Financial Times: 2016. je bila u znaku ovih pojmova

U godini koja je ukazala na rascjepe u društvu i okrenula građane protiv građana, generaciju protiv generacije, ideologiju protiv ideologije, riječi su igrale ulogu u preoblikovanju svijeta u kojem živimo. Uticaj koji su riječi imale na birače u 2016. preokrenule su na određen način svjetski poredak koji je važio 70 godina.

ft-pojmovi-2016Neke riječi iz 2015. gotovo da su se ustalile, pa je „ohi“, grčko „ne“ ustupilo prostor britanskom kriku u junu za „brexit“, a u novembru „brexit plus plus plus“ uz još glasniju grmljavinu Trampove pobjede na predsjedničkim izborima u SAD. „Unicorns“ (jednorozi) krahirali su u „unicorpses“ (corpse – leš).

U svijetu post-istine 2016. godine emocije su bile jači adut od činjenica. Razaranje koje je uslijedilo tokom rata u Siriji postalo je sinonim za masovna iseljavanja izbjeglica ka Evropi, a ove godine tome je dodato i uništavanje Alepa. Prošlogodišnji ghosting izvio se u korist snowflake milenijalaca, dok je, da ne zaboravimo, 2015. bila godina koju su obilježili “Edstone”, “trans” i “gig ekonomija”.

Ove godine su čitaoci, dopisnici i urednici dali stotine sugestija koje smo sveli na 12 od kojih smo sastavili ovu listu:

1. Unicorpse (imenica) – tehnološka kompanija koja je nekada vrijedila milijardu dolara ili više (sleng, vulgarizam).

2. ETF (akronim/imenica) – skraćenica za razmjenu u trgovanju, oblik niskobudžetnog fonda koji je izlistan na tržištu kapitala. ETF obično ulaže u akcije, obveznice ili druge hartije od vrijednosti koje spadaju u sastav indeksa kakvi su FTSE 100 ili S&P 500.

3. Brexit (imenica) – kovanica koja označava britanski izlas (British exit) iz EU. Upotrebljava se u različitim verzijama, kao što su meki, tvrdi, crveni, bijeli i plavi.

4. Snowflake (imenica) – pežorativni izraz za nekoga ko se smatra suviše ranjivim da se nosi sa stavovima onih koji njihove dovode u pitanje, posebno na univerzitetima i drugim forumima, nekada poznatim po velikim raspravama.

5. Post-istinski (pridjev) odnosi se na ili označava okolnosti u kojima su objektivne činjenice manje uticale na oblikovanje javnog mnjenja u odnosu na emocije i lična uvjerenja.

6. Burkini (imenica) kovanica koja je spojila burku i bikini. Ženska odjeća za plažu, koju je dizajnirala australijanska dizajnerka Aheda Zaneti. Burkini prekriva cijelo tijelo osim lica, šaka i stopala.

7. Protekcionizam (imenica) – zaštita domaće industrije od stranih konkurenata uvođenjem carinskih tarifa i/ili podizanjem drugih barijera slobodnoj trgovini.

8. Alt-right (imenica, skraćeni oblik) skraćeno od „alternativna desnica“, izraz koji opisuje labave krugove američkih nacionalističkih grupa koje odbacuju mainstream konzervativiyam.

9. Deplorables (imenica) – ljudi koje karakteriše napadno i podozrivo ponašanje, konkretno, pristalice Donalda Trampa. Može imati negativne i pozitivne konotacije.

10. MbS (skraćenica od ličnog imena) – Muhamed bin Salman, zamjenik prestolonasljednika Saudijske Arabije, ministar odbrane, predsjednik Savjeta za ekonomske i razvojne poslove i šef kraljevskog dvora. Ovaj 31-godišnjak omiljeni je sin kralja Salmana, koji je došao na prijesto u januaru 2015. godine.

11. Bundespräsidentenstichwahlwiederholungsverschiebung (imenica, njem.) – odlaganje ponavljanja drugog kruga izbora saveznog predsjednika.

12. Alep.

Washington Post: Online kupovina u posljednjem trenutku je veliki test za trgovce

Piše: Sara Halzek (Washington Post), prevod A.N.R.

Ako još punite kolica u digitalnoj kupovini tokom posljednjih sati uoči Božića, svakako u tome nijeste sami – a takođe ste i učesnik velikog testa namijenjenog prodavcima i prevoznicima o tome da li su njihovi lanci snabdijevanja opremljeni tako da bi mogli izaći u susret nama kojima se navike kupovine rapidno mijenjaju.

Prema podacima kompanije Adobe, čiji softver radi na mnogim maloprodajnim sajtovima, rast online kupovine nakon 15. decembra bio je veći od očekivanog, što ukazuje na to da potrošači odlažu značajan dio kupovine za posljednji trenutak. Zapravo, prodaja je intenzivirana tokom posljednjih dana toliko da su u Adobeu ocijenili da bi na kraju ovogodišnje praznične sezone online kupovina mogla premašiti ranije projektovani iznos od 91,6 milijardi dolara.

Trgovci su ove godine napravili strateške investicije samo kako bi se bolje opripremili za ovakve situacije. Cilj je, na primjer, ove godine bio povećanje kadra sezonskih radnika u sprovođenju online narudžbi iz magacina. Khol’s je pojačao sopstveni program na principu “isporuči iz prodavnice”, čiji cilj je da vrijeme od digitalnog zahtjeva kupaca do isporuke pred kućnim pragom bude što kraće.

J.C. Penney udružio se sa maloprodajnim partnerima dodajući “kupi online, preuzmi u prodavnici” usluge na svim svojim prodajnim mjestima. Sada će presjek ovakve praznične sezonske kupovine pokazati da li su ovakvi potezi isplativi ili ne.

Maloprodajna djelatnost, teoretski, ne bi u potpunost trebalo da bude zapljusnuta talasom kasne kupovine. Za godinu u kojoj su održani predsjednički izbori stručnjaci kažu da su kupci u prvom dijelu pretpraznične sezone bili rastrojeni: bili su prilijepljeni za vijesti, pa čak i kada bi se odvojili od njih ne bi izbjegli reklamni talas u kampanji. Za tako nešto namjeravali su da se iskupe kasnije u decembru.

Pojedini trgovci djelovali su kao da su uložili poseban napor kako bi se dodvorili onima koji odlažu ovu aktivnost. Walmart se, na primjer, opredijelio za to da kupci koji proruče robu do 23. decembra u 18h dobiju isporuku do 24. decembra u 18h.

U međuvremenu je Amazon agresivno promovisao uslugu Prime Now, koja je dostupna u manjem broju gradova, a omogućava isporuku poklona do 23:59h uoči Božića.

I širom čitavog univerzuma online kupovine Adobe je ustanovio da su cijene transporta između 16. i 19. decembra bile 10 odsto niže u poređenju sa istim prošlogodišnjim periodom. To ukazuje na podatak da su mnogi prodavci ponudili besplatnu isporuku kako bi namamili kupce koji u toj aktivnosti kasne.

Ukoliko trgovci budu uspjeli da upravljaju poplavom kupovine u posljednjem trenutku, to bi moglo poslužiti kao podloga za povlačenje ukupne prodaje ka lojalnim kupcima. No, nije potrebno gledati suviše daleko u prošlost kako bi se vidjelo kako se u javnosti prepoznaje ostvarenje noćne more kada kupcima ne budu na vrijeme isporučeni pokloni koje su poručili.

U 2013. svuda je bilo frustriranih kupaca kada UPS i FedEx nijesu uspjeli da na vrijeme isporuče milione paketa za Božić. Trgovci očigledno nijesu dobro procijenili koliko će pošiljki biti isporučivano prevoznicima u kratkom vremenskom razmaku, a zimska oluja svemu je dodala još poteškoća.

Prodavci su se nadali da će im okretniji lanci snabdijevanja, koji nude dostavu poručene robe pomoći da ovoga puta izbjegnu takav debakl. I prevoznici, takođe, rade na tome kako bi povećali kapacitete i omogućili da prime više paketa.

U Adobeu ističu da su tokom praznične sezone do sada prodavci zaradili oko 79,2 milijarde dolara od online kupovine, što je porast od više od 11 odsto u poređenju s prošlom godinom. To je značajno više u poređenju sa očekivanim rastom od 3,6 odsto za ukupnu ovu oblast u novembru i decembru.

Bloomberg: Rad je povezan s dostojanstvom

Piše: Noa Smit (Bloomberg), prevod A.N.R.

Ekonomisti vole da pričaju ne tako istinitu priču o Miltonu Fridmanu. Zagovornik slobodnog tržišta, boraveći u Aziji 1960-ih godina, bio je svjedok izvođenja javnih radova tokom kojih su ljudi pravili put motikama i lopatama. Kada ih je pitao zašto umjesto toga nijesu upotrijebili mašine za zemljane radove, lokalni zvaničnik rekao je da je cilj bio da se ljudima obezbijede poslovi. Ovaj ekonomista tada ih je pitao zašto se onda u ovom slučaju njihova vlada nije odlučila da radnicima omogući da to rade kašikama.

BloombergOvo poređenje mnogim ekonomistima izaziva osmijeh, a koriste ga kako bi suprotstavili beskompromisno razmišljanje usmjereno na efikasnost u svojoj disciplini naspram neefikasnih poslova birokrata sklonih pravljenju grubih grešaka. No za mnoge izvan ove profesije priča ukazuje na namjerno nepoznavanje važnosti koju imaju posao i ljudsko dostojanstvo. Nedavno sam napisao da bi vlade trebalo da se fokusiraju na to da ljudi dobijaju poslove, a ne da im samo obezbijede novac. Ideje za sprovođenje tako nečega variraju od državnih garancija za zapošljavanje u obavljanju javnih radova do poreskih olakšica za kompanije koje zaposle više radnika.

Neizbježno, ljudi koji se nasmiju tokom priče o “kašikama” skloni su nazivanju ovih programa nečim što stvara prividan posao. Ako tržište nije spremno da ljudima plati da obavljaju poslove, prema njihovim riječima, takvi poslovi nijesu vrijedni obavljanja. I već sam na to dobio nekoliko odgovora. Ljudi koji dobiju ove poslove mogu ih obavljati za novac, kažu oni, ali će znati da ono što rade u suštini nije potrebno i neće izvući dostojanstvo i samopoštovanje iz onoga što rade. Bolje im je samo poslati ček.

Mislim da je ovakav način razmišljanja veoma pogrešan. Da, ako date ljudima kašike da njima naprave put, oni će shvatiti da je to glupo, ali apsurdno je zaključiti da je svaki radnik koji je plaćen više nego što tržište može da podnese samo uživalac blagostanja sa izmišljenim poslom.

Ljudi shvataju da ih slobodno tržište nagrađuje različito, na osnovu onih stvari koje su van njihove kontrole. Domar na Filipinima radi isti posao kao domar u Teksasu, ali ovaj drugi je mnogo bolje plaćen. Recesije, stanje u lokalnoj ekonomiji, razvojna politika, vjetrovi globalnog tržišta i milioni drugih faktora igraju ulogu. To je glavni razlog zbog kojeg rezultati funkcionisanja slobodnog tržišta ne mogu uvijek izgledati fer. Mnogi od nas žele da budu vrednovani ne samo po tome koliko novca ćemo uspjeti da iscijedimo iz sistema, već i po tome koliko ćemo truda uložiti. Ekonomista Bred Delong je prigodno tome rekao:

“Ne volimo da se osjećamo ni kao prevaranti, niti prevareno. Umjesto toga, volimo da se osjećamo ugrađenim u mreže međusobnih recipročnih obaveza.”

Ako vrijedno radimo i proizvodimo nešto što ima opipljivu vrijednost, skloni smo da imamo osjećaj samopoštovanja, kada nas za to društvo nagrađuje pristojnim životom u srednjoj klasi. Ovo je bila suština Novog dogovora Frenklina Ruzvelta – ako radite, imate šta da jedete.

Nastavak snage ove ideje vidljiv je svuda. Svjedoči tome Albukerki u Novom Meksiku, gdje su gradske vlasti beskućnicima otvorile radna mjesta i učinile ih da se “ponovo osjećaju kao ljudi”.

Ili, pogledajte program “Korpusa poslova”, gdje zapošljavanje siromašnih povećava njihove šanse da stupe u brak. Ako date ljudima da rade sa opipljivom, vidljivom vrijednošću, dajete im dostojanstvo. Ovo je, naravno, razlog zbog kojeg je opadajuća stopa učešća radne snage zabrinjavajuća – toliko Amerikanaca je bez posla i nedostaje im dostojanstvo koje je povezano sa zaposlenošću.

Dakle, postoje li otvorena radna mjesta za poslove u SAD koja bi proizvodila opipljivu, vidljivu vrijednost? Naravno da postoje. Da bi se to razumjelo dovoljna je jednosedmična posjeta Japanu. Na mjestima na kojim su američki trotoari napukli i neravni, japanski su uredni i lijepi. U američkim Starbucks restoranima su stolovi puni mrvica i fleka, u japanskim Starbucksima ih prebrišu odmah nakon odlaska svakog gosta. Dok su američki gradovi poput Detroita i Čikaga puni polomljenih prozora i oštećenih fasada, japanski gradovi su čisti i moderni, uz dobro održavan i pouzdan javni prevoz.

Prije nego što počnete da se žalite na tako stvorene poslove, učinite da SAD izgledaju tako. Popravimo trotoare i renovirajmo ili strušimo sve ruinirane zgrade. Obrišimo svaki sto u Starbucksu, stvorimo kvalitetan sistem javnog prevoza i zaposlimo radnike koji će ga činiti tačnim. Pobrinimo se za naše ljude i gradove. Omogućimo brigu o djeci za zaposlene majke, kao i njegu za starija lica. Zaposlimo više nastavnika, kako broj učenika u razredima ne bi bio prevelik.

Sve su ovo poslovi koji stvaraju realne, opipljive rezultate. Kada obnovite zgradu ili sagradite željezničku stanicu vidite plodove rada zaposlenih. Kada se brinete o starijim osobama možete vidjeti stvarnu ljudsku korist. Vrijednost koju stvaraju ovi poslovi je mnogo opipljivija i jasnija nego vrijednost koja se dobija kroz one aktivnosti koje tržište mnogo bolje nagrađuje, kakvo je, na primjer, visokofrekventno trgovanje.

Vrijeme slobodnog tržišta učinilo je privredu efikasnijom, ali je time naglašena i njena dramatična cijena – toliko ljudi koji su izgubili dostojanstvo. SAD se odvajaju od ideje socijalne kompaktnosti koja u osnovi ima rad. Upravo to je omo što bi trebalo da bude obrnuto postavljeno.

Foto: Reuters

WP: Šta je loše u kineskom finansiranju startapova iz Silicijumske doline

Piše: Elizabet Dvoskin (Washington Post), prevod A.N.R.

Startap Quixey iz Mauntin Vjua u Kaliforniji izazivao je zavist mnogima u Silicijumskoj dolini kada je kompanija najavila multimilionsku investiciju jedne od kineskih najvećih i najmoćnijih tehnoloških kompanija, Alibabe. Aranžman od 110 miliona dolara, podijeljen u dvije runde finansiranja 2013. i 2015. godine, bio je posljednji dokaz da bi bogati kineski investitori platili premium cijene da bi dobili udio najprivlačnijih mladih kompanija u toj oblasti.

washington postNo, onda je uslijedilo nešto sasvim pogrešno: kompanija Alibaba je prestala da plaća, navode upućeni izvori. Startap je ostavljen na cjedilu dok Alibaba nije uzvratila teškom pogodbom: pozajmićemo vam novac, a vi morate obećati da nas nećete tužiti.

Nakon nekoliko mjeseci pregovora bez predaha, Quixey je došao do novog sporazuma. U kompaniji je u četvrtak rečeno da joj je pozajmljeno 30 miliona. Ta sredstva su, kako se navodi, od Alibabe i drugih, obećana pod uslovima koji su lošiji od onih u prvobitnom aranžmanu.

Usred teškog, nezapaženog spora između kineskog giganta online trgovine i startapa Quixey, čija tehnologija omogućava korisnicima da pretražuju aplikacije, došlo je do sudara kultura – jedne koja je simbol za ova obećanja i one koja uključuje opasnosti koje Silikonska dolina ima u odnosu s Kinom.

Stručnjaci kažu da je ovaj odnos – uvijek osjetljiv, uvijek zapanjujuće kompleksan, dostigao novu tačku nagiba, dok su neviđene količine novca iz Kine sipane u Silicijumsku dolinu. Ovakvo preplavljivanje imalo je velikog uticaja na bum startapova u tom regionu. Tokom proteklih dviju godina internet giganti kao što su Alibaba, Baidu i Tencent, često nazivani kineskim Amazonom, Googleom i Facebookom, kao i desetine porodičnih firmi, lokalnih zajednica i državnih preduzeća, utrkivali su se da ugrabe udio u najsavremenijoj tehnologiji u regionu.

Investicije u Silicijumsku dolinu iz Kine, izuzimajući nekretnine, dostigle su šest milijardi dolara do kraja prve polovine 2016. godine, sa više od polovine te potrošnje koja se odvijala posljednjih 18 mjeseci, prema podacima istraživačke kompanije Rhodium Group. Investitori su bili izazvani rastućim kineskim bogatstvom tokom protekle decenije, a vlada je pogurala razvoj inovativnih tehnologija, naročito u oblastima kao što su virtuelna stvarnost i vještačka inteligencija, gdje Kina i dalje zaostaje.

“Kina shvata da joj je potreban uzor koji bi pratila dok se država nalazi u tranziciji od proizvodnje ka inovacijama”, rekao je Šušeng Žang, proslavljeni fizičar sa Stenforda koji je osnovao 350 miliona dolara vrijedan preduzetnički projekat prije dvije godine, iskoristivši bum. “To je novi digitalni Put svile”.

Sa druge strane, američki startapovi više nego ikad strijeme pristupu kineskim kompanijama bogatim novcem i novopečenim milionerima, naročito u svijetlu čvršćeg prikupljanja sredstava u okruženju Silicijumske doline. Kineski investitori takođe mogu da otvore vrata za više od milijardu kineskih potrošača uslugama i proizvodima koji se suočavaju sa zasićenošću na tržištu SAD.

Takve investicije mogu da mijenjaju putanju preduzeća u nastanku. “Startapovi i prikupljanje sredstava u Silicijumskoj dolini ne bi funkcionisali bez kineskog novca”, kazao je Kris Nikolson, izvršni direktor dvogodišnje kompanije posvećene vještačkoj inteligenciji Skymind.io, koji je dobio sredstva finansirajući se preko Tencenta i drugih kineskih investitora. Startapovi koji su odbijeni među onima koji nude preduzetnički kapital na Sand Hill Roadu i dalje mogu dobiti sredstva iz Kine, kazao je on. “To je promijenilo situaciju”.

Ali postoji i nepovjerenje na objema stranama. Američki startapovi variraju od grube taktike i moći koju sprovode kineski igrači. Neki su zabrinuti zbog kopiranja inovacija , što je dugogodišnji problem za mnoge američke korporacije koje su u partnerstvu sa kineskim firmama.

Kao novopridošli, kineski investitori ne žele da ne budu poštovani, tretirani kao naivni, ili smatrani onima koji dijele takozvani “glupi novac”, ističu rukovodioci koji s njima blisko sarađuju. U intervjuima američki preduzetnici često su navodili da kineski investitori često igraju po nepoznatim pravilima. Quixey je to naučio na teži način.

Ubrzo nakon što je kompanija dobila prvu tranšu finansiranja od Alibabe 2013. Quixey je počeo da prilagođava poslovanje kineskom konglomerat prema posebnom ugovoru, izrađujući specijalnu tehnologiju koja bi omogućila kineskim korisnicima da pretražuju kineske aplikacije unutar Alibabinog operativnog sistema YunOS.

Pretraživanje unutar aplikacija je veoma različito, gledano iz tehnološkog ugla, u odnosu na pretraživanje interneta; čak ni Google nije uspio da riješi ovakav problem. Dogovorom je predviđeno da Alibaba i Quixey dijele zaradu od onoga što Alibaba ostvari koristeći ovu tehnologiju u Kini, navode anonimni izvori upućeni u ovu oblast koji su govorili o dešavanjima ove vrste.

Početkom ove godine nastao je spor. U Alibabi su tvrdili da je startap podbacio po pitanju rezultata, Quixey je isticao da Alibaba duguje kompaniji desetine miliona dolara za posao koji je izveden tokom nekoliko mjeseci.

U međuvremenu, očekivani prihod od Alibabine kineske distribucije nikada nije stigao, kako tvrde pojedini izvori. Kompanija Alibaba je postala frustrirana činjenicom da Quixey nije diversifikovao svoje izvore prihoda, rekao je drugi izvor.

Istovremeno, Alibaba je prošao kroz veliku reorganizaciju, a startapovi čiji su autori smatrali da bi mogli sarađivati sa kompanijom, uključujući Quixey, osjetili su kako lebde okolo u vrtoglavom spletu politike i prioriteta, kako je reklo nekoliko ljudi blisko upoznatih sa materijom. Problem su dodatno pogoršale jezičke barijere, dodaju oni.
Quixey je razmatrao da tuži Alibabu, ali je procijenio da ne bi vrijedilo, navode upućeni. Nekoliko startapova može priuštiti skupu tužbu protiv svog glavnog korisnika i investitora. Pometnja je dovela do propuštenih ciljanih prihoda i odlaska ključnih rukovodilaca, dok je osnivač kompanije podnio ostavku sa pozicije izvršnog direktora.

“Naravno, cijenimo odnos sa Alibabom, oni su bili partner i investitor”, rekao je portparol startapa Quixey Skot Samson. On je odbio da daje dalje komentare. Alibaba je odbio da komentariše, pozivajući se na politiku da ne raspravlja o sadašnjim investicijama.

Osim Quixeya, mnogi investitori rekli su da odnosi Silicijumske doline i Kine, iako puni šansi, takođe obiluju kulturološkim nesuglasicama. Kao rezultat toga urušavaju se mnoga partnerstva, rekao je Džej Eum, generalni direktor TransLink Capitala, investicione kompanije u razvoju iz Palo Alta, specijalizovane za pružanje pomoći startapovima u radu sa azijskim tehnološkim konglomeratima. Eumova firma je investirala u Quixey, ali je naglasio da je ovo rekao uopšteno.

“Iako obećanje partnerstava sa Kinezima djeluje uzbudljivo i izgleda dobro na papiru, realnost zapravo zahtijeva kompromise”, rekao je Eum.

U Kini, gdje ima manje vladavine prava, moćna vlada neumorno se zalaže za vlast, a ogromna konkurencija među kompanijama, nejasne poslovne taktike su sve učestalije, kazao je Tilo Haneman, ekonomista kojeg angažuje Rhodium Group.

“Ponekad te taktike nijesu nesporazumi, već reflektuju kulturološke norme prema kojima se posao obavlja u Kini. Kineski investitori mogu zahtijevati uslove koji bi bili smatrani previše agresivnim u Silicijumskoj dolini, ali ovi uslovi bi djelovali fer u Kini”, kaže Koni Kan, partner u preduzetničkoj kompaniji Andreessen Horowitz, koji se fokusira na Kinu.
U bliskoj budućnosti će Quixey i Alibaba zakrpiti nesuglasice. Startap je kreirao novu tehnologijuza pretraživanje unutar aplikacija i najavljuje svježi set potencijalnih korisnika i partnera, navode upućeni izvori. No, Quixey više ne pravi tehnologiju za Alibabu.

Financial Times: Putinov model ekonomske trezvenosti

Piše: Rušir Šarma (FT), prevod A.N.R.

Agresivna spoljna politika predsjednika Vladimira Putina izazvala je globalnu reakciju. Ruska intervencija u Ukrajini dovela je do međunarodnih sankcija, njeni internet hakeri optuženi su za miješanje u izbore u SAD, a njen državni doping program podrazumijeva da će mnogim sportistima vjerovatno biti zabranjeno učešće na Olimpijskim igrama u Riju. Kod kuće, međutim, Putin igra iznenađujuće mirnu odbrambenu ulogu na ekonomskom planu.

ftTokom decenije Moskva je bila prijestonica dekadencije, ulicama su se zaglavljivali “bentliji”, a raspoloženje je karakterisalo triježnjenje nakon naftnog kolapsa 2014. godine. Danas se čak i veliki investitori mogu vidjeti kako se voze “toyotama” srednjeg ranga. Obični Rusi osjetili su da se nalaze u škripcu kada je bruto domaći proizvod po glavi stanovnika pao sa 14.000 na 8.000 dolara od 2013. godine. Za većinu upečatljivo čak i predsjednik pokazuje uzdržanost.

Tokom 2014. cijene nafte su doživjele kolaps, kapital se odlivao iz zemlje, otvarajući prostor recesiji, a Putin je na to mogao odgovoriti izbjegavanjem ekonomske ortodoksije i teškog trošenja kako bi olakšao bol. Umjesto toga, on je upozorio Ruse da će kriza zahtijevati stezanje kaiša.

Moskva je donijela tešku odluku da prekine pražnjenje svojih deviznih rezervi, kako bi odbranila rublju i omogućila valuti da naglo padne. To je dovelo do povećanja inflacije, koje nikada nije popularno među masama, ali u retrospektivi ovo je bio pametan potez.
Slabija valuta značila je da, uprkos padu cijena nafte, prihodi od nafte obračunavani u rubljama nijesu sniženi, što je ono što je bitno za budžet. Putinova vlada, koja je zasipala novcem penzionere i vojnike tokom naftnog buma, takođe je ponovo otkrila fiskalnu odgovornost.

Budžetska ravnoteža očekuje se kada cijene sirove nafte budu porasle na 50 dolara za barel, otprilike gdje su sada, nakon što su snižene sa 100 dolara za barel, koliko su koštale 2014. godine. U tom smislu, Rusija je u mnogo boljem stanju od vodećih proizvođača nafte, poput Saudijske Arabije.

Putin je došao na vlast nakon ekonomske krize iz 1990-ih, kada se rublja urušila dva puta pod pritiskom rasta spoljnjeg duga. Njegovi najnoviji potezi djeluju kao da su motivisani željom da izbjegne novi pad pod inostrani uticaj. Rusija je otplatila više od 200 milijardi spoljnjeg duga u 2014. i 2015. godine.

Ekonomija je mnogo stabilnija nego što bi bila da Putin nije slušao savjete svojih tehnokrata, koji su pozivali na uzdržanost. Uz pomoć čvršće fiskalne i monetarne politike inflacija je opala na godišnju stopu od šest odsto sa 15 odsto iz 2015. Ruski državni dug je samo 11 odsto BDP-a, a premija da se on održi, koju zahtijevaju investitori, opada.
To ukazuje da stranci sada vide da Rusija ima manje vjerovatnoće da bankrotira. Rusi više ne iznose novac iz zemlje tolikom brzinom, takođe. Neto odliv kapitala u 2014. dostigao je više od 60 milijardi, dok su državni problemi izazvani naftom postajali vidjlivi, ali su prešli na stranu u nekim ranijim kvartalima.

Nažalost, sva Putinova strategija je defanzivna, ne ofanzivna. On je preduzeo korake za unapređenje ekonomske stabilnosti, naročito tamo gdje su ovi koraci podržali njegov stav nacionalističke nezavisnosti, ali ne i rast.

Rusija je snažno ojačala prema posljednjim istraživanjima Svjetske banke, ali zvaničnici u Moskvi pripisuju to kozmetičkim promjenama, napravljenim prema savjetima stranih konsultanata koje je Kremlj angažovao kako bi poboljšao međunarodni imidž. Investicije, koje su žila kucavica rasta zemalja u razvoju, ostaju anemične.

Čak i pravila u oblasti zapošljavanja djeluju kao da odražavaju nacionalističku agendu. Nezaposlenost je jedva malo porasla tokom recesije, dijelom i zbog toga što trećina Rusa radi državne poslove ili u kompanijama čiji je vlasnik država, koje su korišćene kao mašine za očuvanje zaposlenosti. Pojava ukidanja radnih mjesta uglavnom se odnosila na strane radnike.

To je mjera nove trezvenosti Moskve čiji problem izgleda razumiju visoki Putinovi saradnici. Oni ističu da je ruski rast počeo da pada znatno prije nego što se to dogodilo sa cijenama nafte, tako da problem nije samo nafta. Oni ne osporavaju usaglašene prognoze koje pokazuju da privreda neće rasti više od dva odsto u narednim godinama.

Jedina nada je da će Rusija dobiti podsticaj ako sankcije uvedene zbog invazije u Ukrajini budu uklonjene, ali po tom pitanju ima malo napretka. Druga je da će izbori 2018. dovesti reformatora na mjesto premijera, ali takve nade postoje već godinama. Ruski dugoročni izgledi se neće poboljšati bez agresivnih reformi, ali Putin je za sada zaslužio priznanje za dobro igranje odbrane.

Bloomberg: Odgovor na najteže ekonomsko pitanje

Piše: Noa Smit (Bloomberg), prevod A.N.R.

Savijer Gabais, ekonomista Univerziteta u Njujorku, ka kojem je usmjereno mnogo manje pažnje nego što bi trebalo, napisao je nešto što bi mogao biti najinteresantniji rad u makroekonomskoj teoriji ovih godina.

BloombergNaslov “Bihevioralni novi kejnzijanski model” ne zvuči primamljivo i rad još nije završen, ali može da pomogne u rješavanju najvažnijih i najtežih makroekonomskih debata u današnjim akademskim krugovima – da li niske kamatne stope danas izazivaju inflaciju, deflaciji ili nijedno od toga. I to bi mogao biti signal velike promjene koja treba da uslijedi u načinu određivanja makroekonomskih teorija.

Tradicionalno, makroekonomisti su vjerovali da niske kamatne stope podstiču inflaciju. No, prvo su u Japanu, a zatim i u SAD i u Evropi zadržavane niske stope godinama, a inflacija je uporno ostajala niska. Radikalna grupa ekonomista, uključujući i Stivena Vilijamsona iz Banke Federalnih rezervi iz Sent Luisa i Džona Kokrena, kojeg angažuje Hoover Institution, uveli su novu teoriju nazvanu neofišerizam, prema kojoj dugo vrijeme niskih kamatnih stopa zapravo naniže usmjerava cijene umjesto da ih podiže.

Viljamson i Kokren su u više navrata naglašavali da novi kejnezijanski model, najveći mainstream tip monetarne teorije, može lako povući neofišerske rezultate umjesto tradicionalnih shvatanja. Jedan od problema je što su standardni modeli često nejasni – oni nude niz mogućih, radikalno različitih ishoda za ekonomiju, bez mogućnosti da kažu koji će uslijediti.

Gabais rješava ove probleme jednostavnim, intuitivnim, ali hrabrim korakom. Umjesto pod pretpostavkom da su ljudi savršeno racionalni, on zagovara teoriju da imaju ograničenu pažnju – ono što psiholog Herbert Sajmon naziva “ograničenom racionalnošću”.

Kada se kamatne stope ili bruto domaći proizvod promijene, ljudi prema Gabaisovom modelu baš i ne shvataju da su stvari drugačije. Ono što je još važnije, oni su kratkovidi – ne misle toliko o vjerovatnoći da će se recesija dogoditi u narednih 10 godina, kao što je slučaj kada ona slijedi u narednih šest mjeseci.

Te se ideje vjerovatno čine očiglednim za većinu ljudi. Kada su događaji dalje u budućnosti, brinete o njima manje, zar ne? Znam da ja tako radim. Ali za makroekonomiste, ovo je prilično radikalan korak. Većina makroekonomskih istraživača su stroge pristalice kulta savršene racionalnosti.

Ako ekonomija izgleda kao pokretač ponašanja koje nije sasvim racionalno, makroekonomisti obično vraćaju unazad kako bi to objasnili kao neuspjeh ekonomskih institucija, prije nego kao rezultat ljudske psihologije. Kristofer Haus, moj profesor sa Univerziteta u Mičigenu, smatrao je da je bihevioralna ekonomija hir i da nikad ne bi imala veliki uticaj na makroteoriju.

Gabais samo može pokazati da Haus nije bio u pravu. Uz još jedan skorašnji rad Mariane Garsia-Šmit i Majkla Vudforda, Gabaisova nova teorija stavlja ljudska ograničenja naprijed i u centar, ubijajući svetu kravu homo economicusa.

A Gabais dobija mnoštvo atraktivnih rezultata. Prvo, bitka između neofišerizma i tradicionalnog monetarizma je riješena – niske kamatne stope povećavaju inflaciju neko vrijeme, a onda je smanjuju na duže staze. Tako da su obje teorije u pravu. Taj rezultat izgleda da odgovara iskustvu Japana, koji je imao nulte kamatne stope decenijama, bez kontinuiranog rasta potrošačkih cijena.

Za razliku od standardnih teorija, Gabaisov model nema nejasnoća o budućem ekonomskom putu – u ekonomskom žargonu, ravnoteža je jedinstvena. I njegove ideje takođe mogu objasniti potrošnju i ponašanje štednje preciznije od tipičnog pristupa, koji podrazumijeva da ljudi odlučuju o tome koliko će da se uštedi danas u zavisnosti od toga koliko bi mogli uraditi u dvjema narednim decenijama. Gabais takođe rješava još jednu dugotrajnu zagonetku. Standardne makroekonomske teorije kažu da takozvano navođenje naprijed, koje sprovode centralne banke, treba da ima ogroman uticaj na ekonomiju – zapravo, što dalje u budućnosti banka obećava da će preduzeti aktivnosti, to će veći efekat toga biti danas.

To nije ono što vidimo se događa u stvarnom životu. Takođe, apsolutno nema smisla – ako su Federalne rezerve obećavale da će podići kamatne stope 30 godina u budućnosti, to ne bi trebalo da odvede ekonomiju u vrtlog. Ali u Gabaisovom modelu, napredne smjernice gube magičnu moć koju imaju u standardnim teorijama.

Konačno, izgleda da se Gabaisova ideja uklapa u iskustvo sa nultim kamatnim stopama. Nominalne kamatne stope nikada ne mogu ići znatno ispod nule. U tipičnim teorijama, ovo šalje ekonomiju da zaroni u deflacionu spiralu. Ali u stvarnosti, ekonomije koje doživljavamo, veoma niske stope dugi niz godina – prvo u Japanu, a sada u SAD – izgleda da polako rastu i imaju nisku inflaciju, a ne urušavaju se. Prema Gabaisovom modelu, to je upravo ono što se dešava.

Pa šta Gabaisova teorija kaže da treba da uradimo da bismo pokrenuli ekonomiju? Fiskalni stimulans. Kada su potrošači kratkovidi, oni konzuriraju više od onoga što uslijedi kao iznenadni dobitak ili smanjenje poreza koje dobijaju, što povećava snagu potrošnje i smanjenje poreza za povećanje rasta.

Poput svih makroekonomskih teorija, Gabaisov rad, koji još nije ni u konačnom obliku – treba posmatrati kao misaoni eksperiment. Ali izgleda da rješava mnoge glavne zagonetke koje ekonomisti i kreatori politike tvrde da su povezane.

I to radi na veoma jednostavan način – onaj kojim se ostvaruje dugogodišnji san korišćenja bihevioralne ekonomije da bi se objasnili recesija i bum. Biće mi drago da vidim da li taj dokument uspijeva da uzdrma polje makroekonomije, kojem su očajnički potrebne nove ideje.

Bloomberg: Rizik velikih banaka se ne računa

Piše: Mark Bjukanan (Bloomberg), prevod A.N.R.

U svojoj knjizi “Kraj alhemije” bivši guverner Banke Engleske Mervin King smjelo je iznio argument: Bez obzira koliko su nam fino podešeni propisi, bez obzira koliko je sofisticirano upravljanje rizikom, oni ne mogu na pravi način da obuhvate opasnosti finansijskog sistema u onome što sadašnja forma predstavlja.

Kao što se i dešava, matematička analiza upućuje na isti zaključak.

BloombergPrije finansijske krize 2008. godine globalni regulatori zahtijevali su od banaka da procijene rizičnost svojih investicija mjerom poznatom kao “vrijednost rizika” – predviđanje onoga koliko bi, uzevši u obzir skoriju cjenovnu istoriju, mogli izgubiti u danu pod veoma lošim okolnostima (recimo, najlošiji od 100 dana). Od 2019. godine počeće da se koristi nova mjera, poznata kao očekivani gubitak, koja bi trebalo da pospiješi uočavanje velikih gubitaka do kojih bi moglo doći u krizi.

Izračunavanje ili mjerenje podrazumijeva prikupljanje istorijskih podataka o određenim investicijama – bilo da su u pitanju akcije, obveznice ili derivati – pod pretpostavkom da će u budućnosti izgledati kao u prošlosti. To je samo po sebi pogrešno, jer se propisi, tehnologija i politički i ekonomski uslovi stalno mijenjaju, što čini da budućnost bude uvijek nova i drugačija.

Ali postoji i dublji matematički problem: premalo podataka.

Matematičari Džon Danijelson i Čen Žou ispitivali su koliko podataka je pootrebno da bi se pouzdano procijenila ili vrijednost kojoj prijeri rizik ili očekivani gubitak, čak i u svijetu gdje budućnost liči na prošlost. Pretpostavljajući da želi da se dobije razumno tačno očitvanje očekivanog manjka, procjena bi najvjerovatnije mogla biti snižena za pet odsto ukupnog gubitka.

Za složene portfelje velikih finansijskih institucija to bi zahtijevalo decenijske istorijske cijene stotina ili hiljada različitih hartija od vrijednosti – nešto što jednostavno ne postoji za veliki broj njih (mnoge kompanije čak ni ne posluju toliko dugo, na primjer). Uz manje podataka rezultat bi bio iluzoran, a ne bi pružao ni smislen osjećaj da je rizik uopšte prisutan.

Da bude jasnije, nije problem u definiciji očekivanog gubitka. Sve ove zbirne mjere imaju problem zbog istog nedostatka. Budući da je cijela poenta da se pomogne bankama i regulatorima da kontrolišu rizik, dajući im jasan uvid u njega, ovo je fundamentalna greška. Nove mjere mogle bi bankama otežati da manipulišu, ali to predstavlja besmisleno poboljšanje ukoliko takve brojke ne ukazuju ni na kakvu povezanost sa rizikom na prvom mjestu.

Ova linija matematičkog istraživanja takođe ima implikacije po centralni koncept upravljanja aktivom: optimizacija portfelja, ideja kojom, na osnovu izbora prave kombinacije hartija od vrijednosti, ulagač dobija isti povrat uz manje rizika. Upravo zato što ovo zavisi od istorijskih cjena kod kojih je potrebno razumjeti šta bi predstavljalo pravu kombinaciju, i kada je riječ o metodu kojim bi se ovo radilo postoji problem neadekvatnosti.

U nizu radova tokom protekle decenije, fizičar Imre Kondor i njegove kolege pokazali su da optimizacija portfelja sačinjenog od desetina ili stotina hartija od vrijednosti jednostavno nije moguća.

Ukratko, mjerenje rizika, koje koriste velike finansijske institucije može biti daleko od optimalnog toliko da bude beskorisno. Sve to ukazuje da je Mervin King vjerovatno u pravu kod još jedne tvrdnje: dostizanje elastičnosti finansijskog sistema – onog koji neće predstavljati opasnost po ekonomiju – biće potrebno mnogo više radikalnih promjena od onih koje su kreatori politike do sada razmatrali.