Moramo koristiti svoju ljudsku inteligenciju da zaustavimo ovaj rat. Kao otac i djed gledam patnju sirijske djece i sada kažem: dosta

Piše: Stiven Hoking

Grčki filozof Aristotel vjerovao je da je univerzum postojao oduvijek. Razlog zbog kojeg čovječanstvo nije razvijenije objašnjavao je time da su poplave i druge prirodne katastrofe vraćale civilizaciju na početak. 

Danas se čovječanstvo razvija brže nego ikad. Naše znanje eksponencijalno raste, a sa njim i naša tehnologija. Ali ljudi i dalje imaju instinkte, a posebno agresivne impulse koji su postojali i u vrijeme pećinskog čovjeka.

Agresivnost je imala određene prednosti tokom borbe za opstanak, ali kada se modernom tehnologijom zadovoljava drevna agresija, cijela ljudska rasa, kao i ostatak živih bića na Zemlji su pod rizikom. Danas u Siriji vidimo modernu tehnologiju u obliku bombi, hemijskog i drugog oružja koje se koristi za postizanje takozvanih inteligentnih političkih ciljeva.

Ali ne osjećamo se inteligentno gledajući ubijanja više od 100.000 ljudi ili djecu koja su mete napada. Osjećaj je krajnje glup i još gori dok se sprečavaju isporuke humanitarnih zaliha klinikama, što će organizacija „Save the Children“ objaviti u sljedećem izvještaju – djeci su amputirani udovi zbog nedostatka osnovnih medicinskih sredstava, dok novorođenčad umiru u inkubatorima usljed nestanaka struje.

Ono što se dešava u Siriji je užas, onaj koji svijet hladno posmatra sa distance. Gdje je naša emocionalna inteligencija, naš osjećaj kolektivne pravde? Kada razmatram inteligentni život u univerzumu, polazim od toga da on uključuje ljudsku rasu, iako se uviđa da joj većina ponašanja kroz istoriju nije pomogla u opstanku vrste.

I dok nije jasno da li, za razliku od agresije, inteligencija ima dugoročnu vrijednost tokom opstanka, naša krajnje ljudska vrsta inteligencije označava sposobnost da rezonujemo i planiramo ne samo našu sopstvenu, već i našu kolektivnu budućnost. Treba zajedno da radimo na zaustavljanju ovog rata i zaštiti djece u Siriji.

Međunarodna zajednica je to posmatrala sa strane tri godine, dok su plamtjeli sukobi, što je uništilo svaku nadu. Kao otac i djed gledam patnju sirijske djece i sada kažem: dosta.

Često se pitam kako li bismo mi izgledali drugim bićima koja nas posmatraju iz dalekog svemira. Dok gledamo vani ka univerzumu, bacamo pogled i na vrijeme unazad, jer svijetlo koje dolazi sa udaljenih objekata dopire do nas mnogo, mnogo kasnije. Šta svjetlost koju emituje Zemlja danas pokazuje? Kada ljudi vide našu prošlost, hoćemo li biti ponosni na ono što bude vidljivo – kako, kao braća, tretiramo jedni druge? Kako dozvoljavamo našoj braći da tretiraju našu djecu?

Danas znamo da Aristotel nije bio u pravu: univerzum nije postojao oduvijek. Nastao je prije oko 14 milijardi godina. Ali bio je u pravu da su velike katastrofe predstavljale ključne korake za vraćanje civilizacije na početak. Rat u Siriji možda i ne predstavlja kraj čovječanstva, ali svaka učinjena nepravda pravi rupu na fasadi koja nas sve drži na okupu.

Univerzalni princip pravde ne može biti ukorijenjen u fizici, ali nije od išta manjeg suštinskog značaja za naše postojanje. Jer bez njega bi, još odavno, ljudska bića sigurno prestala da postoje.

Prevod A.N.R.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s