Piše: Erik Kišbaum, prevod A.N.R.

Koja je najveća nacionalna etnička grupa u Americi? Ako kažete engleska, italijanska ili meksička, nijeste u pravu. Danas oko 46 miliona Amerikanaca može da se osloni na njemačko porijeklo. Razlika je, međutim, šte veoma malo njih to radi.

Zaista, izuzev Oktoberfesta, njemačka kultura je uglavnom nestala iz američkog pejzaža. Šta se dogodilo? Na ulasku u prošli vijek, Njemci su bili dominantna etnička grupa u Sjedinjenim Američkim Državama – oko osam miliona ljudi, od 76 miliona stanovnika.

nyt perperzonaNjujork je imao jednu od najbrojnijih svjetskih populacija koja govori njemačkim jezikom, zaostajući samo za Berlinom i Bečom, sa skoro četvrtinom od 3,4 miliona ljudi koja je govorila njemačkim jezikom. Čitave zajednice rasprostranjene od sjevera Viskonsina do ruralnog Teksasa sastojale su se isključivo od njemačkih imigranata i njihove djece.

Dok su se širili zemljom, osnivali su crkvene denominacije, pjevačka društva, pa čak i cijele industrije, prije Prohibicije Njemci su imali apsolutnu dominaciju u pivarama, čija imena žive u brendovima kao što su Pabst, Busch i Miller. Brojnost Njemaca oblikovala je i medije – oko 1900. godine bilo je 488 njemačkih dnevnih i nedjeljnih listova koji su održavali živom njemački jezik i kulturu, te politiku – njemački Amerikanci na Srednjem zapadu bili su kičma osnivanja rane Republikanske partije.

Ogroman broj njemačkih Amerikanaca bili su takođe faktor u čuvanja SAD izvan Prvog svjetskog rata duže vrijeme – aktivisti su lobirali protiv intervencije na strani Saveznika, dok su političari bili zabrinuti zbog gubitka prilično velikog glasačkog bloka.

Uglavnom iz tog razloga, kada su SAD ušle u rat njemački Amerikanci dospjeli su pod intenzivni i često nasilni nadžor, naročito nakon otkrivanja jednog loše zamišljenog njemačkog plana da Meksiko napadne SAD.

Dugo je bilo sumnji u lojalnost njemačkih Amerikanaca, naročito u bezbrojnim džepovima na srednjem zapadu gdje su bili posebno dominantni. Mnogi su se nadali da će spriječiti asimilaciju držeći se svog jezika i dvostruke lojalnosti, ali je to opredjeljenje za njihovu kulturu iznenada postalo ranjivost.

U onome što predstavlja veliko zaboravljeno poglavlje američke istorije tokom približno 18 mjeseci američkog učešća u ratu ljudi s njemačkim korijenima lažno su optuživani da su špijuni i diverzanti, stotine njih bili su pritvarani ili osuđivani za pobunu po izmišljenoj optužbi ili za krivična djela poput trivijalnih kritičkih komentara o ratu. Više od 30 ubili su osvetnici i antinjemačke bandem stotine njih su prebijali ili uvaljali u katran i perje.
Čak se i njemačka muzika Betovena i Bramsa, za koju se smatralo da je imuna na histeriju, našla pod napadom. “To je muzika osvajanja, muzika oluje, poremećaja i razaranja”, pisao je The Los Angeles Times u junu 1918. godine. “To je kombinacija zavijanja pećinskog čovjeka i buke sjevernih vjetrova”. Partiture su sa knjigama njemačkih autora spaljivane u javnosti.

Nije iznenađujuće, oni koji su mogli krili su germanske korijene, neki su mijenjali imena, neki su otkazivali pretplatu na njemačke listove, koji su praktično nestajali. Kakv god njemački trag da je i ostao u Americi 1910-ih godina obrisan je pod sličnim pritiskom za vrijeme Drugog svjetskog rata, ni ne pominjući sramotu koju je nakon toga nosio njemački identitet.

Moj djed Džozef Kiršbaum proživio je ovaj prekid. Rođen je u Njujorku u porodici njemačkih imigranata 1891. godine, nije počeo da uči engleski sve dok nije pošao u školu i pričao je njemački kod kuće, sa prijateljima, u prodavnicama i restoranima onako kao i sa roditeljima.

Pa ipak, kasnije tokom života tvrdio je da se ničega od toga ne sjeća. U nekim djelovima SAD možda je i bilo poziva političara kako bi pridobili hispano-američke glasove, italo-američke, jevrejsko-američke, afro-američke ili irsko-američke glasove.

Ali stvara veliki prirtisak to kada to čujete, pa čak i za predsjedavajućeg Predstavničkog doma američkog Kongresa Džona A. Bejnera, koji nikad nije pokušavao da čak i da bilo kakav nagovještaj svojih njemačkih korijena kojim bi zatražio njemačko-američke glasove.

Ipak, dok njemačko-američka kultura možda odumire, njemački Amerikanci nastavljaju da ostavljaju trag za zemlju, od astronauta Nila Armstronga do bivšeg predsjednika Svjetske banke Roberta Zelika. Steinway klavire prvo je pravio njemački imigrant Hajnrih Stajnveg koji je kasnije promijenio ime u Henri Stajnvej.

Chrysler je pokrenuo Valter P. Krajzler, čija porodica su bili njemački disidenti, a Boeing je osnovao Vilijam E. Boing, sin njemačkog imigranta.
Ipak, kako je prošlo obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata i kako se bliži 25 godina od ujedinjenja Njemačke, postoje neki blagi izdanci preporoda njemačko-američkog identiteta. Njemačko-američki kongresni poslanički klub osnovan je 2010. godine i danas ima 93 člana.

Popularnost pivarskog zanata dovela je do oživljavanja pivskih bašti u njemačkom stilu, dok sportske ličnosti kao što su fudbalski trener Jirgen Klinsman i NBA All-Star Dirk Novicki slave njemački identitet.

Možda je tačno i to da jednom izgubljeni identitet nikada ne može biti ponovo vraćen. Ali zašto ne pokušati? Bilo bi dobro za sve da se milioni Amerikanaca podsjete da su dio imigrantske kulture, koja nije tako davno bila primorana na ćutanje zbog straha i netolerancije.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s