Brutalno ubistvo američkog novinara Džejmsa Folija pokazalo je da je rizik za novinare u ratom zahvaćenim područjima veći nego ikad

Piše: Kolin Frimen

LONDON – Nekoliko sati nakon njegovog očiglednog pogubljenja objavljenog na internetu, majka Džejmsa Folija, otetog američkog fotoreportera odala je priznanje sinu na Facebook stranici ranije napravljenoj u kampanji za njegovo oslobađanje. Kratko i sažeto, Dajana Foli saopštila je da je njen sin „dao život pokušavajući da razotkrije svijet patnje sirijskog naroda“ i da „nikada nije bila ponosnija“ na njega. 

Ovo je dirnulo one koji utjehu vide u nečijoj sposobnosti da bude rječit u takvom trenutku patnje, imajući u vidu da se ne može svaka porodica sresti sa ovako nečim.

Prije nekoliko godina intervjuisao sam Fila Biglija, brata Kena Biglija kojeg je Al-Kaida otela i obezglavila dok je bio u Iraku 2004. godine. Fil mi je rekao da je onog trenutka kada se porodica vratila u Englesku shvatila pravu težinu Kenovih nevolja kada je policijski poručnik iz Mersisajda sugerisao da pripreme izjavu o njegovom stradanju.

Najbolje je to uraditi sada, ljubazno im je objasnio poručnik, jer „ako se stvari pogoršaju“, oni neće biti u stanju da bilo šta napišu. Kako je Fil rekao, „sastavljanje tog izvještaja dovelo nas je do pomirenja sa činjenicom da je mrtav“.

Po mom mišljenju, detalji poput ovog unose u domove strahotu zvjerstava, kakvo je obezglavljivanje Džejmsa Folija, čineći to jednako jasno koliko i samo objavljivanje džihadističkih snimaka.

Oni potvrđuju tvrdnju da meta otmice nije sama po sebi talac, već njihove porodice, prijatelji i sunarodnici koji ne mogu učiniti ništa osim gledati (ili čak ni ne gledati) ubijanje svojih bližnjih.

Za mnoge, ipak, ubistvo takođe postavlja pitanje zašto novinari poput Folija i dalje idu na mjesta kakva je Sirija, gdje su takve sudbine opasnost za profesiju.

Uostalom, to i nije prvi razlog zbog kojeg se njegova porodica očajnički zabrinula. Tokom 2011. u Libiji je proveo šest nedjelja u zatvoru, nakon što su ga zarobile snage pukovnika Gadafija, dok je izvještavao o građanskom ratu. Upitana prošle godine da li je njen sin imao zadršku oko odlaska u Siriju, Dajan Fojl je tiho rekla: „Ne baš“.

Oni koji bi preispitivali njegove odluke takođe su isticali da se, u eri interneta, ratovi u Siriji i u Iraku praktično emituju uživo putem snimaka koje podjednako na društvene mreže postavljaju i aktivisti i borci.

Zašto, dakle, i da li postoji potreba i da zapadnjaci rade isto, posebno kada su tako istureni pred opasnošću? Zar ne bi bilo sigurnije jednostavno koristiti lokalne arapske saradnike i honorarce, među kojima ne nedostaje onih koji tečno govore engleski jezik?

Provukavši sopstvenu porodicu kroz šest nedjelja pakla dok sam bio kidnapovan u Somaliji prije nekoliko godina, mogu razumjeti argumente za praćenjem dešavanja iz svoje zemlje (što, pretpostavljam, praktikuju neki od mojih rođaka).

Ipak, biti otet nije ni slično drugim iskustvima u ratnoj zoni. Trpjeti batine ili ranu od metaka, kao što sam ja jednom u Iraku, a sve dok to nije previše ozbiljno, nekoliko dana kasnije možete se tome smijati i zbijati šale, zvučeći kao hrabri ratni izvještač, kakav ste oduvijek sanjali da ćete postati.

Otmica, međutim, sa svim daljim stresom, natjera i vašu porodicu da takođe bude herojska. Kada sam čamio u pećini u Somaliji, moj glavni strah nije bio samo zbog moje bezbjednosti, već da jedno od mojih roditelja ne pretrpi srčani udar.

Osim toga, pošto sam imao dovoljno vremena da razmišljam o ovome tokom boravka u pećini, mogu navesti niz razloga zbog kojih će zapadni novinari i dalje tražiti da se stave u opasnost na ovaj način.

Jedan od razloga jednostavno je osjećaj istorijske perspektive. Uprkos užasavajućoj vijesti o tome da je stradanje gospodina Folija objavljeno na internetu, novinari užurbano putuju ka cilju da budu ubijeni, zatvarani, kidnapovani i, generalno, maltretirani i to od nastanka ove profesije. Ne bi trebalo da imamo strah od takvog rizika.

Druga stvar je da, uprkos iskušenju da se osloni na lokalne dopisnike za koji ovo može biti manji rizik (iako to nije uvijek slučaj), većina urednika osjeća i u pravu je što tako osjeća, da nema zamjene za slanje sopstvene ekipe, koja ima osjećaj za stil svoje kuće, sopstveno oko za detalje, kao i sopstveno razumijevanje da poveže dramu koja se odvija sa čitaocima svojih novina.

To je, grubo rečeno, najbolji način da radimo pravednu priču, a stradanja u Siriji i Iraku i te kako zaslužuju takav pristup. Biti strani izvještač u svijetu nakon 11. septembra može biti veoma odgovoran posao.

Riječ „sahafa“ je ona koju svaki zapadni novinar koji izvještava iz arapskog svijeta vrlo brzo nauči. Ona u prevodu znači štampa, press, i koristi se da se u najmanju ruku uz pomoć nje odbrani u opasnim situacijama. Sada znatno rjeđe.

Više ni ne znam tačan broj kolega koji su bili oteti tokom posljednjih deset godina, a mnogi od njih patili su u teškim situacijama u odnosu na koje se moja avantura u Somaliji činila kao putovanje tokom godišnjeg odmora.

Ovo nije samo zbog toga što su islamističke grupe brutalnije nego gerilski odredi iz ranijih sukoba. To je takođe i zato jer takve grupe sada mogu da komuniciraju i samostalno putem interneta, što znači da se više ne oslanjaju na strane medije kako bi slale svoje poruke.

Nekada davno postojala je izvjesna simbioza između novinara i gerilskih grupa: kao jedini ljudi koji su mogli prenositi njihove zahtjeve široj javnosti – mi smo imali vrijednost, koja nam je takođe omogućavala određeni stepen zaštite.

Danas, međutim, kada sve grupe poput ISIL-a i Al-Šababa imaju svoje medijske ogranke i profile na Twitteru, nijedan od novinara koji dopadne u njihove ruke ne može očekivati veću pažnju nudeći im da „ispričaju svoju stranu priče“.

Umjesto toga, zapadni novinari koji pokrivaju dešavanja poput onih u Siriji ovih dana treba to da rade ne očekujući da će dobiti poseban tretman, već da će još više biti meta za otmicu i nešto gore od toga.

To što se muškarci i žene, poput Džejmsa Folija odlučuju da preduzmu takve rizike pokazuje da, što god drugi rekli o novinarstvu ovih dana, neke od njegovih najboljih tradicija se i dalje dobro čuvaju. Ali, to ne može prikriti činjenicu da sada radimo u svijetu u kojem je mač definitivno jači od pera.

Prevod A.N.R.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s