice su Jermenija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina. Naš cilj je da radimo sa našim partnerima u regionu na izgradnji, korak po korak, stabilnog, prosperitetnog i demokratskog okruženja, zasnovanog na vladavini prava – susjedstvu u kojem je zagarantovan demokratski partijski pluralizam i osnovne slobde, u kojem se poštuje suerenitet, gdje je moto saradnja, a ne konkurencija.

Migracije

Prosperitetno okruženje stvara nova radna mjesta i poslovne mogućnosti za ekonomske operatere, Evropsku uniju kao partnera, gdje su saobraćajne veze u porastu, kao i putovanja i razmjene studenata. Riječ je o susjedstvu u kojem je rizik od otvorenih sukoba sve manji i gdje slabi migracioni pritisak, budući da ljudi osjećaju manju potrebu da traže bolji život van svoje zemlje.

Samit u Viljnusu održava se povodom deset godina susjedstva sa EU, a zatim i povodom četiri godine od pokretanja Istočnog partnerstva u Pragu 2009. godine. Mi nastavljamo da radimo u pravcu sporazuma ambicioznog udruženja, uspostavljanjem zone slobodne trgovine, proširenog na partnere koji ispunjavaju kriterijume, uz obezbjeđivanje mjera za pojednostavljenje i liberalizaciju putovanja između EU i regiona.

Ovakvi sporazumi ne samo da našim partnerima obezbjeđuju pristup najvećem tržištu na svijetu koje broji više od pola milijarde ljudi, već i nastojanje da im pomogne u reformama i reorganizaciji privreda, kao i načina da modernizuju svoja društva.

Samit bi trebalo da bude sinonim za značajan napredak ostvaren u Gruziji, kao i Moldaviji, zemljom sa kojom smo nedavno zaključili pregovore i koja uskoro treba da stekne uslove za potpisivanje sporazuma.

Nema sumnje da će mnogo pažnje biti posvećeno Ukrajini sa kojom smo zaključili pregovore i potpisali Sporazum o pridruživanju, koji se odnosi na oblast detaljne i sveobuhvatne slobodne trgovine.

Naša ponuda da ovome pristupite u Viljnusu je i dalje otvorena. Ovo će od ukrajinske vlade zahtijevati političku volju, odlučnu akciju i više vidljivog napretka u uslovima koji su propisani u decembru 2012. godine. Vjerujemo da će potpisivanje sporazuma biti najbolja moguća podrška ekonomskoj situaciji u Ukrajini, kao i naporima u reformama i modernizaciji koja je trenutno u toku, a čiji cilj je izgradnja prosperitetne i stabilne budućnosti za sve Ukrajince.

Svi na dobitku

Građani Ukrajine su tokom posljednjih nekoliko dana ponovo demonstrirajući pokazali da razumiju i da u potpunosti poštuju nacrt Evropske asocijacije u svojoj istorijskoj dimenziji. Modernizacija zemlje, ekspanzija tržišta i širenje slobodne trgovine su događaji od kojih krajnju korist imaju svi u globalnoj ekonomiji. Jačanje odnosa sa Evropskom unijom neće se odvijati na račun odnosa između naših istočnih partnera i njihovih drugih susjeda, poput Rusije.

Niko ne zahtijeva od naših partnera da se odreknu veza ili sporazuma o slobodnoj trgovini sa Rusijom. Istočno partnerstvo je dizajnirano kao „win-win“ projekat od kojeg bi svi trebalo da imaju koristi, bez izuzetka. Mi nudimo atraktivnu, stratešku perspektivu i sredstva za ostvarivanje ciljeva naših istočnih susjeda, kao i cijele regije.

Ipak, na našim partnerima je da ostvare ono što je njihov suvereni izbor – bez spoljašnjeg pritiska i isključivo u interesu svojih građana, kao i da prihvate ponudu EU, koja je pretpostavka za poštovanje određenih vrijednosti i normi. Evropska unija će biti otvorena što je za njih posebna povoljnost, a oni će pokazati da su spremni da se upute u reforme i modernizaciju.

Granice EU bile su pozornica za ključne transformacije. Tokom posljednjih nekoliko godina EU je postala, za većinu naših susjeda glavni trgovinski partner i investitor, politički prisutan i pouzdan partner. Ovo su samo prvi koraci. U dugoročnoj perspektivi, EU i istočni partneri mogu zaista napredovati na održiv način, na održivom kontinentu bez linija koje ih dijele.

Prevod A.N.R.