Piše: Noa Smit (Bloomberg), prevod A.N.R.

Savijer Gabais, ekonomista Univerziteta u Njujorku, ka kojem je usmjereno mnogo manje pažnje nego što bi trebalo, napisao je nešto što bi mogao biti najinteresantniji rad u makroekonomskoj teoriji ovih godina.

BloombergNaslov “Bihevioralni novi kejnzijanski model” ne zvuči primamljivo i rad još nije završen, ali može da pomogne u rješavanju najvažnijih i najtežih makroekonomskih debata u današnjim akademskim krugovima – da li niske kamatne stope danas izazivaju inflaciju, deflaciji ili nijedno od toga. I to bi mogao biti signal velike promjene koja treba da uslijedi u načinu određivanja makroekonomskih teorija.

Tradicionalno, makroekonomisti su vjerovali da niske kamatne stope podstiču inflaciju. No, prvo su u Japanu, a zatim i u SAD i u Evropi zadržavane niske stope godinama, a inflacija je uporno ostajala niska. Radikalna grupa ekonomista, uključujući i Stivena Vilijamsona iz Banke Federalnih rezervi iz Sent Luisa i Džona Kokrena, kojeg angažuje Hoover Institution, uveli su novu teoriju nazvanu neofišerizam, prema kojoj dugo vrijeme niskih kamatnih stopa zapravo naniže usmjerava cijene umjesto da ih podiže.

Viljamson i Kokren su u više navrata naglašavali da novi kejnezijanski model, najveći mainstream tip monetarne teorije, može lako povući neofišerske rezultate umjesto tradicionalnih shvatanja. Jedan od problema je što su standardni modeli često nejasni – oni nude niz mogućih, radikalno različitih ishoda za ekonomiju, bez mogućnosti da kažu koji će uslijediti.

Gabais rješava ove probleme jednostavnim, intuitivnim, ali hrabrim korakom. Umjesto pod pretpostavkom da su ljudi savršeno racionalni, on zagovara teoriju da imaju ograničenu pažnju – ono što psiholog Herbert Sajmon naziva “ograničenom racionalnošću”.

Kada se kamatne stope ili bruto domaći proizvod promijene, ljudi prema Gabaisovom modelu baš i ne shvataju da su stvari drugačije. Ono što je još važnije, oni su kratkovidi – ne misle toliko o vjerovatnoći da će se recesija dogoditi u narednih 10 godina, kao što je slučaj kada ona slijedi u narednih šest mjeseci.

Te se ideje vjerovatno čine očiglednim za većinu ljudi. Kada su događaji dalje u budućnosti, brinete o njima manje, zar ne? Znam da ja tako radim. Ali za makroekonomiste, ovo je prilično radikalan korak. Većina makroekonomskih istraživača su stroge pristalice kulta savršene racionalnosti.

Ako ekonomija izgleda kao pokretač ponašanja koje nije sasvim racionalno, makroekonomisti obično vraćaju unazad kako bi to objasnili kao neuspjeh ekonomskih institucija, prije nego kao rezultat ljudske psihologije. Kristofer Haus, moj profesor sa Univerziteta u Mičigenu, smatrao je da je bihevioralna ekonomija hir i da nikad ne bi imala veliki uticaj na makroteoriju.

Gabais samo može pokazati da Haus nije bio u pravu. Uz još jedan skorašnji rad Mariane Garsia-Šmit i Majkla Vudforda, Gabaisova nova teorija stavlja ljudska ograničenja naprijed i u centar, ubijajući svetu kravu homo economicusa.

A Gabais dobija mnoštvo atraktivnih rezultata. Prvo, bitka između neofišerizma i tradicionalnog monetarizma je riješena – niske kamatne stope povećavaju inflaciju neko vrijeme, a onda je smanjuju na duže staze. Tako da su obje teorije u pravu. Taj rezultat izgleda da odgovara iskustvu Japana, koji je imao nulte kamatne stope decenijama, bez kontinuiranog rasta potrošačkih cijena.

Za razliku od standardnih teorija, Gabaisov model nema nejasnoća o budućem ekonomskom putu – u ekonomskom žargonu, ravnoteža je jedinstvena. I njegove ideje takođe mogu objasniti potrošnju i ponašanje štednje preciznije od tipičnog pristupa, koji podrazumijeva da ljudi odlučuju o tome koliko će da se uštedi danas u zavisnosti od toga koliko bi mogli uraditi u dvjema narednim decenijama. Gabais takođe rješava još jednu dugotrajnu zagonetku. Standardne makroekonomske teorije kažu da takozvano navođenje naprijed, koje sprovode centralne banke, treba da ima ogroman uticaj na ekonomiju – zapravo, što dalje u budućnosti banka obećava da će preduzeti aktivnosti, to će veći efekat toga biti danas.

To nije ono što vidimo se događa u stvarnom životu. Takođe, apsolutno nema smisla – ako su Federalne rezerve obećavale da će podići kamatne stope 30 godina u budućnosti, to ne bi trebalo da odvede ekonomiju u vrtlog. Ali u Gabaisovom modelu, napredne smjernice gube magičnu moć koju imaju u standardnim teorijama.

Konačno, izgleda da se Gabaisova ideja uklapa u iskustvo sa nultim kamatnim stopama. Nominalne kamatne stope nikada ne mogu ići znatno ispod nule. U tipičnim teorijama, ovo šalje ekonomiju da zaroni u deflacionu spiralu. Ali u stvarnosti, ekonomije koje doživljavamo, veoma niske stope dugi niz godina – prvo u Japanu, a sada u SAD – izgleda da polako rastu i imaju nisku inflaciju, a ne urušavaju se. Prema Gabaisovom modelu, to je upravo ono što se dešava.

Pa šta Gabaisova teorija kaže da treba da uradimo da bismo pokrenuli ekonomiju? Fiskalni stimulans. Kada su potrošači kratkovidi, oni konzuriraju više od onoga što uslijedi kao iznenadni dobitak ili smanjenje poreza koje dobijaju, što povećava snagu potrošnje i smanjenje poreza za povećanje rasta.

Poput svih makroekonomskih teorija, Gabaisov rad, koji još nije ni u konačnom obliku – treba posmatrati kao misaoni eksperiment. Ali izgleda da rješava mnoge glavne zagonetke koje ekonomisti i kreatori politike tvrde da su povezane.

I to radi na veoma jednostavan način – onaj kojim se ostvaruje dugogodišnji san korišćenja bihevioralne ekonomije da bi se objasnili recesija i bum. Biće mi drago da vidim da li taj dokument uspijeva da uzdrma polje makroekonomije, kojem su očajnički potrebne nove ideje.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s