Financial Times: 2016. je bila u znaku ovih pojmova

U godini koja je ukazala na rascjepe u društvu i okrenula građane protiv građana, generaciju protiv generacije, ideologiju protiv ideologije, riječi su igrale ulogu u preoblikovanju svijeta u kojem živimo. Uticaj koji su riječi imale na birače u 2016. preokrenule su na određen način svjetski poredak koji je važio 70 godina.

ft-pojmovi-2016Neke riječi iz 2015. gotovo da su se ustalile, pa je „ohi“, grčko „ne“ ustupilo prostor britanskom kriku u junu za „brexit“, a u novembru „brexit plus plus plus“ uz još glasniju grmljavinu Trampove pobjede na predsjedničkim izborima u SAD. „Unicorns“ (jednorozi) krahirali su u „unicorpses“ (corpse – leš).

U svijetu post-istine 2016. godine emocije su bile jači adut od činjenica. Razaranje koje je uslijedilo tokom rata u Siriji postalo je sinonim za masovna iseljavanja izbjeglica ka Evropi, a ove godine tome je dodato i uništavanje Alepa. Prošlogodišnji ghosting izvio se u korist snowflake milenijalaca, dok je, da ne zaboravimo, 2015. bila godina koju su obilježili “Edstone”, “trans” i “gig ekonomija”.

Ove godine su čitaoci, dopisnici i urednici dali stotine sugestija koje smo sveli na 12 od kojih smo sastavili ovu listu:

1. Unicorpse (imenica) – tehnološka kompanija koja je nekada vrijedila milijardu dolara ili više (sleng, vulgarizam).

2. ETF (akronim/imenica) – skraćenica za razmjenu u trgovanju, oblik niskobudžetnog fonda koji je izlistan na tržištu kapitala. ETF obično ulaže u akcije, obveznice ili druge hartije od vrijednosti koje spadaju u sastav indeksa kakvi su FTSE 100 ili S&P 500.

3. Brexit (imenica) – kovanica koja označava britanski izlas (British exit) iz EU. Upotrebljava se u različitim verzijama, kao što su meki, tvrdi, crveni, bijeli i plavi.

4. Snowflake (imenica) – pežorativni izraz za nekoga ko se smatra suviše ranjivim da se nosi sa stavovima onih koji njihove dovode u pitanje, posebno na univerzitetima i drugim forumima, nekada poznatim po velikim raspravama.

5. Post-istinski (pridjev) odnosi se na ili označava okolnosti u kojima su objektivne činjenice manje uticale na oblikovanje javnog mnjenja u odnosu na emocije i lična uvjerenja.

6. Burkini (imenica) kovanica koja je spojila burku i bikini. Ženska odjeća za plažu, koju je dizajnirala australijanska dizajnerka Aheda Zaneti. Burkini prekriva cijelo tijelo osim lica, šaka i stopala.

7. Protekcionizam (imenica) – zaštita domaće industrije od stranih konkurenata uvođenjem carinskih tarifa i/ili podizanjem drugih barijera slobodnoj trgovini.

8. Alt-right (imenica, skraćeni oblik) skraćeno od „alternativna desnica“, izraz koji opisuje labave krugove američkih nacionalističkih grupa koje odbacuju mainstream konzervativiyam.

9. Deplorables (imenica) – ljudi koje karakteriše napadno i podozrivo ponašanje, konkretno, pristalice Donalda Trampa. Može imati negativne i pozitivne konotacije.

10. MbS (skraćenica od ličnog imena) – Muhamed bin Salman, zamjenik prestolonasljednika Saudijske Arabije, ministar odbrane, predsjednik Savjeta za ekonomske i razvojne poslove i šef kraljevskog dvora. Ovaj 31-godišnjak omiljeni je sin kralja Salmana, koji je došao na prijesto u januaru 2015. godine.

11. Bundespräsidentenstichwahlwiederholungsverschiebung (imenica, njem.) – odlaganje ponavljanja drugog kruga izbora saveznog predsjednika.

12. Alep.

Advertisements

Washington Post: Online kupovina u posljednjem trenutku je veliki test za trgovce

Piše: Sara Halzek (Washington Post), prevod A.N.R.

Ako još punite kolica u digitalnoj kupovini tokom posljednjih sati uoči Božića, svakako u tome nijeste sami – a takođe ste i učesnik velikog testa namijenjenog prodavcima i prevoznicima o tome da li su njihovi lanci snabdijevanja opremljeni tako da bi mogli izaći u susret nama kojima se navike kupovine rapidno mijenjaju.

Prema podacima kompanije Adobe, čiji softver radi na mnogim maloprodajnim sajtovima, rast online kupovine nakon 15. decembra bio je veći od očekivanog, što ukazuje na to da potrošači odlažu značajan dio kupovine za posljednji trenutak. Zapravo, prodaja je intenzivirana tokom posljednjih dana toliko da su u Adobeu ocijenili da bi na kraju ovogodišnje praznične sezone online kupovina mogla premašiti ranije projektovani iznos od 91,6 milijardi dolara.

Trgovci su ove godine napravili strateške investicije samo kako bi se bolje opripremili za ovakve situacije. Cilj je, na primjer, ove godine bio povećanje kadra sezonskih radnika u sprovođenju online narudžbi iz magacina. Khol’s je pojačao sopstveni program na principu “isporuči iz prodavnice”, čiji cilj je da vrijeme od digitalnog zahtjeva kupaca do isporuke pred kućnim pragom bude što kraće.

J.C. Penney udružio se sa maloprodajnim partnerima dodajući “kupi online, preuzmi u prodavnici” usluge na svim svojim prodajnim mjestima. Sada će presjek ovakve praznične sezonske kupovine pokazati da li su ovakvi potezi isplativi ili ne.

Maloprodajna djelatnost, teoretski, ne bi u potpunost trebalo da bude zapljusnuta talasom kasne kupovine. Za godinu u kojoj su održani predsjednički izbori stručnjaci kažu da su kupci u prvom dijelu pretpraznične sezone bili rastrojeni: bili su prilijepljeni za vijesti, pa čak i kada bi se odvojili od njih ne bi izbjegli reklamni talas u kampanji. Za tako nešto namjeravali su da se iskupe kasnije u decembru.

Pojedini trgovci djelovali su kao da su uložili poseban napor kako bi se dodvorili onima koji odlažu ovu aktivnost. Walmart se, na primjer, opredijelio za to da kupci koji proruče robu do 23. decembra u 18h dobiju isporuku do 24. decembra u 18h.

U međuvremenu je Amazon agresivno promovisao uslugu Prime Now, koja je dostupna u manjem broju gradova, a omogućava isporuku poklona do 23:59h uoči Božića.

I širom čitavog univerzuma online kupovine Adobe je ustanovio da su cijene transporta između 16. i 19. decembra bile 10 odsto niže u poređenju sa istim prošlogodišnjim periodom. To ukazuje na podatak da su mnogi prodavci ponudili besplatnu isporuku kako bi namamili kupce koji u toj aktivnosti kasne.

Ukoliko trgovci budu uspjeli da upravljaju poplavom kupovine u posljednjem trenutku, to bi moglo poslužiti kao podloga za povlačenje ukupne prodaje ka lojalnim kupcima. No, nije potrebno gledati suviše daleko u prošlost kako bi se vidjelo kako se u javnosti prepoznaje ostvarenje noćne more kada kupcima ne budu na vrijeme isporučeni pokloni koje su poručili.

U 2013. svuda je bilo frustriranih kupaca kada UPS i FedEx nijesu uspjeli da na vrijeme isporuče milione paketa za Božić. Trgovci očigledno nijesu dobro procijenili koliko će pošiljki biti isporučivano prevoznicima u kratkom vremenskom razmaku, a zimska oluja svemu je dodala još poteškoća.

Prodavci su se nadali da će im okretniji lanci snabdijevanja, koji nude dostavu poručene robe pomoći da ovoga puta izbjegnu takav debakl. I prevoznici, takođe, rade na tome kako bi povećali kapacitete i omogućili da prime više paketa.

U Adobeu ističu da su tokom praznične sezone do sada prodavci zaradili oko 79,2 milijarde dolara od online kupovine, što je porast od više od 11 odsto u poređenju s prošlom godinom. To je značajno više u poređenju sa očekivanim rastom od 3,6 odsto za ukupnu ovu oblast u novembru i decembru.

Bloomberg: Rad je povezan s dostojanstvom

Piše: Noa Smit (Bloomberg), prevod A.N.R.

Ekonomisti vole da pričaju ne tako istinitu priču o Miltonu Fridmanu. Zagovornik slobodnog tržišta, boraveći u Aziji 1960-ih godina, bio je svjedok izvođenja javnih radova tokom kojih su ljudi pravili put motikama i lopatama. Kada ih je pitao zašto umjesto toga nijesu upotrijebili mašine za zemljane radove, lokalni zvaničnik rekao je da je cilj bio da se ljudima obezbijede poslovi. Ovaj ekonomista tada ih je pitao zašto se onda u ovom slučaju njihova vlada nije odlučila da radnicima omogući da to rade kašikama.

BloombergOvo poređenje mnogim ekonomistima izaziva osmijeh, a koriste ga kako bi suprotstavili beskompromisno razmišljanje usmjereno na efikasnost u svojoj disciplini naspram neefikasnih poslova birokrata sklonih pravljenju grubih grešaka. No za mnoge izvan ove profesije priča ukazuje na namjerno nepoznavanje važnosti koju imaju posao i ljudsko dostojanstvo. Nedavno sam napisao da bi vlade trebalo da se fokusiraju na to da ljudi dobijaju poslove, a ne da im samo obezbijede novac. Ideje za sprovođenje tako nečega variraju od državnih garancija za zapošljavanje u obavljanju javnih radova do poreskih olakšica za kompanije koje zaposle više radnika.

Neizbježno, ljudi koji se nasmiju tokom priče o “kašikama” skloni su nazivanju ovih programa nečim što stvara prividan posao. Ako tržište nije spremno da ljudima plati da obavljaju poslove, prema njihovim riječima, takvi poslovi nijesu vrijedni obavljanja. I već sam na to dobio nekoliko odgovora. Ljudi koji dobiju ove poslove mogu ih obavljati za novac, kažu oni, ali će znati da ono što rade u suštini nije potrebno i neće izvući dostojanstvo i samopoštovanje iz onoga što rade. Bolje im je samo poslati ček.

Mislim da je ovakav način razmišljanja veoma pogrešan. Da, ako date ljudima kašike da njima naprave put, oni će shvatiti da je to glupo, ali apsurdno je zaključiti da je svaki radnik koji je plaćen više nego što tržište može da podnese samo uživalac blagostanja sa izmišljenim poslom.

Ljudi shvataju da ih slobodno tržište nagrađuje različito, na osnovu onih stvari koje su van njihove kontrole. Domar na Filipinima radi isti posao kao domar u Teksasu, ali ovaj drugi je mnogo bolje plaćen. Recesije, stanje u lokalnoj ekonomiji, razvojna politika, vjetrovi globalnog tržišta i milioni drugih faktora igraju ulogu. To je glavni razlog zbog kojeg rezultati funkcionisanja slobodnog tržišta ne mogu uvijek izgledati fer. Mnogi od nas žele da budu vrednovani ne samo po tome koliko novca ćemo uspjeti da iscijedimo iz sistema, već i po tome koliko ćemo truda uložiti. Ekonomista Bred Delong je prigodno tome rekao:

“Ne volimo da se osjećamo ni kao prevaranti, niti prevareno. Umjesto toga, volimo da se osjećamo ugrađenim u mreže međusobnih recipročnih obaveza.”

Ako vrijedno radimo i proizvodimo nešto što ima opipljivu vrijednost, skloni smo da imamo osjećaj samopoštovanja, kada nas za to društvo nagrađuje pristojnim životom u srednjoj klasi. Ovo je bila suština Novog dogovora Frenklina Ruzvelta – ako radite, imate šta da jedete.

Nastavak snage ove ideje vidljiv je svuda. Svjedoči tome Albukerki u Novom Meksiku, gdje su gradske vlasti beskućnicima otvorile radna mjesta i učinile ih da se “ponovo osjećaju kao ljudi”.

Ili, pogledajte program “Korpusa poslova”, gdje zapošljavanje siromašnih povećava njihove šanse da stupe u brak. Ako date ljudima da rade sa opipljivom, vidljivom vrijednošću, dajete im dostojanstvo. Ovo je, naravno, razlog zbog kojeg je opadajuća stopa učešća radne snage zabrinjavajuća – toliko Amerikanaca je bez posla i nedostaje im dostojanstvo koje je povezano sa zaposlenošću.

Dakle, postoje li otvorena radna mjesta za poslove u SAD koja bi proizvodila opipljivu, vidljivu vrijednost? Naravno da postoje. Da bi se to razumjelo dovoljna je jednosedmična posjeta Japanu. Na mjestima na kojim su američki trotoari napukli i neravni, japanski su uredni i lijepi. U američkim Starbucks restoranima su stolovi puni mrvica i fleka, u japanskim Starbucksima ih prebrišu odmah nakon odlaska svakog gosta. Dok su američki gradovi poput Detroita i Čikaga puni polomljenih prozora i oštećenih fasada, japanski gradovi su čisti i moderni, uz dobro održavan i pouzdan javni prevoz.

Prije nego što počnete da se žalite na tako stvorene poslove, učinite da SAD izgledaju tako. Popravimo trotoare i renovirajmo ili strušimo sve ruinirane zgrade. Obrišimo svaki sto u Starbucksu, stvorimo kvalitetan sistem javnog prevoza i zaposlimo radnike koji će ga činiti tačnim. Pobrinimo se za naše ljude i gradove. Omogućimo brigu o djeci za zaposlene majke, kao i njegu za starija lica. Zaposlimo više nastavnika, kako broj učenika u razredima ne bi bio prevelik.

Sve su ovo poslovi koji stvaraju realne, opipljive rezultate. Kada obnovite zgradu ili sagradite željezničku stanicu vidite plodove rada zaposlenih. Kada se brinete o starijim osobama možete vidjeti stvarnu ljudsku korist. Vrijednost koju stvaraju ovi poslovi je mnogo opipljivija i jasnija nego vrijednost koja se dobija kroz one aktivnosti koje tržište mnogo bolje nagrađuje, kakvo je, na primjer, visokofrekventno trgovanje.

Vrijeme slobodnog tržišta učinilo je privredu efikasnijom, ali je time naglašena i njena dramatična cijena – toliko ljudi koji su izgubili dostojanstvo. SAD se odvajaju od ideje socijalne kompaktnosti koja u osnovi ima rad. Upravo to je omo što bi trebalo da bude obrnuto postavljeno.

Foto: Reuters

WP: Šta je loše u kineskom finansiranju startapova iz Silicijumske doline

Piše: Elizabet Dvoskin (Washington Post), prevod A.N.R.

Startap Quixey iz Mauntin Vjua u Kaliforniji izazivao je zavist mnogima u Silicijumskoj dolini kada je kompanija najavila multimilionsku investiciju jedne od kineskih najvećih i najmoćnijih tehnoloških kompanija, Alibabe. Aranžman od 110 miliona dolara, podijeljen u dvije runde finansiranja 2013. i 2015. godine, bio je posljednji dokaz da bi bogati kineski investitori platili premium cijene da bi dobili udio najprivlačnijih mladih kompanija u toj oblasti.

washington postNo, onda je uslijedilo nešto sasvim pogrešno: kompanija Alibaba je prestala da plaća, navode upućeni izvori. Startap je ostavljen na cjedilu dok Alibaba nije uzvratila teškom pogodbom: pozajmićemo vam novac, a vi morate obećati da nas nećete tužiti.

Nakon nekoliko mjeseci pregovora bez predaha, Quixey je došao do novog sporazuma. U kompaniji je u četvrtak rečeno da joj je pozajmljeno 30 miliona. Ta sredstva su, kako se navodi, od Alibabe i drugih, obećana pod uslovima koji su lošiji od onih u prvobitnom aranžmanu.

Usred teškog, nezapaženog spora između kineskog giganta online trgovine i startapa Quixey, čija tehnologija omogućava korisnicima da pretražuju aplikacije, došlo je do sudara kultura – jedne koja je simbol za ova obećanja i one koja uključuje opasnosti koje Silikonska dolina ima u odnosu s Kinom.

Stručnjaci kažu da je ovaj odnos – uvijek osjetljiv, uvijek zapanjujuće kompleksan, dostigao novu tačku nagiba, dok su neviđene količine novca iz Kine sipane u Silicijumsku dolinu. Ovakvo preplavljivanje imalo je velikog uticaja na bum startapova u tom regionu. Tokom proteklih dviju godina internet giganti kao što su Alibaba, Baidu i Tencent, često nazivani kineskim Amazonom, Googleom i Facebookom, kao i desetine porodičnih firmi, lokalnih zajednica i državnih preduzeća, utrkivali su se da ugrabe udio u najsavremenijoj tehnologiji u regionu.

Investicije u Silicijumsku dolinu iz Kine, izuzimajući nekretnine, dostigle su šest milijardi dolara do kraja prve polovine 2016. godine, sa više od polovine te potrošnje koja se odvijala posljednjih 18 mjeseci, prema podacima istraživačke kompanije Rhodium Group. Investitori su bili izazvani rastućim kineskim bogatstvom tokom protekle decenije, a vlada je pogurala razvoj inovativnih tehnologija, naročito u oblastima kao što su virtuelna stvarnost i vještačka inteligencija, gdje Kina i dalje zaostaje.

“Kina shvata da joj je potreban uzor koji bi pratila dok se država nalazi u tranziciji od proizvodnje ka inovacijama”, rekao je Šušeng Žang, proslavljeni fizičar sa Stenforda koji je osnovao 350 miliona dolara vrijedan preduzetnički projekat prije dvije godine, iskoristivši bum. “To je novi digitalni Put svile”.

Sa druge strane, američki startapovi više nego ikad strijeme pristupu kineskim kompanijama bogatim novcem i novopečenim milionerima, naročito u svijetlu čvršćeg prikupljanja sredstava u okruženju Silicijumske doline. Kineski investitori takođe mogu da otvore vrata za više od milijardu kineskih potrošača uslugama i proizvodima koji se suočavaju sa zasićenošću na tržištu SAD.

Takve investicije mogu da mijenjaju putanju preduzeća u nastanku. “Startapovi i prikupljanje sredstava u Silicijumskoj dolini ne bi funkcionisali bez kineskog novca”, kazao je Kris Nikolson, izvršni direktor dvogodišnje kompanije posvećene vještačkoj inteligenciji Skymind.io, koji je dobio sredstva finansirajući se preko Tencenta i drugih kineskih investitora. Startapovi koji su odbijeni među onima koji nude preduzetnički kapital na Sand Hill Roadu i dalje mogu dobiti sredstva iz Kine, kazao je on. “To je promijenilo situaciju”.

Ali postoji i nepovjerenje na objema stranama. Američki startapovi variraju od grube taktike i moći koju sprovode kineski igrači. Neki su zabrinuti zbog kopiranja inovacija , što je dugogodišnji problem za mnoge američke korporacije koje su u partnerstvu sa kineskim firmama.

Kao novopridošli, kineski investitori ne žele da ne budu poštovani, tretirani kao naivni, ili smatrani onima koji dijele takozvani “glupi novac”, ističu rukovodioci koji s njima blisko sarađuju. U intervjuima američki preduzetnici često su navodili da kineski investitori često igraju po nepoznatim pravilima. Quixey je to naučio na teži način.

Ubrzo nakon što je kompanija dobila prvu tranšu finansiranja od Alibabe 2013. Quixey je počeo da prilagođava poslovanje kineskom konglomerat prema posebnom ugovoru, izrađujući specijalnu tehnologiju koja bi omogućila kineskim korisnicima da pretražuju kineske aplikacije unutar Alibabinog operativnog sistema YunOS.

Pretraživanje unutar aplikacija je veoma različito, gledano iz tehnološkog ugla, u odnosu na pretraživanje interneta; čak ni Google nije uspio da riješi ovakav problem. Dogovorom je predviđeno da Alibaba i Quixey dijele zaradu od onoga što Alibaba ostvari koristeći ovu tehnologiju u Kini, navode anonimni izvori upućeni u ovu oblast koji su govorili o dešavanjima ove vrste.

Početkom ove godine nastao je spor. U Alibabi su tvrdili da je startap podbacio po pitanju rezultata, Quixey je isticao da Alibaba duguje kompaniji desetine miliona dolara za posao koji je izveden tokom nekoliko mjeseci.

U međuvremenu, očekivani prihod od Alibabine kineske distribucije nikada nije stigao, kako tvrde pojedini izvori. Kompanija Alibaba je postala frustrirana činjenicom da Quixey nije diversifikovao svoje izvore prihoda, rekao je drugi izvor.

Istovremeno, Alibaba je prošao kroz veliku reorganizaciju, a startapovi čiji su autori smatrali da bi mogli sarađivati sa kompanijom, uključujući Quixey, osjetili su kako lebde okolo u vrtoglavom spletu politike i prioriteta, kako je reklo nekoliko ljudi blisko upoznatih sa materijom. Problem su dodatno pogoršale jezičke barijere, dodaju oni.
Quixey je razmatrao da tuži Alibabu, ali je procijenio da ne bi vrijedilo, navode upućeni. Nekoliko startapova može priuštiti skupu tužbu protiv svog glavnog korisnika i investitora. Pometnja je dovela do propuštenih ciljanih prihoda i odlaska ključnih rukovodilaca, dok je osnivač kompanije podnio ostavku sa pozicije izvršnog direktora.

“Naravno, cijenimo odnos sa Alibabom, oni su bili partner i investitor”, rekao je portparol startapa Quixey Skot Samson. On je odbio da daje dalje komentare. Alibaba je odbio da komentariše, pozivajući se na politiku da ne raspravlja o sadašnjim investicijama.

Osim Quixeya, mnogi investitori rekli su da odnosi Silicijumske doline i Kine, iako puni šansi, takođe obiluju kulturološkim nesuglasicama. Kao rezultat toga urušavaju se mnoga partnerstva, rekao je Džej Eum, generalni direktor TransLink Capitala, investicione kompanije u razvoju iz Palo Alta, specijalizovane za pružanje pomoći startapovima u radu sa azijskim tehnološkim konglomeratima. Eumova firma je investirala u Quixey, ali je naglasio da je ovo rekao uopšteno.

“Iako obećanje partnerstava sa Kinezima djeluje uzbudljivo i izgleda dobro na papiru, realnost zapravo zahtijeva kompromise”, rekao je Eum.

U Kini, gdje ima manje vladavine prava, moćna vlada neumorno se zalaže za vlast, a ogromna konkurencija među kompanijama, nejasne poslovne taktike su sve učestalije, kazao je Tilo Haneman, ekonomista kojeg angažuje Rhodium Group.

“Ponekad te taktike nijesu nesporazumi, već reflektuju kulturološke norme prema kojima se posao obavlja u Kini. Kineski investitori mogu zahtijevati uslove koji bi bili smatrani previše agresivnim u Silicijumskoj dolini, ali ovi uslovi bi djelovali fer u Kini”, kaže Koni Kan, partner u preduzetničkoj kompaniji Andreessen Horowitz, koji se fokusira na Kinu.
U bliskoj budućnosti će Quixey i Alibaba zakrpiti nesuglasice. Startap je kreirao novu tehnologijuza pretraživanje unutar aplikacija i najavljuje svježi set potencijalnih korisnika i partnera, navode upućeni izvori. No, Quixey više ne pravi tehnologiju za Alibabu.

Financial Times: Putinov model ekonomske trezvenosti

Piše: Rušir Šarma (FT), prevod A.N.R.

Agresivna spoljna politika predsjednika Vladimira Putina izazvala je globalnu reakciju. Ruska intervencija u Ukrajini dovela je do međunarodnih sankcija, njeni internet hakeri optuženi su za miješanje u izbore u SAD, a njen državni doping program podrazumijeva da će mnogim sportistima vjerovatno biti zabranjeno učešće na Olimpijskim igrama u Riju. Kod kuće, međutim, Putin igra iznenađujuće mirnu odbrambenu ulogu na ekonomskom planu.

ftTokom decenije Moskva je bila prijestonica dekadencije, ulicama su se zaglavljivali “bentliji”, a raspoloženje je karakterisalo triježnjenje nakon naftnog kolapsa 2014. godine. Danas se čak i veliki investitori mogu vidjeti kako se voze “toyotama” srednjeg ranga. Obični Rusi osjetili su da se nalaze u škripcu kada je bruto domaći proizvod po glavi stanovnika pao sa 14.000 na 8.000 dolara od 2013. godine. Za većinu upečatljivo čak i predsjednik pokazuje uzdržanost.

Tokom 2014. cijene nafte su doživjele kolaps, kapital se odlivao iz zemlje, otvarajući prostor recesiji, a Putin je na to mogao odgovoriti izbjegavanjem ekonomske ortodoksije i teškog trošenja kako bi olakšao bol. Umjesto toga, on je upozorio Ruse da će kriza zahtijevati stezanje kaiša.

Moskva je donijela tešku odluku da prekine pražnjenje svojih deviznih rezervi, kako bi odbranila rublju i omogućila valuti da naglo padne. To je dovelo do povećanja inflacije, koje nikada nije popularno među masama, ali u retrospektivi ovo je bio pametan potez.
Slabija valuta značila je da, uprkos padu cijena nafte, prihodi od nafte obračunavani u rubljama nijesu sniženi, što je ono što je bitno za budžet. Putinova vlada, koja je zasipala novcem penzionere i vojnike tokom naftnog buma, takođe je ponovo otkrila fiskalnu odgovornost.

Budžetska ravnoteža očekuje se kada cijene sirove nafte budu porasle na 50 dolara za barel, otprilike gdje su sada, nakon što su snižene sa 100 dolara za barel, koliko su koštale 2014. godine. U tom smislu, Rusija je u mnogo boljem stanju od vodećih proizvođača nafte, poput Saudijske Arabije.

Putin je došao na vlast nakon ekonomske krize iz 1990-ih, kada se rublja urušila dva puta pod pritiskom rasta spoljnjeg duga. Njegovi najnoviji potezi djeluju kao da su motivisani željom da izbjegne novi pad pod inostrani uticaj. Rusija je otplatila više od 200 milijardi spoljnjeg duga u 2014. i 2015. godine.

Ekonomija je mnogo stabilnija nego što bi bila da Putin nije slušao savjete svojih tehnokrata, koji su pozivali na uzdržanost. Uz pomoć čvršće fiskalne i monetarne politike inflacija je opala na godišnju stopu od šest odsto sa 15 odsto iz 2015. Ruski državni dug je samo 11 odsto BDP-a, a premija da se on održi, koju zahtijevaju investitori, opada.
To ukazuje da stranci sada vide da Rusija ima manje vjerovatnoće da bankrotira. Rusi više ne iznose novac iz zemlje tolikom brzinom, takođe. Neto odliv kapitala u 2014. dostigao je više od 60 milijardi, dok su državni problemi izazvani naftom postajali vidjlivi, ali su prešli na stranu u nekim ranijim kvartalima.

Nažalost, sva Putinova strategija je defanzivna, ne ofanzivna. On je preduzeo korake za unapređenje ekonomske stabilnosti, naročito tamo gdje su ovi koraci podržali njegov stav nacionalističke nezavisnosti, ali ne i rast.

Rusija je snažno ojačala prema posljednjim istraživanjima Svjetske banke, ali zvaničnici u Moskvi pripisuju to kozmetičkim promjenama, napravljenim prema savjetima stranih konsultanata koje je Kremlj angažovao kako bi poboljšao međunarodni imidž. Investicije, koje su žila kucavica rasta zemalja u razvoju, ostaju anemične.

Čak i pravila u oblasti zapošljavanja djeluju kao da odražavaju nacionalističku agendu. Nezaposlenost je jedva malo porasla tokom recesije, dijelom i zbog toga što trećina Rusa radi državne poslove ili u kompanijama čiji je vlasnik država, koje su korišćene kao mašine za očuvanje zaposlenosti. Pojava ukidanja radnih mjesta uglavnom se odnosila na strane radnike.

To je mjera nove trezvenosti Moskve čiji problem izgleda razumiju visoki Putinovi saradnici. Oni ističu da je ruski rast počeo da pada znatno prije nego što se to dogodilo sa cijenama nafte, tako da problem nije samo nafta. Oni ne osporavaju usaglašene prognoze koje pokazuju da privreda neće rasti više od dva odsto u narednim godinama.

Jedina nada je da će Rusija dobiti podsticaj ako sankcije uvedene zbog invazije u Ukrajini budu uklonjene, ali po tom pitanju ima malo napretka. Druga je da će izbori 2018. dovesti reformatora na mjesto premijera, ali takve nade postoje već godinama. Ruski dugoročni izgledi se neće poboljšati bez agresivnih reformi, ali Putin je za sada zaslužio priznanje za dobro igranje odbrane.

Bloomberg: Odgovor na najteže ekonomsko pitanje

Piše: Noa Smit (Bloomberg), prevod A.N.R.

Savijer Gabais, ekonomista Univerziteta u Njujorku, ka kojem je usmjereno mnogo manje pažnje nego što bi trebalo, napisao je nešto što bi mogao biti najinteresantniji rad u makroekonomskoj teoriji ovih godina.

BloombergNaslov “Bihevioralni novi kejnzijanski model” ne zvuči primamljivo i rad još nije završen, ali može da pomogne u rješavanju najvažnijih i najtežih makroekonomskih debata u današnjim akademskim krugovima – da li niske kamatne stope danas izazivaju inflaciju, deflaciji ili nijedno od toga. I to bi mogao biti signal velike promjene koja treba da uslijedi u načinu određivanja makroekonomskih teorija.

Tradicionalno, makroekonomisti su vjerovali da niske kamatne stope podstiču inflaciju. No, prvo su u Japanu, a zatim i u SAD i u Evropi zadržavane niske stope godinama, a inflacija je uporno ostajala niska. Radikalna grupa ekonomista, uključujući i Stivena Vilijamsona iz Banke Federalnih rezervi iz Sent Luisa i Džona Kokrena, kojeg angažuje Hoover Institution, uveli su novu teoriju nazvanu neofišerizam, prema kojoj dugo vrijeme niskih kamatnih stopa zapravo naniže usmjerava cijene umjesto da ih podiže.

Viljamson i Kokren su u više navrata naglašavali da novi kejnezijanski model, najveći mainstream tip monetarne teorije, može lako povući neofišerske rezultate umjesto tradicionalnih shvatanja. Jedan od problema je što su standardni modeli često nejasni – oni nude niz mogućih, radikalno različitih ishoda za ekonomiju, bez mogućnosti da kažu koji će uslijediti.

Gabais rješava ove probleme jednostavnim, intuitivnim, ali hrabrim korakom. Umjesto pod pretpostavkom da su ljudi savršeno racionalni, on zagovara teoriju da imaju ograničenu pažnju – ono što psiholog Herbert Sajmon naziva “ograničenom racionalnošću”.

Kada se kamatne stope ili bruto domaći proizvod promijene, ljudi prema Gabaisovom modelu baš i ne shvataju da su stvari drugačije. Ono što je još važnije, oni su kratkovidi – ne misle toliko o vjerovatnoći da će se recesija dogoditi u narednih 10 godina, kao što je slučaj kada ona slijedi u narednih šest mjeseci.

Te se ideje vjerovatno čine očiglednim za većinu ljudi. Kada su događaji dalje u budućnosti, brinete o njima manje, zar ne? Znam da ja tako radim. Ali za makroekonomiste, ovo je prilično radikalan korak. Većina makroekonomskih istraživača su stroge pristalice kulta savršene racionalnosti.

Ako ekonomija izgleda kao pokretač ponašanja koje nije sasvim racionalno, makroekonomisti obično vraćaju unazad kako bi to objasnili kao neuspjeh ekonomskih institucija, prije nego kao rezultat ljudske psihologije. Kristofer Haus, moj profesor sa Univerziteta u Mičigenu, smatrao je da je bihevioralna ekonomija hir i da nikad ne bi imala veliki uticaj na makroteoriju.

Gabais samo može pokazati da Haus nije bio u pravu. Uz još jedan skorašnji rad Mariane Garsia-Šmit i Majkla Vudforda, Gabaisova nova teorija stavlja ljudska ograničenja naprijed i u centar, ubijajući svetu kravu homo economicusa.

A Gabais dobija mnoštvo atraktivnih rezultata. Prvo, bitka između neofišerizma i tradicionalnog monetarizma je riješena – niske kamatne stope povećavaju inflaciju neko vrijeme, a onda je smanjuju na duže staze. Tako da su obje teorije u pravu. Taj rezultat izgleda da odgovara iskustvu Japana, koji je imao nulte kamatne stope decenijama, bez kontinuiranog rasta potrošačkih cijena.

Za razliku od standardnih teorija, Gabaisov model nema nejasnoća o budućem ekonomskom putu – u ekonomskom žargonu, ravnoteža je jedinstvena. I njegove ideje takođe mogu objasniti potrošnju i ponašanje štednje preciznije od tipičnog pristupa, koji podrazumijeva da ljudi odlučuju o tome koliko će da se uštedi danas u zavisnosti od toga koliko bi mogli uraditi u dvjema narednim decenijama. Gabais takođe rješava još jednu dugotrajnu zagonetku. Standardne makroekonomske teorije kažu da takozvano navođenje naprijed, koje sprovode centralne banke, treba da ima ogroman uticaj na ekonomiju – zapravo, što dalje u budućnosti banka obećava da će preduzeti aktivnosti, to će veći efekat toga biti danas.

To nije ono što vidimo se događa u stvarnom životu. Takođe, apsolutno nema smisla – ako su Federalne rezerve obećavale da će podići kamatne stope 30 godina u budućnosti, to ne bi trebalo da odvede ekonomiju u vrtlog. Ali u Gabaisovom modelu, napredne smjernice gube magičnu moć koju imaju u standardnim teorijama.

Konačno, izgleda da se Gabaisova ideja uklapa u iskustvo sa nultim kamatnim stopama. Nominalne kamatne stope nikada ne mogu ići znatno ispod nule. U tipičnim teorijama, ovo šalje ekonomiju da zaroni u deflacionu spiralu. Ali u stvarnosti, ekonomije koje doživljavamo, veoma niske stope dugi niz godina – prvo u Japanu, a sada u SAD – izgleda da polako rastu i imaju nisku inflaciju, a ne urušavaju se. Prema Gabaisovom modelu, to je upravo ono što se dešava.

Pa šta Gabaisova teorija kaže da treba da uradimo da bismo pokrenuli ekonomiju? Fiskalni stimulans. Kada su potrošači kratkovidi, oni konzuriraju više od onoga što uslijedi kao iznenadni dobitak ili smanjenje poreza koje dobijaju, što povećava snagu potrošnje i smanjenje poreza za povećanje rasta.

Poput svih makroekonomskih teorija, Gabaisov rad, koji još nije ni u konačnom obliku – treba posmatrati kao misaoni eksperiment. Ali izgleda da rješava mnoge glavne zagonetke koje ekonomisti i kreatori politike tvrde da su povezane.

I to radi na veoma jednostavan način – onaj kojim se ostvaruje dugogodišnji san korišćenja bihevioralne ekonomije da bi se objasnili recesija i bum. Biće mi drago da vidim da li taj dokument uspijeva da uzdrma polje makroekonomije, kojem su očajnički potrebne nove ideje.

Bloomberg: Rizik velikih banaka se ne računa

Piše: Mark Bjukanan (Bloomberg), prevod A.N.R.

U svojoj knjizi “Kraj alhemije” bivši guverner Banke Engleske Mervin King smjelo je iznio argument: Bez obzira koliko su nam fino podešeni propisi, bez obzira koliko je sofisticirano upravljanje rizikom, oni ne mogu na pravi način da obuhvate opasnosti finansijskog sistema u onome što sadašnja forma predstavlja.

Kao što se i dešava, matematička analiza upućuje na isti zaključak.

BloombergPrije finansijske krize 2008. godine globalni regulatori zahtijevali su od banaka da procijene rizičnost svojih investicija mjerom poznatom kao “vrijednost rizika” – predviđanje onoga koliko bi, uzevši u obzir skoriju cjenovnu istoriju, mogli izgubiti u danu pod veoma lošim okolnostima (recimo, najlošiji od 100 dana). Od 2019. godine počeće da se koristi nova mjera, poznata kao očekivani gubitak, koja bi trebalo da pospiješi uočavanje velikih gubitaka do kojih bi moglo doći u krizi.

Izračunavanje ili mjerenje podrazumijeva prikupljanje istorijskih podataka o određenim investicijama – bilo da su u pitanju akcije, obveznice ili derivati – pod pretpostavkom da će u budućnosti izgledati kao u prošlosti. To je samo po sebi pogrešno, jer se propisi, tehnologija i politički i ekonomski uslovi stalno mijenjaju, što čini da budućnost bude uvijek nova i drugačija.

Ali postoji i dublji matematički problem: premalo podataka.

Matematičari Džon Danijelson i Čen Žou ispitivali su koliko podataka je pootrebno da bi se pouzdano procijenila ili vrijednost kojoj prijeri rizik ili očekivani gubitak, čak i u svijetu gdje budućnost liči na prošlost. Pretpostavljajući da želi da se dobije razumno tačno očitvanje očekivanog manjka, procjena bi najvjerovatnije mogla biti snižena za pet odsto ukupnog gubitka.

Za složene portfelje velikih finansijskih institucija to bi zahtijevalo decenijske istorijske cijene stotina ili hiljada različitih hartija od vrijednosti – nešto što jednostavno ne postoji za veliki broj njih (mnoge kompanije čak ni ne posluju toliko dugo, na primjer). Uz manje podataka rezultat bi bio iluzoran, a ne bi pružao ni smislen osjećaj da je rizik uopšte prisutan.

Da bude jasnije, nije problem u definiciji očekivanog gubitka. Sve ove zbirne mjere imaju problem zbog istog nedostatka. Budući da je cijela poenta da se pomogne bankama i regulatorima da kontrolišu rizik, dajući im jasan uvid u njega, ovo je fundamentalna greška. Nove mjere mogle bi bankama otežati da manipulišu, ali to predstavlja besmisleno poboljšanje ukoliko takve brojke ne ukazuju ni na kakvu povezanost sa rizikom na prvom mjestu.

Ova linija matematičkog istraživanja takođe ima implikacije po centralni koncept upravljanja aktivom: optimizacija portfelja, ideja kojom, na osnovu izbora prave kombinacije hartija od vrijednosti, ulagač dobija isti povrat uz manje rizika. Upravo zato što ovo zavisi od istorijskih cjena kod kojih je potrebno razumjeti šta bi predstavljalo pravu kombinaciju, i kada je riječ o metodu kojim bi se ovo radilo postoji problem neadekvatnosti.

U nizu radova tokom protekle decenije, fizičar Imre Kondor i njegove kolege pokazali su da optimizacija portfelja sačinjenog od desetina ili stotina hartija od vrijednosti jednostavno nije moguća.

Ukratko, mjerenje rizika, koje koriste velike finansijske institucije može biti daleko od optimalnog toliko da bude beskorisno. Sve to ukazuje da je Mervin King vjerovatno u pravu kod još jedne tvrdnje: dostizanje elastičnosti finansijskog sistema – onog koji neće predstavljati opasnost po ekonomiju – biće potrebno mnogo više radikalnih promjena od onih koje su kreatori politike do sada razmatrali.

WP: Prijeti li Appleu rizik da postane novi BlackBerry

Piše: Heili Sukajama (Washington Post), prevod A.N.R.

Poznati developer Marko Arment napisao je na blogu ovog vikenda da je Apple nap utu da upadne u istu zamku kao BlackBerry. Čuje se zvuk sirena. Tehnološka industrija bukti, to je belika stvar. Ako je postojala kompamija koja je djelovala kao oznaka za ono što tehnološle kompanije nijesu željele da budu, u manjoj ili većoj mjeri, to je bio BlackBerry. Kada bi se neko uporedio sa BlackBerryjem poručivalo bi mu se da je kombinacija kratkovidog pristupa, da je u zabludi i da mu se sadržaj zasniva na staroj slavi.

washington postKanadska kompanija bila je u svjetskom vrhu ne tako davno, 2007. godine i od tada je sve izgubila (u najmanju ruku u smislu tržišnog udjela za telefone) nakon što je naizgled ignorisala revoluciju koju je donosio iPhone. Tada je sve izgledalo jao da će smartfoni predvođeni Appleom, koji koriste aplikacije, bogatiju razmjenu poruka, punu podršku za pretraživanje interneta i još mnogo toga prizemljiti stare “pametne” telefone.
BlackBerry je sada u procesu kojim definiše napore potrebne za novi preokret. Napori koju su potrebni da dođe do zaokreta su veliki, ali je bolje prebroditi neke tržišne promjene.
Sada Arment, ali i drugi vide slična pomijeranja na horizontu i kažu da je ovoga puta vodeći igrač koji je zreo za pad je sam Apple.

Treba naglasiti da su Apple i BlackBerry veoma različite kompanije, sa različitim istorijatom i poslovnom kulturom. Takođe, Apple je, kada je bio na vrhuncu, dosegao mnogo veće visine nego BlackBerry ya sve vrijeme. Ipak, kada se ove dvije kompanije, to nije baš kao da se porede jabuke i, dobro eto, kupine. Postoje određene sličnosti koje bi trebalo uzeti u obzir.

Appleje sada, kao BlackBerry onda, na vrhuncu igre, ali je kritikovan zbog nedovoljnog broja inovacija, ili makar što nijesu vidljive kao kod njegovih konkurenata. U eri u kojoj se divimo snimcima sa Mjeseca čak je i Microsoft poludio za čatbotovima i Hololoensom – Apple zaista djeluje ozbiljnije. Moguće je da kompanija, poznata po svojoj perfekcionističkoj dosljednosti, čuva nešto veliko i uzbudljivo u svom okrilju dok ne bude spremno za predstavljanje.

Takođe je na osnovu nedavno objavljenih analiza Appleovih poslovnih izvještaja prodaja iPhonea više ne raste kao što je nekad bio slučaj. Ovo ne mora da znači da je sve to zbog Appleove greške, ali nikako nije nešto što bi trebalo da bude utješno ni u skorijoj budućnosti. Mnogo toga proizilazi iz činjenice da samo postoji ogroman broj ljudi u svijetu i da samo zbog toga mnogi od njih žele da imaju nove smartfone odmah sada.

Appleu je ranije bilo pošlo za rukom da napravi dovoljno velike promjene u iPhoneu da bi održao rast prodaje. Povećanje veličine ekrana je, na primjer, donijelo dodatni podsticaj. Međutim, osim toga, nije izgledalo da se potrošačima nudi mnigo uzbudljivih stvari vezanih za iPhone. Inžinjerski izazovi, zahvaljujući kojima bi telefoni postajali tanji i lakši od velikog su značaja, ali promjene poput takvih nijesu ono što zaista privlači potrošače željne inovacija. To ih samo čini spremnima da svoje postojeće uređaje još duže koriste.

Istina je takođe i da Apple ima plan za pomijeranje iz ere u kojoj je iPhone donosio ogroman profit, iako je izuzetno tih po tom pitanju. Naravno, tu je veći fokus na drugim projektima – Apple TV, nova iPad linija, Apple Watch – a šapuće se i o kacigama za virtuelnu realnost i automobil kojeg bi brendirao Apple. Svakog puta kada postoji čak i nagovještaj da bi Apple mogao da napravi revoluciju u nekoj industriji, kao što su, na primjer, zabava, automobili ili muzika, dolazi do velikog uzbuđenja zbog tog saznanja.
Ali do danas velike revolucije su ono što tek treba da se desi. A kompanija se jednako kao i uvijek do sada oslanja na iPhone kao izvor profita. Dakle, koji će održati godišnju developersku konferenciju od 13. do 17. juna nalazi se pod sve većim pritiskom u predstavljanju sopstvene vizije budućnosti.

U međuvremenu, Appleov drugi unosni servis, App Store, pokazuje da stari, čak iako ni po kojem osnovu još uvijek nije zastario. Ali zaista, koliko još aplikacija svi želimo da preuzmemo? Jasno je da su Appleovi konkurenti, kao što je Arment primijetio, u potrazi za zamjenom aplikacija za botove sa vještačkom inteligencijom. Ideja je da, uskoro, za to ne budu potrebne aplikacije.

Samo ćete govoriti ili kucati tekst botu kako biste dobili sve što je potrebno sa interneta, uključujući i bioskopske karte, rezervacije restoranja ili slanje cvijeća svojoj majci. Svi Appleovi glavni konkurenti – Google, Facebook, Microsoft i Amazon – untrkoju se kako bi prednjačili u ovoj oblasti, kao što se moglo vidjeti na osnovu proizvoda koje su nedavno lansirali i na osnovu developerskih konferencija.

Postoji još jedan zanimljiv razlog zašto Apple ne može da se upusti u neke oblasti kao što to mogu njegovi konkurenti: njegova odanost privatnosti. Apple jednostavno ne prikuplja korisničke podatke na isti način na koji Google i drugi čine prema onome kako su kreirani.
Korisnici već pružaju mnoštvo informacija servisima kako bi ih učinili boljim – za mapiranje, preporuke i slično – a za softverske dodatke koji će moći da upravljaju našim rasporedom, planiraju naša putovanja i kontrolišu naše domove biće potrebno još mnoštvo prikupljenih podataka. Ali, možda je najinteresantniji dio Armentove analize upravo u fusnoti u kojoj kaže da ne smatra da je sve ovo dobar izgovor.

The Economist: Facebook ima imperijalne ambicije

The Economist editorijal, prevod A.N.R.

Mark Zakerberg se sprema da se bori za prevlast dolazeće ere računara. Još od ere rimske imperije podignuti palac nije bio tako snažan i javan simbol moći. Svega 12 godina nakon osnivanja, Facebook je veliko carstvo, sa ogromnom populacijom, velikim bogatstvom, harizmatičnim liderom i neshvatljivim domašajem i uticajem.

naslovna The Economist 0904Najveća društvena mreža na svijetu ima 1,6 milijardi korisnika, od kojih je milijardu svakodnevno aktivno u prosjeku 20 minuta. U zapadnom svijetu Facebook obuhvata najveći udio najpopularnije aktivnosti (društvenih mreža) na najčešće korišćenim računarskim uređajima (smartfonima); na njegove različite aplikacije odnosi se 30 odsto mobilnog interneta koji koriste Amerikanci. A on je o šesta najvrednija javna kompanija na planeti, vrijedna nekih 325 milijardi dolara.

I pored toga, Mark Zakerberg, 31-godišnji osnivač i izvršni direktor Facbooka ima još veće ambicije. On planira da poveže digitalno nepovezane u siromašnim zemljama usmjeravanjem internet signala iz solarnih dronova i mnogo ulaže u vještačku inteligenciju (AI), “čatbotove” i virtuelnu realnost (VR). Ovo stremljenje ka dominaciji će ga uvesti u rastući konflikt sa ostalim velikim imperijama tehnološkog svijeta, naročito sa Googleom. Borba koja bude uslijedila zauvijek će oblikovati digitalnu budućnost.

Facebook je napredovao zahvaljujući izgradnji uvjerljive usluge koja privlači veliku publiku, a čija pažnja se potom može prodati oglašivačima. Isto važi i za Google. Ove dvije kompanije igraju različite uloge u životima svojih korisnika: Google ima masu podataka o svijetu, dok Facebook zna o vama i vašim prijateljima; na Google idete da biste uradili nešto, ali se okrećete Facebooku kada imate vremena za gubljenje.

Ipak, njihove pozicije dominacije i njihove strategije postaju izrazito slične. Neparalelna otkrića podataka čine da objema firmama bude teži izazov i da budu izuzetno profitabilne, omogućavajući im da hrabro ulažu i da se bave potencijalnim konkurentima tako što ih kupuju. I obje kompanije tragaju za većim brojem korisnika i više podataka koji, uz svu dobronamjernu retoriku, objašnjava zašto su obje zainteresovane za proširenje internet pristupa u zemljama u razvojum koristeći dronove ili, u Googleovom slučaju, gigantske balone.

Zadatak je da se iskoriste podaci kako bi se ponudile nove usluge i zaradio novac na nov način. Facebookovo ulaganje u AI prepoznato je kao “mašinsko učenje” u kojem softver uči krckajući podatke radije nego kroz eksplicitno programiranje, što je veliki dio odgovora. Već se koriste AI tehnike da bi se identifikovali ljudi na fotografijama, na primjer, i da bi odredili kada se mijenja status i kako da pokazuju oglase svakom korisniku.

Facebook se takođe probija u svijet programa digitalnih asistenata i čatbotova pogonjenih AI tehnologijom, koji stupaju u interakciju sa korisnicima putem kratkih poruka. Očekuje se da iduće sedmice bude otvoren Messenger servis (koji se već koristi za stvari poput naručivanja Uber vozila) kako bi se proširio opseg čatbotova. Facebook ulaže i u VR – kupio je 2014. Oculus, predvodnika ove oblasti koja je još u nastajanju, za dvije milijarde dolara, što je smjela pretpostavka za ono kuda će se računarstvo i komunikacije preseliti nakon smartfona.

Ali Facebook se suočava sa rivalima u svim ovim oblastima. Google koristi AI tehnike da bi poboljšao internet usluge i vodio samovozeća vozila, kao i drugi giganti ove indstrije koji takođe ulažu u AI – iako sa najdubljim džepom i sa najviše prikupljenih podataka Facebook i Google mogu da privuku najbolje istraživače i startapove koji najviše obećavaju. Facebook zaostaje za Amazonom, Appleom, Googleom i Microsoftom kada je riječ o ličnim asistentima koji reaguju na glasovne komande. Kada je riječ o čatbotovima konkurencija dolazi od Microsofta i niza startapova koji žele da pokažu da su botovi nove aplikacije.

Zaranjanje u VR, koje Zakerberg vidi kao odskočnu dasku za “uvećanu stvarnost” (AR), gdje su informacije nadređene stvarnom svijetu, takođe se suočava sa silnim rivalima. Microsoft je zašao direktno u AR zahvaljujući JoloLens kacigi, najimpresivnijem proizvodu ovih godina, a Google, koji je odavno VR aktivan, ulaže u Magic Leap, manje poznati AR rastući startap.

Razmjere Facebookovih ambicija, kao i rivalstva sa kojim se susrijeće, odražavaju opštu saglasnost da će se ove tehnologije transformisati onako kako ljudi budu komunicirali jedni s drugima, sa podacima i sa svojim okruženjem. AI će pomoći uređajima i servisima da predviđaju potrebe (Google Inbox aplikacija već sugeriše odgovaranje na e-mail poruke). Interfejs za konverzaciju će omogućiti da se stvari pregledaju i da se urade zadavanjem glasovnih komandi uređaju.

Inteligentne usluge širiće se u mnoštvu proizvoda, kao što su nosivi uređaji, automobili i VR/AR kacige. Deceniju kasnije računarstvo će poprimati oblik AR interfejsa u kojem posreduje AI, koristeći gestove i govor za ulaz i cio svjet kao displej. Informacije će se oslikavati na zidovima oko nas, čineći mogućim nove oblike komunikacije, kreativnosti i saradnje.

Ovo je ambiciozna verzija kojoj strijeme Facebook, Google, Microsoft i drugi tehnološki giganti. Ali usput će svakako biti problema sa privatnošću i bezbjednošću. Prikupljanje svih tih informacija da bi se ponudile personalizovane usluge poprima oblik ličnog nadzora i izazvaće negativnu reakciju ako potrošači budu smatrali da ne dobijaju dovoljno za uzvrat što omogućavaju uvid u svoje lične podatke (do kojih oglašivačka industrija dolazi o svom trošku) ili da im je bezbjednost neadekvatna.

Takođe, biće zabrinutosti i zbog strukture i monopola, kao i zbog opasnosti od zatvorenih ekosistema koji otežavaju ljudima prelazak s jednog servisa na drugi. facebookov plan da omogući besplatan pristup ograničenoj grupi sajtova blokirali su telekomunikacioni operatori u Indiji, koji smatraju “rizičnim” to da jedna kompanija djeluje kao čuvar. U Njemačkoj tijelo zaduženo za pitanja konkurentnosti istražuje način na koji facebook rukuje ličnim podacima.

Kako njegova dominacija raste, Facebook može da očekuje da se suoči sa većim brojem takvih slučajeva, što se microsoftu i Googleu dogodilo prije njega. Ciljanje na balans između omoga što postaje sve više blisko upleteno u živote ljudi, zarađivanje ogromog novca kao rezultat toga i izbjegavanje negativnih reakcija biće neki od najvećih poslovnih izazova vijeka. Čak i u antičkom Rimu imperatorima se dešavalo da se masa odjednom okrene protiv njih. Stoga, aplaudirajmo Zakerbergu – i bojimo ga se, takođe.

Bloomberg: Pomračenje i teret neizvjesnosti

Piše: Narajana Kočerlakota (Bloomberg); prevod A.N.R.

U SAD ljudi u velikoj mjeri shvataju konstantan protok električne energije zdravo za gotovo. Neizvjesnost vezana za dostupnost ne utiče na odluke. Preduzeća i domaćinstva ne moraju da razmišljaju ili da prave planove o fluktuacijama električne struje.

Kada sam prije mnogo godina posjetio Indiju, situacija je bila sasvim drugačija. Dostupnost struje varirala je tokom dana, često na naizgled nasumičan način. U fokusu je bilo planiranje, razmišljanje i konverzacija u smislu koji je, iako potpuno prirodan, za mene kao Amerikanca bila potpuno neobična (nažalost, izgleda da se stanje nije mnogo poboljšalo još od moje posjete). Vidim analogiju sa globalnom ekonomijom.
Od sredine 1980-ih do 2008. godine, centralne banke su imale alate, volju i znanje da zaštite ekonomiju od oštrih oscilacija vrijednosti tražnje za robom i uslugama. Podizale su kamatne stope da bi odbile ove udare i snižavale ih da bi spriječile teške krize.
Kao rezultat toga, domaćinstva i preduzeća mogla su da računaju na ekonomiju u kojoj agregatna tražnja relativno stabilno raste. Niko nije morao da razmišlja o tome, niti da planira moguće stalne nestanke prilikom formiranja cijena ili zapošljavanja.
To se promijenilo. Od 2008. godine centralne banke nijesu u stanju ili ne žele da se brane od naglog i veoma učestalog pada agregatne tražnje. One su koristile veliki dio svog alata, a sada žele da angažuju ono što je preostalo. Kao rezultat toga, kretanje tražnje postalo je neizvjesno. Učesnici na tržištu i drugi fokusirani su na ono što bi moglo da krene naopako i kako bi centralne banke mogle ili ne bi mogle da reaguju.
Prije 2008. globalna agregatna tražnja bila je kao struja u SAD – nešto što se odvija u pozadini, na šta svako može da računa. Nakon 2008. postala je kao struja u Indiji – očajnički potrebna, ali i ono što nasumično i često nestaje.
Baš kao što neizvjesnost u snabdijevanju električnom energijom sputava indijsku ekonomiju, neizvjesnost agregatne tražnje ograničava globalnu ekonomiju. Da bi se smanjila neizvjesnost i promovisao veći rast i jednom i drugom sistemu treba potpuni remont.
Kako svijet trebalo da remontuje svoj sistem za pružanje agregatne tražnje? Za mene je to ključno pitanje za makroekonomiste danas. Odgovor na njega zahtijevaće veliku promjenu discipline. Prije 2008. većina makroekonomskih studija u SAD i Evropi u najvećoj mjeri je ignorisala mogućnost dugoročnih nedostataka tražnje.
Ovo je (barem vjerovatno) moglo da bude prikladno za većinu pitanja prije 2008. Sada, međutim, treba imati različite modele i pristupe razumijevanja efekata neizvjesnosti agregatne tražnje i shvatiti kako ih najbolje eliminisati.

CNN Money: Je li Fed sve upropastio?

Piše: Heder Long (CNN Money), prevod A.N.R.

Američka centralna banka ima dva cilja: da dovede zemlju do potpune zaposlenosti i da cijene dobara održava održava na stabilnom nivou. Federalne rezerve mogu da stave debelu oznaku pored tih ciljeva. Pa zbog čega onda centralna banka toliko oklijeva da poveća kamatne stope koje su skoro blizu nule?

U SAD je povećana zaposlenost kako bi se izradio novi Tesla Model 3. Mart je bio još jedan blistavi mjesec zapošljavanja. Nezaposlenost je pet odsto, što je nivo kojeg većina ekonomista smatra punom snagom. Čak i radnici koji su odustali počinju da ponovo traže posao. Toliko je pozitivna slika na tržištu rada.
Inflacija ne bilježi baš pun pogodak, ali se približava cilju. Fedova meta za zdravu ekonomiju je dva odsto inflacije. Omiljeni statistički pokazatelj centralne banke – osnovni indeks troškova lične potrošnje – sada je 1,7 odsto. Druga tipična mjera inflacije, indeks potrošačkih cijena, takođe raste. Ipak, Fed oklijeva.
Fed propušta priliku.
“Oni idu sporo jer su propustili priliku”, kaže Džon Lavorna, glavni ekonomista Deutsche Banke u SAD. Fed je mogao povećati kamatne stope prošle godine ili na posljednjem martovskom sastanku.
Umjesto toga, centralne banke postale su previše fokusirane na to kako da usreće tržište kapitala. Oklijevalo se toliko da je čak i mali korak naviše kod kamatnih stopa postao velika stvar.
“Onog trenutka kad Fed podigne stope, to se odrazi na finansijsko tržište koje je veoma destabilizovano”, kaže Lavorna.
To nije ono kako bi trebalo da se radi. Fedovo podizanje kamatnih stopa trebalo bi da signalizuje dobre stvari – da se američka ekonomija oporavlja toliko da centralna banka ima potrebu da povuče kočnicu kako bi osigurala zdrav rast. Ali se dešava upravo suprotno – povlačenje kočnica, čaki i tako slabo, postaje znak za zabrinutost.
Preduzeća su na ivici. Kompanije i investitori strahuju da je došao kraj danima “lakog novca”. Oni ne žele da se zakotrljaju točkovi postavljeni tokom velike recesije.
Neki kažu da je Fed zabrljao.
Fedov pravi razlog za zabrinutost je što u martu nije podigao stope. Predsjednica Dženet Jelen rekla je svjetskoj javnosti ove sedmice da se ni u aprilu neće dogoditi povećanje. I Fed je drastično samnjio prognozu broja povećanja u 2016. sa četiri na svega dva.
“Ovo pokazuje da je Dženet Jelen veoma pomirljiva. Ona jednostavno ne želi brze poteze”, kaže Džozef Lejk, globalni ekonomista iz Economic Intelligence Unita.
Jelen kaže da je zabrinuta zbog Kine (i globalne ekonomijie), kao i zbog svjetskog tržišta. Ona to otvoreno pristaje, iako ove stavke nijesu na Fedovoj listi. Svakako, postoji neko objašnjenje zbog kojeg treba obratiti pažnju na ostatak svijeta. Ako Kina tone, ostali dijelovi svijeta to osjećaju. To je bilo veoma jasno prošlog ljeta, kada je usporavanje Kine bilo pokretač recesije u Kanadi i Brazilu, među ostalim zemljama.
Ali zabrinutost Jelen sada djeluje čudno. Strah od globalne recesije izgleda da je dostigla vrhunac u januaru, kada se tržište topilo. Cijene akcija u SAD kliznule su više od 10 odsto. Ali mnogo toga se promijenilo od tada. Globalna ekonomija i cijene nafte su se stabilizovale, a to je razlog zbog kojeg se američko tržište kapitala oporavilo i zbog kojeg je opšti trend u 2016. pozitivan.
“Izgledalo je skoro kao da je globalna ekonomija neka vrsta opravdanja za Jelen i FOMC. Neke od neizvjesnosti su smanjene od januara”, kazao je Lejk.
Čak je i Jelen rekla ove sedmice da se američka ekonomija “pokazala izuzetno elastičnom” uprkos globalnim izazovima.
Fedu nije ostalo mnogo raspoložive moći. Ono što je postalo jasno u proteklih godinu dana je da Fed kakvog Jelen vodi vjeruje da je rano povećanje stopa mnogo rizičnije nego njihovo povećanje kasnije. Kada je u nedoumici, ona bira opciju da se ide sporije. Ali sve je veći broj stručnjaka koji vjeruju da je Fed stvorio sopstveni kavez – onaj koji je previše povezan s tržištem.
Povrh svega, toga tu je i psihološki faktor. Ako Fed ne poveća kamatne stope do septembra ili decembra ove godine, to je kao ponovni početak od nule. Anksioznost će se vjerovatno vratiti zbog onoga što bi podizanje stopa učinilo tržištima u razvoju, pa čak i američkim potrošačima ukoliko istovremeno dođe do povećanja stopa kod stambenih kredita i zaduživanja pomoću kreditnih kartica.
“Što se poslovni ciklus više oduži biće teže za Fed da sprovede ovaj potez”, kaže Lavorna iz Deutsche Banke.
Predugo čekanje moglo bi se negativno odraziti na Fed ukoliko se stopa inflacije smanji ili se dogodi nova kriza. Stope su već niske a Fedovi bilansi su ogromni zbog svih hartija od vrijednosti koje su već kupljene i on nema mnogo preostale “municije” da bi pokrenuo ekonomiju.

Bloomberg: Šta Amerika nudi ostatku svijeta

Piše: Džastin Foks (Bloomberg), prevod A.N.R.

Kada je riječ o robi, Amerika kupuje mnogo više od ostatka svijeta nego što ostatak svijeta kupuje od nje. Ova zemlja je posljednji put imala suficit 1975. godine i bilo je naznaka da će prestati da pravi velike trgovinske deficite u skorije vrijeme.

Ipak, postoji oblast u kojoj SAD pravi velike i rastuće trgovinske viškove: u onome što nije robno, odnosno u uslugama. Ovi viškovi u uslugama i dalje su zatrpani deficitom robe, ali ni približno kao 2000-ih.

Kad se sa tržišta pređe na tekući račun, u koji su ubačeni razni drugi prekogranični tokovi prihoda, postoji još jedan izvor viška. SAD donose mnogo više prihoda od ulaganja po inostranstvu nego što stranci povlače od onoga što su investirali u SAD – 201,5 milijardi dolara više u 2015. godini, u poređenju sa suficitom u uslugama od 219,6 milijardi dolara.

Skoro svi ovi viškovi potiču iz direktnih viškova korporacija, za razliku od portfolio investicija onih koji upravljaju novcem. Američke korporacije su efikasno plaćene za korišćenje svojih brendova, tehnologija i sposobnosti za raspodjelu kapitala, što zvuči kao još jedan vid izvoza usluga, zar ne?

Ovi viškovi od usluga i investicija smanjuju gubitak koji je stvoren u robno-trgovinskom deficitu, ali i dalje postoji veliki jaz između onoga što SAD plaćaju i šta njih isplaćuje – deficit tekućeg računa u 2015. iznosio je 484,1 milijardu, odnosno 2,7 odsto bruto domaćeg proizvoda, objavio je Zavod za ekonomske analize.

Da bi se taj jaz popunio, SAD moraju da uvoze kapital iz inostranstva. U zavisnosti od nagiba na grafikonima moguće je vidjeti kako Amerikanci pozajmljuju od stranaca kako bi finansirali nezasitu naviku da troše i kako stranci ulažu u neograničeni potencijal SAD. To sigurno ima pomalo i jednog i drugog, iako mislim da bi rekordni prilivi kapitala koji su prethodili globalnoj finansijskoj krizi (deficit tekućeg računa je 2006. dostigao 5,8 odsto BDP-a) mogli biti bolje opisani zaduživanjem nesposobnih nego ulaganjem mudrih.

Dakle, iako deficit tekućeg računa nije nužno loša stvar, ovim se donosi opasnost. Sve u svemu, bila bi dobra ideja kada bi se deficif tekućeg računa SAD držao tako da ponovo ne dostigne 5,8 BDP-a. A čini sa da izvoz velikog broja usluja (u koje bih uključio i usluge koje se vode kao investicioni prihodi) može biti ključan u dostizanju tog cilja.

Pogledajmo koje usluge izvozimo. U romanu iz 1992. godine “Sniježni udes” Nil Stivenson ponudio je sada poznat prikaz situacije na međunarodnom tržištu u XXI vijeku.


Kada se do toga dođe – do priče o trgovinskim bilansima – kada su se odlili mozgovi iz oblasti tehnologije u druge zemlje, kada su stvari izravnane, automobili se prave u Boliviji, a mikrotalasne peći u Tadžikistanu i prodaju se ovdje – jednom kad su naši prirodni resursi na ivici postali irelevantni za velike brodove iz Hong Konga i dirižable koji mogu iz Sjeverne Dakote isporučivati nikal sve do Novog Zelanda, kada je Nevidljiva ruka uzela sve istorijske nejednakosti i premazala ih širokim globalnim slojem koji pakistanski proizvođač cigli može smatrati prosperitetom, znate šta? Ostale su samo četiri stvari koje radimo bolje od drugih:
muzika
filmovi
softver
brza pizza dostava.

Ovo je prilično dobro. Veliki brodovi su tu, iako zapravo nijesu iz Hong-Konga, a možda stižu i dirižabli. I tu je uslužni sektor u kojem SAD ostvaruju najveći trgovinski suficit:
Glavne kategorije intelektualne svojine koju SAD naplaćuju su u industrijskim procesima, računarskim softverima, zaštitnim znacima i naknadama za franšize, kao i audio-vizuelni i srodni proizvodi. Zaštitni znaci i naknade za franšizu odnose se na brzu pizza dostavu.

Muzika, filmovi i ostala zabava spadaju pod audio-vizuelne i slične proizvode, računarski softver je to što je sam po sebi. Stivenson nije pogodio sve, jer, naravno, muzika ne donosi prihod kao nekad, ali je ovo i dalje prilično dobro. Zatim, tu su putovanja. Stranci troše mnogo više novca kada posjećuju SAD zbog posla, obrazovanja ili zabave nego što Amerikanci troše dok putuju po inostranstvu.

Izvoz usluga nekako i ne izgleda impresivno kao kad se velike stvari utovare na brodove i pošalju u inostranstvo. Ovim se takođe ne kreira široki zajednički prosperitet od izvoza te robe. Ali za sada, čini se da je to ono gdje se ostvaruje komparativna prednost i vjerovatno bi trebalo učiniti sve što je moguće da to i zadržimo.

The Economist: Blockchain je budućnost, ali se uvodi polako

The Economist – Editorijal, prevod A.N.R.

Načelno je posao Sajmona Tejlora da ubijedi skeptične kolege u Barclaysu da će brza tehnološka promjena poremetiti poslovanje banaka. Stoga je pomalo iznenađujuće što treba ublažiti euforiju oko blockchaina. “Glupo je. Dobijam deset poziva dnevno da govorim na konferenciji”, kazao je on. “Tehnologija će imati stvarni uticaj, ali će biti potrebno vrijeme”.

Blockchain je tehnologija koja podupire bitcoin, digitalne valute sa istorijom u kojoj je bilo uspona i padova. To je primjer “distributivne platforme”: u suštini, baze podataka koja se ne održava pomoću jednog subjekta poput banke, već saradnjom velikog broja učesnika.
Njihovi uređaji redovno se dogovaraju o tome kako ažurirati bazu koristeći “mehanizam konsenzusa”, nakon čega kreću izmjene koje su izrečene i nepromjenljive zahvaljujući kompleksnosti kriptografije. Kada informacije postanu besmrtne na ovaj način, moguće ih je koristiti kao dokaz o vlasništvu. Blockchain takođe može poslužiti da bi podzidao “pametne ugovore”, programe koji automatski izvršavaju obećanja ugrađena, na primjer, u ono što ih povezuje.

Lako je vidjeti zašto su bankari uzbuđeni kada se ovo pomene. Umjesto praćenja kretanja imovine u odvojenim bazama podataka, kao što finansijske kompanije sada rade, one mogu dijeliti samo jednu. Trgovina se može odvijati gotovo u istom trenutku, bez potrebe za velikim brojem posrednika. Kao rezultat, manje kapitala ostaje vezano tokom transakcije, čime se smanjuje rizik. Ovakve platforme takođe bi pojednostavile usklađivanje sa politikom protiv pranja novca, kao i sa drugim propisima, jer pružaju evidenciju o svim prethodnim transakcijama (zbog čega su regulatori toliko zainteresovani za njih).

Pored toga, prihvatanjem ove tehnologije velikim bankama se omogućava da budu inovativne. Za većinu njih ovo znači i najavu oslobođenja od prljavštine akumulirane u finansijskom sistemu, kao i od nekompatibilnih IT sistema i skupih posrednika. “Za mnoge, blockchain je Mesija”, kazao je Gidion Grinspen, koji je osnovao Coin Sciences, blockchain startup sa sjedištem u Izraelu.

Ipak, put ka obećanoj zemlji neće biti lak. Jedan kamen spoticanja je ono što geekovi zovu “skalabilnost”: danas distribuirana platforma ne može da izdrži ogroman broj transakcija. Drugi je povjerljivost: tehnike kodiranja koje omogućavaju distributivnim platformama da rade, održavajući tragove o trgovini tajnim su jedini koji su sada razvijeni.

Ovakve tehničke prepreke mogu se prevazići samo visokim stepenom saradnje svih koji su uključeni. Ali to ne postoji u visokokonkurentnom svijetu finansija. Neki napori su već u toku. Više od 40 banaka sada ima udio u startapu R3 CEV koji je osmišljen kako bi se došlo do zajedničkih standarda. Slično tome, kompanije, uključujući IBM i Digital Asset Holdings započele su Open Ledger Project, kako bi razvile open-source softver za blockchain.
Open Ledger Project mogao bi imati poteškoće kombinujući djelove koda kojem njegovi članovi doprinose. Takvi problemi će usporiti prihvatanje, navodi Tolga Oguz iz konsultantske kuće McKinsey. Osim toga, većina projekata još uvijek “dokazuje koncept”. Samo je nekoliko usluga aktivno. Desetak banaka koristi kompaniju pod nazivom Ripple za jeftiniju odbranu međunarodnog plaćanja.

Online prodavac Overstock.com objavio je u avgustu platformu za “pametne ugovore”, što je učionio i Symbiont, još jedan startap. Berzanski operator NASDAQ je u januaru pokrenuo Linq, servis koji omogućava kompanijama da emituju dužničke i vrijednosne hartije. Oni takođe planiraju da pokrenu blockchain zasnovan na elekronskom principu glasanja akcionara kompanija koje se kotiraju na berzi u Estoniji.

Zatim, tu su i specijalizovane usluge. Everledger koristi blockchain kako bi zaštitio dijamante čuvajući podatke o atributima kamena u njemu, pružajući dokaz o identitetu u slučaju krađe. Wave, još jedan blockchain startap, kodira dokumenta koja se koriste u globalnim lancima snabdijevanja, smanjujući rizik od sporova i falsifikata.

Više projekata će biti prijavljeno ove i iduće godine. Glavne mete će biti samostalna tržišta sa kompleksnim proizvodima, mnoštvom učesnika i uvijenim procedurama. Jedan od primjera su konzorcijumski krediti, koji mogu uključivati desetine kreditora i gdje pregovori mogu trajati mjesecima. Symbiont se nedavno udružio sa fintech kompanijom Ipreo kako bi automatizovao ovakve kredite uz pomoć pametnih ugovora. Još jedna primamljiva meta je finansijsko trgovanje, kojem je još potrebno mnoštvo papirologije da bi bilo prihvaćeno širom svijeta i kako bi se na ovaj način mogla prodavati i roba.

Do rasprostranjene upotrebe blockchaina treba da prođe još pet do deset godina, predviđa Angus Skot iz kompanje koja se bavi transakcijama hartija od vrijednosti Euroclear. Štaviše, on tvrdi da je mala vjerovatnoća da problematični fintech startapovi pobijede u trci. Na tržištima gdje uspjeh tehnologije zavisi od njenog usvajanja kod mnogih partnera, kao što je često slučaj sa finansijama, nosioci imaju prednost. Australijska berza je u januaru dala primjer kada je izlistala Digital Asset Holdings kako bi razvila sistem za trgovinu baziran na blockchainu.

S obzirom na oslabljeni raspored i zastrašujuće prepreke, postoji rizik da će banke izgubiti interes i nastaviti da umjesto toga koriste manje glamuroznu tehnologiju. Američka banka BNY Mellon nedavno je odlučila da pojednostavi međunarodna plaćanja, jer nije mogla da u dovoljnoj mjeri ubijedi banke da učestvuju. Za ovo bi bili potrebni “značajni napori” da bi uspjelo, ističe Toni Brejdi iz BNY Mellona.

Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da blockchain ne predstavlja nešto više od privremenog trenda. Riječ je samo o kretanju kroz isti promotivni ciklus kroz koji je prolazila svaka dolazeća velika stvar prije njega: prevelika očekivanja prate razočarenja prije nego što neka tehnologija uopšte zaživi. Iako će biti protrebno vrijeme da distribucije ove platforme zažive u svijetu, oni su ideja kojoj će, da parafraziram riječi Viktora Igoa, biti teško oduprijeti se.

The Economist: Dok nas dug ne sastavi

The Economist – editorijal, prevod A.N.R.

U mnogim zapadnim zemljama, uključujući Ameriku i Britaniju, advokatima u brakorazvodnoj parnici nije dozvoljeno da zastupaju klijenta u zamjenu za udio imovine koju obezbijede (za razliku od naplate fiksne naknade).

the-economistStrahuje se da bi ovakvi aranžmani doveli do još većeg broja kobnih razvoda. Ipak, ista pravila ne važe za finansijere: oni su slobodni da finansiraju pravnu bitku koristeći bračnu imovinu i sve veći broj njih to i čini.

Britanska kreditna kuća Novitas Loans trenutno kreditira oko 1.500 osoba koje namjeravaju da se razvedu (od kojih su većina žene), po godišnjoj kamatnoj stopi od 18 odsto. Krediti su namijenjeni pokrivanju sudskih troškova, aplikanti obično očekuju da dobiju imovinu koja je po vrijednosti tri puta veća od njihovog zaduživanja.

Bez podizanja kredita većina njih morala bi da odustane i bude zadovoljna mnogo manjim, kazao je generalni direktor ove kuće Džejson Riv. “Dobijamo mnogo pisama zahvalnosti od korisnika kredita”, tvrdi on.

Tražnja za ovim kreditima porasla je nakon što je britanska vlada 2013. godine ograničila pravnu pomoć kod razvoda, navodi Najdžel Šeperd iz udruženja advokatskih porodica “Resolution”.

Brendan Lajl koji radi za “BBL Churchill Group”, američku kompaniju koja posluje u 27 zemalja, ističe da je njegova uloga “djelimično finansijska i djelimično terapeutska”. Osvetoljubivi klijenti, odlučni da se bore i oko posljednje kašičice, moraju biti uzdržani. Prosječni kredit iznosi 306.000 dolara u Njujorku i nešto manje u drugim zemljama. Uobičajena kamatna stopa je oko 16 odsto. Zatezna kamata je skromnih dva odsto, iako ima strpljivosti za klijente koji se bore.

Veliki rizik za finansijere razvoda je da par može da se pomiri. Kada se to dogodi, imovina se ne prodaje i dužnik ne može biti u stanju da vrati sredstva kreditoru. Stoga Novitas radije finansira slučajeve koji prolaze kroz sudski proces dovoljno dugo da postoji mala vjerovatnoća za pomirenje.

Kuća “Iceberg Partnership”, najveći Novitasov konkurent u Britaniji, prenosi ovaj rizik na 374 advokatske firme koje rade sa klijentima oko finansiranja. Oni moraju da budu saglasni da će garantovati za zajmove njihovih klijenata, isplaćujući Icebergu sopstveni novac ukoliko se klijent ne razvede.

Umjesto da pozajmljuju novac, neke firme “investiraju” u brakorazvodne parnice, tražeći vraćanje novca samo ako se postigne nagodba. Prije godinu dana Novitas je kupio američku firmu “National Divorce Capital” koja pruža “bezgrešne gotovinske avanse”. Od tada se broj aplikacija za avans udvostručio. Planirano je i otvaranje filijale u Australiji i Kanadi do kraja godine.

CNN Money: Po pitanju enkripcije, Facebook i WhatsApp mogu biti novi Apple

Piše: King Houp CNN, prevod A.N.R.

Trenje među tehnološkim kompanijama i sprovođenje zakona u oblasti pristupa podacima i enkripcije zahuktava se širom svijeta. Apple i FBI su, šire posmatrano, u neriješenoj igri, a slična situacija odvija se i u Brazilu sa WhatsApp aplikacijom, koja je u vlasništvu Facebooka.

cnn moneyU pitanju je to što vlasti u Brazilu smatraju da informacije koje se prenose preko WhatsAppa mogu pomoći u krivičnoj istrazi trgovine drogom. U Appleovom slučaju mjerama prinude želi se ući u iPhone osumnjičenog, ali to nije moguće jer je enkriptovan. U WhatsAppovom slučaju sprovođenjem mjera želi se ući u poruke, ali nije moguće riješiti se enkripcije aplikacije.

Ali postoji bitna razlika: Apple priznaje da bi mogao pomoći FBI da pristupi ukoliko bi kreirao novu verziju operativnog sistema za iPhone. WhatsApp navodi da to uopšte nije u stanju. Brazilske vlasti rekle su CNN da traže da WhatsApp obezbijedi IP adrese osumnjičenih, informacije o kupcima, geografsko lociranje podataka i fizičke poruke.

WhatsApp ističe da je sarađivao, ali nije bio u stanju da omogući “punu mjeru informacija koje su potrebne za sprovođenje mjera”. Prema WhatsAppu, poruke koje putuju kroz njihove servere su zapetljane u kodovima koje čak ni kompanija ne može dešifrovati.
Najnovije verzije servisa šifriraju poruke na uređaju pošiljaoca (neke starije verzije aplikacije nijesu koristile enkripciju). Poruke ostaju šifrovane sve dok ne stignu do uređaja primaoca. Trenutno WhatsApp briše poruke sa svog servera, a server briše poruke koje nijesu stigle do primaoca nakon 30 dana.

WhatsApp navodi da bi teoretski mogao preuzeti šifrovane poruke dok su na njegovom serveru, no nema tehničkih mogućnosti da ih prevede nazad u običan tekst.
“Napravili smo šifrovanje tako da niko, uključujući i WhatsApp, ne može dešifrovati poruke”, rekao je za CNN Money portparol kompanije.

Kako ističe Ajai Arora, izvršni direktor bezbjednosne kompanije Vera, jedini način za WhatsApp da dešifruje poruke bio bi moguć da posjeduje fizičke, nezaključane telefone, koji imaju ključ od šifrovanih poruka.

“Ključ za enkripciju nasumično je generisan na osnovu atributa uređaja i vezan je za njega”, rekao je Arora. “Tako, da bi se preuzeo ključ šifrovanja, bio bi potreban pristup uređaju.”

Ali, ako bi policija otključala telefon osumnjičenog, ne bi im bila potrebna pomoć WhatsAppa da bi vidjeli poruke – oni bi mogli samo pogledati telefon. Dakle, zaista ne postoji ništa što WhatsApp može da učini da bi pomogao. “WhatsApp ne može pružiti informacije koje nemamo”, rekao je portparol kompanije u saopštenju.

Tenzije između zakonodavaca i tehnoloških kompanija mogle bi eskalirati ukoliko bi više aplikacija poput WhatsAppa usvojile end-to-end enkripciju (Signal i Telegram su popularne aplikacije koje već imaju slične nivoe zaštite privatnosti). To je upravo zbog onoga što se sad dešava sa Appleom. Ne samo da je Apple odbio da se povinuje naredbi da upadne u iPhone koji je koristio napadač iz San Bernardina, već kompanija takođe želi da kreira uređaje u koje ni sama ne može upasti.

Ukoliko je to slučaj, onda će vlade širom svijeta imati težak put u potrazi za podacima za koje smatraju da bi mogli biti potrebni. Na kraju krajeva, ako se telefoni ne mogu otključati, onda ni prenošenje podataka preko uređaja takođe ne može biti otključano.

The Telegraph: Nema zavjere, EU ima plan superdržave

Piše: Gradonačelnik Londona Boris Džonson, prevod A.N.R.

Pravimo bar jednu fatalnu grešku u odnosu s našim dragim prijateljima i partnerima u Evropskoj uniji. A to je ono kada istrajavamo u zabludi da oni zaista ne misle ono što govore.

Nakon određenog vremena po hijerarhiji u Briselu objavi se manifest ili program koji crta putokaz daljih integracija. Oni svoje ambicije definišu kao crno i bijelo – da stvore monetarnu uniju, politički savez, društvenu zajednicu: u suštini, da privuku gomilu različitih zemalja i da pokušaju da ih spoje u jednu, sa zajedničkim državljanstvom i lojalnošću “evropskoj” ideji.

Ma pustimo to, kažemo mi. To se nikad neće desiti, to je samo uobičajena, stara, vjetrovita euro-retorika. Dobro se sjećam kako smo reagovali na vijest da žele da stvore euro – s nekom vrstom benigne nevjerice. Upravo sam ponovo pročitao čuveni članak bivšeg premijera sera Džona Mejdžora u The Economistu iy 1993. u kojem je osudio sami teskt Ugovora iz Mastrihta: “Nadam se da će moje kolege šefovi država i vlada odoljeti iskušenju da recituju mantru pune ekonomske i monetarne unije. Ako je budu recitovali, imaće svu nastranost kišnog plesa i isto toliko potencijala… Činjenica je da ekonomska i monetarna unija nije ostvariva u sadašnjim okolnostima”.

Ser Džon ni u kom slučaju nije bio sam. Cio politički spektar podsmijavao se toj ideji. Prkosilo je zdravom razumu to da bi monetarna politika jedne veličine koja odgovara svima bila primijenjena na tako divergentne ekonomije kao što su Njemačka i Grčka. Pa i skeptici su bili zbunjeni: nastavili su oko pitanja eura i korjenita katastrofa se potvrdila.
Sada se čelnici EU bore za otklanjanje nedostataka tog projekta i oni su proizveli izvještaj objašnjavajući šta žele da rade. Nazvan je “Izvještajem pet predsjednika”, izašao je prošle godine i bio je prilično pokopan neposredno nakon opštih izbora.

Istorija nas uči da ćemo biti ludi ako budemo ignorisali ovaj tekst. Pet predsjednika o kojima je riječ su lideri Evropske komisije, Savjeta, Evropskog parlamenta, Evropske centralne banke i tijela nazvanog Evropski mehanizam za stabilnost. Oni žele da podupru euro stvaranjem sveopšte ekonomske vlade Evrope.

Oni žele budžet eurozone sa daljim udruživanjem poreza i budžetske politike. Oni žele da usklade zakone on stečaju, kompanijsko pravo, imovinska prava i sistem socijalnog osiguranja i ne postoji način da Velika Britanija ne bude pogođena ovim procesom. Kao što je pet predsjednika istaklo: “Mnogo toga već može biti podstaknuto kroz produbljivanje jedinstvenog tržišta, što je važno za svih 28 država članica”.

Dakle, iako je Britanija izvan eurozone, ne postoji ništa čime možemo zaustaviti naše prijatelje da koriste legislativu “jedinstvenog tržišta” kako bi gurali naprijed mjere centralizacije koje će pomoći podupiranju eura (ili oni to tako zamišljaju) ujednačavanjem ekonomskih, socijalnih i fiskalnih politika u EU.

Ukoliko nedavni “Sporazumu UK” imao ikakvu snagu, on izričito dopušta da ove mjere budu tražene i zalaže se da Velika Britanija ne pokuša da ostvari svoje pravo veta.
Drugim riječima, uhvatićemo sebe kako neminovno, uprkos ukupnom protivljenju, vučemo na drugu stranu. Takozvane mjere “jedinstvenog tržišta” utiču na nas onoliko koliko one utiču na eurozonu i stoga je pitanje šta podrazumijevamo pod jedinstvenim tržištem. Odgovor je misterija, jer se jedinstveno tržište pšromijenilo do neprepoznatljivosti.

Prije dvadeset godina postojala je jasna konceptualna razlika u EEZ između onoga što je rađeno na međuvladinom nivou – između zemalja članica bez Komisije, Evropskog parlamenta i Suda pravde – i onoga što je bilo dio “jedinstvenog tržišta”.
Inostrana i odbrambena saradnja ostvarene su na međunarodnom nivou, a tako je i sve kada je riječ o policiji, pravosuđu, granicama ili unutrašnjim poslovima, odnosno azili ili imigracijama ili svemu što ima veze s ljudskim pravima. Zatim, tu su sve oblasti EEZ nadležnosti: zajednička trgovinska politika, zajednička poljoprivredna politika, politika konkurencije, ekološka politika i tako dalje.

Od Mastrihta se sve to promijenilo. Uzastopni ugovori su se veoma brzo prošitrili na oblasti u kojima EU tijela rade tako da skoro da ne postoji aspekt javne politike koji nije netaknut. EU sada ima interes u energetskoj politici, u humanitarnoj pomoći, u obrazovanju, u zdravstvu i ljudskim pravima svih vrsta. Postoji i zajednička evropska svemirska politika.
Sve ove oblasti obuhvataju Evropsku komisiju, parlament i, prije svega, Evropski sud pravde. I zapamtite, čim nešto uđe u oblast EU nadležnosti, Sud pravde u Luksemburgu postaje najviši pravosudni organ i svaki put se dogodi da snaga bude izvučena daleko od ove zemlje.

Vidjeli smo nedavno kako je državni sekretar izgubio moć da deportuje ubice ili da nadzire potencijalne teroriste, jer bi to moglo staviti UK u suprotnost sa Evropskom poveljom o osnovnim pravima. Kakve to ima veze s “jedinstvenim tržištem”, pitate se, a odgovor je baš nikakve. Ali svaki pametan pravnik može lako zamagliti granice: to je kratak skok iz zajedničke politike o slobodi kretanja radnika u zajedničku politiku o deportovanju terorista.

Ideja jedninstvenog tržišta je postala toliko obimna da je u potpunosti obuhvatila političku i ekonomsku zajednicu. Sad imamo oko pola naših zakona koji dolaze iz EU (neki kažu dvije trećine) i ako ono za šta se “Pet predsjednika” zalaže prođe, proces centralizacije će se jednostavno nastaviti, a većina toga biće u ime “jedinstvenog tržišta”. Vrijeme je da se nauče lekcije. Federalisti na to misle kada skiciraju ove programe. Zupčanik škljoca u drugom smjeru. Kada izađete na glasanje status quo nije u ponudi.

Washington Post: Hoteli se (još) ne boje onoga što Airbnb donosi

Piše: Lidia DePilis (Washington Post), prevod A.N.R.

Hotelska industrija postala je tokom posljednjih nekoliko sedmica sve glasnija u protivljenju servisu privatnog smještaja Airbnb. Ipak, makar iz onoga što investitori kažu, ne vidi se baš najjasnije da su hotelijeri zabrinuti zbog opasnosti koju Airbnb predstavlja po njihovo poslovanje.

Prije nekoliko sedmica, velika poslovna grupa iz ove branše – Američko udruženje hotelijera i ugostitelja AHLA iznijelo je dokument koji je uradio Centar za strategije u hotelijerstvu i nekretninama Univerziteta u Pensilvaniji na osnovu kojeg se vidi da 40 odsto prihoda Airbnb dolazi od ljudi koji rade sa više jedinica.

Osnovna poruka ovog dokumenta bila je da Airbnb nije samo platforma za ljude koji izdaju svoje slobodne sobe.

“Mislim da smo nedavno željeli da imamo diskusiju u ovoj oblasti potkrijepljenu podacima”, istakla je portparolka AHLA Rozana Marieta.

PR tim ove grupe ponovo se okrenuo pretjerivanju prošle sedmice, nakon što je Airbnb priznao da je prije objavljivanja podataka sa liste ponude uklonio stotine operatora angažovanih na “nepoželjnoj privrednoj djelatnosti” u Njujorku.

“Kompanija koja govori o transparentnosti nije nužno i sama transparentna”, rekla je šefica vladinih poslova u AHLA Vanesa Sinders.

Airbnb osporio je nalaze prikazane u studiji Univerziteta u Pensilvaniji.
“Ova studija pokazuje da se u hotelskoj industriji dobija ono za šta se plaća, što pokazuje da je u ovom slučaju cilj privida istraživanja da se zavara i manipuliše”, rekao je portparol Nik Papas.

“Airbnb je uspješan iz veoma jednostavnih razloga gdje naši domaćini, od kojih su većina ljudi srednje klase koji izdaju svoje domove kako bi ostvarili dodatnu zaradu, pružaju gostima autentično, revolucionarno iskustvo.”

Ipak, AHLA finansira i drugu grupu istraživanja na Univerzitetu u Pensilvaniji, koje treba da pokaže preciznije informacije o različitim tržištima, kako bi potvrdili svoje stavove u gradovima i saveznim državama širom zemlje, smatrajući da će tako regulisati najvećeg novog konkurenta cijele hotelske industrije.

Dakle, znači li ovo da najveće hotelske kompanije zapravo postaju sve više zabrinute zbog onoga što Airbnb predstavlja po njihov poslovni model?

Sudeći po onome što kompanije kažu svojim investitorima, ne djeluje kao da su previše zabrinuti. Iako je Airbnb jedva održao konferenciju sa investitorima 2014. godine, rukovodioci nijesu imali toliko pitanja o početku 2015, koja je za mnoge počela preventivnim rješavanjem problema iz njihovih uvodnih izlaganja. Većina njih rekla je da, iako je moguće da Airbnb utiče na njihovu sposobnost da povise cijene u trenutku kada na tržištima poput Njujorka i San Franciska bude došlo do najveće tražnje, fenomena poznatog kao “kompresija”, oni nijesu bili previše zabrinuti zbog toga.

Ovo uvjeravanje, međutim, dolazi s jednom napomenom: stvari bi trebalo da budu u redu sve dok se na mjestima na kojima posluje Airbnb primjenjuju tradicionalna pravila koja se odnose na hotele. Ovo objašnjava zašto udruženja ugostitelja nastavljaju da vode političku bitku, ponekad otvorenu, ponekad prikrivenu, kako bi se uvjerili da će se Airbnb držati sopstvenog puta: putovanja u slobodno vrijeme ljudi koji traže nešto zanimljivije iz sterilnog hotelskog iskustva.

Airbnb se već promoviše za potrebe poslovnih putovanja, a postoje čak i izvještaji da bi veliki vlasnici nekretnina za izdavanje mogli biti zainteresovani za rentiranje viška inventara pomoću ove platforme, što bi moglo predstavljati značajnu prijetnju.
Tokom konferencije ulagačima sa Wall Streeta poslate su brojne poruke rukovodilaca hotelskih preduzeća koji su predstavljali svoje finansijske rezultate. Mnogi od njih u svojim portfolijima imaju hotele koji posluju unutar brendova kao što su Hyatt, Marriott i Hilton, koji zapravo nijesu njihovi vlasnici, već posluju sa njihovim logotipom.

Hyatt Hotels – CEO Mark S. Hoplamazian
“Airbnb usmjerava svoju pažnju na to kako da budu efikasni u oblasti biznis putovanja, no postoje neke svojstvene razlike u onome što mogu da ponude oni i ponudi hotela. Mislim da su ove razlike baš, baš materijalne i supstantivne u pogledu smještaja za poslovne ljude. Stoga, smatram li da će vremenom biti postepenog prodiranja u poslovna putovanja? Sigurno. Ali to nije ni približno učestalosti putovanja u slobodno vrijeme i smještaja u te svrhe.”

Mariott International – CEO Arne M. Sorensen
“Ne smatramo da je to značajan faktor u smislu uticaja na naš posao sada i optimisti smo da to neće ni postati, ali pratićemo i vidjeti šta se dešava.”

Intercontinental Hotel Group – CEO Ričard Solomons
“U smislu konkurencije, ona je mala na tržištu koje sporo raste. U pitanju je samo nova dinamika i, očigledno zbog svog modela, Airbnb pravi previše buke, ali on nije novi konkurent. I, naravno, čitava neregulisana priroda tog tržišta privlači sve veću i veću pažnju regulatora. Vidjeli ste sve što se dešava oko Ubera. I mislim da je veoma važno da su korisnici zaštićeni, a upravo tu postoji stvarna opasnost, naročito kod Airbnb modela, zbog nedostatka propisa i nesporazuma potrošača za koje mislim da vlade sve više postaju zainteresovane.”

Guardian: Brexit – ekonomska dominacija naspram ostanka u EU

Piše: Endrju Liliko (Guardian), prevod A.N.R.

Glavni argumenti kampanja o napuštanju ili ostajanju Velike Britanije u Evropskoj uniji su geopolitički i ustavni radije nego ekonomski. Ipak, ekonomija je važna.

I samo razumijevanjem određenih ključnih ekonomskih činjenica možemo razumjeti zašto je velika vjerovatnoća da će UK na kraju biti van EU u narednih deset godina, bez obzira na to kako budemo glasali na referendumu u junu.

Kao članica EU dio smo 500 miliona brojne populacije Evropske ekonomske zajednice (EEA), u kojem ne postoje carinske tarife u okviru trgovine bez carinskih barijera, tokova kapitala i migracija. Takođe smo pod uticajem pravila jedinstvenog tržišta.

Britanija je decenijama koristila taj uticaj za kreiranje novih ekonomskih pravila u Evropi, baziranih na slobodnoj trgovini, deregulaciji, privatizacijama, liberalizaciji tržišta i uklanjanju državne pomoći iz propadajućih preduzeća (i, bez sumnje, UK je bilo izuzetno uticajno u tome).

Ovaj novi ekonomski model kreirao je ogromne mogućnosti za britanska preduzeća koja izvoze na tržište EU – kupce nešto manje od polovine ukupnog UK izvoza. Takođe je rađeno na ostvarivanju koristi britanskih potrošača, koji imaju pristup širokom spektru uvoza iz EU i jeftinijim, kvalitetnijim UK proizvodima upravo jer su se ti proizvodi suočavali sa oštrom konkurencijom na drugim mjestima u EU.

Neki tvrde da je EU izvor ogromnih regulatornih tereta. Ja ne. Suština evropskih pravila je ukidanje regulacije štirom EU. Dok pravila UK imaju veliki uticaj na pravila EU, nova evropska pravila izgledaju sve sličnije starim britanskim pravilima – to je razlog zbog kojeg se preduzeća žale da je riječ o besmislenoj “birokratiji”.

Osim toga, naivno je zamišljati da će, ako napustimo EU, britanski regulatori odjednom sve deregulisati u velikoj mjeri. Vlade govore o “vatri regulacije”, ali je skoro nikada ne zapale. Još jedna crvena haringa je britanski doprinos budžetu EU. Van EU bismo potrošili skori isti iznos nivoa na slične stvari.

Međutim, postoje tri glavna ekonomska nedostatka članstva Britanije u EU. Prvo, nijesmo u stanju da sklapamo sopstvene nove trgovinske dogovore i ekonomska partnerstva sa zemljama koje nijesu EU članice. EU je u potrazi za tržišnim dogovorima, ali ne onakvim kakve bi UK željelo.

Osim toga, iako EU ima značajan pregovarački uticaj, ima poteškoća sa postizanjem dogovora, jer mora obezbijediti da to bude interes i mnogih drugih zemalja. Ovo znači da ponekad dogovori mogu biti prekinuti ili odloženi zbog protivljenja Francuske, Poljske ili drugih zemalja s kojima Velika Britanija ne mora biti saglasna. Van EU, Britanija bi mogla brže da sklapa nove trgovinske sporazume i uspostavlja ekonomsku saradnju.

Ovo je bilo manje važno u prošlosti, kada je EU bila sastavljena najvećim dijelom od bogatih tržišta. No, potencijalno je skupo propustiti dogovore u svijetu u kojem mnoge ne-EU zemlje imaju velike i brzo rastuće ekonomije.

Drugi veliki ekonomski trošak članstva u EU je da nijesmo u mogućnosti da koristimo trgovinske veze kako bismo uticali na ostale zemlje da usvoje našu ekonomsku i kulturnu filozofiju.

EU je u značajnoj mjeri donijela Britaniji ekonomske ideale. Ali mnogim drugim zemljama nije. Udruživanjem s njima mogli bismo potencijalno da imamo sličan uticaj na, na primjer, Kinu, Indiju i Brazil. Za to je svakako potrebno vrijeme, kao što su i dvije decenije bile potrebne da se UK pridruži EEZ i da dospije do jedinstvenog tržišta.

Treći najveći trošak je što nijesmo u stanju da dublje pristupimo vezama u EU stilu s drugim partnerima koji bi nam sjutra mogli biti značajni. Na primjer, možda želimo novu bescarisnku trgovinu sa Kanadom ili Australijom. To ne možemo uspostaviti kao EU članica.

Mnogo smo toga ostvarili unutar EU, u ekonomskom, ali i geopolitičkom smislu. No, ekonomska logika eurozone zahtijeva, da bi funkcionisala, neophodnu političku uniju među članicama. To bi UK dovelo do manjeg uticaja nad budućim pravilima. Kada se Britanija pridružila EU, to je bilo partnerstvo približno jednakih ekonomija.

U roku od deset godina mnogo toga se pretvorilo u gigantsku političku zajednicu sačinjenu od nekih 25 članica i četiri manje ne-euro članice. Politička unija eurozone će postavljati pravila, a ostale treba da se dogovore.

To znači da je kraj prilika da Britanija oblikuje evropsku ekonomsku politiku. Dobra vijest je što su ekonomske šanse, bilo da je riječ o trgovanju ili uticaju, obilnije izvan nje.

Napuštanje neće biti ekonomski bezbolno. Investirano je u biznis UK na osnovu toga što je član EU. Trebalo bi, stoga, da očekujemo da se vodeće kompanije suprotstave izlasku. Gubitnici će vjerovatno gubiti prije nego što dobitnici počnu da ostvaruju dobitak, pa rast BDP treba očekivati za dvije do tri godine, a značajniji do 2030. godine.

Stoga pravi ekonomski argument za napuštanje nije to da bi bilo velikog rasta BDP. Umjesto toga treba reći da bi se ostankom u EU Britanija suočila sa ekonomskom dominacijom za 10 do 15 godina, dok bi napuštanjem dobila mnogo više prilika. Znam šta od ovoga preferiram.

The Economist: FIFA u reformi

Piše: The Economist editorial, prevod A.N.R.

Sve je učestalije da organizacije postaju riječi za nešto drugo. Apple predstavlja eleganciju, Berkshire Hathaway lojalnost, a BlackBerry pad. Avaj, FIFA, upravno tijelo svjetskog fudbala, speluje se kao korupcija.

Uređivanje ovog najnarušenijeg brenda zahtijevalo bi mnogo više od samog petljanja sa načinom na koji se upravlja organizacijom FIFA.

Članovi FIFA asocijacije održaće 26. februara tajno glasanje – šta bi drugo – u Cirihu, kako bi izabrali novog predsjednika koji bi zamijenio Sepa Blatera. Nema dobrog znaka. Blater svom nasljedniku ostavlja organizaciju u krizi. Njegov peti mandat prekinut je nakon podizanja optužnice prošle godine nakon što je nekoliko uticajnih lica ukazalo na navodno pranje novca.

On je od tada suspendovan iz fudbala na osam godina zbog uplaćivanja nedokumentovanih dvaju miliona švajcarskih franaka Mišelu Platiniju, tadašnjem čelniku evropskog fudbalskog tijela. (Platini, nekadašnji favorit za Blaterovog nasljednika, takođe je suspendovan iz ovog sporta; obojica negiraju krivicu).
Pet kandidata ostavljenih da se bore za vrhovnu poziciju govore o ograničenju mandata i objelodanjivanju izvještaja. Ali radikalna reforma će početi idejom koju je iznio Stefan Šimanski, ekonomista za sportska pitanja koji, između ostalog, pretvara Fifu u javnu kompaniju. Za svaki slučaj, nova, čistija Fifa biće izlistana u Njujorku.

Javna ponuda ima nekoliko prednosti. Prva je što će znatno povisiti nivo transparentnosti. Skandali pogađaju i izlistane kompanije, ali jedna stvar koju ne čujemo od direktora kompanija izlistanih na berzi su pritužbe na odsustvo nadzora.

Za Fifu je biti pod budnim okom sudije upravo ono što joj treba. Prema njenom godišnjem izvještaju, organizacija sa samo 474 radnika potrošila je impresivnih 115 miliona dolara na lične izdatke u 2014. godini, Javna ponuda zahtijeva od Fife da objelodanjuje koliko njeno rukovodstvo novca prima. Oni takođe mogu očekivati da se suoče s pitanjima akcionara vezanih za 35 miliona dolara opredijeljenih za troškove organizacije sastanaka te godine. Otvaranje pitanja Fife u američkom pravosudnom sistemu takođe bi imalo blagotvorno dejstvo.

Dometi Odjeljenja za pravosuđe i FBI već su dugi: oni su stajali iza optužnica u 2015. zbog kojih je na kraju s funkcije skinut Blater. Ali, izlistavanje na američkoj berzi bi donijelo svijetu najentuzijastičnije sprovođenje zakona pred vrata organizacije. Naročito je značajno što bi Fifa time postala subjekat Zakona o sprečavanju korupcije u inostranstvu. Imajući u vidu navode koji se još kovitlaju oko dodjele organizacije Svjetskog prvenstva 2018. i 2022. Rusiji i Kataru, traženje lokacije sa kaznenim antikoruptivnim režimom poslalo bi jasnu poruku.

Javna ponuda bi takođe formalizovala i pooštrila podsticaje Fife da zaradi što više novca legitimnim sredstvima. Od 5,7 milijardi dolara prihoda koji je Fifa ubrala između 2011. i 2014. godine najveći dio ostvaren je prodajom televizijskih prava 2014. za prenošenje prvenstva u Brazilu.

Više prihoda od prodaje mogućnosti emitovanja, marketinga i licenciranja prava na prenošenje Svjetskog prvenstva, kao i čvršća kontrola trebalo bi da budu dovoljni da akcionare čine zadovoljnim i da podižu novac kako bi podstakli osnovne inicijative širom svijeta. Motivisanost profitom bi takođe ohrabrila brži razvoj ženskog svjetskog prvenstva u fudbalu.

Fantazija fudbala

Prelijepa igra ne bi trebalo da bude predata Wall Streetu bez zaštitnih mjera. Da bi zaštitili misiju Fife da razvije fudbal, dio prihoda morao bi da bude sačuvan i odvojen za distribuciju organizacijama koje su njene članice, možda odvojenom dobrotvornom rukom (koja će takođe biti odgovorna za pravila igre). Kako bi se osiguralo da neki baron privatnog kapitala ne preuzme Fifu i ne napuni je zaduženjima, ova dobrotvorna ruka bi trebalo da zadrži većinsko pravo glasa nad izlistanom organizacijom.

Ovo bi i dalje ostavilo mnoštvo prostora za lukavstvo dok se novac bude prilivao između Fife i fudbalskih udruženja članica. Ali to će obezbijediti da Fifa dobije strožu provjeru. Nažalost, nijedan od kandidata koji se takmiče da naslijede Blatera vjerovatno ne bi tolerisao izlistavanje na berzi u Njujorku. Ipak, kada procjenjujete njihovo obećanje da će vratiti integritet Fife, ovo bi trebalo da bude mjerilo.

Telegraph: Budimo svjesni svega u naletima bijesa

Piše: Boris Džonson, gradonačelnik Londona (prevod A.N.R.)

Mislim da je to vjerovatno počelo s bankarima i finansijskim krahom 2007/08. Gledao sam “The Big Short”, odličan novi film o katastrofi, i podsjetio me na to kako su se neki od njih loše ponašali. Odobravali su kredite ljudima koji nijesu mogli da ih priušte. Čak su te divljačke pozajmice uvaljali u “kolateralizovane dužničke obaveze” CDO i prodavali ih, kao da ljudi namjerno prodaju kontaminirane pite s mesom.

perperzona telegraphJedna banka (da ne navodim imena) zapravo je smislila CDO pun bespovratnih hipoteka, prodavala takav kreditni proizvod lakovjernim klijentima i zatim trajno skratila CDO. Drugim riječima, oni su zaradili novac od prodaje nečega čim bi saznali da će tome propasti vrijednost. A zatim bi zarađivali i kad bi sve doživjelo krah. Milioni ljudi su patili kada je cio balon na kraju pukao. Milioni su izgubili posao.

Čitav biznis je zgrozio javnost, kreirajući osjećaj nepovjerenja, poput vatrenog bijesa ispaljenog iz topa. Još od nastanka krize osvetnički duh je prelazio iz jednog dijela britanskog establišmenta do drugog, poput toksičnog flipera od plutonijuma ili nekog od onih ruskih kamiona na sibirskim auto-putevima okovanim ledom, koji se luđački vrti od jednog kraja do drugog, ubrzavajući svakog puta.

Kako se kriza produbljivala, bilo je sve više poziva na linč bankara, a za većinu njih da idu u zatvor. To je bilo razumljivo. Neki od njih ponašali su se krajnje cinično i uvijek su na kraju znali da su previše veliki da bi propali: da će ih spasiti novac poreskih obveznika.
Strašna istina je što su bili u pravu. Stvarno topljenje banaka stvaralo je nepodnošljive posljedice po ogroman broj radnog svijeta. Političari su počeli da spašavaju banke. Stoga, nije iznenađenje da naredna meta budu političari.

Kada je skandal o troškovima odjeknuo Vestminsterom, to mjesto je praktično zapaljeno vatrenom loptom bijesa. Poznata imena su ponižena, mnogi članovi parlamenta su izgubili funkcije, neki su otišli u zatvor. I to je, barem djelimično, bilo pravedno i razumno. Štale je potrebno čistiti. U nekim slučajevima bilo je ogromnih spekulacija i zloupotreba sistema.

Ali nakon nekog vremena osjećaj nepravde ili nepravičnosti počeo je da gori u grudima nekih poslanika, osjećaj da se cio parlament valja u blatu, dok su mnogi poslanici smatrali da (ispravno ili pogrešno) su samo slijedili pravila onako kako su ih razumjeli.

Oni se sada osjetili prljavo, kao kriminalci, nakon što su proveli godine napornog rada za svoje birače. Osjetili su se oštećenima. I kao u nekoj Eshilovoj tragediji, taj osjećaj nepravde počeo je da gaji želju za osvetom i to ne mnogo prije nego što su političari pronašli cilj.

Veliki britanski nalet bijesa prešao je na same ljude koji su otkrili troškovni skandal. Činilo se da je Fleet Street bio uključen u sopstvene amoralne prakse – hakovanje telefona javnih ličnosti i kraljevske porodice, kao i ljudi koji koji nijesu bili prisutni u javnosti.

Očigledno su nastojali da slušaju govornu poštu ne samo kriminalaca, već i žrtava zločina. Nemilosrdno su kršili privatnost običnih ljudi zarad tiraža i profita. Oni su plaćali zvaničnicima za informacije.

Mnogo prije imali smo Leveson istragu, gdje su se novinari pojavljivali u sudnici, a neki su išli i u zatvor. Opet, u izvjesnoj mjeri to je bilo neophodno i neizbježno. Neki novinari su postali isuviše blazirani kada je riječ o zakonitosti njihovih metoda. U eri elektronskog nadzora i mobilnih telefona treba postaviti nove granice.

Opet, međutim, uočljiva je bila tendencija za ubrzanjem. Neki novinari počeli su da osjećaju da je sve otišlo prilično daleko, da su bili proganjani jer su radili svoj posao, nastojeći da drže kontrolu nad poznatima i moćnima, nastojeći da iznesu činjenice u javnost.

Pošteni novinari bili su šokirani upadima u domove u šest sati ujutru, kada su njihovi računari odnijeti u policiju na ispitivanje, što je bilo sablasno i za njihove komšije. Poput onih bankara koji nikada nijesu imali ništa sa CDO, poput poslanika koji nijesu uradili ništa sem služenja svojim biračima, bilo je mnogo novinara koji nikad nijesu uradili nešto ilegalno ili amoralno.

Ogorčenje se ponovo rasplamsalo i veliki osvetoljubivi udarac bijesa tražio je novu metu. Bila je ta jedna britanska institucija koja je sve vrijeme provela posmatrajući različite nesreće u duhu samozadovoljstva i superiornog odreda.

BBC je bujao zahvaljujući padu bankara, uživao je u poniženju poslanika i za to je imao mnogo razloga (ne samo komercijalni) da osjeća ogromno zadovoljstvo zbog načina na koji se skandal o hakovanju odvijao. Dakle, kada je istina o Džimiju Savilu postala široko poznata, BBC je zahvatio plamen, a bilo je mnogo ljudi koji su grijali ruke na tom plamenu.

Opet, bilo je, makar u nekim slučajevima, zla koje je trebalo da bude izloženo. Sada je jasno da su poznate ličnosti mogle da se izvuku iz zapanjujućeg zlostavljanja mladih ljudi, u najvećoj mjeri toga što je BBC pred tim zatvarao oči. Neki su sada otišli u zatvor. Istrage o istorijskom zlostavljanju su se proširile do te mjere da su neki, ponovo, osjećali da je cijela stvar otišla predaleko.

Poput onih bankara, poslanika ili novinara koji su smatrali da im je učinjena nepravda postojali su oni koji su smatrali da su osumnjičeni na užasno nefer način. Oni duboko osjećaju nepravdu i bijes.

Oni imaju novu metu. Kao kod jednog dijela medija, njihov bijes je usmjeren ka policiji. Topovsko đule bijesa sada skače po Scotland Yardu. Neophodna je ravnoteža. Kao što i policija priznaje, nekim istragama se moglo bolje rukovati, neke kritike su bile duboko nepravedne. Jedna je stvar u ovoj zemlji koja čini sve naše institucije odgovornim – svirepost. Ali budimo svjesni fenomena predupravljanja.

Bloomberg: Kada je Hruščov bio u Ajovi

Piše: Leonid Beršidski (Bloomberg), prevod A.N.R.

Da bismo razumjeli zašto Hilari Klinton i dalje može zakačiti nominaciju demokratske partije, kako u Ajovi, tako i nacionalnu, vrijedno je porazgovarati s Liz Garst, 64-godišnom poslovnom menadžerkom porodičnog farmerskog biznisa i poslovne zajednice u Kun Rapidsu.

Garst - AjovaOna je unuka Rozvela Garsta, farmera koji je, prije šest decenija, primio sovjetskog lidera Nikitu Hruščova na svojoj farmi, u jednom od najčudnijih trenutaka u istoriji Ajove. Liz Garst u to vrijeme imala je osam godina tada i bila je nestašna. Nevoljno je za ovu priliku obukla svoju svečanu bijelu haljinu i predala se u zagrljaj Hruščovu i njegovoj ženi Nini. “Sviđala mi se. Mirisala je lijepo i nije me previše čvrsto grlila”, kaže sada Garst.

Garst se takođe sjetila kako je njen djed počeo da baca kukuruzne klipove na gomilu novinara koja je stigla sa sovjetskim liderom tog septembarskog dana 1959. godine. Mislio je da ga novinari sprečavaju u pokazivanju farme Hruščovu. Vratili su se, a sovjetski prvi sekretar pridružio se zabavi.

“Moja baka je bila veoma bijesna”, prisjeća se Garst dok sipa kafu u svojoj kuhinji u Kun Rapidsu. “Da više nikada nijesi bacao klipove kukuruza na izvještače! Ne bacaj ništa ni na koga! Nije pristojno”, sjeća se Garst vikanja njene bake.

Posjeta Hruščova Ajovi je ruska legenda. On je ubijedio jednog živahnog lidera da zasadi kukuruz širom čitave njegove ogromne zemlje, čak i uz klimu u kojoj nije mogao da sazrijeva. Čak i u mom životu, dugo nakon što je Hruščov smijenjen, sjećam se ogromnih polja zelenih kukuruza, koji su bili dobri samo za prehranu stoke u mojoj rodnoj okolini Moskve. Morao sam da pronađem potomke Rozvel Garst u Ajovi da vidim kako su i pritam kako će glasati na stranačkim izborima 1. februara.

hruscov ajova bacanje kukuruza
Foto: Association for Diplomat Studies and Training

Rozvel Garst je franšizer onoga što je bila “Hi-Bred Corn” kompanija, koju je 1926. osnovao Henri Valas, koji je bio potpredsjednik za vrijeme predsjedavanja Frenklina Ruzvelta. Kompanija uzgaja hibridni kukuruz, koji može mašinski da se bere i bude ga više. Garst je bio začetnik najmodernije tehnologije tog vremena: hibridizacije i korišćenja savremenih đubriva, kao i mašine za žetvu.

 

Dok je sovjetska poljoprivredna delegacija boravila u Ajovi 1955. godine, Garst je ubijedio njihovog lidera da obiđu njegovu veliku farmu. Ubrzo je dobio poziv lično od Hruščova da posjeti Sovjetski Savez. Njih dvojica, obojica tipovi bliski selu, s velikim osmjesima i strašću za raspravom samo iz zabave, spojili su se.

Tokom naredne posjete, Rozvel Garst je došao sa porodicom i vidjeli su se sa Hruščovima. To je bilo tada kada je žena farmera iz Ajove ljubazno pozvala sovjetskog lidera da dođe u Kun Rapids. Nije joj se činilo da će doći, no on se pojavio s ogromnom pratnjom. Ajova, sa svojom reputacijom dobrote, pružila je komunističkom lideru topliju dobrodošlicu nego Kalifornija, koju je posjetio na istom putovanju.

Garstu nije bilo lako da objasni svoju bliskost sa Hruščovom svojim zemljacima Amerikancima. Neki farmeri odbijali su da kupuju sjeme kukuruza od njega, jer su ga smatrali komunističkim simpatizerom, vlada u SAD nije bila voljna da mu odobri izvozne dozvole, kako tehnologija SAD ne bi završila u neprijateljskim rukama. Liz Garst kaže da iako njen djed nije zarađivao mnogo novca prodajući Sovjetima, povezivanje s Hruščovom je to nadoknadilo: porodični biznis postao je poznat širom SAD.

Garst je rekao ljudima da je pomagao Hruščovu, jer je kao trgovac bio u potrazi za novim tržištima. To bi mogla biti istina do određenog nivoa, no bio je još jedan važan razlog Garstove otvorenosti prema “komunjarama”. Kao i Valas, on nije bio samo šampion poljoprivredne revolucije, već i progresivac koji je vjerovao u saradnju sa Sovjetskim Savezom, a ne o ratovanju s njima. Njegova teorija bila je da, ako bi on mogao naučiti Sovjete da se pravilno bave poljoprivredom, oni bi postali manje opasni. “Gladni ljudi su opasni ljudi”, prisjeća se njegova unuka riječi koje je ponavljao.

Kun Rapids je mahom republikansko mjesto sa 1.300 duša, 70 milja zapadno od glavnog grada Ajove De Mojna. Ipak, cijela porodica Garst, kako u Kun Rapidsu, tako i ona širom SAD, glasa za demokrate, kaže Liz Garst.

Iako se bave prodajom originalnog sjemena kukuruza koju je pokrenui Rozvel Garst, porodicu Garst i dalje čine veliki poljoprivrednici koji posjeduju udjele u bankama i proizvodnji etanola. Oni su u procesu predaje 5.500 akri zemljišta rezervatu prirode koji su osnovali, a aktivni su u brojnim liberalnim aktivnostima vezanim za zaštitu životne sredine, jer su očuvanje vode i zemljišta njihovi primarni interesi.

Garst je veoma proimigrantski raspoložena. “Jedva da možemo voditi škole i držati prodavnice otvorene”, kaže ona. “Ruralnoj Ajovi nedostaju ljudi. Željela bih da dođemo do nekih porodica iz Sirije, iako sam po ovom pitanju, s ovim stavom u manjini”.
Tako da ne iznenađuje da Garst voli ono što Berni Sanders ima da kaže – ona je putovala da vidi kampanje svih demokratskih kandidata.

“Ali, on je čovjek sa idejom, a ne administrator, ne menadžer”. Ona neće glasati za njega.
Garst, koja ponosno kaže da nikada nije propustila glasanje za delegate od 1968. godine, prisjeća se kako je bilo 2008. godine, kada je Barak Obama vodio savršeno organizovanu kampanju u Ajovi. Imala je trenera koji joj je davao instrukcije za svaki korak. Trener joj je rekao da ispeče kolačiće za to veče i donese TV u sobu, jer ljudi tu utakmicu ne žele da propuste. Sandersova kampanja, kako kaže Garst, ne čini ništa slično tome.

Sanders je izbezumljeno postavljao oglase u lokalnim novinama širom Ajove, ali njegov rad oslanja se na entuzijazam uglavnom njegovih maldih pristalica. Za demokrate u Kun Rapidsu, čini se kao da je Sandersov uspjeh bio toliko neočekivan njemu samom i njegovom osoblju da nijesu bili u stanju ni da organizuju kampanju na način kako su Obamini ljudi to radili.

Kampanja Hilari Klinton je manje haotična, ali Garst je nerado podržava, zbog njenog glasa 2003. za rat u Iraku, ali i zato što vjeruje da je bivša državna sekretarka bila previše oštra prema Rusiji.

“Putin je nešto poput razbojnika”, kaže Garst za ruskog predsjednika, “i podsjeća me na Hruščova po tome što ne promisli prije nego što djeluje. Ali ja se uvijek vraćam Rozvelu, koji je bio ljut na Hruščova zbog kritikovanja mađarske revolucije 1956. godine, ali je potrebno da shvatimo i kako se toga otarasiti”.

Dakle, za Garst prvi izbor je Martin O’Mali, ali pošto je mala vjerovatnoća da će dobiti pet odsto podrške koja je potrebna da preživi glasanje u Ajovi, ona očekuje da će podržati, pomalo nevoljno, Hilari Klinton.

Malo je demokrata s kojima sam razgovarao u Ajovi koji su uzbuđeni zbog Klinton, iako će se vjerovatno na kraju ujediniti podržavajući je, jednostavno jer izgleda najkvalifikovanije i najorganizovanije od svih partijskih kandidata. Ili ona ili republikanci, a Garst priznaje da s njima ne može ni razgovarati o politici.

“Amerika je u lošem stanju, zaista podijeljena”, kaže ona. “Republikanci su toliko ludi da je neprijatno pitati ih zašto vole Trampa ili Kruza. Jednostavno nije za diskusiju i mislim da se sve pogoršava”.

Status povlačenja Hilari Klinton možda joj neće osigurati prvo mjesto u Ajovi, ali je za nju jak razlog da ne bude obeshrabrena. Čak i snažni progresivci poput Garst priznaju da ona zna šta radi i da je sposobna da drži republikansku noćnu moru na odstojanju. Sve što joj treba je da ostane mirna i da, kako je supruga farmera Rozvela Garsta govorila, ne baca ništa ni na koga.

FT: Kina uoči pregovora naučila na greškama

Pišu: Lusi Hombi i Kristijan Šeperd, prevod A.N.R.

Prije šest godina Kina je kritikovana kao ometač klimatskih pregovora u Kopenhagenu, no ovoga puta obećava da će u Parizu sve biti drugačije.

U nizu već viđenih scenarija u najavama konferencije koja počinje u ponedjeljak kineski predsjednik Sji Đinping uskladio je statvove svoje zemlje sa Sjedinjenim Američkim Državama i domaćinom konferencije Francuskom u borbi protiv klimatskih promjena.

ftMeđu glavnim na šta se obavezala bilo je da će emisija gasova u Kini biti ograničena otprilike do 2030. što je ključni element dobrovoljnog sporazuma više od 150 zemalja u svijetu, nadajući se da će to doprinijeti potpisivanju novog globalnog sporazuma u Parizu o smanjenju emisije ugljen-dioksida.

“Kina je naučila lekcije iz Kopenhagena. Ona brine o međunarodnom imidžu. Zna da ne može priuštiti još jedan neuspjeh u Parizu”, rekao je Li Šuo koji vodi kampanju o klimatskim promjenama za Greenpeace.

Odbijanje tadašnjeg premijera Vena Džiabaa da se uključi u dramatične, pregovore u posljednjem trenutku, licem u lice s drugim svjetskim liderima u Kopenhagenu označeno je kao jedan od faktora kolapsa pregovora 2009. godine.

Ono što je postalo jasno nakon neuspjeha u Kopenhagenu, kako kažu posmatrači, bilo je to što Ven nije mogao da to lično poruči u ime kineskog, konsenzusom vođenog rukovodstva i industrijskih lobija. Ovoga puta kineski pregovarači su na čvrstom tlu na zemlji, uz podršku oba državna preduzeća i javnosti kojoj je dosta zagađenja.

“Uprkos čitavoj buci, dvije vlade su ipak prešle dug put”, rekao je Ejmos Hoštajn, koordinator za međunarodnu energiju američkog Stejt departmenta koji je bio uključen u bilateralne razgovore s Kinom.

“Zaista smo prešli na eru bliske saradnje i kooperacije u energetskom prostoru na način koji nije postoja prije samo tri ili četiri godine”.

Baš kao što je i ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju pomogao Kini da restrukturira privredu u izvozničkog giganta, Peking vidi dogovor u Parizu o smanjenju emisije ugljen-dioksida kao priliku da modernizuje svoju neefikasnu zagađivačku industriju.

Kina je 2006. prestigla SAD kao najveći emiter gasova koji izazivaju efekat staklene bašte. Uskoro će preteći sve ostale zemlje i postati najveći emiter u istoriji, u najvećoj mjeri zbog uglja koji je podstakao njenu brzu ekonomsku ekspanziju.

Oko polovine kineskog uglja koristi se za proizvodnju električne energije, u poređenju sa 90 odsto koliko koriste SAD, dok ostalo odlazi u kotlarnice, kućno grijanje i druge svrhe. Zamjena kotlova značila bi povezivanje većeg broja faktora na energetsku mrežu, što je perspektiva hiljada novih kupaca koja je pomogla da se ubijede državne elektroenergetske kompanije da podrže cilj države da se podrži dogovor o smanjenju emisije.

Domaći politički pritisak vezan za opasno visoke nivoe zagađenja u mnogim kineskim velikim gradovima ukazao je na neophodno angažovanje Pekinga u globalnim pregovorima. Zagađenje vazduha jedan je od najvećih razloga javnog nezadovoljstva u građanskoj srednjoj klasi, uključujući i vladine zvaničnike, koji su pažljivo pratili nivo PM2.5 čestica u vazduhu pomoću aplikacije na smartfonima.

Zamjenik direktora kineskog Nacionalnog centra za strategije o klimatskim promjenama Zu Dži ukazao je na potrebu za promjenom industrijske strukture i načina razvoja zemlje, garantujući da će zadržati djelovanju u cilju smanjenja emitovanja ugljen-dioksida, bez obzira na ono što bude dogovoreno u Parizu.

“Želimo da dogovor u Parizu uspije i insistiramo da bude tako, ali bez obzira na to da li do njega dođe, to je jedini potencijal razvojnog puta Kine. Nema drugog. Ne postoji Plan B”.

Bloomberg: Fudbalu trebaju novi gardijani, a ne stara garda

Piše: Kavita A. Dejvidson, prevod A.N.R.

Švajcarske vlasti objavile su u petak da su otvorile krivičnu istragu protiv predsjednika FIFA Sepa Blatera. Čini se da prodiranje u korupciju globalnog fudbalskog upravnog organa konačno ovoga puta ide do kraja.

Nezavisni etički odbor FIFA otvorio je sopstvenu istragu u Blateru. To je dovelo do glasina da bi se mogao povući prije njegove planirane ostavke u februaru iako su u ponedjeljak one brzo oborene, kada je rečeno da nije uradio “bilo šta ilegalno ili nepravilno”. 

BloombergIpak, dok je Blater u glavnom fokusu istrage i praćenja, u fudbalu neposredno više zabrinjava Mišel Platini, predsjednik fudbalskog upravljačkog tijela u Evropi i osoba koja će najvjerovatnije zamijeniti Blatera. Švajcarska Kancelarija državnog tužioca optužuje Blatera za “nelojalna plaćanja” protiv interesa udruženja u iznosu od oko 2,1 milion dolara Platiniju 2011. godine, samo nekoliko sedmica prije nego što je Platini povukao svoj zahtjev da ospori Blaterovo učešće na predsjedničkim izborima.

Platini smatra da su vlasti proglasile plaćanje “u skladu sa švajcarskim zakonom” i da je predstavljalo naknadu za konsultantske poslove koje je obavljao između 1998. i 2002. godine. Ukoliko je ovo istina, tek treba da bude obrazloženo zašto je plaćanje odloženo devet godina.

Svaki razvoj ovog ispitivanja u FIFA izgleda da naglašava koliko je rasprostranjena mreža korupcije u međunarodnom fudbalu i otkriva da Platinijevo plaćanje nije izuzetak. Takođe pokazuje koliko je nategnuto čak i zamisliti da bi nasljednik Blatera, koji dolazi iz užeg FIFA kruga mogao donijeti reforme, siuprotne uobičajenom poslovanju. Kada je Blater najavio da će se povući nakon vanrednih izbora iduće godine, kritičari su se narugali time koliko je mudro staviti Platinija na čelo, navodeći da je bio uključen u pomaganje Kataru da osvoji trulo takmičenje za Svjetsko prvenstvo 2022. godine.

Platini je pogurao neke finansijske reforme, ali je takođe bio blizak Blaterov prijatelj, duboko ukorijenjen u strukture moći FIFA. Postoje neke  paralele između situacije u fudbalskoj asocijaciji i u Volkswagenu, čiji se čelnik takođe upleo u korporativni skandal. Usljed otkrića da je kompanija falsifikovala podatke o izduvnim gasovima dizel motora, Martin Vinterkorn podnio je ostavku.

Miler je veteran VW koji je proveo 40 godina u kompaniji. Osim toga Bloombergovi reporteri Kris Rajter i Kris Rauvald izvijestili su da će Vinterkorn nastaviti da nadzire Milera koji ostaje na vodećoj izvršnoj poziciji u Porsche Automobil Holdingu , Volkswagenovom dominantnom vlasniku . Baš kao što je dugotrajno prisustvo Blatera mrlja za FIFA , Vinterkorn „otvara pitanja o tome da li VV zaista mogu da reformišu insajderi stare garde na ključnim pozicijama“, kako su napisali Rajter i Rauvald.

Možda FIFA može da bude šlagvort za VW, budući da i jedni i drugi pokušavaju da vrate uništeni kredibilitet. Prošle sedmice Volkswagen Grupa najavila je restrukturiranje kompanije, kao dio plana da se “jačaju brendovi i oblasti“.

Svaki pravi potez za reformu FIFA mora slično početi sa decentralizacijom vlasti. Taj cilj bio je okosnica kandidature prince Alija bin-al-Huseina kada je izazvao Blatera da se kandiduje na izborima za rukovodioca FIFA u maju. Njegovi predlozi za reformu uključili su ograničenja predsjedničkog mandata i drastična povećanja prihoda isplate nacionalnim savezima, od 250.000 do milion dolara po udruženju godišnje. “Ne možete upravljati svime tek tako iz Ciriha,” rekao je on tada.

Najnovija istraga o Blateru i Platiniju pokazuje da se ne može upravljati svime u FIFA iznutra u njenom sadašnjem obliku. Asocijacija potencijalne nasljednike Blater treba da potražiti negdje drugdje i prekine sa starom gardom. Možda izbor žene može biti dobro mjesto za početak.

Le Monde: A šta ako njemačka napusti euro

Piše: Mari Šarel

U subotu 11. jula, normalno prećutkujući kritike Eurogrupe, nešto je izletjelo u javnost. Njemački ministar finansija Volfgang Šojble i predsjednik Evropske centralne banke Mario Dragi vodili su žestoku raspravu. Prvi je glasno odgovorio drugom “Nijesam ja glup”.

le mondeŠta je bilo predmet njihove rasprave? Grčka, naravno. Tog dana je njemački ministar pred ostalim kolegama iz eurozone žestoko branio ideju grčkog izlaska iz monetarne unije, makar na nekoliko godina. Ono što bi, kako je rekao, grčkoj ekonomiji dalo kiseonik je devalvacija valute. Iako je bio posvećen odbrani kompromisa koji je konačno zaključen 13. jula između Aleksisa Ciprasa i evropskih partnera, nastavio je da zagovara “privremeni grexit”.

On je, svakako, jedini koji zagovara ovu opciju. Ali u izjavama jednog ministra finansija ovo ima efekat bombe. U naletu bi i eksplodirala poput vatrometa da se “Dottore” Dragi čitave tri godine nije trudio da to spriječi.

On je 26. jula 2012.  najavio da će učiniti “sve što je potrebno” kako bi se euro spasio, pokrenuvši svoj prvi program reotkupa UNWTO. Nikada aktiviran, bio je u stanju da isključi špekulacije o perifernim zemljama i eksploziji jedinstvene valute. Investitori su na taj način uvjeren da će ECB intervenisati da spriječi takav razvoj događaja.

Nakon izlaganja gospodina Šojblea, da li ovo uvjeravanje ima smisla danas? Naravno, Španija, Portugal i Irska su za sada bezbjedne od takvih pekulacija, budući da ECB kupuje sopstvene obveznice svojim drugim programom otkupa duga “Kvantitativnim popuštanjem”. Ali šta će se dogoditi kada se ono završi u septembru 2016. godine? Bankari i analitičari upozoravaju da je šteta već napravljena. Sve je ponovo uvedeno pod pretpostavkom da će doći do izlaska iz eurozone po svojim modelima.

U petak se i bivši zamjenik direktora evropskog odjeljenja Međunarodnog monetarnog fonda Ašoka Modi priključio diskusiji poručivši da je Njemačka ta koja bi trebalo da napusti euro. Korist od toga imali bi svi redom, a prema njegovim riječima vrijednost njemačke marke bila bi vezana za euro. Berlin više ne bi morao da plaća besmislice južnih zemalja. Bilo bi koristi i od snižavanja vrijednosti eura, jer bi na taj način izvoz drastično porastao.

Modijev predlog je, svakako, obojen ironijom. Ipak, ideja je uhvaćena. “Da bi ostale bliske između evropskih zemalja treba da popuste veze koje ih stežu”, zaključio je on. Eurozona promjenjive geometrije – manje integrisana ili uz amputaciju nekih sadašnjih članica? Da bi se izbjegao takav scenario zaštitni zid ECB više neće biti dovoljan.

Prevod: A.N.R.

Le Monde: Povratak na drahmu odvijao bi se u haosu

Piše: Mari Šarel

Iako je tabu već mjesec dana, ideja o grexitu, grčkom izlasku iz eurozone sada se ozbiljno razmatra među povjeriocima Atine. Nakon što je opcija “ne” pobijedila na referendumu 5. jula, grexit je postao centralni scenario mnogim bankama i ekonomistima. Svi oni vjeruju da, ukoliko se sporazum uskoro ne postigne, povratak drahmi će biti teško izbjeći.

le mondeU stvari, ako Evropska entralna banka bude povukla program hitne pomoći (Emergency Liquidity Asistance) – ELA za likvidnost grčkih banaka, zemlja će ostati bez novca. Ukoliko se to bude nastavilo, vlada neće imati mnogo izbora nego da štampa mjenice za obveznice kako bi finansirala državne službenike i i dalje isplaćivala penzije. Posterenim prihvatanjem u svakodnevnoj potrošnji ove mjenice postale bi paralelna valuta.

Bez novog sporazuma s povjeriocima, Centralna banka Grčke bi, zauzvrat trebalo da izda novu valutu, kako bi se izvjegao bankrot bankarskog sistema, privatno finansiranog u eurima. To je prvi korak ka grexitu…

Usmjeravanje Grčke ka napuštanju eura

Njemački ekonomista Hans-Verner Šin sa Institura za ekonomska istraživanja u Minhenu ili bivši francuski predsjednik Valeri Žiskar d’Esten koji je u ponedjeljak predložio da “Grčka napusti euro” uvjeravaju da je takav process moguće izvesti mirno, uz angažovanje Evropske unije. Prema njihovom mišljenju, grčka ekonomija bi čak izvukla korist iz toga. Makar u teoriji.

Jer u praksi ništa nije manje sigurno.

“Nedavni slučajevi uvođenja nove valute ilustruju brojne izazove”, objasnio je profesor ekonomije na Inseadu Antonio Fatas. Takvi su bili prelazak na euro 2002. godine, uvođenje hrvatske kune 1993. nakon raspada Jugoslavije, češka i slovačka kruna nakon razdvajanja tih dviju zemalja 1993. godine…

Ova iskustva pokazuju da prelazak s jedne na drugu valutu ide dobro kada se pripremi unaprijed. Euro se od 1999. koristi u finansijskim transakcijama i od 2002. u razmjeni novčanica i kovanica. Uvođenje kune je, takođe, planirano tokom nekoliko godina.

“U tom slučaju grčko uvođenje drahme bilo bi ugušeno ekonomski i u brzini: sve bi postalo komplikovanije i haotično”, rekao je ekonomista Barclaysa Filip Gudin.

Sa logičkog stanovišta, Atina već ima institut za štampanje koji se nalazi u predgrađu glavnog grada. Danas se tamo štampaju euro novčanice. Moglo bi se konvertovati za štampanje drahmi.

“Ali bi bilo potrebno dizajnirati obrazac novčanica prilagođen postojećoj distribuciji i ugrađenim sredstvima za borbu protiv falsifikovanja novčanica. To zahtijeva vrijeme i ako se tu pogriješi, rizik od prevare je ogroman”, upozorio je glavni ekonomista kreditne kompanije Euler Hermes Ludovik Subran.

U međuvremenu zemlja bi samo mogla postojećim euro novčanicama dodati “drahma” pečat. Ovo je urađeno u Slovačkoj 1993. da bi se novčanice razlikovale od čeških kruna (Bratislava je potom prihvatila euro 2009. godine).

Druga poteškoća bilo bi snabdijevanje banaka kešom. Zbog toga je to jednostavnije u malim zemljama. Znatno manje jednostavno u Grčkoj koja ima skoro dvije stotine naseljenih ostrva.

“Za to bi trebalo najmanje šest mjeseci, a najvjerovatnije čak i više od godine”, procijenio je Subran.

Ali šta sa ugovorima, bankovnim računima, pozajmica i ostalih kredita denominiranih u eurima? Ponovo primjeri iz prethodnih decenija daju odgovor. Dok god su ugovori obuhvačeni lokalnim zakonom, država može unilateralno konvertovati u novu valutu. Slučaj sa ugovorima na koje se primjenjuju zakoni drugih država je, međutim, mnogo kompleksniji. Takav je,u anglo-saksonskom pravu, slučaj sa grčkim javnim dugom izraženim u eurima. U slučaju njegovog restrukturiranja ili neizvršenja, zemlja bi svojim kreditorima ponudila da svoje obaveze zamijene hartijama od vrijednosti u drahmama koje bi vrijedile manje.

Ograničenja

Ostaje otvoreno pitanje stope konverzije. Šta god neko bude izabrao na početku vrijednost koju bi valuta izgubila u narednim sedmicama je od 40 do 60 odsto, što bi povećalo cijene uvoza i smanjilo kupovnu moć Grka. Ovo je mjesto gdje je poređenje sa drugim zemljama ograničeno, jer za razliku od Češke, Slovačke i Hrvatske gdje je nova valuta imala veze s raspadom jedne države, grexit bi odgovarao protjerivanju jedne države iz monetarne unije koja bi nastavila da postoji.

Situacija sa dvjema valutama bila bi slična onoj kakva je prije prihvatanja eura bila slična onoj u Crnoj Gori ili na Kosovu, zemljama koje su 2002. i 2006. prihvatile euro kao sredstvo plaćanja.

Evropska unija može da kontroliše slobodne letače jer su njihove ekonomije male i ne opterećuju eurozonu. No ta mogućnost sa Atinom nije održiva, jer se ne bi riješio problem likvidnosti u eurima. Niti njen dug…

Prevod A.N.R.

Washington Post: Napoleon je želio novi život u Americi

Piše: Išan Tarur

Evropa danas obilježava 200 godina od bitke kod Vaterloa kada je poražen Napoleon Bonaparta, a kojom je označen početak britanske globalne dominacije, kasnije ispoljen kroz politiku SAD, koje su poraženom francuskom lideru još tada djelovale kao utočište.

washington post“Napoleon je dosadio Bogu”, razmišljao je francuski pisac Viktor Igo dok je nesavladivi francuski komandandt, strateg i vladar gubio bitku kod Vaterloa 18. juna 1815. godine.

Obilježavanje dvjestote godišnjice od odlučujućeg sukoba između Napoleonovih snaga i sjedinjene britanske i pruske vojske održaće se ove sedmice, a već je predmet brojnih skupova i komemoracija, uključujući vraćanje istorije i kontroverzni novčić.

Poraz Napoleona na polju koje sada pripada Belgiji označio je kraj njegovih imperatorskih ambicija u Evropi i otvorio put skoro čitavom vijeku britanske dominacije u globalnoj politici.

Ali, u vremenu nakon Vaterloa koalicionione snage koje su se udružile protiv njega uhvatile su se u koštac s jednim mnogo neposrednijim pitanjem: šta raditi sa sićušnim Korzikancem?

Ranije iste godine Napoleon je pobjegao iz zatvora na mediteranskom ostrvu Elba i trijumfalno se vratio u Pariz. Njegovi neprijatelji – od pobjedničkih Britanaca do oponenata u Francuskoj – bili su odlučni u namjeri da spriječe bilo kakvu šansu da ponovo bude uvučen u isti špil.

Činilo se i da je pobijeđeni general takođe želio da da ostavku na sopstvenu sudbinu, ali je gledajući zapadno uočio novu zemlju kao utočište. Napoleonova želja da izbjegne život u britanskom zatočeništvu emigrirajući u Sjedinjene Američke Države predmet je jedne izložbe u blizini Pariza koja se, kako navodi AFP, održava u dvorcu koji mu je pripadao.

“Gdje da idem? U Englesku? Moje prebivalište bi bilo smiješno ili uznemirujuće”, rekao je Napoleon povjereniku nekoliko dana nakon bitke kod Vaterloa i njegovog abdiciranja sa trona francuskog cara.

“Amerika bi bila pogodnija, tamo bih mogao živjeti dostojanstveno”.

Čekao je na brodu u blizini zapadne luke Rokfor, nadajući se da će od Britanije dobiti dozvolu za dostojanstven život u egzilu sa druge strane Atlantika. Njegov prtljag uključivao je dovoljno namještaja i posuđa za zamišljene rezidencije i u gradu i na selu, kao i knjige i mape o detaljima SAD.

Ipak, odobrenje nikada nije stiglo. Napoleon se, dobro znajući da politički vjetrovi duvaju u Francuskoj protiv njega, predao Britaniji 15. jula 1818. godine. Potom je poslat na ostrvo Sveta Helena koje je britanska prekomorska teritorija u Atlantiku, gdje je umro šest godina kasnije od onoga što se sumnja da je bio rak želuca. Njegov brat Žozef uspio je da pobjegne 10 dana kasnije u SAD koristeći lažni pasoš.

Draž Amerike bila je previše jaka za Napoleona i mnoge njegove pristalice. Prije nego što je Luizijana prodata Americi 1803. godine, Napoleon je nekada gajio snove o stvaranju grandiozne kontinentalne imperije u njenoj metropoli Nju Orleansu.

Do 1815. godine želja za osvajanjem je po svemu sudeći bila ugašena, a činilo se da namjerava da napusti politiku zbog novih poduhvata.

“Ono što je Napoleon zamišljao o svom životu u SAD bilo je da bude privatno lice i poklonik nauke”, napisala je Ines Mura, autor knjige “Napoleon i američki san”.

Prema jednoj priči koju je objavio NPR Napoleon je već čitao knjigu o botanici i geografiji Amerike kada su se pruske trupe približile njegovoj rezidenciji u blizini Pariza.

Među onima za koje je bilo određeno da se na putu pridruže poraženom caru bio je francuski astronom i fizičar.

S obzirom na njegovu prošlost teško je vjerovati da bi Napoleon, nasljednik Francuske revolucije, bio tako tih. Ostali navodi ukazuju ba njegove moguće nade da će pomoći dizanju ustanaka u španskim kolonijama u Južnoj Americi, poput Venecuele i Meksika. Napoleonova Francuska bila je jedan od rijetkih evropskih prijatelja latinoameričkim revolucionarima, a njen odvažni komandant bio je jedno vrijeme inspirisan protivnicima starih monarhija u Evropi na objema stranama Atlantika.

Iako Napoleon nikada nije stigao do Amerike, stotine bonapartista su to učinile, mnogi od njih prijavljujući se da se bore u krvavi ratovima za nezavisnost južnoameričkih zemalja. Drugi su putovali u Nju Orleans i, među ostalim aktivnostima, planirajući da spasu svoje zarobljene vođe, okrenuli su se gusarskom životu i krijumčarenju, pokušavajući da uspostave svoje kolonije na jugu SAD. Ovo uključuje i dvije propale ispostave bonapartista u Alabami i Teksasu.

“Postao sam čovjek među drvećem, lutajući šumama Džordžije”, napisao je u pismu 1830. godine Luj Lore, bivši kapetan Napoleonove Garde časti, nakon što su se ugasile njegove iluzije o američkoj budućnosti.

“Izbjegavam viđenje svijeta koje me ispunjava strahom”, napisao je on.

Prevod A.N.R.

Telegraph: Islamska država, kult smrti, niti je država, niti je islamska

Piše: Boris Džonson, gradonačelnik londona

Ako želimo da porazimo svoje neprijatelje, treba da znamo ko su oni. Treba da znamo i kako da ih zovemo. Moramo, ako ništa drugo, odrediti ime – terminologiju sa kojom smo svi saglasni.

telegraphProblem sa borbom protiv islamskog terorizma jeste da se sve više bore s jezikom i s onim što je razumno reći.

Kada neko ispali metak na nedužnog turistu na plaži ili kada odsijeca glavu nekome i postavi je na ogradu ili kada se raznese eksplozivom u džamiji u Kuvajtu, a kada za sva tri zločina neko “tvrdi” da su djelo iste odvratne organizacije, sigurno je očigledno da se borimo s istom specifičnom formom zla. To je terorizam.

Ali šta su ciljevi ovog terorizma? Da li je to religija? Da li je to politika? Da li je riječ o otrovnoj mješavini u kojoj su njih dvije? I kakav je tačno njen odnos s islamom? Mnogi pametni muslimani sada pokušavaju da sada, razumljivo, razdvoje svoju vjeru od bilo kakve veze s ovom vrstom nasilja.

Odlični Reman Kristi, poslanik Gilingema, pokrenuo je kampanju da se promijeni način na koji govorimo ISIL-u.

On ističe da veoma često korišćeni termin Islamska država sam po sebi predstavlja kapitulaciju pred ovim sadistički i odvratnim ubicama. Oni ne vode državu, a njihova gangsterska organizacija nije islamska, već narcisoidni kult smrti.

Remanova poenta je da, ako ga zovete Islamskom državom igrate njihovu igru; činite dostojnim njihovo kriminalno i varvarsko ponašanje, dajete im propagandni podsticaj koji ne zaslužuju, naročito u očima nekih tipičnih mladih muslimana. On želi da se odbaci ovaj termin u korist više pogrdnih imena kao što su “Daesh” i “Faesh”, a njegova tačka zaslužuje širu raspravu.

Ali tu su i drugi koji idu još dalje i uklanjaju bilo kakvu referencu na riječi muslimanski ili islam diskutujući o ovoj vrsti terorizma, sa čime, bojim se, nijesam saglasan. Mogu dobro razumjeti zašto se većina muslimana tako osjeća. Šta god mi mislili o “istini” o nekoj religiji, postoje milijarde ljudi za koje je vjera odlična stvar: utjeha, inspiracija, dio njihovog identiteta.

Postoje stotine miliona muslimana za koje je riječ “islamski” izraz najviše pohvale. Oni preziru konstantno povezivanje islama sa terorizmom, kao da jedno nastaje iz drugog. Njima se ne sviđa čak ni koncepr islamskog ekstremizma, jer izgleda da podrazumijeva besprekorni kontinuum muslimanskog vjerovanja i ponašanja: od liberalnog do tolerantnog, pa do konzervativnog, preko nazadnog do terorističkog.

Njihova poenta je da je terorističko nasilje strano islamu i to je ono zbog čega uporno tvrde da bi trebalo odbaciti sve reference na muslimanski i islamski terorizam.

Oni smatraju da je svaka upotreba riječi islam ili musliman u takvom kontekstu zapravo uvredljiva ili pogrdna i da pomaže otuđenju ljudi koje je potrebno pridobiti.

Jednom me je jedan prijatelj musliman pitao: “ti ne bi govorio o hrišćanskom terorizmu, zar ne”. I ima istine u tome. Mi ne govorimo o “hrišćanskom terorizmu” čak ni u kontekstu sektaškog nasilja između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj. Zašto izgleda kao da kompromitujemo cijelu religiju povezujući je sa nasilnom manjinom? Pa, bojim se da postoje dva razloga zbog kojih je ta asocijacija neizbježna.

Prvi je jednostavna jezička stvar i potreba korišćenja termina koji svako može lako da shvati. Veoma je teško otkloniti sva pominjanja islamaili muslimana iz ovakvih rasprava o terorizmu, jer moramo odrediti šta zapravo govorimo. Ispostavlja se da zapravo ne postoji riječ da opiše islamistički inspirisan terorizam da na neki način ne djeluje kao predrasuda, makar za muslimanske uši.

Ne možete reći salfatist, jer postoji mnogo mirnih salfatista koji se pridržavaju zakona. Ne može se reći ni džihadisti, jer je džihad, ideja borbe, centralni koncept islama koji ne uključuje nužno i nasilje, jer se zapravo u džihad može ući i protiv sopstvenih moralnih slabosti. Jedina riječ za koju izgleda da postoji opšta podrška među muslimanskim liderima je Kharijite, što znači jeretici, a koja nije, najblaže rečeno, riječ u opštoj upotrebi u britanskoj javnosti.

Ne možemo samo nazvati to terorizmom kao što neki predlažu, jer ga moramo razlikovati od ostalih oblika terorizma, bilo da su u pitanju teroristi nad pravima životinja ili Sendero Luminoso marksisti. Moramo govoriti jasno i nazivati stvari pravim imenom. Ne možemo cenzurisati upotrebu riječi musliman ili islamski.

Ovo ostavlja mogućnost da se većina ljudi izvuče. Ako negiramo bilo kakvu vezu između terorizma i religije, onda govorimo da nema problema ni u jednoj od džamija, niti da u vjerskim spisima postoji bilo šta što bi moglo biti izvrnuto ili pogrešno tumačeno, da ne postoje vjerski lideri koji siju mržnju protiv Zapada, te da nema preokretanja vjerskih ubjeđenja u političke svrhe.

Ako očistimo vokabular od pozivanja specifičnih vjerskih udruženja sa problemom, ne samo da ćemo ignorisati tvrdnje terorista (koje mogu biti razumne), ali i važnu činjenicu da postoji borba za budućnost islama i njegovom prilagođavanju 21. vijeku. Terorizam koji viđamo širom muslimanskog svijeta je dijelom funkcija te borbe i hroničnih neuspjeha islamističkog shvatanja da se napravi razlika između politike i religije.

Borba se, zapravo, vodi za moć, prije nego za duhovnost, ali to ne znači da možemo ignorisati snagu religijske dimenzije. Nije važno oko kojeg se termina usaglasimo sa muslimanskim zajednicama, da bi opisivao ideologiju terora – islamizam ili islamofašizam, već je moramo brzo primijeniti, a zatim se potruditi da iskorijenimo fenomen. Ako želimo da ih pobijedimo moramo svi barem da znamo njihovo ime. Prevod A.N.R.

Delo: Pragmatični izbori

Piše: Mario Belovič

Vlada Mira Cerara četvrta je od 2008. godine koja će se uhvatiti u koštac sa budžetskim uštedama u javnom sektoru. 

Što drugo bi i mogla raditi u ovakvim okolnostima, uzevši u obzir i ne tako sjajno javnofinansijsko naslijeđe vlade Alenke Bratušek, koja je, po svemu sudeći, imala samo jednu misiju, socijalizaciju bankovnih gubitaka, gdje ništa nije preostalo.

Bez produžavanja mjera kojima bi se osigurao rast zarada u narednoj godini, nije se uspjelo doći ni do rebalansa budžeta za godinu koja dolazi.

Pregovori sa sindikatima, koje će uskoro pokrenuti ministar Koprivnikar, neće biti jednostavni, zbog tijesnog vremenskog okvira koji pregovaračima stoji na raspolaganju.

Najuticajniji sindikat u javnom sektoru najavio je štrajk ukoliko vlada bude pokušala da dodatno smanji plate ili da krene sa otpuštanjima, koja je odobrio ministar finansija Mramor.

Oba predviđanja mogu se posmatrati kao početak pregovaračkog procesa i konsolidacija pozicija na objema stranama.

Ako vlada bude postupala mudro, postićiće dogovor sa sindikatima o proširenju mjera kojima bi se izbjegli konflikti socijalne prirode, dodatne uštede biće zatražene sistemskim mjerama, prije nego što će se dozvoliti da javni sektor „iskrvari“, koji je zbog linearnih intervencija već pred kolapsom.

Ako vlada ne bude mudra, neće biti prva koja je djelovala jednostrano, dok će se država, istovremeno, pripremati za još jednu turbulentnu godinu.

Postoji, međutim, još veća zabrinutost zbog drugih osciliranja između političkog pragmatizma i servilnog sprovođenja ekonomske doktrine štednje.

S jedne strane, stranka DeSUS je već u koalicionom sporazumu skoro u potpunosti uspjela da sačuva svoje biračko tijelo uoči štednje, dok, sa druge strane, sve druge, u cilju opšteevropskih mjera štednje, uključjući i sadašnje pojavljivanje predsjednika Evropske komisije Žan-Kloda Junkera, nastavljaju da se zalažu sa „umjerenu“ štednju, kako ju je nazvao Cerar. Čudan izbor.

Prevod: A.N.R.

Washington Post: Odlazak Bena Bredlija u legendu novinarstva

Piše: Robert G. Kajzer

Bendžamin K. Bredli, koji je 26 godina bio na čelu redakcije Washington Posta i sproveo njegovu transformaciju u jedan od vodećih svjetskih listova, umro je prirodnom smrću 21. oktobra u  porodičnoj kući u Vašingtonu. Imao je 93 godine. 

Od trenutka kada je preuzeo redakciju Washington Posta 1965. godine Bredli je nastojao da stvori važne novine koje će ići mnogo dalje od  tradicionalnog modela velegradskog dnevnika.

On je ovaj cilj ostvario kombinovanjem ubjedljivih vijesti, zasnovanih na agresivnom izvještavanju, uključujući u igru one vrste informisanja koje su se ranije povezivale sa najboljim časopisima.

Njegov šarm i dar za liderstvo pomogli su mu da zaposli i inspiriše talentovane radnike, što ga je na kraju učinilo najslavnijim urednikom novina tog doba.

Najubjedljivija priča vezana za Bredlijev mandat, a sasvim sigurno i jedna od posljedica izvještavanja Washington Posta, bio je politički skandal Votergejt, koji je završen jedinim podnošenjem ostavke predsjednika u istoriji Sjedinjenih Američkih Država.

Međutim, najvažnija Bredlijeva odluka, koju je donio uz Ketrin Grejm, izdavačem Washington Posta bila je da se objavljuju priče bazirane na dokumentaciji Pentagona, tajne Pentagonove istorije rata u Vijetnamu.

Niksonova administracija našla se na sudu zbog pokušaja da poništi ove priče, ali je Vrhovni sud SAD potvrdio odluku da ih New York Times i Washington Post objave.

Predsjednik Obama je, podsjećajući na Bredlijevo nasljeđe u utorak uveče u saopštenju naveo: „Za Bendžamina Bredlija novinarstvo je bilo više od profesije – bilo je javno dobro od vitalnog značaja za našu demokratiju. Kao pravi novinar, transformisao je Washington Post u jedne od najboljih novina u zemlji, a sa njim na čelu povećavala se armija novinara koja je objavljivala Pentagonovu dokumentaciju o ratu u Vijetnamu, izložila Votergejt javnosti i govorila o onome o čemu je trebalo govoriti – priče koje su nam pomogle da razumijemo svijet i jedni druge malo bolje. Postavio je standard – standard iskrenog, odanog, predanog obavještavanja – podstičući druge da pristupe ovoj profesiji. I taj standard je razlog zašto sam prošle godine bio ponosan što sam Bena odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode. Danas smo mislima i molitvama uz Benovu familiju, kao i uz sve one koji su imali sreće da učestvuju u onome što je zaista predstavljalo blagostanje“.

Tiraž Washington Posta se gotovo udvostručio za vrijeme Bredlijevog rada u redakciji – prvo na mjestu glavnog, a zatim na mjestu izvršnog urednika – a to je bio slučaj i sa brojem članova redakcije.

On je novinama dao ambiciju. Bredli je rasporedio dopisnike širom svijeta, otvorio kancelarije preko regiona Vašingtona od jedne do druge obale SAD, kreirao mogućnosti i odjeljenja, među kojima se najviše ističe Style, jedan od njegovih izuma na koji je bio najponosniji, a čije kopiranje je bilo rasprostranjeno svuda.

Tokom njegovog upravljanja redakcijom, list, koji je do tada osvojio svega četiri Pulicerove nagrade, od kojih je samo jedna bila za izvještavanje, Washington Post je osvojio još 17, uključujući i priznanje Javne službe za praćenje slučaja Votergejt.

„Ben Bredli bio je najbolji američki novinski urednik svog vremena i svojim novinama stvarao je najveći uticaj na bilo kojeg modernog urednika“, rekao je Donald Grejm, koji je naslijedio svoju majku na mjestu izdavača Washington Posta i Bredlijevog šefa.

„Tako mnogo Washington Posta čini Ben“, rekao je Grejm 1994. godine, kada je Bredli otišao u penziju. „On je kreirao ono što mi sada poznajemo“.

Prevod A.N.R.

The Scotsman: Škotska ostaje otvorena za biznis

Piše: Kirk Merdok 

Ove sedmice će u glasačkim kutijama biti odluka da li želimo Škotsku u sastavu Velike Britanije ili kao posebnu državu. Ovo je pravi istorijski događaj koji dolazi uz osvit značajnog perioda u kojem je Škotska dospjela u fokus međunarodne pažnje. 

Koji god ishod glasanja bio, preduzeća u Škotskoj moraće da se prilagode, jer je promjena neizbježna. Već smo vidjeli ono što se u određenoj mjeri dešava nekolicini vodećih poslodavaca u Škotskoj, uključujući RBS, Lloyds Banking Group i Standard Life, koji ukazuju na planove u slučaju da se izglasa „da“.

Druge firme, koje ili nijesu toliko regulisane ili su sistemski manje važne za Škotsku nijesu tako daleko otišle sa planiranjem.

Ni one ne treba da paniče. Biće dovoljno vremena između ishoda glasanja i uspostavljanja pozicija neophodnih za odgovarajuće aranžmane. Zaista, rizikujući da zvučim advokatski užasno, đavo je uvijek u detaljima – već postoji toliko planova kojih bi bilo i bez ovoga.

Ali, što je slika škotskog biznisa? Ako se izglasa „da“, to bi značilo suštinsku promjenu. Najočiglednija pitanja koja stvaraju najveći pritisak tiču se poreza, valute, članstva u Evropskoj uniji, strukture pravnih lica i regulativa. Biće neophodna potpuno nova poreska struktura. Ako ne budemo koristili funtu, za ugovaranje poslova biće neophodno uspostavljanje odvojenih platnih struktura.

Potencijalno podložan promjenama biće i naš odnos prema imovini, nekretninama, zakonima koji regulišu zapošljavanje i radne odnose, kao i naravno značajno pitanje penzija, zbog čega je lako uvidjeti da će veliki preduslov za kompanije biti da razumiju razlike i ono čega se moraju pridržavati.

U slučaju da se izglasa „ne“, možemo iskusiti nedostatak jasnoće u onome što slijedi. U vremenu dok ovo pišem, vodeće političke partije objavljuju svoje predloge promjena i rasporeda.

Predviđeno je da radovi na „novom dogovoru“ počnu 19. septembra, a da kulminiraju objavljivanjem nacrta Povelje Škotske do 25. januara. Nju treba da usvoji vlada u Vestminsteru, bilo koje ona boje bude nakon opštih izbora.

Ova povelja može da obuhvati prenošenje ličnog oporezivanja i ostalih poreza u nadležnost škotskog parlamenta, uključujući i socijalna davanja. Međutim, o pojedinostima u povelji i obimu prenijetih ovlašćenja odlučivala bi stranka ili stranke koje budu činile narednu britansku vladu u maju 2015.

Decentralizacija poreskih vlasti u Škotskoj bi sasvim sigurno zahtijevala reviziju modela finansiranja britanske vlade namijenjenog Škotskoj, što bi takođe pogodilo vladine programe finansiranja Velsa i Sjeverne Irske.

Promjene bi se mogle vidjeti u britanskom finansiranju administracija sa prenešenim nadležnostima kojima bi se ograničilo prenošenje nadležnosti prikupljanja poreza i drugih važnih pitanja, poput zaduživanja za kapitalne projekte. Sve ovo se može naći u pozadini „u ili van“ referenduma o članstvu Britanije u EU i stajati pored onoga što je već planirano Aktom Škotske 2012.

Ovim se uvode novi porezi na imovinu i takse na deponije u Škotskoj od aprila 2015. godine, a od 2016. postojaće i posebna škotska stopa oporezivanja dohotka. Ovo ne samo da ima implikacija na platni sistem, već i na finansijske proizvode koje karakterišu poreske olakšice, zbog čega će poslodavci morati da se pripreme na te promjene, bez obzira na rezultat referenduma.

Uz toliko varijabli, razumljivo je da kompanije ne žele ili ne mogu još uvijek da osmišljavaju detaljne planove. Međutim, bez obzira na prirodu promjene, imam dvije poruke za škotske kompanije.

Prvo, promjena, bez obzira da li je ona dolazi iz Holiruda ili Vestminstera, označavaće šansu. Jedno od najvećih zadovoljstava moje uloge je što sam razgovarao sa širokim spektrom poslovnih lidera širom zemlje i što poznajem da je živ preduzetnički instinkt koji Škotsku čini odličnim mjestom za biznis.

Za ove lidere, boravljenje u središtu dešavanja i brzo prilagođavanje novim pravilima biće ključ zadržavanja konkurentnosti. Drugo, bilo kakvo prilongiranje perioda neizvjesnosti i pauze u investiranju oštetile bi privredu i perspektivu građana Škotske, bila ona dio UK ili ne, u trenutku kada oporavak uzima maha.

Poruka mora biti jednoglasna, u ime svih nas iz škotskog poslovnog okruženja: Škotska ostaje otvorena za biznis. Pozivam sve u komercijalnom svijetu, bez obzira na koji način budu glasali ove sedmice, da ovo uzmu za svoju mantru za dane i sedmice koje dolaze.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Za napredniju ekonomiju neophodan je slabiji euro

Francuski doktor ekonomskih nauka i direktor londonske investicione kuće Strategic Advisor Ltd. Didije Vojdvil za pariski dnevnik pojašnjava koje neophodne korake u monetarnoj politici mora da napravi Evropska centralna banka kako bi podstakla ekonomski rast

Piše: Didije Vojdvil

Aktivna monetarna politika kod eura, čak i agresivnija, neophodna je da bi se Evropi omogućio rast. 

Potrošnja opada, dok rast iznosi svega između nule i jedan odsto. Evolucija investicija je najbliža iznosu od minus pet odsto do nule. Izvoz stagnira. Štednja iz predostrožnosti raste. Ovo je mirno vrijeme, ali može dugo potrajati: na vidiku nema pokretača koji bi resetovao rast. U toj situaciji nalazi se Francuska, ali i cijela Evropa.

Štaviše, euro koji je u posljednjih nekoliko godina vrijedio nešto ispod 1,4 američka dolara, sada iznosi oko 1,3. To svakako izgleda kao dobrodošao podvig, ali ne treba zaboraviti da je paritet kupovne moći oko 1,18 dolara. Precijenjeni euro čini se normalnim našim evropskim liderima, većini ekonomista i skoro čitavoj populaciji. A da li je ova ravnodušnost normalna?

Orkestrirana intoksikacija

Funta, na čiju precijenjenost se žale Englezi, iznosila je više od 1,5 eura prije krize, 20 odsto više nego danas. Fokus je na dobro orekestriranoj intoksikaciji. Proizvodni troškovi u Velikoj Britaniji su na paritetu od 1,25 eura, i dalje 20 odsto niži nego u Francuskoj. Japan gura naniže svoju valutu, a to čini i Kina.

Samo Evropa nema takvu monetarnu politiku, iako u ovom trenutku za njom ima najveću potrebu. Bez obzira što predsjednik Evropske centralne banke vodi politiku razmjene, ona je i dalje nedovoljna, iako su njeni efekti dobrodošli.

Pored toga, ušli smo u drugu fazu globalizacije. U prvoj fazi cijene padaju, ali ne i plate, iako su od 1992. do 2002. godine plate stagnirale u realnim iznosima u Njemačkoj, a znatno rasle u Sjedinjenim Američkim Državama. Nasuprot tome, plate su uvećavane za dva odsto na godišnjem nivou, a na jugu Evrope i više.

U drugoj fazi globalizacije takmiči se sve više i više ekonomskih sektora. Konkurencija uz pomoć svojih alata na evropskom nivou povećava produktivnost. Smanjenje evropskih zarada ili njihova stagnacija je u porastu i to će potrajati još neko vrijeme.

Cilj od 1,2 dolara za euro neophodan je da bi se zemljama na jugu Evrope vratila konkurentnost i potreban je kao podsticaj uvozne inflacije. Ovakvo dobijanje međunarodne konkurentnosti bi takođe doprinijelo povećanju niskih plata, što bi dodatno ojačalo slabiji euro i povećalo tražnju.

Troškovi ovog povećanja umjerenih zarada ne bi negativno uticali na konkurentnost Evrope, već suprotno, ukoliko se pravilno bude orkestriralo. Sadašnja perspektiva povećanja kamatnih stopa u Sjedinjenim Američkim Državama je zlatna šansa za jačanje oslabljenog eura.

Samoubilačka politika

Mnogi ekonomisti i političari imaju poteškoće da shvate da veliki problem u Evropi više ne predstavlja inflacija, već dugotrajna deflacija. Plate stagniraju, štednja se povećava, rast tražnje je gotovo na nuli, a investicije imaju tendenciju pada.

Neophodno je oživjeti izvoz iz zemalja južne Evrope, a u to treba uključiti i Francusku. Istovremeno, domaća tražnja bi trebalo da bude podržana kroz povećanje minimalne zarade od 1,5 odsto do 2,5 odsto, u zavisnosti od zemlje, odnosno pojedinačne konkurentnosti svake od njih.

Za Francusku ne bi bilo dobro da samo poveća minimalnu zaradu, jer bi takva politika, koja se sprovodi već trideset godina bila samoubilačka. Povećanja moraju biti zajednička i sveobuhvatna.

U Francuskoj bi, osim toga , trebalo nastaviti politiku javnih nabavki, ali i pravno regulisati pravo na radnu sedmicu u trajanju od 35 do 39 sati, prema granskim ugovorima.

Više nema motora i potreban je katalizator. Usporenoj ekonomskoj pumpi je neophodno restartovanje. Planovi štednje u najvećem broju slučajeva su pretjerani. Štednja mora biti realna, ali umjerena, kako nam je pokazano na primjeru SAD. U vremenu krize, 2009. godine, SAD suočile su se sa budžetskim deficitom većim od deset odsto, a Francuska sa više od sedam odsto.

Danas je deficit u SAD tri odsto, a u Francuskoj četiri odsto. Ako je to bilo neophodno demonstrirati, ovdje su prisutne surove činjenice. Oporavak zahtijeva slabu valutu, stroge, ali efikasne mjere, utvrđenu politiku javnih nabavki, uz neophodan umjeren rast evropskih zarada u javnom sektoru kojim bi se obezbijedila sigurnosna mreža.

Prevod A.N.R.

Financial Times: Posljedice glasa „da“ za nezavisnost Škotske biće duboke

Piše: Toni Barber

U knjizi objavljenoj 2011. godine „Nestala kraljevstva: Istorija poluzaboravljene Evrope“ istoričar Norman Dejvis piše: „To da će Ujedinjeno Kraljevstvo propasti je siguran zaključak. Prije ili kasnije sve države će propasti. Samo kako i kada – to je ono što je misterija budućnosti“.

Glas „da“ na referendumu koji će u Škotskoj biti održan 18. septembra je jedna od mogućnosti.

Prema riječima Pitera Kelnera, jednog od najpoznatijih britanskih stručnjaka za ispitivanje javnog mnjenja, pro-indipendentističke snage su od početka ovog mjeseca dobijale po četiri glasa na svaki izgubljeni glas, dok su unionisti gubili po dvoje pristalica naa svakog dobijenog.

Baš kao i Dejvis, uzeo sam u obzir da države dolaze i odlaze. Zajednica Škotske i Engleske traje svega 307 godina – četiri životna vijeka ljudskog bića. Zavaravamo se ako mislimo da Velika Britanija ili neka druga država ima neko neopozivo istorijsko pravo da traje zauvijek.

Neke države, međutim, ne nestaju bez borbe. Sjedinjene Američke Države drže se zajedno nakon krvavog građanskog rata od 1861. do 1865. godine. Kina je preživjela unutrašnje ratove i strane invazije u prvoj polovini 20. vijeka. Kanada je 1995. stigla do referenduma o nezavisnosti Kvebeka, na kojem je „ne“ prikupilo 50,6 procenata i preovladalo naspram 49,4 procenata glasova za „da“.

Isto može uslijediti i 18. septembra, u Velikoj Britaniji. Kako je kralj Čarls II od Engleske i Škotske rekao na samrti 1685. godine: „Morate mi oprostiti, gospodo, što tako nesavjesno umirem sa vremenom“.

Izbor između nezavisnosti i zajednice je onaj pred kojim sami stoje građani Škotske sa pravom glasa. Ali, u slučaju da izglasaju „da“, implikacije po identitet stanovnika krnjeg Ujedinjenog Kraljevstva biće dalekosežne.

Širom svijeta postalo je moderno nazivati građane Ujedinjenog Kraljevstva „Brits“ (Britanci). Da li bi to i dalje imalo smisla? Možda i ne.

Krnjom Britanijom bi u potpunosti dominirala Engleska sa 53,9 miliona, odnosno 92 odsto od ukupno 58,8 miliona stanovnika koliko bi Ujedinjeno Kraljevstvo brojalo (Vels ima 3,1 milion, a Sjeverna Irska 1,8 miliona stanovnika). Čak i više nego što je to danas slučaj, London bi u potpunosti držao pod kontrolom ostatak ekonomije Velike Britanije.

Savršeno razumno je tvrditi da je termin „britanstvo“ (Britishness) tokom proteklih 50 godina izgubio mnogo od svog prvobitnog značenja. Od 18. do sredine 20. vijeka da bi se bilo Britanac bilo je potrebno biti i protestant, uprkos brojnoj katoličkoj manjini, pripadati najvećoj imperiji na svijetu i njenoj najmoćnijoj mornarici, a boriti se svi kao jedan prvo protiv Francuske, a kasnije protiv Njemačke.

Sada je Britanija dom različitim religijama i nevjerujućima, više nema imperije, nije ostalo mnogo ni od mornarice, a kao što svi znaju, sada obožavamo Francuze i Njemce (dobro, u svakom slučaju, ja da). Ali britanstvo nije, uprkos ovim promjenama, prazan izraz.

Za milione ljudi sa Kariba i onih porijeklom sa juga Azije, britanstvo je inkluzivni pojam koji podrazumijeva toleranciju i pluralizam. Engleštvo (Englishness) ne obuhvata toliki djelokrug značenja.

Ako odlazak Škotske iz zajednice bude doveo do porasta engleskog nativizma, to bi moglo ubrizgati neka od neprijatnih identitetskih pitanja u politiku ostatka Velike Britanije.

To bi, takođe, bacilo sumnju na okrnjeno članstvo te zemlje u Evropskoj uniji i njeno stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija – i ko zna kakav bi to uticaj moglo imati na mirovni sporazum u Sjevernoj Irskoj.

Da budem jasan – ne želim da sve ovo bude protumačeno kao molba biračima Škotske da ostanu u zajednici. Jednog dana to će u potpunosti biti njihova stvar. Neka ne bude zabune, mada: posljedice za sve ostale na ovim malim ostrvima biće duboke.

Prevod A.N.R.

Reuters: Bitcoin pokazuje moć u maloprodaji

Pišu: Gertrud Čavez-Drejfus i Majkl Konor

Bitcoin je prisutan u američkom online trgovanju, uključujući Overstock i Expediu, gdje kupci koriste digitalnu valutu koja je prije nekoliko godina bila manje poznata, ali sada već pokazuje izdržljivost. 

Iako je promet u bitcoinima do sada kod prodavaca intervjuisanih za ovaj članak dio jednog procenta, oni očekuju da će, čim se prihvatanje poveća, digitalna valuta jednog dana biti sveprisutna, poput interneta.

„Bitcoin ne ide nigdje, on ostaje ovdje“, rekao je Majkl Glumen, potpredsjednik globalne ponude Expedia Inc. u Sijetlu, najvećoj online turističkoj agenciji. „Želimo da u tome budemo od početka“. Expedia je počela da prima uplate u bitcoinu za hotelske rezervacije 11. jula.

Donedavno valuta koja je tek krišom kružila među vatrenom grupom sljedbenika, bitcoin je evoluirao u softverom podržani online platni sistem. Bitcoini se čuvaju u novčaniku sa jedinstvenim identifikacionim brojem, a kompanije kao što su Coinbase i Blockchain mogu čuvati valutu za korisnika.

Pri kupovini stavke sa trgovačkog sajta kupac jednostavno odabere bitcoin opciju plaćanja i u prozorčić ukuca identifikacioni broj svog novčanika. Ipak, široko prihvatanje bitcoina udaljeno je najmanje pet godina, jer većina potrošača i dalje više voli da koristi kreditne kartice, ističu analitičari.

Takođe, postoji i zabrinutost oko nestabilnosti bitcoina: njegova vrijednost mijenja se svakodnevno. Rizik snose potrošač i sistem u plaćanju bitcoinom, kao što su Coinbase ili Bitpay, a ne prodavac.

Prodavac ne dobija bitcoine, već je isplaćen u dolarima. Čim kupac plaća u bitcoinu, digitalna valuta prolazi kroz platni proces na kraju kojeg se prodavcu isplaćuju dolari uz nakonadu manju od jedan odsto.

„Ne moramo se baviti stvarnim ržanjem bitcoina, proces za plaćanje preuzima naš valutni rizik“, ističe Berni Han, glavni operativni drektor Dish Networka u Koloradu. „To je ono šta ga čini privlačnim nama, a, vjerujem, i ostalim trgovcima“.

Dish Network, sa oko 1 milijardi dolara godipnjeg prihoda, počeo je da prima bitcoin sredinom avgusta. „Platni procesor stvara neku vrstu zaštite od rizika“, ističe Gil Luria, finanjski analitičar tehnologije Wedbush Securities.

„Ovi entiteti bi, na primjer, prodavali bitcoin na tržištu, kako bi nadoknadili one koji su proknjiženi, tako da nijesu izloženi riziku“, kaže Luria. Jedini rizik za prodavca je ako druga strana, odnosno procesor plaćanja ne ispuni svoju obavezu. Luria kaže da je taj rizik minimalan.

„Coinbase i Bitpay su sada finansijski obezbijeđeni start-upovi koji su mnogo resursa uložili u bezbjednost. Možete ih smatrati pouzdanim partnerima, za razliku od prije godinu dana, kada su bili veoma mali“, kaže Luria.

Za neke je ovo postalo korisna situacija u maloprodaji, dok koriste niže transakcione troškove kod naknada ili prodaju novim klijentima. „U najmanje jednom slučaju prodaja u bitcoinu se očekuje da se spusti do krajnje linije, dodajući četiri centa na zaradu“, rekao je izvršni direktor Overstocka Patrik Birn.

Overstock je bio prva američka kompanija sa godišnjom prodajom većom od milijardu dolara koja je prihvatila bitcoin. Ubrzo nakon toga, druge kompanije, uključujući i proizvođača računara Dell, Dish i online trgovca računarskog hardvera i softvera Newegg Inc. počeli su da primaju uplate u bitcoinu.

Danas postoji oko 63.000 trgovaca u svijetu koji prihvataju bitcoin, pokazuju procjene CoinDeska. Ovim se predviđa da će do kraja godine njihov broj porasti na 100.000. Birn procjenjuje da će prodaja u bitcoinu do kraja 2014. iznositi između šest i osam miliona dolara, kao dio ukupnog prihoda kompanije.

Prema Birnovim riječima, što je još važnije, najveći dio kupovine bitcoinom pristiže od novih kupaca, koji inače ne bi koristili usluge Overstocka da taj sajt ne nudi ovakvu mogućnost plaćanja. Vlasnici bitcoina obično imaju visoku neto vrijednost i vaće za pametne potrošače.

Na neki način, bitcoin je i korišćen među trgovcima kao marketinška strategija kako bi promovisali aktivnosti s kojima se nijesu uspjeli probiti do kupaca. Za maloprodaju, najveća korist u prihvatanju bitcoina su niži transakcioni troškovi, a Coinbase i Bitpay naplaćuju manje od jedan odsto. Plaćanje kreditnom karticom obično odnosi naknadu od tri odsto.

Prevod A.N.R.

Russia Today – Frederik Muso: MMF-ov kredit Ukrajini uvodi GMO u EU

Kredit Međunarodnog monetarnog fonda opredijeljen Ukrajini u iznosu od 17 milijardi dolara mogao bi, kroz aktivnosti korporacije Monsanto, uvesti genetski modifikovanu hranu u Evropu, uprkos zabrani EU, ocjenjuje direktor Oakland instituta Frederik Muso

SAN FRANCISKO – Ukrajinsku poljoprivredu bi mogla koštati želja za bližom saradnjom sa Zapadom. Uz kredit od 17 milijardi dolara kod Međunarodnog monetarnog fonda, dogovor bi mogao ukjučivati i GMO usjeve na jednoj od najplodnijih zemalja na kontinentu, upozorava direktor Oakland instituta Frederik Muso. 

Vrlo mali broj ljudi je, ne samo u Ukrajini, već i šire svjestan da bi, u zamjenu za gotovinu, Ukrajina mogla postati test poligon za GMO usjeve u Evropi, odnosno ono što je Evropska unija pokušala da spriječi. Francuski sagovornik u razgovoru za Russia Today izrazio je zabrinutost zbog onoga što bi moglo uslijediti.

RT: Kada ovh 17 milijardi dolara MMF odobri i kada Ukrajina ukine zabranu GMO usjeva, da li to znači da je pitanje trenutka kada će ukrajinski poljoprivrednici gajiti genetski modifikovane usjeve? 

Muso: To je vrlo vjerovatno, jer postoji veliki pritisak iz biotehnološke industrije, poput onoga koji dolazi iz kompanije Monsanto, koja traži da ovo bude odobreno u Ukrajini. Takođe i dio Sporazuma o pridruživanju EU sadrži poseban članak koji poziva na širenje bio-tehnologije i GMO u Ukrajini.

RT: Ako je to bio jedan od preduslova kredita vrijednog više milijardi dolara, da li smatrate da je fer reći da Monsanto ima znatan uticaj na MMF i Svjtsku banku, pa čak i da im diktira uslove?

Muso: Vidjeli smo 2013. da je Monsanto uložio 140 miliona dolara u nove usjeve u Ukrajini. To je nesumnjivo hljeb za cijelu Evropu, kao i ključni cij za kompaniju kao što je Monsanto, koja ocjenjuje da je ovo ogromno tržište ima veliki potencijal za proizvodnju. EU se oduprla dopuštanju GMO, međutim, ukoliko ovo uspije u Ukrajini, biće to domino efekat za cijelu Evropu.

RT: Da li je u pitanju slučajnost ili unaprijed planirana akcija još u decembru 2013. kada je u Ukrajini ukinuta zabrana GMO, samo nekoliko nedjelja prije nego što je MMF trebalo da odobri kredit toj zemlji?

Muso: To ne može biti slučajnost, jer smo vidjeli jaku mobilizaciju industrije i poljoprivredne aktivnosti u lobiranju vlade i EU oko promjene zakonodavnog okvira u ovoj oblasti. Takođe smo vidjeli i da ova investicija dolazi uoči bilo kakvog usvajanja propisa o GMO.

RT: Predsjednik Američko-ukrajinskog poslovnog savjeta rekao je da je neophodno izvući ukrajinsku vladu iz poljoprivredne djelatnosti i napraviti preorjentaciju ka privatnom sektoru. Možemo li reći da se Amerika usredsredila na nepregledna polja koja mogu biti zlatni rudnik poljoprivrede?

Muso: Postoje kompanije koje posluju sa usjevima, kao što su Monsanto i biznisi sa pesticidima, ali tu je takođe i ukrajinsko zemljište koje je do sada bilo pod kontrolom ukrajinske vlade i nije dostupno za prodaju. Tu će doći do velikog pritiska da se zemlja privatizuje i pretvori u vrijednu imovinu koju mogu kupovati strane korporacije. Ono što smo vidjeli tokom posljednjih nekoliko godina je da čak i kada se zemlja ne može kupovati, ona se može iznajmljivati u velikoj mjeri. Već su 1,6 miliona hektara preuzela strana lica, a vrlo je vjerovatno, ukoliko se nastavi sa programom reformi, da će se pojaviti više kompanija, više interesovanja, zbog čega će se nastojati da se poslovanje veže za što više ukrajinske zemlje.

RT: Postoji značajno anti-GMO raspoloženje širom svijeta. Ukoliko se to uzme u obzir, koliko bi korisno bilo za Ukrajinu da se oslanja na uzgoj GMO usjeva korporacija sa sjedištem u SAD? 

Muso: To dolazi kao dio sporazuma sa EU, a znamo da su evropski građani i poljoprivrednici protiv GMO. Ali i dalje postoji dogovor EU sa Ukrajinom, osmišljen da proširi upotrebu GMO. Ovo izgleda kao nešto što su lobisti korporacija i državni službenici isposlovali kod Evropske komisije. Vidjeli smo širom svijeta da to nije korisno za poljoprivrednike, kao ni za građane. To je samo u interesu korporacija koje preuzimaju kontrolu nad usjevima farmera širom svjeta. Hrana koja se ovako proizvodi ne postaje ni bolja, ni jeftinija.

RT: Koliko smatrate da je potencijalno štetno uzgajanje GO usjeva na bogatom, plodnom ukrajinskom zemljištu? 

Muso: Vidjeli smo u SAD gdje su GMO usjevi kultivisani sada već nekoliko decenija. Zabrinuti smo zbog kvaliteta zemljišta, jer upotreba GMO dolazi sa visokim nivoom korišćenja đubriva i to uništava veliki broj organskih materijala u zemljištu. Postoji veoma visok rizik od kontaminacije i za one poljoprivrednike koji se odluče da ne koriste GMO, a jasne primjere toga vidjeli smo u Sjevernoj Americi.

Biografija

Frederik Muso je direktor Oakland instituta u Kaliforniji. Francuz, ekonomista po struci, ostvario je bogatu dvodecenijsku karijeru radeći za britansku filantropsku organizaciju „Oxfam“, kao i na projektima francuskih organizacija „Ljekare bez granica“ i „Akcija protiv gladi“, te kao konsultant u brojnim međunarodnim programima širom Južne Amerike, Istočne Evrope i Zapadne Afrike. Na kalifornijskom institutu upravlja programom o istraživanju ulaganja na afričko tlo. Autor je brojnih publikacija o upravljanju prirodnim resursima, a poseban doprinos dao je istraživanju globalnih poremećaja u snabdijevanju hranom i kretanju cijena namirnica.

Prevod A.N.R.

Telegraph: Kada je mač jači od pera

Brutalno ubistvo američkog novinara Džejmsa Folija pokazalo je da je rizik za novinare u ratom zahvaćenim područjima veći nego ikad

Piše: Kolin Frimen

LONDON – Nekoliko sati nakon njegovog očiglednog pogubljenja objavljenog na internetu, majka Džejmsa Folija, otetog američkog fotoreportera odala je priznanje sinu na Facebook stranici ranije napravljenoj u kampanji za njegovo oslobađanje. Kratko i sažeto, Dajana Foli saopštila je da je njen sin „dao život pokušavajući da razotkrije svijet patnje sirijskog naroda“ i da „nikada nije bila ponosnija“ na njega. 

Ovo je dirnulo one koji utjehu vide u nečijoj sposobnosti da bude rječit u takvom trenutku patnje, imajući u vidu da se ne može svaka porodica sresti sa ovako nečim.

Prije nekoliko godina intervjuisao sam Fila Biglija, brata Kena Biglija kojeg je Al-Kaida otela i obezglavila dok je bio u Iraku 2004. godine. Fil mi je rekao da je onog trenutka kada se porodica vratila u Englesku shvatila pravu težinu Kenovih nevolja kada je policijski poručnik iz Mersisajda sugerisao da pripreme izjavu o njegovom stradanju.

Najbolje je to uraditi sada, ljubazno im je objasnio poručnik, jer „ako se stvari pogoršaju“, oni neće biti u stanju da bilo šta napišu. Kako je Fil rekao, „sastavljanje tog izvještaja dovelo nas je do pomirenja sa činjenicom da je mrtav“.

Po mom mišljenju, detalji poput ovog unose u domove strahotu zvjerstava, kakvo je obezglavljivanje Džejmsa Folija, čineći to jednako jasno koliko i samo objavljivanje džihadističkih snimaka.

Oni potvrđuju tvrdnju da meta otmice nije sama po sebi talac, već njihove porodice, prijatelji i sunarodnici koji ne mogu učiniti ništa osim gledati (ili čak ni ne gledati) ubijanje svojih bližnjih.

Za mnoge, ipak, ubistvo takođe postavlja pitanje zašto novinari poput Folija i dalje idu na mjesta kakva je Sirija, gdje su takve sudbine opasnost za profesiju.

Uostalom, to i nije prvi razlog zbog kojeg se njegova porodica očajnički zabrinula. Tokom 2011. u Libiji je proveo šest nedjelja u zatvoru, nakon što su ga zarobile snage pukovnika Gadafija, dok je izvještavao o građanskom ratu. Upitana prošle godine da li je njen sin imao zadršku oko odlaska u Siriju, Dajan Fojl je tiho rekla: „Ne baš“.

Oni koji bi preispitivali njegove odluke takođe su isticali da se, u eri interneta, ratovi u Siriji i u Iraku praktično emituju uživo putem snimaka koje podjednako na društvene mreže postavljaju i aktivisti i borci.

Zašto, dakle, i da li postoji potreba i da zapadnjaci rade isto, posebno kada su tako istureni pred opasnošću? Zar ne bi bilo sigurnije jednostavno koristiti lokalne arapske saradnike i honorarce, među kojima ne nedostaje onih koji tečno govore engleski jezik?

Provukavši sopstvenu porodicu kroz šest nedjelja pakla dok sam bio kidnapovan u Somaliji prije nekoliko godina, mogu razumjeti argumente za praćenjem dešavanja iz svoje zemlje (što, pretpostavljam, praktikuju neki od mojih rođaka).

Ipak, biti otet nije ni slično drugim iskustvima u ratnoj zoni. Trpjeti batine ili ranu od metaka, kao što sam ja jednom u Iraku, a sve dok to nije previše ozbiljno, nekoliko dana kasnije možete se tome smijati i zbijati šale, zvučeći kao hrabri ratni izvještač, kakav ste oduvijek sanjali da ćete postati.

Otmica, međutim, sa svim daljim stresom, natjera i vašu porodicu da takođe bude herojska. Kada sam čamio u pećini u Somaliji, moj glavni strah nije bio samo zbog moje bezbjednosti, već da jedno od mojih roditelja ne pretrpi srčani udar.

Osim toga, pošto sam imao dovoljno vremena da razmišljam o ovome tokom boravka u pećini, mogu navesti niz razloga zbog kojih će zapadni novinari i dalje tražiti da se stave u opasnost na ovaj način.

Jedan od razloga jednostavno je osjećaj istorijske perspektive. Uprkos užasavajućoj vijesti o tome da je stradanje gospodina Folija objavljeno na internetu, novinari užurbano putuju ka cilju da budu ubijeni, zatvarani, kidnapovani i, generalno, maltretirani i to od nastanka ove profesije. Ne bi trebalo da imamo strah od takvog rizika.

Druga stvar je da, uprkos iskušenju da se osloni na lokalne dopisnike za koji ovo može biti manji rizik (iako to nije uvijek slučaj), većina urednika osjeća i u pravu je što tako osjeća, da nema zamjene za slanje sopstvene ekipe, koja ima osjećaj za stil svoje kuće, sopstveno oko za detalje, kao i sopstveno razumijevanje da poveže dramu koja se odvija sa čitaocima svojih novina.

To je, grubo rečeno, najbolji način da radimo pravednu priču, a stradanja u Siriji i Iraku i te kako zaslužuju takav pristup. Biti strani izvještač u svijetu nakon 11. septembra može biti veoma odgovoran posao.

Riječ „sahafa“ je ona koju svaki zapadni novinar koji izvještava iz arapskog svijeta vrlo brzo nauči. Ona u prevodu znači štampa, press, i koristi se da se u najmanju ruku uz pomoć nje odbrani u opasnim situacijama. Sada znatno rjeđe.

Više ni ne znam tačan broj kolega koji su bili oteti tokom posljednjih deset godina, a mnogi od njih patili su u teškim situacijama u odnosu na koje se moja avantura u Somaliji činila kao putovanje tokom godišnjeg odmora.

Ovo nije samo zbog toga što su islamističke grupe brutalnije nego gerilski odredi iz ranijih sukoba. To je takođe i zato jer takve grupe sada mogu da komuniciraju i samostalno putem interneta, što znači da se više ne oslanjaju na strane medije kako bi slale svoje poruke.

Nekada davno postojala je izvjesna simbioza između novinara i gerilskih grupa: kao jedini ljudi koji su mogli prenositi njihove zahtjeve široj javnosti – mi smo imali vrijednost, koja nam je takođe omogućavala određeni stepen zaštite.

Danas, međutim, kada sve grupe poput ISIL-a i Al-Šababa imaju svoje medijske ogranke i profile na Twitteru, nijedan od novinara koji dopadne u njihove ruke ne može očekivati veću pažnju nudeći im da „ispričaju svoju stranu priče“.

Umjesto toga, zapadni novinari koji pokrivaju dešavanja poput onih u Siriji ovih dana treba to da rade ne očekujući da će dobiti poseban tretman, već da će još više biti meta za otmicu i nešto gore od toga.

To što se muškarci i žene, poput Džejmsa Folija odlučuju da preduzmu takve rizike pokazuje da, što god drugi rekli o novinarstvu ovih dana, neke od njegovih najboljih tradicija se i dalje dobro čuvaju. Ali, to ne može prikriti činjenicu da sada radimo u svijetu u kojem je mač definitivno jači od pera.

Prevod A.N.R.

Reuters: Nema izgovora za pucanj u nenaoružano lice

Piše: Džozef D. MekNamara, bivši policijski šef

Bio sam šef policije u Kanzas Sitiju, u Misuriju, kada je nenaoružanog afroameričkog tinejdžera ubio policajac zbog nenasilnog čina. To je rezultiralo mirnim i konstruktivnim javnim dijalogom – suprotno onome što se dešava u Fergusonu, u Misuriju, kao posljedica ubistva nenaoružanog 18-godišnjaka Majkla Brauna. 

Policija Ferguson Reuters 300x201 Analiza Reuters: Nema izgovora za pucanj u nenaoružano liceTada sam bio najmlađi šef policije u tom velikom gradu u Americi, tek što sam stigao iz Njujorka, gdje sam bio glavni inspektor Odjela njujorške policije u vremenu izraženog visokog kriminala. Ali nijesam imao pravi medeni mjesec u Misuriju.

Samo nekoliko dana nakon što sam preuzeo dužnost, kristalno jasnog dana 1973. godine uniformisani oficir odgovorio je tokom dana na na provalu u kuću. Oficir je podigao pušku i pucao je na mladića u bijegu. Ubio je 15-godišnjeg Rorija Larka, nenaoružanog, slabašnog momka teškog 52 kilograma.

List Kansas City Star objavio je preko cijele naslovne strane sliku Larka, anđeosku školsku fotografiju mladića koji je izgledao kao mršavi desetogodišnjak. Ako ste imali srce, moralo vas je dotaći.

Da je Larku izrečena bilo kakva kazna, vjerovatno bi nedjelju dana bio u popravnom domu. Kao gest saosjećanja prema crnačkoj zajednici, prisustvovao sam sahrani u civilnoj odjeći. Policajac je ukoren i premješten.

Razumni ljudi, crnci i bijelci, nijesu željeli da slušaju o tome kako je zakon komplikovan ili kako novi šef nije bio odgovoran za smrt dječaka. Zbog toga smo čekali noć da vidimo da li će grad gorjeti. Ipak nije.

Međutim, sljedećeg dana stražar se pojavio ispred policijske stanice zahtijevajući, ni malo učtivim jezikom, da se vratim u Njujork. Crnačka zajednica Kanzas Sitija željela je da zna zašto je ovaj momak ubijen zbog nenasilnog zločina.

Moj policijski odjel reagovao je brzo: Nije trebalo da bude ustrijeljen. Podsjetio sam medije da sam na svojoj prvoj konferenciji istakao da kao šef smatram da policajci ne treba da koriste vatreno oružje, osim kada postoji neposredna opasnost po ljudski život.

Planirao sam da napišem nova pravila oko vatrenog oružja i to sam najavio, tako da je policajcima bilo zvanično naređeno da ne pucaju, osim pod ovakvim okolnostima. Najranije što je bilo moguće objavili smo nova zvanična pravila.

Njima je zabranjeno policijskim službenicima da pucaju na nenaoružane osumnjičene. Smanjili smo upotrebu vojne opreme u policijskim stanicama. Pozvali smo predstavnike lokalne zajednice da pomognu oko utvrđivanja pravila.

Sa novim pravilima policijska pucnjava drastično je opala, a kriminal je splasnuo nakon što se lokalno stanovništvo pridružilo policiji u borbi protiv te pojave. Pucnjava u Kanzas Sitiju, slična ovoj sada u Fergusonu, ponudila je poučnu lekciju.

Prvo, osim u izuzetno neuobičajenim okolnostima, policija nema pravo za ubijanje nenaoružanih ljudi. Drugo, u američkom nacionalom DNK je da imamo instituciju civilne policije, ne vojne.

Zato televizijski snimci i slike po društvenim mrežama teško naoružane policije i oklopnih vozila nijesu način da se dobije podrška javnosti. U Fergusonu i širom zemlje policija mora da odmjeri upotrebu smrtonosne sile i da se vrati tradicionalnim strategijama profesionalnih policijskih snaga koje sarađuju s javnošću kako bi dobile podršku u borbi protiv kriminala.

Kamere, bolja obuka i disciplina, novo policijsko rukovodstvo i druge strategije su od ključnog značaja. Ono što je jasno je da policija SAD mora odmjeriti postojeća pravila naoružavanja, u kojima je bezbjednost policajca najvažnija. Osnovna dužnost policije je zaštita života.

Bezbjednost policijskog službenika ne smije da potisne demokratski rad policije, prilikom kojeg policajci poštuju svoje uloge kao javni službenici koji su spremni da preuzmu razuman rizik prilikom zaštite i služenja.

Kao načelnik u Kanzas Sitiju bio sam odgovoran za održavanje reda u mom gradu, plasirajući u javnost sve zakonom dozvoljene informacije putem medija, uz pomoć gradonačelnika, kao i državnih i lokalnih zvaničnika.

Šef policije u Fergusonu Tomas Džekson, samoproklamovani portparol u istrazi čijeg tima nije bio dio, održavao je česte konferencije za novinare kojima je samo stvorio više konfuzije.

Na primjer, kada je Džekson objavio ime policajca koji je bio uključen u pucnjavu, objavio je i snimke bezbjednosnih kamera pljačke jedne prodavnice za koju je tvrdio da je izvršio Braun, čak iako je Odjeljenje pravde zatražilo od Odjela policije u Fergusonu da to ne uradi.

Džekson takođe nije koordinirao sa kapetanom Ronom Džonsonom u Državnoj partoli Misurija, kojeg je guverner Džej Nikson zadužio da pomogne u ublažavanju situacije. Džekson izgleda tako da je budalasto pokušavao da hoda kroz pravno minsko polje, uz moguće objavljivanje informacija koje bi mogle ometati procesuiranje umiješanih policajaca.

To je takođe moglo dovesti do optužbi za policijsko zataškavanje. Pa ipak, sve korektivne radnje o kojima se sada raspravlja fokusiraju se na akcije da se izbjegne tragična smrt – ne duboko ukorijenjeni uzroci na koje se moraju odnositi stvarne reforme. Da, pritisak je sada stavljen na policiju u Fergusonu.

Pravi izazov je, međutim, za sve policije u SAD. Policije širom zemlje lutale su u stavovima o naoružavanju, kao strategiji kontrole demonstracija poput pokreta Occupy Wall Street, nasilja mladih, zona teških zločina i pretrage droge.

Glavno pitanje je, međutim, i dalje bez odgovora: Ima li opravdanja za ubistvo nenaoružanog lica? Odgovor je: Nema!

Prevod A.N.R.

Guardian: Škotska nezavisnost mogla bi imati razoran uticaj na BBC

Piše: Džon Birt

Velika Britanija je u izuzetno teškom iskušenju ideja, učenja i kreativnosti. Možemo slaviti razlike i govoriti u skladu sa mnogim glasovima. Obogaćeni smo piscima i umjetnicima Jorkšira, pjesnicima Sjeverne Irske, moćnim doprinosima koje nam je donijela poslijeratna imigracija. 

Nijedan dio Velike Britanije nije dao veći doprinos cjelini od Škotske – Adam Smit i Džejms Bozvel, Džejms Metju Bari i Artur Konan Dojl, Valter Skot i Robert Luis Stivenson, Muriel Spark i Kerol En Dafi, Jan Renkin i Aleksandar Mekol Smit, Ludovik Kenedi i Endrju Mar, Bili Konoli i Dejvid Tenant, Armando Januči i Irvin Velš.

Jedan od razloga za britansku izuzetnu kreativnost i intelektualnu vitalnost je naša genijalnost za osnivanje institucija koje kanališu i njeguju naš nacionalni talenat. Nijedan od ovih organa nije efikasniji od BBC.

I upečatljivo, BBC je osnovan i kritički oblikovan vizijom mladog Škotlanđanina, sposobnog inžinjera, mrzovoljnog sina iz ugledne kuće Džona Rejta. Ovaj hrabri Škot zavještao je BBC trajnim uvjerenjem, tvrdoglavom posvećenošću i trajnim skupom vrijednosti.

Bilo bi mnogo posljedica ukoliko bi Škotska postala nezavisna, ali hajde da razjasnimo što bi to značilo za BBC, kako za emitovanje u Škotskoj, tako i za ostatak Velike Britanije. BBC, kao i druge nacionalne institucije izgubio bi deset odsto prihoda.

Nedavno zadate obaveze BBC-u – da finansira World Service, S4C i druge aktivnosti iz pretplate će u kretkom vremenu odnijeti još 15 od sume za finansiranje televizijskog, radio i online servisa. Dakle, u periodu od svega nekoliko godina, ukoliko Škotska postane nezavisna BBC će, kao što vidimo, efektivno izgubiti četvrtinu svojih finansijskih sredstava.

Fundamentalne promjene u ponudi BBC-a biće neizbježne. BBC kupuje različite programe iz drugih zemalja, posebno, kako je nedavno primijećeno, iz Skandinavije. Tako će, čak i sa svojim smanjenim prihodima, BBC nesumnjivo kupiti i neke programe iz nezavisne Škotske.

Ali, kao i iz drugih zemalja, samo programi iz „izuzetne“ kategorije će biti kupovani. Hrabra tvrdnja u dokumentu škotske vlade da će novi škotski javni servis raditi sa BBC-jem na zajedničkom poduhvatu programske razmjene je samo privid.

Smanjeni BBC će nesumnjivo praviti neki program u i o Škotskoj, kao što to čini i u drugim zemljama, ali to će biti izuzetno, za razliku od sadašnjeg, kada je to stvar politike, proporcionalno dijelu budžeta koji se troši na škotske sadržaje u pogramskom pokrivanju cijelog Ujedinjenog Kraljevstva.

Dakle, ukoliko Škotska bude nezavisna, žao mi je što to moram da kažem, ona više ne bi imala mnogo odraza na TV ekranima i radio-talasima u ostatku UK. Novi škotski javno finansirani emiter SBS imao bi oko jedne desetine tekućeg budžeta BBC.

Kao i u drugim zemljama koje imaju populaciju od oko pet miliona, SBS će prilagoditi programe i servise svojim skromnim sredstvima, ne samo onima koje škotska publika voli.

BBC je, na sreću, nezavisan od vlade, tako da što god se bude afirmisalo u dokumentu, BBC neće imati izbora izvan djelovanja u interesu pretplatnika, traženjem najboljih mogućih komercijalnih uslova za prodaju svojih programskih sadržaja u Škotskoj i to ne samo zbog finansijskog gubitka koji će pretrpjeti.

Takođe, mogu se javiti i komercijalni emiteri u nezavisnoj Škotskoj spremni da plate više za najuspješnije BBC programe nego što je u mogućnosti SBS.

Najzad, kao i kod dostupnosti nastavka BBC usluga Škotskoj, biće i nekih prenosa koji će se prelivati na granici, a BBC kanali i servisi će svakako biti dostupni šire u Škotskoj, ali će biti skremblovani i dostupni samo pod komercijalnim uslovima.

Na ovaj ili onaj način, nakon sticanja nezavisnosti, škotski dnevnici moraće da plate za dobijanje usluga BBC-a.

Oni koji će glasati za nezavisnost uočavaju i očekuju mnogo dobitaka. Ali mnoge od prednosti najkreativnijih i najinspirativnijih talenata u Škotskoj u kojima se uživalo 300 godina – od stvaranja masivnog uticaja na velikoj sceni do onih koji su stekli globalno priznanje – biće izgubljeni.

Prevod A.N.R.

Le Monde: De Vilijer sa Putinom oko gradnje parka na Krimu

Le Monde blog Big Browser

PARIZ – U potpunoj ukrajinskoj krizi, a dok Rusija i Evropska unija vode borbu oko ekonomskih sankcija, ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se u četvrtak 14. avgusta na Jalti sa jednim francuskim političarom. 

Ruska štampa, analizirana u pregledu medija javnog servisa France Culture, objavila je fotografiju najmoćnijeg čovjeka Rusije, kako nasmijan sjedi pored moćnika iz Vandeje, Filipa de Vilijera.

Bivši predsjednik Pokreta za Francusku, podnio je 2010. godine ostavku na svoju političku funkciju na opšte iznenađenje, ali je i dalje ostao veoma aktivan kada je u pitanju bila odbrana interesa njegovog regiona.

Ruski mediji naveli su da je Francuz razgovarao sa Putinom o kreiranju više tematskih parkova, po uzoru na „Puy du Fou“, o liderima Vandeje, uključujući i Filipa de Vilijera i predsjednika koji prati istoriju regiona kroz sudbinu porodice Mopilije, vraćajući posjetioce u davnu prošlost.

Prvi ovakav park u Rusiji trebalo bi da bude otvoren na Krimu na jesen 2017. godine. Trebalo bi da ga finansira ruski milijarder Konstantin Malofejev, vlasnik investicionog fonda Marshall Capital.

„Sastanak o tehničkoj podršci, u trajanju od pedeset minuta održan je u kancelariji cara Nikolaja II“, navodi se u saopštenju službe za odnose s javnošću kompanije „Puy du Fou“, koje prenosi Ocean Press. „Razgovor se sastojao iz dva dijela: prvog, u prisustvu ruskih medija i drugog, u četiri oka“.

Vladimir Putin poručio je tokom sastanka svom francuskom domaćinu da sa velikim interesovanjem gleda na projekat Puy du Fou istorijskih parkova Rusije. „On je takođe pozdravio uspjeh francuskog modela, poznatog širom svijeta“.

Ipak, projekat pomirenja ova dva čovjeka rizikuje da postane kompromis u procesu međunarodnih sankcija preduzetih protiv Moskve.

„Sankcije su dejstva rata. Saradnje su dejstva mira. Sastali smo se da bismo uspostavili čin mira. Ovaj čin zajedništva Francuske i Rusije dio je duge tradicije francusko-ruskog prijateljstva“, opravdavao je Filip de Vilijer.

 „Za Evropu nema budućnosti bez Rusije“, pojasnio je u nastavku.

Le Puy du Fou, koji spada među četiri najpopularnija parka u Francuskoj, već izvozi svoje znamenitosti van granica zemlje, navodi dnevnik Ouest-France. „Nakon postavke premijerno prikazane 2013. godine u hilandskom parku Efteling, Puy du Fou ostavlja trag u različitim zemljama, poput Engleske, Kine i Indije“, navodi ovaj list.

Filip de Vilijer nikada nije skrivao svoju naklonjenost predjesniku Rusije. U intervjuu za magazin Le Figaro od 8. avgusta, on je potvrdio prijateljstvo rekavši: „Dogodio se ogroman istorijski preokret. Do pada Berlinskog zida imali smo slobodan svijet suprotstavljen Sovjetu i Komunističkoj internacionali, sada imamo slobodan svijet kojeg brani Putin naspram Amerikanaca i međunarodnih globalista. Što nije u redu sa Putinom? To što ne želi Femen ili NATO? Zavisi, kako se uzme“.

Nema sumnje, ako Vladimir Putin takođe cijeni predstavu sokolova i igre u oklopima, ruskog predsjednika će još više cijeniti nekadašnji predsjednik Pokreta za Francusku.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Da li je Francuska zaista svjetski lider u turizmu?

Piše: Maksim Vodano

PARIZ – „Sa 84,7 miliona stranih turista u 2013. godini, Francuska je i dalje najposjećenija zemlja na svijetu“. Ovom dobrom viješću obradovalo nas je Ministarstvo ekonomije u ponedjeljak, 11. avgusta, pozdravljajući dinamizam francuskog turizma za koji se čini da ne poznaje krizu. 

Francuska turizam Reuters 300x150 Analiza Le Monde: Da li je Francuska zaista svjetski lider u turizmu?Pokazatelj kojeg je odabrao Generalni direktorat za konkurentnost industrije i usluga – DGCIS zaista je nedvosmislen: Francuska je znatno ispred Sjedinjenih Američkih Država i Španije po broju dolazaka turista.

Polazeći od tradicionalnog godišnjeg istraživanja među turistima iz inostranstva – EVE, ova brojka je u skladu sa podacima iz međunarodnih organizacija.

Ovi podaci vezuju se za Pariz, vodeću turističku destinaciju u svijetu, koju godišnje obiđe 47 miliona turista, više i od Londona sa 35 miliona posjeta, ali i Ron-Alpi i Provansa Alpi-Azurna Obala – PACA.

Uz održavanje godišnjeg rasta od dva odsto, u smislu realnih procjena Svjetske turističke organizacije, cilj od 100 miliona turista koje je postavio ministar inostranih poslova Loran Fabijus trebalo bi da bude postignut do 2022. godine.

Predviđeno je da se napredak u turizmu zasniva na sve masovnijem prilivu azijskih gostiju. Kinezi i dalje predstavljaju svega dva odsto turista u Francuskoj, ali ta brojka je porasla za 23,4 odsto u odnosu na prethodnu godinu.

Američki predsjednik Barak Obama postavio je isti cilj od 100 miliona turista u SAD, ali 2021. godine.

Neiskorišćeni ekonomski potencijal

Ako postoji brojka koju je Ministarstvo ekonomije pažljivo izbjeglo da navede, to je svakako prihod ostvaren od dolaska stranih turista.

Sa 20 odsto više posjetilaca, francuski turizam generiše tri puta manje novca od američkog turizma, što je objašnjeno demografskom važnošću SAD, gdje domaći turizam mehanički stvara više prihoda.

Ono što je još više zabrinjavajuće je da među većinom uporedivih demografija Francuska zarađuje onoliko novca koliko i Španija, u koju dolazi mnogo manje turista.

Zapravo, odlični podaci o broju turističkih posjeta na francuskoj teritoriji maskiraju kompleksnu realnost: mnogi od njih su samo prolaznici na geografskim raskrsnicama, kakva je Francuska, odnosno oni za koje ne mora nužno značiti da će tu ostati i trošiti novac.

Kada je riječ o Španiji, položaj na poluostrvu umanjuje veličinu ovog fenomena.

Ako brojka od 84,7 miliona turista kojim slučajem ne uključuje izletnike, odnosno posjetioce koji ne prenoće u Francuskoj, onda ona ni ne odražava stvarni broj turista, kao što je i objašnjeno u napomeni INSEE iz 2008. godine.

U 2007. skoro svaki peti turista bio je na proputovanju kroz zemlju ka drugoj destinaciji.

Prema podacima koje je INSEE naveo u to vrijeme, strani turisti zadržali su se u prosjeku dvije sedmice u Španiji, naspram samo nadjelju dana u Francuskoj. Ovaj trend još nije obrnut.

Prevod A.N.R.

Telegraph: Bila bi potpuna tragedija da ne odbranimo Kurde

Piše: Boris Džonson, gradonačelnik Londona

LONDON – Kao i ostatak nas, gledam sa mučnom nevjericom promjene na mapi sjevernog Iraka kojim se, poput ebole, šire fanatici. Izgledalo je nevjerovatno da bi se raspad mogao dogoditi tako brzo. 

Još u maju ove godine priredili smo dobrodošlicu dinamičnom i budućnosti okrenutom mladom političaru u Gradskoj vijećnici u Londonu. Njegovo ime je Neširvan Barzani, a on je premijer države Kurdistan koja je tek u povoju.

Doveo je svog čovjeka za finansije, ministra transporta i ministra turizma – mnoštvo.

Oko sat vremena razgovarali smo o velikom kurdskom ekonomskom bumu i njihovim planovima za izgradnju skijališta, hotela – kako da čvrsto postave na mapi mjesto za britanske turiste.

Saradnja sa Londonom

Razgovarali smo o tome kako je moguće izboriti se sa zagušenjima u saobraćaju i kako bi London mogao pomoći u savjetovanju da se Erbil transformiše u glavni bankarski centar Bliskog istoka.

11 kurdi 1 300x192 Gradonačelnik Londona za Telegraph: Bila bi potpuna tragedija da ne odbranimo Kurde

Završili smo obećavajući dublju saradnju, a premijer je poklonio Londonu lijepi vezeni tepih i neke od prikaza Kurdistana (sve uredno označene), a ja sam mu poklonio primjerak jedne od mojih knjiga i izgravirane čaše za viski, iako nijesam baš siguran kolko se viski tamo pije. Obećao sam da ću doći što prije bude moguće da otvorimo skijaške staze.

Pogledajte sada siroti Kurdistan. Jedva 20 milja od njihove prosperitetne prijestonice Kurdi se suočavaju sa jednom od najstrašnijih i najbrutalnijih vojski još od srednjeg vijeka.

Trupe Islamske države već su na pozicijama sa kojih brane ključni kurdski grad Mosul, sa svim snagama koja im predaje živote nizvodno na Tigru.

Oni ubijaju, siluju, odsijecaju glave i sahranjuju žive. Oni nude ljudima izbor ili da pređu na islam ili da se suoče sa momentalnom egzekucijom. Oni su toliko zastrašili populaciju sjevernog Iraka, sa svim mješavinama etničkih grupa i vjera, da su manjine pobjegle kako bi spasile živote.

Scene stradanja

Čak i danas još uvijek postoje na desetine hiljada onih koji kampuju na golim padinama, njihova djeca umiru od žeđi, u scenama biblijskih užasa.

Pratimo katastrofu koja se odvija, a premijer je apsolutno u pravu u svom nagonu da Britanija mora da djeluje i da Britanija mora da pomogne.

11 kurdi 2 300x192 Gradonačelnik Londona za Telegraph: Bila bi potpuna tragedija da ne odbranimo Kurde

Znam kako se ljudi osjećaju ovih dana oko uključivanja u inostrane sukobe. Postoji duboki zamor i cinizam koji se uvukao u kosti nacije – osjećaj da nas je Bler sve prevario oko Iraka i da ne želimo da budemo ponovo prevareni.

Ljudi će gledati tragediju Jazida i hrišćana, a oni će razumno pitati zašto biramo da pokušamo pomoći ovdje, kada smo na kraju odlučili da nije bilo ništa što smo mogli uraditi za Sirijce koji su bili masakrirani u Alepu.

Ljudi će pitati, razumno, zašto mi, kada smo samo evropska sila srednje snage sa nedovoljno vojske i deficitom u našem budžetu.

Javna oklijevanja su potpuno razumljiva, ali ipak sam siguran da je vrijeme da se uključi i da se podrži operacija koju predvodi Amerika. Moramo djelovati, jer to je humanitarna kriza.

Čuo sam da neki ljudi govore da postoji neka vrsta dodatnog imperativa ovdje, jer su mnogi od ovih progonjenih naroda hrišćani, a samim tim i pripadnici naše zajedničke religije.

Ovo me pogodilo kao paradoksalno, pošto je ključna poruka Hrista da treba svakoga da tretiramo kao svog susjeda i to se svakako odnosi i na Jazide koji vjeruju u Paunovog anđela, isto onoliko koliko se to odnosi i na Hrišćane.

Pomoći svima

Nije bitno da li ste hrišćanin, ili Jevrej, ili musliman, ili Jazid. Ako se suočavate sa vrstom genocida koja se, kako se čini, događa u sjevernom Iraku, sigurno zaslužujete olakšanje i zaštitu koju vam možemo pružiti.

Onda moramo pomoći, jer imamo moralnu obavezu prema tom dijelu svijeta. Britanci su bili ti koji su donijeli odluku ranih dvadesetih godina prošlog vijeka da se ignorišu očigledne etničke podjele, a ne da se stvori Kurdistan. (Zaista, jednom poznatom prilikom Britanci su zapravo koristili gas da potisnu kurdski revolt.)

11 kurdi 3 300x202 Gradonačelnik Londona za Telegraph: Bila bi potpuna tragedija da ne odbranimo Kurde

A britanska odluka bila je i da se pridluži invaziji na Irak 2003. godine, kao i uklanjanju Sadama Huseina, a na putu Tonija Blera, jasno je većini normalnih i racionalnih ljudi (kategoriji koja izgleda da ne uključuje Blera) da je jedan od rezultata Sadamovog svrgavanja i Ba’athist tiranije bila snaga vakuuma u Iraku, kao i nesposobnosti koja je omogućila da se ISIS proširi tako strahovitom brzinom.

Posljednji razlog zbog kojeg bi trebalo priteći u pomoć Kurdima, kao i drugima jeste zato što je naš interes da to učinimo.

Moj stari prijatelj, kurdski novinar Hazir Teimourian imao je običaj da mi tužno kaže: „Postoji stara izreka – Kurd nema prijatelja“. Nijesam siguran da li je to još uvijek istina.

U periodu nakon prvog Zalivskog rata 1991. godine Kurde su u planine protjerale osveroljubive Sadamove trupe. Nardod u Britaniji zaprepašćen je njihovom bijedom. Džon Mejdžor je bio toliko zainteresovan da uspostavi zone zabrane letova koje su preteča savremene države.

Tokom posljednjih nekoliko godina veze između Britanije i Kurdistana su se brzo razvijale, sa prvom ministarskom delegacijom iz Londona koja je tamo stigla prije dvije godine.

Standard Chartered Bank je tamo uspostaviljena, kao i mnoge druge kompanije. Oni odlaze ne samo zbog toga što Kurdistan ima šeste najveće zalihe nafte u svijetu, već i zbog toga što je to mjesto oaza stabilnosti i tolerancije.

Neophodna pomoć

Oni imaju demokratski sistem, oni idu naprijed u oblasti prava žena, oni insistiraju na potpunom međusobnom poštovanju svih religija.

Bila bi potpuna tragedija ako ne bismo uradili sve što je u našoj moći kako bismo pružili utjehu i pomoć onima koji su sada pred masakrom i progonom, kao i pomogli odbijanju manijaka iz jedne od rijetkih svijetlih tačaka na Bliskom istoku.

Da, mi smo pogriješili ranije. I, da, ne možemo uraditi sve. Ali to ne znači da treba da propadnemo u pasivnosti i kvijetizmu pred očiglednim zlom. Ovim ljudima potrebna je naša pomoć.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Kako je 1976. došlo do otkrića virusa ebole

Piše: Pol Benkimon

PARIZ – Sve je počelo u Antverpenu u septembru 1976. godine sa pjenušavom tečnošću u plavom termosu kineske proizvodnje. U ručnom prtljagu putnika u avionu belgijske aviokompanije na redovnom letu iz Kinšase, glavnog grada Zaira (nekada belgijski Kongo) nalazila se bočica napravljena u mikrobiološkoj laboratoriji Instituta za tropsku medicinu u Antverpenu.

Jedan od ljudi koji je preuzeo isporuku bio je mladi 27-godišnji doktor Peter Piot. Kao student on nije slušao savjete svojih predavača koji su ga, kada je objasnio da želi specijalizaciju na infektivnim bolestima, uvjeravali da u toj oblasti nema budućnosti.

– U termosu su se u poluistopljenom ledu nalazile dvije staklene cijevi, od kojih je jedna bila slomljena – kaže Peter Piot, sada direktor prestižne Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu.

– Krv je bila pomiješana sa ledenom vodom. Srećom, druga cijev je ostala netaknuta.

Uzorke je pratila rukom ispisana bilješka belgijskog ljekara koji je radio u Zairu. Cijevi, ističe Peter Piot, sadržale su krv osobe, sestre u misiji koja je umrla, za što se sumnja da je bio slučaj žute groznice.

– Kako naša laboratorija radi na arbovirusima, tip virusa koji odgovara uzorku pripada žutoj groznici, a on nam redovno šalje uzorke – rekao je Piot.

Mikroskopski pregled ćelija otkrio je ogroman virus, koji izgleda poput crva.

– Tada nijesmo imali Google. On je morao konsultovati priručnike medicinske biblioteke. Pronašli smo sličnosti sa Marburgom, koji izaziva hemoragijsku groznicu.

U Zairu, u međuvremenu, epidemija raste sa visokom stopom smrtnosti.

– Dobili smo telegram od Svjetske zdravstvene organizacije u kojem je od nas zatraženo da se obustave sva istraživanja o virusu koji se smatra veoma opasnim. Ali mi smo već poslali uzorak Američkom centru za kontrolu bolesti u Atlanti, koji nam je pojasnio da to nije Marburg virus.

Politička odluka

Suočen sa snom svakog mikrobiologa – da otkrije novi virus – mladi istraživač rekao je da će otići na teren. Ali, laboratorija nije imala sredstava za finansiranje ekspedicije. Ipak, njegov san će postati stvarnost desetak godina kasnije, kada ga belgijsko Ministarstvo inostranih poslova i saradnje poziva i pita da li bi narednog dana mogao otići u Kinšasu.

– Ova odluka bila je politička. Misija je otišla u Zair, a činili su je Amerikanci, Francuz Pjer Suro sa Pasterovog instituta, ekspret Svjetske zdravstvene organizacije u Južnoj Africi. Bio je neophodan jedan Belgijanac. Bio sam najmlađi, a mnogi iskusniji od mene nijesu željeli da idu. Ugrabio sam ovu šansu. Veliku zabrinutost izazvalo je odugovlačenje SZO zbog kojeg se strahovalo da bi se epidemija mogla proširiti na Kinšasu, koja je u to vrijeme imala tri miliona stanovnika.

Nakon noćnog leta, tokom kojeg Peter Piot nije spavao, misija je stigla u Zair. Mali tim od pet ljekara ukrcao se na vojni avion Hercules C, koji se uputio ka Bumbi, gradu od oko 100.000 stanovnika, na obalama rijeke Kongo, u ekvatorijalnoj oblasti. Teretni avion nosio je Land Rovera, gorivo, medicinski materijal i zaštitnu opremu – maske, rukavice, naočare i gas-maske, čije se korišćenje pokazalo kao izazov.

– Kada smo ih stavili, htjeli smo da ih skinemo desetak minuta prije isteka zadatka, jer smo se gušili.

Vojna posada bila je uzbuđena zbog ekspedicije. Nakon tri sata leta, Hercules je stigao u Bumbu, ali se motori nijesu ugasili. Kada su se putnici iskrcali, pilot je ostao u kokpitu sa kopilotom, kako bi izbjegli kontakt sa stanovništvom, a njihovo „Zbogom!“ bilo je ohrabrujuće.

Lokalno stanovništvo bilo je srdačno, naročito otac Karlos Romel, flamanski katolički sveštenik, koji je Petera Piota podjećao na oca Damiena, drugog flamanskog sveštenika koji je život posvetio gubavcima i kojeg je obilježilo žrtvovanje. Život oca Damiena, predstavljen u muzeju u blizini kuće Piota, probudio je u njemu, kojš kao djetetu, interesovanje za medicinu i pomaganje drugima.

Sanitarni kordon

Nakon Bumbe, ekipa je nastavila put. Bila je sezona kiša. Trebalo im je oko sedam sati da prođu Land Roverom 120 kilometara koji su ih dijelili od Jambukua, centra epidemije. Riječ je o selu u kojem je već duže vrijeme bila uspostavljena katolička misija čiji su sveštenici i sestre upravljali bolnicom (bez ljekara), gdje su bile škola i poljoprivredne zadruge. Četvoro vjerskih lica je umrlo, umrijeće još četvoro…

Između zgrada očeva i sestara bila je kuća u kojoj su bili misionari, svjesni rizika od prenošenja ove misteriozne bolesti, grupisani i raspoređeni u kordon sreće. Konopac zakačen za znak zabranjivao je prolaz.

– Kada sam čuo da sestre objašnjavaju situaciju na francuskom jeziku, prepoznao sam akcenat koji potiče iz flamanske pokrajine. Preskočio sam konopac i otišao kod flamanskih sestara, objašnjavajući da sam iz Antverpena i da smo došli kako bismo spriječili epidemiju. Sa 27 se usudite baš sve.
Zaraženo sve više žena

Tim koji je nedavno stigao uzeo je uzorke krvi pacijenata kako bi potvrdio da je ovaj virus isti kao onaj koji su posmatrali u Antverpenu. Ljekari su takođe istraživali načine na koje bi mogao da se prenosi. Da li je riječ o prenošenju sa osobe na osobu? Ili vektorsko prenošenje bolesti? Ujedom komarca? Ili druge životinje? Stanovnicima Jambukua i okolnjih sela su postavljana pitanja o tome kako se epidemija mijenjala iz dana u dan i gdje su se bolesni nalazili kada su se inficirali. Peter piot i njegove kolege primijetili su da što su se udaljavali od misije bolnice, bilo je i manje slučajeva.

Takođe, većinu pacijenata činile su odrasle osobe. Ovo je bilo u suprotnosti sa tezom da bi infekciju mogli prenositi komarci, koji očigledno ne bi poštedili djecu. Međutim, ljekari su uočili da među zaraženima preovladavaju žene, posebno u starosnoj grupi između 20 i 30 godina, gdje su žene za 50 odsto više bile pogođene u odnosu na muškarce. Ideja da je ovaj fenomen povezan sa ovim ili onim načinom reprodukcije (trudnoćama, porođajima) bila je primamljiva.

Ali mnoge od ovih žena viđene su na prenatalnim klinikama. Sestra je tada rekla da su pacijentkinjama koje su se tu pojavljivale ubrizgavane injekcije koje su sadržale posebne vitamine. Međutim, pravila higijene bila su oskudna – svakog jutra sestrama se distribuiralo samo pet špriceva, a ista igla, očišćena, ali ne i sterilisana, ponovo je korišćena kod mnogih žena. To je bio odličan način za širenje virusa.

Tim je uskoro otkrio još jedan način prenosa. Mnogi inficirani ljudi prisustvovali su jednoj sahrani nedjelju dana prije pojave simptoma. Oni su učestvovali u obredima na sahrani, uključujući pranju leša, često umrljanog od povraćanja, proliva ili krvarenja zbog bolesti – visoko zagađenim sekretima, kao kod trenutne epidemije.

Karantin

Pacijentski posao detektiva, sa oružjem za diskusiju, statistike i rezonovanja počelo je da donosi rezultate. Stavljanje u karantin bolesnih, kao i onih koji su bili u direktnom kontaktu sa njima, informisanje stanovništva i upotreba posebnih špriceva okončani su sa prvim upoznavanjem sa izbijanjem ebole, nazvanoj po rijeci u blizini mjesta Jambuku.

Od ebole je ubrzo umrlo 300 ljudi. Analiza uzoraka potvrdila je da je riječ o virusu koji ranije nije bio poznat.

Nekoliko godina kasnije Peter Piot vratio se u Zair da se bori protiv još jednog virusa, HIV, pokazujući da bi se bolest, koja je u početku pogađala homoseksualce, mogla prenijeti i na heteroseksualce.

Peter Piot vratio se u Jambuku u februaru 2014. godine, na svoj 65. rođendan. Tu je pronašao Sukata Mandzombu koji je radila kao medicinski brat u bolnici tokom misije 1976. godine i bio je zaražen virusom.

– Ne samo da Sukato danas živi u Jambukuu, već je on taj koji vješto vodi bolnice i laboratoriju – prokomentarisao je Piot podstaknut i zadivljen doktorom.

Prevod A.N.R.

Times: NATO saveznici moraju učiniti više da se suprotstave Rusiji

Piše: Anders Fog Rasmusen, generalni sekretar NATO

BRISEL – Ruska agresija protiv Ukrajine navela je mnoge da zatraže od NATO-a da bude bolje pripremljen za suprotstavljanje takvim iznenadnim napadima. U potpunosti sam saglasan. 
Od samog početka opisivao sam ovu krizu kao poziv za buđenje savezu, ali i svima onima posvećenima Evropi koja je nepodijeljena, slobodna i mirna. 

Kako je kriza nastavljala da se razvija, neki su optužili NATO da je bilo ili previše zadovoljan ili suviše ratoboran. Nijedno od to dvoje nije tačno. NATO nastavlja da obavlja svoj posao kako bi omogućio bezbjednost saveznika. Ali jasno je da postoji mnogo više onoga što se može i što bi trebalo uraditi.

NATO nema individualan nastup. To je savez 28 suverenih zemalja i sve naše odluke donose se konsenzusom. Taj proces ponekad može potrajati ili izazvati frustraciju. Ali zajedno ostajemo mnogo jači nego bilo ko od nas pojedinačno.

A danas, dok se suočavamo sa najvećim izazovom od završetka Hladnog rata, očekujem od svih saveznika da učine više za našu zajedničku bezbjednost.

Od pada komunizma, NATO je uložio napore da se angažuje oko Moskve, nudeći poboljšanu saradnju oko više pitanja nego bilo kojoj drugoj zemlji koja nije NATO članica, težeći ka strateškom partnerstvu. Odgovor Rusije bio je da se pocijepa pravilnik, da se probudi konflikt u Moldaviji, Gruziji i Ukrajini, kao i da se ospori međunarodni, na pravilima zasnovani poredak.

Separatisti koji imaju rusku podršku povezani su sa tragičnim gubitkom aviona kompanije Malaysia Airlines na letu MH17. Ovaj obrazac ponašanja učinio je naš svijet opasnijim i nepredvidljivijim mjestom.
NATO je bio brz pri odgovaranju na ilegalne i nelegitimne pokušaje anektiranja Krima. Suspendovali smo svu praktičnu saradnju sa Rusijom, uz zadržavanje diplomatskih kanala dijaloga otvorenim.

Pospješili smo saradnju sa Ukrajinom. Preduzeli smo hitne mjere za jačanje naše spremnosti, sa više brodova na moru, više aviona u vazduhu i više vježbi na terenu.

Daleko od toga da ostanu pasivni, NATO saveznici više su nego udvostručili prisustvo borbenih aviona nad baltičkim državama i pokrenuli nadzor letova nad Poljskom i Rumunijom.

Rasporedili smo više brodova po Crnom i Baltičkom moru. Izvodimo serije vježbi duž čitavog regiona. Svih 28 saveznica su doprinijele jačanju kolektivne odbrane, signalizujući jedinstvo i odlučnost koju ima NATO.

Obnovljena Rusija nije naš jedini izazov. Suočavamo se sa lukom krize koji se prostire od sjeverne Afrike do Bliskog istoka i Kavkaza.

Dakle, od protivraketne odbrane, preko mogućnosti nadzora do zajedničke obuke NATO saveznici su naporno radili kako bi bili sigurni da će imati ono što je potrebno da se ispune bezbjednosni izazovi 21. vijeka i da se održi najjači vojni savez koji je ikada postojao.

Kada se kaže da je NATO odbrana „svi za jednog, jedan za sve“, to se i misli. Za mjesec dana, na NATO samitu u Velsu donijećemo važne odluke kako bismo naš savez učinili još sposobnijim, bržim i fleksibilnijim.

Usvojićemo akcioni plan za jačanje naše spremnosti, koja ide u pravcu onoga što je prošle sedmice preporučio komitet za odbranu Donjeg doma britanskog parlamenta.

Pažljivo razmatramo kako najbolje možemo rasporediti snage za odbranu i zastrašivanje.
Razmatramo mjere pojačanja, uključujući pozicioniranje opreme i potrošnog materijala. Razmatramo naše odbrambene planove, procjene opasnosti, dijeljenje obavještajnih sporazuma, procedure za rano upozoravanje i planiranje odgovora na krizne situacije.

Razvijamo novi raspored vježbi na više lokacija, koji pokriva više oblika odbrane nego ikada ranije – od rezervoara u Poljskoj, preko odbrane od sajber napada u Estoniji, do kombinovanih operacija u Španiji i Italiji. Želimo da još više ojačamo naš multinacionalni odziv snaga, tako da se brzo reaguje na svaku krizu, bilo gdje.

U međuvremenu, sedam saveznika, predvođeni Velikom Britanijom, razvijaju zajedničke ekspedicione snage. Danska, Njemačka i Poljska su takođe počele rad na podizanju spremnosti multinacionalnog korpusa sa sjedištem u poljskom gradu Šćečinu.

Sve ovo će nam omogućiti da brže reagujemo na izazove u regionu, uključujući i one gdje imamo malo upozorenja. Ali spremnost zahtijeva resurse i jaku političku volju. Tokom proteklih pet godina NATO saveznici imali su prosječne izdatke za odbranu smanjene za 20 odsto. Rusija je povećala svoj budžet za odbranu za 50 odsto.

Dok su Sjedinjene Američke Države i neki evropski saveznici, uključujući i Veliku Britaniju, značajno investirali u modernizaciju svojih snaga, drugi treba da urade više. Kako su naše privrede počele da se se oporavljaju, moramo da preokrenemo trend smanjenja potrošnje za odbranu. To neće biti jednostavno, ali je od vitalnog značaja.

Ohrabrujuće je da su neke zemlje, poput Poljske, Rumunije i baltičkih država već preduzele jasne korake u tom pravcu. Očekujem da će se na samitu pokazati njihova spremnost da investiraju više i da zadrže snagu naše odbrane.

Ruske aktivnosti ne mogu se ignorisati. U pitanju je svjetski poredak nakon Hladnog rata.
Dakle, NATO je potrebniji više nego ikad. Odlučni smo da u Velsu pokažemo saradnju koju NATO označava.

Prevod: A.N.R.

Le Monde: U Rusiji najveće emigracije od pada SSSR-a

Počeo je i novi talas emigriranja, najmasovniji od pada SSSR-a. Riječ je o najboljima koji odlaze, onima koji su vjerovali da gradimo evropsku Rusiju u kojoj su željeli da žive. U slučajevima kada oni sami ne odlaze, svakako šalju svoju djecu van zemlje. Takođe, postaje sve više uobičajeno u Moskvi u bolnicama sresti tadžikistanske nastavnike ili u bolnicama uzbekistanske ljekare. Ruski nastavnici i doktori su napustili zemlju

Piše: Svetlana Aleksijevič, kandidat za Nobelovu nagradu za književnost 

MOSKVA – Za crveno carstvo, koje je od SSSR-a napravio Staljin, Lenjin je rekao da je ljubitelj „začinjenih jela“. Danas je Putin taj koji nam kuva začinjeno jelo. Prazne police u prodavnicama i redovi čekanja za toalet papir sada su dio prošlosti, ali poboljšanje nije dovelo do demokratije, već vraća imperijalističko stanje svijesti. 

San Rusije je da bude velika imperija koja i da inspiriše strah. Kratki intervjui koje sam napisala na ulicama Moskve uvijek su se završavali na isti način: „Prvo su se odigrale Olimpijske igre u Sočiju, onda smo preuzeli Krim. I sada smo osvojili šampionat u hokeju“. Popularni vic: „Svi su mislili da je Rusija bila na koljenima, a za to vrijeme ona je pokušavala da zaveže svoje borbene čizme“.

Već dvadeset godina se ponavlja da je izgrađena kao zapadna zemlja, ali je tanak sloj liberalizma nestao za tren oka. Završeno je igranje Zapada. Zapadu nedostaje senzibilitet, on je pragmatičan, dok Rusija ima dobrotu i duhovnost. Zapad prolazi kroz degeneraciju, a Putin preduzima ulogu zaštitnika tradicionalnih vrijednosti.

Rusija je sada zemlja fundamentalista. Opasno je priznati da ste ateista i započeti diskusiju o tome. Brigade volontera lovile su homoseksualce na ulicama i pretukli ih. Oni mogu otići toliko daleko da bi i ubijali. Na internetu je počela kampanja da se zabrani Mc Donald’s. Za nekoliko dana prikupljene su desetine hiljada potpisa. Patriote podstiču da se odmor provodi samo u Rusiji, dok država obećava da će platiti značajnu sumu za one koji se budu odmarali na Krimu.

Ljubav prema ovoj novoj Rusiji Putin je platio novcem. Već je postalo sumnjivo govoriti strane jezike, dok ne treba više razmišljati o Sorboni, već studirati u zemlji. Traži se i zabrana da ruski naučnici putuju van zemlje. Parlament je usvojio i zakon kojim se strancima zabranjuje usvajanje ruske siročadi, čak i bolesne djece koja vegetiraju u našim domovima gdje često nedostaju osnovne stvari kao što su jod ili zavoji.

Evroazija je u modi

Tačno je da sami parlamentarci traže liječenje u inostranstvu, šalju svoju djecu da studiraju na zapadnim univerzitetima, kriju novac u zapadnim bankama, a tamo kupuju i nekretnine. Građani i lideri žive u različitim državama.

Rusija se okreće Istoku. Evroazija je u modi. Evroazijska unija je stvorena kao protivteža Evropskoj uniji. Mi više nijesmo Evropa. Na televiziji svakodnevno viđamo dnevne izvještaje iz Kine. Ona je sada saveznik Rusije. Za godinu dana, podrška pro-kineskom stanovištu porasla je 40 odsto.

Kremlj otvoreno izjavljuje da je Zapad uvijek bio i ostao glavni neprijatelj Rusije. On je optužen za sve, od raspada SSSR-a, katastrofe u Černobilu, potapanje nuklearne podmornice Kursk. Isto je i sa internetom, zbog zapadnih obavještajnih službi koje su ga izmislile. Kada je riječ o dolaru, to je komad bezvrijednog papira. A Krim je naš!

Rusija se pojavila kao izazov za cijeli svijet, ona postaje ona koja okuplja sve anti-zapadne sile. Argumenti su nuklearno oružje i energetski resursi. Njen trijumf je na vrhuncu, ona danas podsjeća na Njemačku tridesetih godina prošlog vijeka. Prema nedavno sprovedenim anketama, 71 odsto stanovništva priznaje da je prilično neprijateljski raspoloženo prema zapadnom svijetu, naročito kada je riječ o Americi.

Počeo je i novi talas emigriranja, najmasovniji od pada SSSR-a. Riječ je o najboljima koji odlaze, onima koji su vjerovali da gradimo evropsku Rusiju u kojoj su željeli da žive. U slučajevima kada oni sami ne odlaze, svakako šalju svoju djecu van zemlje. Takođe, postaje sve više uobičajeno u Moskvi u bolnicama sresti tadžikistanske nastavnike ili u bolnicama uzbekistanske ljekare. Ruski nastavnici i doktori su napustili zemlju.

„Izdajnici odlaze“

Nema potrebe za čitanjem novina, dovoljno je da samo slušajte ljude u redovima ispred konzulata zemalja članica EU u Moskvi, da biste razumjeli šta se dešava u Rusiji danas. Postavila sam im vječito rusko pitanje „Što da radim?“, a svi su mi rekli „Vremena se mijenjaju“.

„Devedesetih godina prošlog vijeka sanjali smo Rusiju nalik zapadnim zemljama“, rekao mi je drugi čovjek.

„Radio sam u Memorijalnom udruženju, došli smo do strašne istine o staljinističkim represijama. Ali sada to nikome nije potrebno. Želimo vratiti ime Staljingrad gradu Volgogradu“.

Drugi Rus mi je rekao: „Jak čovjek koji će obnoviti imperiju ponovo je u modi. To sam vidio kao poraz“.

„Odlazim jer sam lezbejka“, objašnjava jedna žena. „Moja djevojka i ja imamo dvoje djece. Ne želim da ih odvedu u sirotište“.

„Moj otac je anti-zapadno nastrojen, rekao mi je da trenutno jedino izdajnici napuštaju Rusiju“, opisuje jedan Moskovljanin. „Ali ja mrzim ovu najveću zemlju na svijetu, mrzim ove ljude robove, koji idu u crkvu, krste se, a onda idu da kradu i ubijaju. Napisao sam na svojem Facebook profilu da sam bio uz Majdan. Ne mogu vam opisati bujicu blaćenja i mržnje koja je prosuta na mene. Za sada se to dešava samo na Facebooku, ali ubrzo će se proširiti i na ulicu. Bojim se izbijanja građanskog rata…“

Umjesto mira, mi biramo rat. Umjesto budućnosti, biramo prošlost. Dok sam privodila kraju ovaj tekst zazvonio mi je telefon. „Čitao sam tvoje knjige. Tvoje članke. Vidio sam kako su vukla Rusiju kroz blato. Vi ste „peta kolona“. Vrsta izdajnika! Zapamtićemo svakoga od vas! Vaše će vrijeme uskoro odzvoniti!“

Spustila sam slušalicu i otišla do prozora. Osjećala sam da je sve počelo…

Prevod A.N.R.

Le Monde: Bugarska smiruje nesvakidašnju bankarsku krizu

Piše: Kler Gatinua

Smiraj se vratio u Sofiju u ponedjeljak 30. juna. U najmanju ruku tako izgleda. Za 48 sati u Bugarskoj je okončana čudna bankarska kriza koju je država zamrzla na nekoliko sedmica.

Da bi prekinuli paniku deponenata koji su požurili da povuku svoj novac iz institucija za koje su sumnjali da su na ivici bankrota, vlada je uz podršku Evropske unije predložila kreditnu liniju od 3,3 milijarde leva (1,7 milijarde eura) pomoći bankama.

„Naporno smo radili cijelog vikenda sa bugarskim vlastima“, rekao je portparol Komisije pohvalivši „brzu akciju“ bugarskih vlasti da „dovedu situaciju pod kontrolu“.

Rat dvojice oligarha

Groteskna kriza nakon što su bugarske banke adekvatno kapitalizovane, podvučrno je u Briselu. Čak ni i bonitetna agencija Standard & Poor’s, koja je 13. juna smanjila kreditni rejting te zemlje, jer je smatra negativnim političku paralizu i odsustvo reformi, nije našla ništa da kaže o ovom establišmentu, zbog novca kojeg se našlo u izobilju.

Uzrok ove iznenadne histerije je na drugom mjestu. Daleko od mogućeg „bugarskog Lehman Brothersa“, ovo bi prije bio rat između dvojice oligarha, pohlepnih oko moći, novca i političkog uticaja. Mediji navode da su imena aktera ovog lošeg vesterna Delijan Peevski i Cvetan Vasilev.

Prvi, medijski magnat, član je partije turske manjine, iako su njegova politička ubjeđenja nejasna. „On o tome ne govori“, primijetio je jedan diplomata.

Drugi, gospodin Vasilev, diskretniji, je sve do izbijanja krize bio na čelu Korporativne Komercijalne Banke – Corpbank, koja je nazvana i „bankom moći“, ali i „trulom jabukom“. Preduzeća koja su u vlasništvu ove banke finansirala su mnoge infrastrukturne i energetske projekte. Sa političke strane, gospodin Vasilev je takođe finansijski bez zadrške pomogao bugarske populiste centra.

Prvi čin bitke: ofanziva. Prema istraživaču lista „Kapital“ Rosenu Bosevu, gospodin Peevski, u zahladnjelim je odnosima sa gospodinom Vasilevim od kraja 2013. godine i zadužio je svoju banku pokušavajući da uništi svog rivala, kao i kako bi pridobio uticaj u vladi, krajem juna, te mogućnost da omalovažava Corpbank.

Metod je rudimentaran, ali efikasan: novinski članci, distribucija frenetičnih SMS-ova, obavještenja na društvenim mrežama u kojima se najavljuje predstojeći stečaj institucije. Lažni klijenti pravili su redove ispred agencija kako bi izvukli sopstvenu štednju. Rezultat: ustanova je poslata deset dana pod nadzor centralne banke.

Preuzimanje poslovne zajednice

Drugi čin: bježanje. Gospodin Vasilev uzvikuje kao da se radi o ubistvu. Ukoliko se slijede glasine koje su se proširile, čuće se o destabilizaciji First Investment Banke, treće najveće banke u zemlji i strahu da bi se takva dešavanja mogla proširiti na ostale. Istraga u kojoj se pronalaze potencijalni manipulatori je u toku.

„Postoji nekoliko teorija. Govorilo se da je gospodin Peevski dugovao novac gospodinu Vasilevu, ali drugi stručnjaci predlagali su povezivanje Corpbanka i ruske VTB banke i interesa oko izgradnje gasovoda Južni tok“, rekla je politolog univerziteta u Briselu Slavina Spasova.

„Ovo je rat dometa geopolitičkih rivala“, istakao je sociolog Antonij Galabov, umoran posmatrajući urađeno i neurađeno „u istoj zagonetci“ u svojoj zemlji.

„Ovo je ilustracija preuzimanja poslova u i dalje nestabilnom političkom okruženju. Ono zbog čega su građani najviše ogorčeni je što su u najsiromašnijoj EU zemlji parlamentarni izbori za nekoliko mjeseci, tj. 5. oktobra“.

Prevod A.N.R.

Le Monde – Afera: Zašto se Sarkozi nalazi u pritvoru?

Pišu: Fabris Lom i Žerar Dave

Po prvi put u istoriji Pete Republike bivši šef dežave je u pritvoru. Pod ovom prisilom počelo je saslušanje Sarkozija u utorak ujutru. 

Kako je Le Monde otkrio juče, Sarkozi je sazvan u Nanter, u sjedište Centralne kancelarije za borbu protiv korupcije i poreskih krivičnih djela OCLCIFF centralne uprave sudske policije.

Bivšem predsjedniku pridružio se u policijskim prostorijama njegov advokat Tijeri Erzog, a dvojica visokih sudija Kasacionog suda, Gilber Aziber i Patrik Sasust u pritvoru su od ponedjeljka ujutru.

Sva četvorica su ispitivani u okviru istrage oko „trgovine uticajem“ i „kršenja tajnosti istrage“ koju su sprovele sudije centralne finansijske instance suda u Parizu Patrisija Simon i Kler Tepo.

Sudije koje obavljaju istragu uz najveću diskreciju istražuju mogućnost da je mreža doušnika obavijestila Sarkozijevu rodbinu ili čak njega samog o sudskom postupku koji bi ga mogao ugroziti, posebno slučaj Betankur.

Razlog je istraga mogućeg libijskog finansiranja pobjedonosne Sarkozijeve predsjedničke kampanje 2007. godine nakon što su telefonski razgovori u januaru i februaru 2014. otkrili uznemirujuće činjenice: bivši predsjednik i njegov branilac pojavili su se veoma upućeni u napredak rada Vrhovnog suda prije postupka Betankur.

Osim toga, izgledalo je i da njih dvojica znaju o prisluškivanju telefonskih razgovora ugovaranja posla pod lažnim imenom, na šta se i odnosi „kršenje tajnosti istrage“.

Gilber Aziber prvi glavni advokat Kasacionog suda, gdje mu je dodijeljen Građanski odjel i njegov kolega Patrik Sasust, glavni savjetnik Krivičnog odjeljenja Višeg suda osumnjičeni su da su donijeli korist Sarkoziju tako što su mu, kao njegovi advokati, davali povjerljive informacije.

Kažnjivo sa do pet godina zatvora i novčanom kaznom od 500.000 eura, trgovina uticajem prema članu 433-2 Krivičnog zakonika obuhvata „traženje ili prihvatanje, u bilo kom trenutku, direktno ili indirektno, ponude, obećanja, donacije, poklona ili bilo koje vrste prednosti za sebe ili druge, prekoračenje ili zloupotrebu stvarnih ovlašćenja ili pretpostavljenog uticaja u cilju da se od nekog organa ili javne uprave, te njenih zapooslenih ili ugovorima traži bilo koja povoljnija odluka“.

Iako je sadržaj prisluškivanja između Sarkozija i Erzoga izuzetno neprijatan za obojicu, njihovo učešće se razlikuje. Bivši predsjednik se pojavljue kao „glavni izvođač“ konačne dobitonosne informacije pridobijene od svog zastupnika uz pomoć više igrača.

Zaista, to je bio Erzog koji je u stalnom kontaktu sa Aziberom. Njih dvojica poznaju se dugi niz godina. Advokat zatim izvještava Sarkozija. U stvari, kada Sarkozi pominje Azibera pominje „našeg prijatelja“, što ukazuje na blisku vezu sa sudijom.

Na dvojici sudija je da odluče o pravnoj sudbini bivšeg šefa države. Pritvor može trajati do 48 sati. Nakon toga Sarkozi može biti pušten ili doveden pred sudije.

Postoje tri mogućnosti koje mu se mogu ponuditi: ispitivanje Sarkozija kao svjedoka, što znači da nad njim ne visi nikakva optužba; odobravanje hibridnog statusa pomoćnog svjedoka; nastavak istrage, ukoliko se uvidi da bi se protiv njega mogli naći „ozbiljni i potkrjepljujući dokazi“ da je učinio krivično djelo.

Nema sumnje da će sudijska sudbina Erzoga i dvoje sudija, nakon njihovog pritvora dati snažne pokazatelje činjeničnih navoda protiv osumnjičenih. Ipak, prisluškivanja koja su sprovodile sudije i Serž Turner i Rene Gruman u libijskom slučaju nijesu samo otkrila ovu aferu zloupotrebe položaja.

Ovim je posebno naglašeno postojanje mreže doušnika u državnom aparatu, uključujući policijske i pravosudne institucije, posvećene Nikoli Sarkoziju, ali otkrivena je takođe i infiltracija koju su praktikovali bivši predsjednik i njegovi srodnici u dobijanju informacija o procedurama koje su im mogle postati prijetnja.

U martu je šef francuske kontra-obavještajne službe Patrik Kalvar potvrdio sudijama da ga je Sarkozi lično pozvao u junu 2013. da se raspita kako napreduje istraga u vezi sa libijskim finansiranjem njegove predsjedničke kampanje, ukazujući na činjenicu da je bivši zvaničnik u nebranjivoj situaciji.

Prevod A.N.R.

Financial Times: Britansko udvaranje Njemačkoj popušta

Piše: Gideon Rahman

Govoreći o britanskoj politici ranije ove godine, viši savjetnik premijera slegao je ramenima: „Znam da smo optuženi da podmećemo jaja u korpu Angele Merkel. Ali iskreno, nemamo još jednu korpu“. 

Ove nedjelje biće izložena ograničenja te politike vezane za dodvoravanja njemačkoj kancelarki. Na samitu EU, Britanija će sebe najvjerovatnije naći potpuno nadglasanu u nastojanju da blokira imenovanje Žan-Kloda Junkera za predsjednika Evropske komisije.

Angela Merkel neće spašavati Dejvida Kamerona. U normalnim uslovima postoji istinska lična srdačnost između njemačke kancelarke i britanskog premijera. Merkel i Kameron takođe imaju slične ideje o reformi EU: oboje su ekonomski liberali koji naglašavaju konkurentnost.

Za razliku od prethodnih njemačkih lidera koji su činili malo da sakriju ogorčenost zbog Londona, Merkel je nedavno napravila emotivnu odbranu članstva Ujedinjenog Kraljevstva u EU, govoreći u Bundestagu da je „nemar zaista neprihvatljiv“ oko ležernog prihvatanja ideje odlaska Britanije.

Sve ovo stvorilo je nade na Downing Streetu da bi Merkel mogla isporučiti reforme EU koje je Kameron obećavao biračkom tijelu svoje zemlje. Prijem njemačkoj kancelarki kada je govorila na zajedničkoj konferenciji domova parlamenta u Vestminsteru prošlog septembra bio je topao, na granici ulizivačkog, sa političarima svih stranaka koji su se kezili dok su netremice hvatali svaku njenu riječ.

Ipak, kancelarkina poruka Britaniji bila je pažljivo izbalansirana. Ona bi uradila sve što je u njenoj moći da zadrži Britaniju u EU, ali ima ograničenja kod onoga što ona može učiniti. Vlada UK trenutno otkriva koja su to ograničenja. Sposobnosti gđe Merkel da sprovede zahtjeve ozbiljno su ograničene činjenicom da je u koaliciji sa socijaldemokratama.

Mnogo njemačkih medija takođe je ubijeđeno da je odbacivanje Junkrea kopanje groba evropskoj demokratiji. Prepušteni sami sebi gdin Kameron i gđa Merkel mogli bi srediti predsjedavanje Komisijom i niz drugih EU pitanja na druželjubivom ručku. U stvarnosti, oboje lidara su takođe zarobljeni u domaćim pritiscima da se postigne dogovor.

To je šteta, jer je širi osnov za anglo-njemačku saradnju u Evropi jači nego što je bio godinama. Tradicionalni francusko-njemački motor rasprsnuo se pogođen slabostima francuske ekonomije, nemoćnim, ali (za Berlin) iritirajućim predsjednikom Fransoa Olandom, pobunom protiv njemački-inspirisane ekonomije štednje.

Nasuprot tome, britanska i njemačka vlada su ekonomski bliske. Na nedavnoj Königswinter konferenciji koja je okupila britanske i njemačke političare, bila je vidljiva srdačnost između Džordža Ozborbna i Volfganga Šojblea.

Obojica su šampioni zapaljive štednje i propatili su urušavanje kejnzijanstva u svom bolu. Kako je vlada u Berlinu postala zabrinuta zbog finansijske raskalašnosti na jugu Evrope podizala je značaj zadržavanja Velike Britanije u sastavu EU, kao još jedne velike sile koja podržava konzervativnu ekonomiju i liberalne reforme.

Britanci, dugo navikli da čuvaju svoje novčanike kada putuju u Brisel, instinktivno su naklonjeni njemačkoj nevoljnosti da potpiše blanko čekove za južnu Evropu. Ali dok im je ekonomska vizija zajednička, njihove političke vizije udaljene su miljama, Britanci su alergični na ideju političke zajednice u Evropi, vjerujući da je demokratski legitimitet ukorijenjen u nacionalnim državama.

Njemački politički establišment, posebno lijevi centar, ostaje vjenčan za čak još bližu političku uniju u Evropi. Kao rezultat svega toga, argumenti oko Junkera mnogo su više od njegove spremnosti da obavlja ovaj posao.

Tvrdnja Evropskog parlamenta da ima moć da imenuje sljedećeg predsjednika Komisije aktivirala je alarme u Londonu, gdje se to doživljava kao veliki korak na putu ka federalizaciji Evrope, ali povećanje ovlašćenja EP je dugo bilo skoro religiozno načelo za većinu njemačkih političara.

Ukupnoj slici treba dodati još dva detalja. Prvo, dogovor još nije konačan. Ljevičarske evropske vlade mogle bi zatražiti relaksaciju fiskalnih pravila u zamjenu za podršku Junkeru. To bi vjerovatno bilo neprihvatljivo za gđu Merkel. Dakle, postoje male šanse da bi se dogovor mogao postići.

Drugo, pod pretpostavkom da imenovanje Junkera prođe, ovo je samo početak bitke za britansku poziciju u Evropi. Gdin Kameron i gđa Merkel će biti na suprotnim stranama ove nedjelje. No dugoročno, mogli bi stvoriti uspješan savez.

Prevod A.N.R.

Financial Times: EU nudi model za ujedinjenje Bliskog istoka

Piše: Ed Husein

Ne tako davno, Evropa je bila kontinent koji je ličio na ono kako Bliski istok izgleda danas. Prštala je od diktatora i uhodećih političkih ekstremista. Netolerantnost prema manjinama dovela je do užasa holokausta. Neprekidna takmičenja preko nacionalnih granica izazvala su dva svjetska rata.

Ova slika depresivno se ponavlja u cijelom regionu od Maroka preko Sirije do Jemena. Uspon vjerskog sektaštva u Iraku i Siriji, kao i represija nad islamistima u Egiptu proizveli su magnetne narative radikalizma koji nalaze pristalice među evropskim mladim muslimanima.

Mnogi ovaj region vide kao očajnički slučaj. Ipak ima nade da se evropska prošlost i sadašnjost mogu odraziti na budućnost Bliskog istoka. Baš kao što je zaraćeni kontinent našao jedinstvo stvarajući ono što je postalo EU, tako bi i Arapi, Turci, Kurdi i druge grupe u regionu mogle naći relativan mir u još bližem savezu.

Uostalom, većina njihovih problema – terorizam, siromaštvo, nezaposlenost, sektaštvo, izbjeglička kriza, nestašice vode zahtijevaju regionalne odgovore. Ni jedna zemlja ih sama ne može riješiti. Na primjer, Egipat ima jeftinu radnu snagu, ali i visoku stopu nezaposlenosti mladih.

Susjedna Libija ima višak kapitala, velike infrastrukturne projekte i nezasitu tražnju za radnicima. Turska ima stručnost za izgradnju mostova i puteva. Ovim tačkama treba povezivanje. Prema našem istraživanju, najmanje 20 milijardi dolara iz Zaliva obećano je Egiptu u posljednjih nekoliko mjeseci, ali bez dugoročnog plana.

Arapska liga, postojeća regionalna struktura, nema kredibilitet, sposobnost niti kreativnost da pomogne ujedinjenju ovih naroda. Tokom više od jednog milenijuma Bliski istok bio je široko ujedinjen pod različitim monarhijskim dinastijama. Slobodno kretanje ljudi, roba, plemena, ideja i armija se podrazumijevalo.

Postojala je zajednička religija za većinu i, u poređenju sa drugim regionima u svijetu, bilo je manje jezika i više kulturnih i istorijskih sličnosti. Kada su Evropa oslobodila srednjevjekovnog uništavanja, Mameluci i Otomani su pravili dobrodošlicu Jevrejima. Manjine su bile zaštićene kada je većina imala povjerenja u sebe.

Na većini dijela Bliskog istoka više se ne osjeća dostojanstvo njihovih predaka. Ono što je Platon nazivao „timos“ očajnički nedostaje: politička želja za priznavanjem i poštovanjem dostojanstvenog naroda. Unija Bliskog istoka bi se mogla ponovio stvoriti. Pozive za ujedinjenje inicirali su regionalni lideri i mislioci gotovo čitav vijek.

Intelektualci iz prošlosti kao sto su Džamal al-Din al-Avgani, politički aktivista iz 19. vijeka, koji je još uvijek izuzetno uticajan u arapskim zemljima ili Said Nursi, otomanski teolog istog doba, široko relevantan u modernoj Turskoj, posijali su sjeme regionalističke misli.

U anketama, većina ljudi na Bliskom istoku sebe naziva Arapima ili muslimanima prije nego, recimo, Jordancima ili Saudijcima. Panislamski identitet još uvijek ima veći odjek od nacionalnog identiteta. Takve pozive ponovljali su i saudijski kralj, predsjednik Ujedinjenih Arapskih Emirata, predsjednik turske vlade, jordanski kralj, ali i kroz prijeteće povike Hamasa, egipatskog Salafisa i Muslimanskog bratstva.

Da li će Zapad čekati da islamisti i radikali ponovo postanu dovoljno moćni da kreiraju Bliski istok koji nam se suprotstavlja? Ili ćemo pomoći našim partnerima u vladama da iskoriste ovaj zamah? Ovo je trenutak za stvaranje multilateralne institucije koja bi mogla unijeti pluralizam u regionom, snažno kao što je Mustafa Kemal Ataturk uradio u Turskoj prije skoro jednog vijeka.

Svako ko je upoznat sa poslovnim sastancima ili pregovorima na Bliskom istoku može posvjedočiti da prisustvo Evropljana ili Amerikanaca mijenja ponašanje. Postoji impuls na osnovu kojeg se vidi kako se među jednakima pokreće akcija iz stagnacije.

EU i SAD su zajednice koje razumiju izazove kreiranja političkog jedinstva. To znanje i birokratsko iskustvo treba pozajmiti onima koji se u ovom regionu zahtijevaju veću integraciju. Presudan element radikalnog islamističkog narativa protiv Zapada je zastrašivanje zapadnim ratom protiv islama koja datira iz krstaških ratova i zavjere da oni žele da muslimani budu podijeljeni i slabi.

Igranje uloge u regionalnoj integraciji će čvrsto opovrgnuti ovu zapaljivu priču. Ovo ne može biti još jedan vijek zapadnog samozadovoljstva. Kada je Artur Gudhart, pravnik sa Oksforda koji je rođen u SAD, zagovaro stvaranje Evropske unije 1940-ih godina, izrugivali su se s njim.

Ipak, neki u Britaniji i SAD su gledali kroz maglu ekstremističkog rata. Bliskom istoku je potrebna vizija koja probija ovakvu maglu i gleda ka budućnosti. Potrebna je potpuna promjena psihologije. Vjetrovi promjena duvaju širom svijeta tokom najturbulentnije četvrtine vijeka.

Da li će Zapad pomoći ili ometati ove pozive na jedinstvo? Hoćemo li pomoći drugima da uče lekcije iz naše prošlosti? Ili ćemo nastaviti da se pretvaramo da Arapi nijesu kao Evropljani ili Amerikanci?

Prevod A.N.R.

Le Monde: Junker, neprijatelj naših neprijatelja

Piše: Arno Leparmantje

Bilo je to davno, tokom predsjedničke debate između Fransoa Miterana i Valeri Žiskar D’Estena u maju 1981. godine. Socijalistički kandidat je konačno počeo da se sveti. 

Sedam godina ranije, u istom duelu 1974. godine, Miterana, bivšeg ministra Četvrte Republike izbacio je protivnik nazivan „čovjekom prošlosti“. U veselom mjesecu maju Miteran je Žiskara nazvao „čovjekom pasive“.

Čovjek iz prošlosti, čovjek pasive – dobra stara debata animirala je Evropu koja oklijeva da izabere Žan-Kloda Junkera, šampiona evropskog prava za predsjednika Komisije u Briselu.

On je na pragu 60. godine, ali je tu oduvijek, ili skoro oduvijek. Kao najmlađi premijer Velikog Vojvodstva ušao je u Evropski savjet početkom 1995. godine kada su Miteran, Kol i Delor još vladali.

On je bio taj koji je makar sa strane prisustvovao sporom propadanju Evrope, kada su Širaka, Žospena, Šredera, Blera i Aznara napustili euroskeptici. Dakle, pasivnog ili prošlog, dovodimo u pitanje primjerenost Junkera na čelu Komisije.

Luksemburžanin ima očigledno sredstvo – svoje neprijatelje, za čije ljute protivnike, britanskog euroskeptika Dejvida Kamerona i mađarskog ultranacionalistu Viktora Orbana on ne može biti loš momak.

Oduvijek smo znali da je Žan-Klod Junker bio miljenik novinara kada bi ga ispitivali oko Evropskog savjeta. Sa isplivavanjem nekoliko istina o nesrećnom toku istorije znalo se da neće odati ono što se dešavalo iza zatvorenih vrata šefova vlada.

On je okorjeli pušač raskalašnog života. Neko će se prisjetiti putovanja u Luksemburg na oproštajni ručak u čast kolege, obroka poslije kojeg bi se bilo pametnije vratiti vozom u kasnim popodnevnim satima. Za provod u Luksemburgu trebalo je da budete briselski novinar.

Nekadašnji odjel za šume iz doba Revolucije više je evropski od većine članica. Jer onaj ko na njima najviše profitira, slijepi putnik, optužuje one koji ga kritikuju.

Prosperitet Luksemburga oličen je na četiri mjesta: njegove banke koje su decenijama omogućavale štednju Francuza i Njemaca pod velom bankrske tajne, njegove benzinske pumpe na kojima se malo oporezuje, koje mogu obradovati evropske vozače i pomoći punjenju luksemburškog budžeta, Kiršberg plato na visinama Luksemburga, gdje je bogato ustoličenje evropskih institucija – Suda pravde i administracije Evropskog parlamenta za koju samo Francuzi vjeruju da je i dalje u Strazburu.

Konačno, tu je i Hôtel de Bourgogne, gdje je Žan-Klod Junker odsjedao sve do svog pada krajem 2013. godine. Bolje je ne zadirkivati predusretljivog Junkera na stubovima prosperiteta u vezi sa dampinškom taksom, bankarskom tajnošću, evropskom pomoći – svega onoga što izaziva bijes zbog napada na Veliko Vojvodstvo, koje ni zbog čega nema da zavidi malim republikama koje okružuju Francusku i Njemačku.

Ovo je prvi Junkerov kvalitet: ona crtica između Francuske i Njemačke, kod njega koji govori francuski jezik sa njemačkom sintaksom, stavljajući glagole na kraj svojih rečenica. A to je ono gdje su naši belgijski susjedi poraženi u iluziji o federalizmu – on zna poštedjeti dvoje zajedničkih ovlašćenja.

Luksemburžanin postaje ranjiv kada shvati da se Evropa ne gradi iz protivljenja Parizu i Berlinu.

Žan-Klod Junker imao je i svoj trenutak slave, jedne noći u novembru 2003. godine. Ministri finansija zemalja eurozone pripremali su se da sankcionišu dva budžeta – njemački, Šrederov i francuski, Širakov, kada je Junker održao govor ističući da su hrišćanski socijalisti glasali u korist grešnika i dozvolili lošim đacima da izbjegnu kazne.

To je bio jedini put kada je glas malenog Luksemburga uticao na odluku. Te fatalne noći deskvalifikovan je Pakt stabilnosti i obilježen je početak skretanja eura sa očekicanog puta.

Od tada je sve dozvoljeno kako bi Pariz i Berlin mogli raditi onako kako žele. U 2004. Junker je postao stalni predsjednik foruma ministara finansija eurozone u Eurogrupi.

Junker je 2005. obavljao funkciju u rotirajućem predsjedništvu EU predstavlajući Evropljane pred Džordžom Bušem, zbog čega ga je anglosaksonska štampa ismijavala pitajući: da li može zamisliti guvernera Vajominga da za uzvrat predstavlja Sjedinjene Američke Države? Da, bez oklijevanja. Mi smo svi Evropljani.

Prevod A.N.R.

Le Monde: Što Argentina rizikuje propustom u otplati duga

Pišu: An Mišel i Odre Tonelije

Pravna eksplozija potresla je Argentinu u ponedjeljak 16. juna. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država u potpunosti je odbio da sasluša žalbu te zemlje: ona je osuđena da plati 1.33 milijarde dolara američkim hedž fondovima NML Capital i Aurelius Capital Management.

Zašto su ovi „lešinarski fondovi“ istopili Argentinu?

Nakon kolapsa Argentine 2001. godine zemlja je konačno došla do dogovora sa privatnim kreditorima između 2005. i 2010. godine. Ukupno, 90 milijardi dolara duga bilo je restrukturirano, omogućavajući Argentini da ublaži teret povećanja otplate tokom vremena.

Ali fondovi, poznati kao „lešinari“ osporili su ovaj sporazum i zahtijevali potpunu otplatu njihovog duga, dodajući mu i kamatu. Uspjeli su to uz pomoć Apelacionog suda u Njujorku 2013. godine – Buenos Ajresu je naređeno da plati dugove. Odluka Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država potvrđuje ovu presudu. Pravni ljekovi su iscrpljeni.

Koje su posljedice po zemlju?

Za Argentinu, zemlju u razvoju, kod koje ekonomisti naglašavaju ranjivost u oslabljenoj globalnoj ekonomiji, ovo je težak udarac. Posebno zbog toga što je dvostruk.

Ne samo da je argentinska vlada bila primorana da plati dug „lešinarskim fondovima“, već je iznenada postala izložena brojnim potraživanjima drugih privatnih investitora.

Ohrabreni pravnom pobjedom američkog hedž fonda, dio povjerilaca koji su prihvatili ponovno pregovaranje oko ugovora iz 2000-ih godina (i pad vrijednosti duga za 70 odsto) mogli bi konačno biti u iskušenju da prekinu dogovor, kako bi oporavili sopstvene pozicije.

Krajem 2013. think-thank organizacija BS Initiative koju su kreirali mladi ekonomisti izračunala je da bi investitori mogli potraživati 43 milijarde dolara od Argentine.

Ta suma bi zemlju natjerala da se zadužuje na finansijskim tržištima (kroz obveznice), što se već dogodilo 2001. godine. Kriza je zapravo ograničila prostor za manevarsko srezivanje viškova na tekućim računima.

Povrh svega, Vrhovni sud primorao je Argentinu da otkrije spisak finansijskih sredstava za sprovođenje presude. Došlo je do pospremanja tekovina koje je čak i sam predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barak Obama pokušao da zaustavi, a govoreći sa predsjedničke pozicije Kristina Kiršner istakla je da bi takav zahtjev bio „znatna povreda suvereniteta strane zemlje“.

Što može uraditi argentinska država?

Gospođa Kiršner uvjeravala je javnost u ponedjeljak uveče. „Argentina neće proglasiti bankrot“ – rekla je u televizijskom obraćanju. „Pokazali smo spremnost da pregovaramo. Nijesam uznemirena, samo mi je nelagodno“ – rekla je ona. „Naša obaveza je da otplatimo dug kreditorima, ali istovremeno, i da ne ostanemo bez ičega“.

U obrazloženju Višeg suda SAD Argentina je upozorena na ozbiljan i neposredan rizik od bankrota, koji se kovitla u zemlji i okruženju, uz mogućnost prelivanja na finansijska tržišta u slučaju da žalba bude odbijena.

Što argentinski propisi mogu učiniti?

Argentinska vlada procijenila je u ponedjeljak da su „lešinarski fondovi“ ugrozili čitave međunarodne finansijske sisteme. Sa svog stanoviša, analitičar Natixisa Karlos Kuenan, specijalista za ekonomiju Latinske Amerike predvidio je „posljedice potencijalne drame, ne samo u Buenos Ajresu“, u slučaju da presudu potvrdi Vrhovni sud SAD.

Prema riječima stručnjaka, ova odluka zapravo bi mogla ohrabriti druge privatne investitore na odbijanje otpisa dugova. Rizik od ugrožavanja planova finansijskog restrukturiranja još uvijek se smatra nečim što je od vitalnog značaja za zemlje u velikim finansijskim poteškoćama. Poput onoga što se dogodilo 2012. u Grčkoj.

Prevod A.N.R.