Da je borba građana za bolji život i budućnost bogatiju perspektivama poželjna i opravdana u dvadeset prvom vijeku, ne bi imali pravo da sumnjaju ni najveći diktatori najokrutnijih sistema, no da se ona preuveličava i zloupotrebljava nije ništa novo. Ipak, kada se malo dublje zađe u suštinu ovih, samo u naznakama korisnih pokušaja da se stvari promijene na bolje otkriva se suštinsko nepoznavanje materije vodećih protagonista ovakvih borbi i zanemarivanje prilika u kojima se društvo zaista nalazi.

pravo na sveU raskoraku između očekivanja i mogućnosti većina inicijatora naizgled dobrih ideja često zanemaruje dvostranost procesa ostvarivanja bilo kog prava – da ono podrazumijeva i obaveze, odnosno uslove pod kojima ih je moguće sprovoditi. Sa druge strane, u nedostatku priliva samog novca, odsustva produktivnih ideja, ali i inertnosti velikog broja članova zajednice državni budžet svima postaje glavno utočište i posljednja nada. Na sredstva namijenjena za javne rashode gotovo da nema ustanove, organizacije, kompanije ili pojedinca iz bilo koje sfere koji bi im tek tako odložio, ali najmanje je onih koji bi se zapitali koliko takvo nešto zaslužuju i koliko na njih imaju pravo. Još manje je onih koji su u stanju da sebi dozvole da razumiju da je za raspodjelu nekih sredstava potrebna njihova akumulacija, odnosno da država, da bi nešto finansirala mora odnekud da nabavi sredstva, te da je u periodu pada ekonomske aktivnosti to moguće ostvariti jedino uvođenjem novih poreza.

Naime, protekle sedmice oštro se polemisalo o izmjenama Predloga zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, a komentari koji su se čuli u protivljenju ovakvim potezima ukazuju na nerazumijevanje velikog dijela javnosti koja, uporno ističući svoju misiju o podizanju svijesti o određenom pitanju, zapravo manipuliše polovičnim informacijama baziranim na odsustvu realnih procjena efekata ovog čina. Nakon kontradiktornih informacija dobijenih iz saopštenja zvaničnih institucija i stavova dijela civilnog sektora i političkih partija građanima, kao i uvijek, ostaje da vjeruju u ono što zvuči primamljivije, pitkije i korisnije, ne računajući da se radi o zamjeni teza i kratkoročnim koristima za društvo. Nema sumnje, niti danas iko može poreći da su se javna sredstva godinama zloupotrebljavala, da je napravljen ogroman broj suvišnih i beskorisnih izdataka, da su brojni subjekti koristili političku i društvenu ulogu za sticanje lične koristi. Međutim, malo ko otvara pitanje sa kakvim potencijalom, resursima i prije svega znanjem da ih iskoristimo uopšte raspolažemo i koliko smo ukupnom prosperitetu zemlje u stanju da doprinesemo. Ako se do sada i zanemarivala odgovornost pojedinca koju je dio javnosti dugo pokušavao da umanji, u vremenu restriktivnog budžeta, ali i inicijativa vrha finansijskih institucija da se prekine sa lošim trendovima, krene sa strožijom praksom naplate poreza i sankcionisanja onih koji zloupotrebljavaju javna sredstva, sada je krajnje vrijeme da se zapitamo koliko svako od nas zaista donosi koristi zajednici i koliko su opravdana očekivanja da država zauzvrat treba da nam ponudi baš sve. Ipak, ono što je zbog svoje neutemeljenosti najupečatljivije u cijeloj priči jesu komentari da bi se izmjenama ovog zakona, kojim se zadaje novi namet poslodavcima, mogao stvoriti diskriminatorni efekat prema mlađoj, ženskoj populaciji. Ovim se prilično direktno pokušava dobiti podrška upravo te društvene kategorije, koja se samo nadovezuje na priču o vječitim tvrdnjama o diskriminaciji i nejednakosti, čak i onda kada za to postoji najmanje povoda.

U cijeloj priči malo ko pokušava da se oglasi sa zdravorazumskim stavom – da je i javnim i privatnim subjektima konačno jasno da je zapošljavanje po bilo kom kriterijumu osim na osnovu znanja i sposobnosti koju donose u stvari prošlost, jer su se efekti nepotizma već dovoljno obili o glavu onima koji su ih decenijama unazad praktikovali i da budućim majkama niko neće umanjiti šanse ukoliko pokažu da bi posao za koji konkurišu bolje obavljale od svojih muških kolega. Još jednom se svijest javnosti kreira razapinjanjem između ekstremno štetnih posljedica koje se utvrđuju bez prethodne jasne računice i onoga što samo po sebi dobro zvuči, ali nalazi malo potvrda u praksi. Jedno je sigurno – pomaka ni u jednoj sferi nema i neće biti dok odgovorni ne priznaju greške, a oni koji ih kritikuju ne prihvate realnost.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s