Piše: Gradonačelnik Londona Boris Džonson, prevod A.N.R.

Pravimo bar jednu fatalnu grešku u odnosu s našim dragim prijateljima i partnerima u Evropskoj uniji. A to je ono kada istrajavamo u zabludi da oni zaista ne misle ono što govore.

Nakon određenog vremena po hijerarhiji u Briselu objavi se manifest ili program koji crta putokaz daljih integracija. Oni svoje ambicije definišu kao crno i bijelo – da stvore monetarnu uniju, politički savez, društvenu zajednicu: u suštini, da privuku gomilu različitih zemalja i da pokušaju da ih spoje u jednu, sa zajedničkim državljanstvom i lojalnošću “evropskoj” ideji.

Ma pustimo to, kažemo mi. To se nikad neće desiti, to je samo uobičajena, stara, vjetrovita euro-retorika. Dobro se sjećam kako smo reagovali na vijest da žele da stvore euro – s nekom vrstom benigne nevjerice. Upravo sam ponovo pročitao čuveni članak bivšeg premijera sera Džona Mejdžora u The Economistu iy 1993. u kojem je osudio sami teskt Ugovora iz Mastrihta: “Nadam se da će moje kolege šefovi država i vlada odoljeti iskušenju da recituju mantru pune ekonomske i monetarne unije. Ako je budu recitovali, imaće svu nastranost kišnog plesa i isto toliko potencijala… Činjenica je da ekonomska i monetarna unija nije ostvariva u sadašnjim okolnostima”.

Ser Džon ni u kom slučaju nije bio sam. Cio politički spektar podsmijavao se toj ideji. Prkosilo je zdravom razumu to da bi monetarna politika jedne veličine koja odgovara svima bila primijenjena na tako divergentne ekonomije kao što su Njemačka i Grčka. Pa i skeptici su bili zbunjeni: nastavili su oko pitanja eura i korjenita katastrofa se potvrdila.
Sada se čelnici EU bore za otklanjanje nedostataka tog projekta i oni su proizveli izvještaj objašnjavajući šta žele da rade. Nazvan je “Izvještajem pet predsjednika”, izašao je prošle godine i bio je prilično pokopan neposredno nakon opštih izbora.

Istorija nas uči da ćemo biti ludi ako budemo ignorisali ovaj tekst. Pet predsjednika o kojima je riječ su lideri Evropske komisije, Savjeta, Evropskog parlamenta, Evropske centralne banke i tijela nazvanog Evropski mehanizam za stabilnost. Oni žele da podupru euro stvaranjem sveopšte ekonomske vlade Evrope.

Oni žele budžet eurozone sa daljim udruživanjem poreza i budžetske politike. Oni žele da usklade zakone on stečaju, kompanijsko pravo, imovinska prava i sistem socijalnog osiguranja i ne postoji način da Velika Britanija ne bude pogođena ovim procesom. Kao što je pet predsjednika istaklo: “Mnogo toga već može biti podstaknuto kroz produbljivanje jedinstvenog tržišta, što je važno za svih 28 država članica”.

Dakle, iako je Britanija izvan eurozone, ne postoji ništa čime možemo zaustaviti naše prijatelje da koriste legislativu “jedinstvenog tržišta” kako bi gurali naprijed mjere centralizacije koje će pomoći podupiranju eura (ili oni to tako zamišljaju) ujednačavanjem ekonomskih, socijalnih i fiskalnih politika u EU.

Ukoliko nedavni “Sporazumu UK” imao ikakvu snagu, on izričito dopušta da ove mjere budu tražene i zalaže se da Velika Britanija ne pokuša da ostvari svoje pravo veta.
Drugim riječima, uhvatićemo sebe kako neminovno, uprkos ukupnom protivljenju, vučemo na drugu stranu. Takozvane mjere “jedinstvenog tržišta” utiču na nas onoliko koliko one utiču na eurozonu i stoga je pitanje šta podrazumijevamo pod jedinstvenim tržištem. Odgovor je misterija, jer se jedinstveno tržište pšromijenilo do neprepoznatljivosti.

Prije dvadeset godina postojala je jasna konceptualna razlika u EEZ između onoga što je rađeno na međuvladinom nivou – između zemalja članica bez Komisije, Evropskog parlamenta i Suda pravde – i onoga što je bilo dio “jedinstvenog tržišta”.
Inostrana i odbrambena saradnja ostvarene su na međunarodnom nivou, a tako je i sve kada je riječ o policiji, pravosuđu, granicama ili unutrašnjim poslovima, odnosno azili ili imigracijama ili svemu što ima veze s ljudskim pravima. Zatim, tu su sve oblasti EEZ nadležnosti: zajednička trgovinska politika, zajednička poljoprivredna politika, politika konkurencije, ekološka politika i tako dalje.

Od Mastrihta se sve to promijenilo. Uzastopni ugovori su se veoma brzo prošitrili na oblasti u kojima EU tijela rade tako da skoro da ne postoji aspekt javne politike koji nije netaknut. EU sada ima interes u energetskoj politici, u humanitarnoj pomoći, u obrazovanju, u zdravstvu i ljudskim pravima svih vrsta. Postoji i zajednička evropska svemirska politika.
Sve ove oblasti obuhvataju Evropsku komisiju, parlament i, prije svega, Evropski sud pravde. I zapamtite, čim nešto uđe u oblast EU nadležnosti, Sud pravde u Luksemburgu postaje najviši pravosudni organ i svaki put se dogodi da snaga bude izvučena daleko od ove zemlje.

Vidjeli smo nedavno kako je državni sekretar izgubio moć da deportuje ubice ili da nadzire potencijalne teroriste, jer bi to moglo staviti UK u suprotnost sa Evropskom poveljom o osnovnim pravima. Kakve to ima veze s “jedinstvenim tržištem”, pitate se, a odgovor je baš nikakve. Ali svaki pametan pravnik može lako zamagliti granice: to je kratak skok iz zajedničke politike o slobodi kretanja radnika u zajedničku politiku o deportovanju terorista.

Ideja jedninstvenog tržišta je postala toliko obimna da je u potpunosti obuhvatila političku i ekonomsku zajednicu. Sad imamo oko pola naših zakona koji dolaze iz EU (neki kažu dvije trećine) i ako ono za šta se “Pet predsjednika” zalaže prođe, proces centralizacije će se jednostavno nastaviti, a većina toga biće u ime “jedinstvenog tržišta”. Vrijeme je da se nauče lekcije. Federalisti na to misle kada skiciraju ove programe. Zupčanik škljoca u drugom smjeru. Kada izađete na glasanje status quo nije u ponudi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s