Piše: Boris Džonson, gradonačelnik Londona

Došao sam do zaključka da je Toni Bler konačno poludio. On je u nedjelju na svom sajtu napisao esej koji me je zaintrigirao njegovom preprekom da se suoči sa činjenicama. 

Razmatrajući strahote današnjeg Iraka iznio je tvrdnje koje su tako zapanjujuće i u suprotnosti sa realnošću da mu je sigurno potrebna stručna pomoć psihijatra.

On je rekao da u savezničkoj invaziji 2003. nije ni na koji način odgovoran za sadašnji košmar – u kojem je Al-Kaida preuzela kontrolu nad ogromnim dijelom zemlje i mučila šiite, žene, hrišćane i sve koji su odbili da se pridržavaju njene sablasne srednjevjekovne agende.

Toni Bler sada vjeruje da je sve to bilo „vječito ponavljanje“ koje se događa. On nam govori da je bilo neminiovno svrgavanje Sadama u revoluciji, praćenoj dugotrajnim začaranim vjerskim građanskim ratom i da zbog toga (a naročito on) ne treba kriviti sebe za ulogu u toj katastrofi.

U pokušaju prekrajanja istorije, ovo je, iskreno rečeno, ogavno. Realnost je da prije američke invazije na Irak 2003. uopšte nije bilo prisustva Al-Kaide u toj zemlji.

Sadam je bio nemilosrdni Ba’athist tiranin koji je tretirao stanovništvo sa užasnom brutalnošću. Ali on nije imao nikakve veze sa napadom 11. septembra na Svjetski trgovinski centar i nije posjedovao oružje za masovno uništenje.

Istina je da smo uništili institucije vlasti u Iraku nemajući predstavu šta je sljedeće na redu. Kao što mi je jedan stariji britanski general rekao „isjekli smo kičmenu moždinu“ bez ikakvog plana kako da je zamijenimo.

Poginulo je više od 100.000 Iračana koji bi danas bili živi da nijesmo otišli i stvorili uslove za takav sukob, a da ne govorimo o američkim, britanskim i trupama drugih zemalja koje su stradale u rasulu. To je istina, a ovoga puta ju je Toni Bler prihvatio.

Kada smo glasali za taj rat, i ja među njima, učinili smo to sa onim što sada izgleda beznadežno naivna pretpostavka da su britanska i američka vlada imale plan za poslije, da je tu vlada koja čeka na krilima, da će građanske institucije biti sačuvane i u post-Sadamovoj eri.

Drugim riječima, želio sam da se oslobodimo Sadama, zamišljajući da će biti plana tranzicije, kakav je recimo bio u Njemačkoj 1945. gdje je nastavljen suštinski rad vladine mašinerije, uprkos programu denacifikacije.

Osjećao sam se tako nervoznim (i tako krivim) zbog ove pretpostavke da sam otišao u Bagdad sedam dana nakon pada Sadama da vidim da li sam bio u pravu. Nijesam bio.

Dobro se sjećam mistifikacije na licu viskokog, sijedog čovjeka iz CIA-e, sa kacigom i pancirem kojeg sam našao u jednom od ministarstava. Bili smo sami među hiljadu praznih kancelarija. Cijela civilna služba je pobjegla, vojska se raspala.

On se nadao da će pronaći nekoga ko nastavlja vladine poslove – red i zakon, infrastrukturu, naplatu poreza, takve stvari. Dani su prolazili; grad je opljačkan; niko se nije pojavio na poslu.

Napali smo centre moći Iraka bez kredibilnog plana za narednu fazu i iskreno, da, ja krivim Buša i Blera za njihovu nevjerovatnu aroganciju misleći da će to uspjeti. Kako je vrijeme proticalo, bojim se da smo bili sve više cinični u vezi sa ovim poduhvatom.

Izgleda mi kao da su Amerikanci bili motivisani opštom strateškom željom da kontrolišu jednog od najvećih izvoznika nafte na svijetu, kao i da uklone Sadama, neprijatnog štetočinu, koji je ranije pokušavao da ubije Buša starijeg.

Bler je u ovo ušao u suštini jer je (s pravom) smatrao da je u britanskom dugoročnom interesu da bude tijesno povezana sa Amerikom, ali, avaj, takođe je instinktivno shvatio kako rat pomaže u veličanju političara.

Rat daje liderima veličinu koju inače ne bi mogli posjedovati. Ako čeznete za harizmom Čerčila ili Tačer, ne postoji ništa pobjedonosno kao rat. Rat u Iraku bio je tragična greška i, odbijajući da to i prihvati, Bler sada podriva sam uzrok koji zagovara – mogućnost ozbiljne i efikasne intervencije.

Blerov argument je da smo bili u pravu 2003. i da ćemo biti u pravu ako ponovo intervenišemo. Mnogi su se s pravom povukli iz ove logike. Sasvim je jasno da je invazija 2003. bila nezakonita glupost.

Ali to ne mora nužno da znači, kako mnogi zaključuju, da su sve intervencije uvijek i svugdje načelno pogrešne i da treba izbjegavati strana uplitanja svih vrsta.

Britanija je i dalje sila u Savjetu bezbjednosti UN. Godišnje trošimo 34 milijarde funti na odbranu. Bilo bi pogrešno i samoporažavajuće zaključiti da smo bili u pravu, jer, kod Iraka, uvijek naš pokušaj da ga učinimo boljim mjestom mora biti pogrešan.

Neko mora otići do Tonija Blera i reći mu da ućuti – ili da makar prihvati realnost katastrofe čijem izazivanju je doprinio. Onda će možda biti vrijedno saslušati ga. Istina će te osloboditi, Toni.

Prevod A.N.R.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s