Fraza “bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji” odzvanja u javnosti skoro dva vijeka.

Upamćena u govoru sedmog američkog predsjednika Endrua Džeksona, kada je ukinuo drugu banku u Sjedinjenim Američkim Državama zbog previsokog udjela stranog kapitala, ponavljana u brojnim političkim govorima kada bi, najčešće kandidat željan podrške nastojao pobrati simpatije, a krajem prošlog vijeka provučena i kroz pjesmu Karlosa Santane, danas se, na početku jednog od najvažnijih svjetskih skupova, Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, naglašava, a javnost na nju reaguje kao da je ta pojava prvi put prisutna u istoriji.

Ona jeste danas očiglednija nego ikad, ali joj je i uzrok nikad jasniji, ona je pokazatelj tehnološke revelucije, ali i ekonomske evolucije onih koji neprilagođani proimjenama i nespremni na izazove inovacija nemaju perspektivu. Najave koje su se čule uoči WEF-a, prema kojima će roboti zamijeniti radnu snagu koja obavlja mehaničke poslove, zvuče pomalo zastrašujuće, ali su i jednako realne.

Jaz između bogatih i siromašnih može samo prestati da se povećava ovom dinamikom, ali je proces nepovratan, jer je rezultirao decenijama pogrešnih odluka i pristupa na koje će se učesnici u Davosu tek osvrnuti, ali nemoćni da nešto preduzmu mogu samo dati primjer koji će služiti pojedincima. Za društva je prekasno.