Piše: Luk Brone

Izmjerimo jačinu političkog zemljotresa evropskih izbora u Francuskoj: 25. maj 2014. je mnogo gori od 21. aprila 2002. godine iz tri razloga.

Prvo, jer istorijska pobjeda Nacionalnog fronta na državnim izborima ne izaziva kolektivni odgovor, pri čemu je demokratski encefalogram ostao očajnički sitan, dok je 21. aprila izveo na ulicu dio francuskog društva, uključujući i mlade, ostavljajući ih da se bore za pobjedu Žaka Širaka protiv Žan-Mari le Pena.

Francusko društvo izabralo je „laissez-faire“ model. U svijesti. Dok su ankete potpuno tačno predviđale veličinu podrške Nacionalnom frontu, navodeći u petak veče da je riječ o 24 odsto biračkog tijela prema Ipsos-Steria istraživanju, glasači ljevice i desničari-republikanci dozvolili su jednoj ekstremno desničarskoj stranci da pobijedi.

Oni glasači koje je Nacionalni front mobilisao iz ubjeđenja, „generacija“ od 21. aprila koja sada ima trideset godina izgleda potpuno razočarana, zbog čega se Nacionalni front tiho javila kao vodeća stranka među biračima koji imaju između 18 i 35 godina.

Strategija „desatanizacije“ Nacionalnog fronta koju je vodila Marin le Pen urodila je plodom.

Drugo, 25. maj takođe obilježava još jedan poraz pomenutih stranaka na vlasti, koje su zaglibile u svojim unutrašnjim poslovima, koje ne mogu da se obnove, koje su nepovezane sa društvom, okamenjene veličinom ekonomske, društvene i demokratske krize.

Među tektonskim političkim pločama, pokret koji je inicirao Nacionalni front nije prestao da provocira replike i frakcije onih koji su ostali u politici „obuzdanosti“ u ekstremnoj desnici u tom kontekstu, kao i „republičkom frontu“ koji  više nije daleka uspomena.

Nakon lokalnih i evropskih izbora slijede regionalni, najvjerovatnije na jesen 2015. godine sa dubokom podjelom na ljevičare i desničare, bez rezerve, bez ideje, bez daha, na ivici politika koje u nekim jurisdikcijama ispadaju u drugu ligu, koje podržavaju najsiromašniji i koje imaju podršku tek deset odsto birača.

Treći razlog je najozbiljniji, jer 25. maj čini još iluzornijom reformu francuskog društva. Dakle, šta može uraditi Fransoa Oland nakon dubokog nepriznavanja? Kako može da vlada sa krhkom političkom većinom? Kako će se nositi sa budžetskom strogoćom i kako će ulagati napore, gdje je za trenutak sve odjednom prestalo da bude kao prije?

Može li Fransoa Oland da oživi strukturne reforme kroz preostali dio njegovog petogodišnjeg mandata? A posebno velike teritorijalne reforme, koje su sada predstavljene kao glavna bitka koja bi omogućila niže deficite?

Šef države moraže da se suprotstavi izabranim trupama u mnogo borbenijoj desnici koja će ponovo osvojiti većinu lokalnih vlasti, kao i svim mogućim lobijima, od građevinskih sindikata do službenika u lokalnim samoupravama.

On će morati da zaroni u lokalne ekvilibrijume subjekata kakvi su „Meccano“ ili zajednice plinara, lokalni identitet, uključujući i okruge, daleko od zabrinutosti koju ispoljavaju Francuzi.

Fransoa Oland svakako može nastaviti da se igra riječima, naročito u Evropi, da traži sopstvenu političkiu preorijentaciju i popuštanje kod budžetskih ograničenja.

Ali, riječi šefa države nemaju veću težinu na evropskom nivou nego na francuskoj teritoriji, njegovi govori se više nigdje ne štampanju , ni u Briselu, ni u kupštini, kao ni u Forbahu, Lilu ili Marseju, pa čak ni u Socijalističkoj partiji.

Prema mišljenju mnogih, Fransoa Oland je otišao dalje od bijesa, ističući dalje jedan oblik ravnodušnosti – ono najgore što se danas može desiti jednom političaru, a čime je potpisao sopstvenu nemoć.

Prevod A.N.R.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s