Reakcije na Krim pokazuju kako lako pogrešna procjena može izaći iz političkog mačizma i ratničkih stavova

Piše: Sajmon Dženkins

Ako ništa, zapadne zemlje su saglasne oko ukrajinske krize. Saglasne su da nešto mora da se uradi da se zaustavi ruska reokupacija Krima i saglasne su da se ništa ne može preduzeti da bi se to spriječilo. Paradoks je stvar vanjske politike. Ona proizvodi samite, konferencije, formira i reformiše kontakt grupe. 

Lideri vode beskrajne telefonske razgovore i think-thank okupljanja u klupskim saonima. Svuda, nešto treba učiniti i ništa ne može biti urađeno. „Mora“ trijumfuje nad „može“. U ponedjeljak veče prisustvovao sam seminaru o Ukrajini u Vestminsteru u organizaciji magazina „Prospect“. Bio je prepun diplomata, eksperata za odbranu, kao i ruskih i ukrajinskih stručnjaka, i bio je tmurna prilika.

Pleme „razumijte Rusiju“ raspravljalo je sa „razumijte Ukrajinu“ plemenom. Pravni sitničari borili su se sa pragmatistima. Predstavnici sa stvarnim političarima. Putinova bombastičnost naspram Putinove paranoje. Zapadnjački pravedni gnijev naspram njihovih dvostrukih standarda. Ipak, svi su saglasni u jednom. Nešto mora da se uradi. To nije bio seminar o Ukrajini, to je bio sastanak globalnog sindikata „nešto mora da se uradi“ profesionalaca. Učesnike je radoznalo oslobodila nemogućnost odvraćanja Putina od Krima silom. Otkako su vojni jastrebovi morali da se izuzmu iz ove krize, na teren su ušli diplomatski. Gospodarima u somotnim rukavicama izgleda nije smetalo što u njima nemaju gvozdenu pesnicu.

Nijesam kremljolog, ali mislim da je ideja da takvi gestovi mogu prestraviti Putina apsurdna koliko i ideja o zastrašivanju Osame bin Ladena ili Talibana. Veliki akcenat stavljen je na to da Putin i „oni oko njega“ shvate da su „se preračunali“ oko odgovora Zapada. Ipak, svaki od ovih gestova djeluje potpuno predvidljivo.

Bombe i dronovi vas mogu polomiti, ali kada ovakvi odu u rat, riječi vas nikada neće povrijediti. U tom trenutku, „nešto“ eskalira u našeg starog prijatelja – ekonomske sankcije. Kako Kameron i Obama ponavljaju, „Putin treba da zna cijenu svojih postupaka“. Neki smatraju da treba vratiti vize, a drugi da sankcije treba tiho izreći kroz granične kontrole „loših momaka“.

Zatim dolazi slavljena „opcija“ – nuklearne sankcije zamrzavanja bankovnih računa, zaustavljanje kreditnih linija, prekid barter dogovora i suspendovanje zajedničkih projekata. Kočnica za zaustavljanje bijede trebalo bi da bude izrečena Rusima, srazmjerno povećanju Putinovg bezakonja. To je diplomatski ekvivalent „bombardovanja neprijatelja unazad do kamenog doba“. Ovo će ih opametiti, plaču oni. Ovo će ih odvratiti.

Obrazloženje je zagonetno. Uvijek je bilo sumnjivo da se maksima „to je ekonomija, glupane“ odnosi na međunarodne odnose, posebno kada uključuju privrede autoritarnih režima. Putin će započeti avanturu na Krimu sa procjenom o mogućoj odmazdi i, ako ne, sa prihvatanjem da je odmazda toga bila vrijedna.

Odvraćanje NATO-a i EU nakon dvije decenije održivosti od ruske istočne granice izuzetno je popularno. Nacionalni ponos obično nadoknadi troškove. Osim toga, Rusija je sada ozbiljan ekonomski igrač, gotovo koliko i Kina. To nije Irak ili Avganistan ili Burma, mala siromašna zemlja koju zapadne vlade mogu lako osiromašiti svom moralnim hirovima.

Rusija barem može odgvoriti stepenom osakaćenja, kao što je navedeno u procurjelom (i razumnom) memorandumu Downing Streeta prošle sedmice. Njemačka, sve značjnija tačka svetosti evropske diplomatije, jasno se protivi prekidu odnosa sa Rusijom zbog Krima. Tržište je u opštem evropskom interesu, kao dugotrajni lijepak kojim se može smanjiti trenje između Evrope i Rusije.

Prihvatam da postoje razgovori među džavama koje ponekad zahtijevaju obične govore. Ali riječi moraju biti u skladu sa planiranim ciljem. Ovo bi se sigurno produžilo do prihvatanja onoga što se nekada zvalo „sferama interesa“ duž još uvijek nove i osjetljive granice Evrope i Azije.

Putinov otklon od „donacije“ Krima Nikite Hruščova Ukrajini 1954. godine mogao bi biti tehnički ilegalan. Takav je bio i rat Zapada sa Srbijom zbog Kosova. Teško da je u rangu sa Hitlerovom ivazijom na Sudetenland ili zapadnjačko nasilna zaplijena Iraka i Avganistana. U katalogu globalnog bijesa, ovo ne predstavlja nešto značajno.

Sadašnje reakcije na Krim pokazuju kako lako pogrešna procjena može izaći iz političkog mačizma. Vjerovatno je bolja paralela Sarajevo 1914. godine. Povrijeđeni ponos jednog lidera izazvao je tuđu potragu za sopstvenim interesom, nesmotreni sporazum izazvao je preventivni napad.

Blefovi, kako se nazivaju, su cijene za koje se smatra da su „vrijedne plaćanja“. Dok nastaje haos, niko ne može da se sjeti kako je sve počelo. Ruska okupacija Krima može, ali i ne mora odražavati Putinovu paranoju zbog toga što Zapad vježba mišiće duž granice Rusije.

Borba Kijeva za nezavisnost može, ali i ne mora da odražava opravdan strah od ruskog revanšizma. Ne znam. Znam samo da nam zemlja niti prijeti, niti „nam pripada“. Neki ljudi jednostavno ne mogu da podnesu da su izostavljeni iz borbe.

Prevod A.N.R.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s