Piše: Mark Bjukanan (Bloomberg), prevod A.N.R.

U svojoj knjizi “Kraj alhemije” bivši guverner Banke Engleske Mervin King smjelo je iznio argument: Bez obzira koliko su nam fino podešeni propisi, bez obzira koliko je sofisticirano upravljanje rizikom, oni ne mogu na pravi način da obuhvate opasnosti finansijskog sistema u onome što sadašnja forma predstavlja.

Kao što se i dešava, matematička analiza upućuje na isti zaključak.

BloombergPrije finansijske krize 2008. godine globalni regulatori zahtijevali su od banaka da procijene rizičnost svojih investicija mjerom poznatom kao “vrijednost rizika” – predviđanje onoga koliko bi, uzevši u obzir skoriju cjenovnu istoriju, mogli izgubiti u danu pod veoma lošim okolnostima (recimo, najlošiji od 100 dana). Od 2019. godine počeće da se koristi nova mjera, poznata kao očekivani gubitak, koja bi trebalo da pospiješi uočavanje velikih gubitaka do kojih bi moglo doći u krizi.

Izračunavanje ili mjerenje podrazumijeva prikupljanje istorijskih podataka o određenim investicijama – bilo da su u pitanju akcije, obveznice ili derivati – pod pretpostavkom da će u budućnosti izgledati kao u prošlosti. To je samo po sebi pogrešno, jer se propisi, tehnologija i politički i ekonomski uslovi stalno mijenjaju, što čini da budućnost bude uvijek nova i drugačija.

Ali postoji i dublji matematički problem: premalo podataka.

Matematičari Džon Danijelson i Čen Žou ispitivali su koliko podataka je pootrebno da bi se pouzdano procijenila ili vrijednost kojoj prijeri rizik ili očekivani gubitak, čak i u svijetu gdje budućnost liči na prošlost. Pretpostavljajući da želi da se dobije razumno tačno očitvanje očekivanog manjka, procjena bi najvjerovatnije mogla biti snižena za pet odsto ukupnog gubitka.

Za složene portfelje velikih finansijskih institucija to bi zahtijevalo decenijske istorijske cijene stotina ili hiljada različitih hartija od vrijednosti – nešto što jednostavno ne postoji za veliki broj njih (mnoge kompanije čak ni ne posluju toliko dugo, na primjer). Uz manje podataka rezultat bi bio iluzoran, a ne bi pružao ni smislen osjećaj da je rizik uopšte prisutan.

Da bude jasnije, nije problem u definiciji očekivanog gubitka. Sve ove zbirne mjere imaju problem zbog istog nedostatka. Budući da je cijela poenta da se pomogne bankama i regulatorima da kontrolišu rizik, dajući im jasan uvid u njega, ovo je fundamentalna greška. Nove mjere mogle bi bankama otežati da manipulišu, ali to predstavlja besmisleno poboljšanje ukoliko takve brojke ne ukazuju ni na kakvu povezanost sa rizikom na prvom mjestu.

Ova linija matematičkog istraživanja takođe ima implikacije po centralni koncept upravljanja aktivom: optimizacija portfelja, ideja kojom, na osnovu izbora prave kombinacije hartija od vrijednosti, ulagač dobija isti povrat uz manje rizika. Upravo zato što ovo zavisi od istorijskih cjena kod kojih je potrebno razumjeti šta bi predstavljalo pravu kombinaciju, i kada je riječ o metodu kojim bi se ovo radilo postoji problem neadekvatnosti.

U nizu radova tokom protekle decenije, fizičar Imre Kondor i njegove kolege pokazali su da optimizacija portfelja sačinjenog od desetina ili stotina hartija od vrijednosti jednostavno nije moguća.

Ukratko, mjerenje rizika, koje koriste velike finansijske institucije može biti daleko od optimalnog toliko da bude beskorisno. Sve to ukazuje da je Mervin King vjerovatno u pravu kod još jedne tvrdnje: dostizanje elastičnosti finansijskog sistema – onog koji neće predstavljati opasnost po ekonomiju – biće potrebno mnogo više radikalnih promjena od onih koje su kreatori politike do sada razmatrali.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s