Kod uspješnih se prepoznaje želja za odgovornošću

Na uspjeh u poslovnom životu veliki uticaj imaju karakterne crte i ponašanje pojedinca koje, ukoliko je spreman, može da unaprijedi, no da bi otkrio zbog čega je u nekim segmentima manje, a u nekima više uspješan potrebno je da uradi test koji mu otkriva sve detalje.

Šta je Hogan i na koji način analizira ličnost?
Vukčević: Hogan je najveća svjetska firma koja se bavi procjenama ličnosti i koja je prva uspjela da dokaže da ličnost utiče na učinak na poslu, pomažući na taj način kompanijama da povećaju produktivnost, smanje obrt zaposlenih kroz zapošljavanje pravih ljudi, razvoj ključnih talenata i procjenu liderskog potencijala. Hogan je to uspio upoređujući crte ličnosti veoma uspješnih ljudi sa stvarnim poslovnim rezultatima osobe koja radi test i to: finansijskim, razvojnim i inovativnim. To se vremenom sklapalo u jedan mozaik, tako da Hogan sad ima dovoljno veliki broj istraživanja da može da garantuje vjerovatnoću da, kada neko uradi test, on liči ili ne liči na druge. Hogan je uvijek mjera reputacije i nikad ne govori o identitetu neke osobe, što znači da nas stavlja u relativan odnos sa nekim ko je poput nas. Na primjer, ako je neko direktor iz Crne Gore ili menadžer, njegov rezultat se dobija poređenjem sa nekih 500.000 izvršnih direktora i menadžera iz Fortune 500 najvećih korporacija na svijetu. Uvijek je to relativan rezultat, a ne grubi zbir rezultata testa, jer kada bi se sabrale određene podskale moglo bi, na primjer, da se na skali ambicije pokaže 90 odsto, a da skala ambicije pojedinca bude 40 odsto zato što ima ljudi koji su ambiciozniji od njega. Zato se ovo i posmatra u smislu – postoji li neko ambiciozniji, ćutljiviji ili vrijedniji od osobe koja radi test. Zato po Hoganu u osnovnom HPI testu, koji je mjera svijetle strane ličnosti, nema dobrog ili lošeg rezultata, jer, čak i kada je rezultat na nekoj skali ili podskali nizak, to je dobro zbog nečega, ali istovremeno i loše zbog nečega, a isto je i sa visokim.

Osim pomenute svijetle strane ličnosti, koje se još karakteristike utvrđuju ovim testovima?
Vukčević: Hogan ima tri testa. Prvi je HPI koji je mjera naših snaga, zatim HDS, koji je mjera ponašajnih isklizivača ili kontraproduktivnih ponašanja koje jedna osoba može da ima, a koja se pojavljuju mimo svakodnevnog ponašanja, kada je osoba pod stresom ili kada je previše opuštena. Na primjer, u situacijama kada je osoba pod stresom, ona može da klizne u kontraproduktivno ponašanje, ali i kada je opuštena, ona takođe može takvo ponašanje da izrazi u određenoj mjeri. Tih ponašajnih isklizivača ima 11 i svrstani su u tri kategorije. Jedna kategorija isklizivača utiče na to da se osoba, kad je pod stresom, povlači od ljudi, takozvani “moving away” klaster. Pet crta ličnosti koje povlače ljude kad su pod stresom su uzbuđenost, skeptičnost, obazrivost, rezervisanost i ležernost. Sljedeće četiri su u klasteru koji nazivamo preduzetničkim, odnosno klasterom izvršnih direktora ili takozvani “moving against” klaster, odnosno kontra ljudi, a to su odvažnost, šarmantna manipulativnost, melodramatičnost i maštovitost. Ove skale po Hoganu predstavljaju toksične skale, iz razloga što su dominantne kod narcisoidnih tipova ljudi, a opšte je poznato da u organizacijama, bez obzira koje su prirode, u početku uvijek narcisi stižu na vrh. Kako organizacija postaje ozbiljnija dešava se da je narcis ili napusti ili uništi, jer se, kada je takva osoba na vrhu, sve vrti oko te osobe, a nikada oko zajednice i rezultata. Postoje još dvije skale ili crte ličnosti koje spadaju u klaster “moving towards”, ili “ka ljudima ili ka zadacima” i to su marljivost i poslušnost. Treći test koji se radi je MVPI, odnosno motivi, vrijednosti i preferencije. Ako je HPI mjera naših snaga, a HDS mjera toga kako funkcionišemo pod stresom, MVPI govori kako se to u stvarnosti dešava, jer su to naše nesvjesne sklonosti. Na primjer, možete da imate jednu skalu u HPI-u, ali motiv može biti potpuno različit od nje. Klasičan primjer je kada je nekome ambicija visoka, a moć mu je niska u smislu motiva, vrijednosti i pokretača. Što je udaljenija skala ambicije od skale moći kažemo da osoba ne sagledava realno svoje kompetencije, želi da vodi samo kada stvari idu dobro ali čim stvari krenu loše pribjegava optuživanju drugih – za uspjeh sam zaslužan ja a za neuspjeh su krivi drugi. Mnogi Crnogorci bi vodili sve kada je sve pozitivno, ali se pravo liderstvo ogleda u tome i da se snosi odgovornost kada rezultati nijesu dobri. Upravo po tome se razlikuju stvarno uspješni ljudi od onih koji misle da to jesu. Kod uspješnih se prepoznaje želja za odgovornošću i najveća nagrada im je kad im se dâ nešto da rade i da vode, odnosno da imaju odgovornost i na takve osobe se uvijek moguće osloniti.

Postoje li skale koje su tipične za pojedina društva i da li, u tom smislu, postoje specifičnosti za Crnu Goru?
Vukčević: Postoje tipične skale i, svakako, one koje su tipične i za naše društvo. Već smo uradili znatan broj testova tako da možemo da kažemo da postoje skale koje su u crnogorskom društvu dominantne, kao što je šarmantno-manipulativna, koja rađa rizičnije ponašanje i makijavelističke tendencije da se zloupotrijebi šarm u svrhu onoga što zovemo uticajem. Takođe ima mnogo i odvažnosti, odnosno arogancije, ali i sujete, umišljanja talenta i pretjeranog samopouzdanja koje često ispoljavaju oni koji smatraju da bi bolje od nekog trenera vodili neki tim ili bolje od ministra upravljali nekim resorom. Isto tako, kod nas je prilično izražena ležernost, koja u sebi vuče neku pasivnu agresivnost, ali i naglašavanje sebe, kad osoba smatra da je dovoljno ne cijene, a ona smatra da bi trebalo. Uzbuđenost nam je takođe izražena, što znači da smo ljudi od energije, ali koji se lako oduševljavaju i lako razočaravaju – izgorimo brzo i lako. Ove skale rađaju toksično ponašanje i toksične su za samu osobu, jer takvi ljudi uništavaju sebe svojim ponašanjem.

Ima li izgleda da se nešto promijeni na tom planu?
Vukčević: Pošto radim s djecom smatram da je izuzetno važno početi od malena da bismo za 10 do 15 godina na širem planu vidjeli promjenu. Sada, na primjer, ako se neko u potpunosti oslanja na talenat, njemu su narcisoidne crte veoma izražene, što znači da ne radi, a kod nas su ljudi upravo tome skloni. Naš zadatak je da uočimo ko je kompetentan i uvijek je lakše onoga ko to stvarno jeste naučiti da bude malo manje socijalno anksiozan i da promoviše sebe, dok je sa druge strane, onog koji manje zna i ko je manje sposoban, ali ide naprijed, ne plašeći se ishoda, mnogo teže naučiti da se ponaša u skladu sa svojim sposobnostima.

Koliko društvene norme utiču na to ko će i kako dobijati prednost i biti biran za lidera na osnovu doživljaja da je kompetentan?
Vukčević: Žene imaju izraženije društvene interese i zato su bolji lideri, zato što više vode računa o zajednici nego muškarci koji su više narcisoidni. Muškarci ne dolaze na vrh zato što su kompetentniji od žena, već zato što su veći narcisi. To je slučaj svuda u svijetu. Osobina koja je u crnogorskom društvu veoma izražena je pretjerano samopouzdanje – mnogi zamišljaju da bi bili kompetentni da rade poslove za koje nijesu ni svjesni šta znači obavljati ih. Toga kod nas ima mnogo, ali su svi uspješni preduzetnici to prebrodili, što ne znači da tako nijesu startovali, ali su pali i naučili nešto iz toga. Sa druge strane, ljudi misle da je preduzetnik osoba sklona riziku, a on je baš suprotno tome i on nikako nije neko ko se kocka. Takvi ljudi se čak ni ne kockaju niti klade, jer su svjesni kako se zarađuje novac i jer znaju da kocka i kladionice imaju veze sa patološkim ponašanjem.

U mnogim reakcijama domaće javnosti američki kandidat za predsjednika Donald Tramp izaziva divljenje. Šta to govori o našem društvu i o lideru kakvo bi ono željelo da ima?
Vukčević: To što je Tramp popularan i što se narod oduševljava njegovim izjavama nam mnogo govori o tome kakvog bismo mi, kao društvo, lidera birali. To svakako ne bi bila Angela Merkel, jer nam djeluje dosadno, iako je kompetentna i vodi jednu od najbogatijih zemalja svijeta pravim putem. Naše društvo bi biralo Trampa, koji je vlasnik kazina, odnosno biznisa koji je povezan sa patološkim ponašanjem. To ne znači da neko ne treba da ima ovaj biznis, ali moralno nije dovoljno jak da bi vodio državu. Oduševljavanje Trampom potiče od toga što smo i sami takvi, što se oduševljavamo onim što je vezano za takozvane “kombinacije” i status.

Šta, u suštini, znači biti dobar lider, naročito kada govorimo o biznisu?
Vukčević: Ljudi imaju tri osnovne potrebe, a to su: da se slažu s drugima u grupi, da u toj grupi napreduju i da kreiraju svrhu. Na primjer, da bi se radio neki projekat tim mora da se oko toga usaglasi, a od toga koliko su članovi složni s pojedincem zavisi da li će izglasati ili ne da on upravlja. Što ta grupa ljudi manje zna o kontraproduktivnim narcisoidnim crtama ličnosti, to je veća vjerovatnoća da će birati takvoga i ta organizacija je već u startu osuđena na neki pad. Najbolji način je kada lider kreira svrhu za organizaciju. Jedan interesantan primjer je Muhamed Junus, koji je napravio sistem mikrokreditiranja za žene u Bangladešu, a zatim dobio Nobelovu nagradu za to, jer je žene iz neproduktivne aktivnosti uveo u produktivnu, a one su te kredite uredno vraćale, dok se privreda preporodila. Dakle, on je kreirao svrhu za to, ali prvo je morao da dobije saglasnost i odobrenje zajednice, a zatim je napredovao i zahvaljujući tome što su ljudi oko njega birali nekoga takvog. Da je tu došao neko ko bi od tog kredita za sebe uzeo milijarde, kao što je on mogao da uzme, Bangladeš bi propao. U tome je suština, jer svako treba da zna gdje mu je granica nesposobnosti i koliko treba da zagrabi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s