Piše: Džastin Foks (Bloomberg), prevod A.N.R.

Kada je riječ o robi, Amerika kupuje mnogo više od ostatka svijeta nego što ostatak svijeta kupuje od nje. Ova zemlja je posljednji put imala suficit 1975. godine i bilo je naznaka da će prestati da pravi velike trgovinske deficite u skorije vrijeme.

Ipak, postoji oblast u kojoj SAD pravi velike i rastuće trgovinske viškove: u onome što nije robno, odnosno u uslugama. Ovi viškovi u uslugama i dalje su zatrpani deficitom robe, ali ni približno kao 2000-ih.

Kad se sa tržišta pređe na tekući račun, u koji su ubačeni razni drugi prekogranični tokovi prihoda, postoji još jedan izvor viška. SAD donose mnogo više prihoda od ulaganja po inostranstvu nego što stranci povlače od onoga što su investirali u SAD – 201,5 milijardi dolara više u 2015. godini, u poređenju sa suficitom u uslugama od 219,6 milijardi dolara.

Skoro svi ovi viškovi potiču iz direktnih viškova korporacija, za razliku od portfolio investicija onih koji upravljaju novcem. Američke korporacije su efikasno plaćene za korišćenje svojih brendova, tehnologija i sposobnosti za raspodjelu kapitala, što zvuči kao još jedan vid izvoza usluga, zar ne?

Ovi viškovi od usluga i investicija smanjuju gubitak koji je stvoren u robno-trgovinskom deficitu, ali i dalje postoji veliki jaz između onoga što SAD plaćaju i šta njih isplaćuje – deficit tekućeg računa u 2015. iznosio je 484,1 milijardu, odnosno 2,7 odsto bruto domaćeg proizvoda, objavio je Zavod za ekonomske analize.

Da bi se taj jaz popunio, SAD moraju da uvoze kapital iz inostranstva. U zavisnosti od nagiba na grafikonima moguće je vidjeti kako Amerikanci pozajmljuju od stranaca kako bi finansirali nezasitu naviku da troše i kako stranci ulažu u neograničeni potencijal SAD. To sigurno ima pomalo i jednog i drugog, iako mislim da bi rekordni prilivi kapitala koji su prethodili globalnoj finansijskoj krizi (deficit tekućeg računa je 2006. dostigao 5,8 odsto BDP-a) mogli biti bolje opisani zaduživanjem nesposobnih nego ulaganjem mudrih.

Dakle, iako deficit tekućeg računa nije nužno loša stvar, ovim se donosi opasnost. Sve u svemu, bila bi dobra ideja kada bi se deficif tekućeg računa SAD držao tako da ponovo ne dostigne 5,8 BDP-a. A čini sa da izvoz velikog broja usluja (u koje bih uključio i usluge koje se vode kao investicioni prihodi) može biti ključan u dostizanju tog cilja.

Pogledajmo koje usluge izvozimo. U romanu iz 1992. godine “Sniježni udes” Nil Stivenson ponudio je sada poznat prikaz situacije na međunarodnom tržištu u XXI vijeku.


Kada se do toga dođe – do priče o trgovinskim bilansima – kada su se odlili mozgovi iz oblasti tehnologije u druge zemlje, kada su stvari izravnane, automobili se prave u Boliviji, a mikrotalasne peći u Tadžikistanu i prodaju se ovdje – jednom kad su naši prirodni resursi na ivici postali irelevantni za velike brodove iz Hong Konga i dirižable koji mogu iz Sjeverne Dakote isporučivati nikal sve do Novog Zelanda, kada je Nevidljiva ruka uzela sve istorijske nejednakosti i premazala ih širokim globalnim slojem koji pakistanski proizvođač cigli može smatrati prosperitetom, znate šta? Ostale su samo četiri stvari koje radimo bolje od drugih:
muzika
filmovi
softver
brza pizza dostava.

Ovo je prilično dobro. Veliki brodovi su tu, iako zapravo nijesu iz Hong-Konga, a možda stižu i dirižabli. I tu je uslužni sektor u kojem SAD ostvaruju najveći trgovinski suficit:
Glavne kategorije intelektualne svojine koju SAD naplaćuju su u industrijskim procesima, računarskim softverima, zaštitnim znacima i naknadama za franšize, kao i audio-vizuelni i srodni proizvodi. Zaštitni znaci i naknade za franšizu odnose se na brzu pizza dostavu.

Muzika, filmovi i ostala zabava spadaju pod audio-vizuelne i slične proizvode, računarski softver je to što je sam po sebi. Stivenson nije pogodio sve, jer, naravno, muzika ne donosi prihod kao nekad, ali je ovo i dalje prilično dobro. Zatim, tu su putovanja. Stranci troše mnogo više novca kada posjećuju SAD zbog posla, obrazovanja ili zabave nego što Amerikanci troše dok putuju po inostranstvu.

Izvoz usluga nekako i ne izgleda impresivno kao kad se velike stvari utovare na brodove i pošalju u inostranstvo. Ovim se takođe ne kreira široki zajednički prosperitet od izvoza te robe. Ali za sada, čini se da je to ono gdje se ostvaruje komparativna prednost i vjerovatno bi trebalo učiniti sve što je moguće da to i zadržimo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s