Signali sa svjetskih tržišta kapitala na početku prošle godine ukazivali su na mogući rast cijene aluminijuma, a time i veću tražnju. Za 2012. godinu govorilo se da će zbog povećanog prometa na robnim berzama biti u znaku ovog lakog metala.

aluminijum-perper-zonaAluminijum od olova težiPrognoze za svjetsku ekonomiju najvećim dijelom su ostvarene, a dok su velika tržišta bila u znaku oporavka od krize i pokušaja da se kroz nove industrijske tokove vrate na nivo proizvodnje iz 2008. godine, jednom malom tržištu proizvodnja aluminijuma zadala je velike nevolje. Godina je počela zaduživanjem, nastavljena rebalansom, a okončana donošenjem restriktivnog budžeta sve zbog nekadašnjeg i sadašnjeg ogledala crnogorske ekonomije – Kombinata aluminujma. Ova godina u znaku je velikih odluka, a jedna od njih je kako naći, po mogućnosti trajno, rješenje za problem KAP-a.

Kao što je i uobičajeno u Crnoj Gori, ekonomska pitanja mnogo dublje zalaze u političke sfere, pa se i sama ponuđena rješenja za KAP i kada ih daju neutralni subjekti ocjenjuju kao politički obojena i povezuju sa stavovima određene partije. Činjenice, međutim, govore da je Kombinat sa napravljenim dugom već sada uskratio državu za mogućnost pokretanja novog industrijskog pogona proizvodnog akapaciteta od 120 hiljada tona.

Kako se dug vremenom nagomilava, a cijene rastu, Crna Gora je u sve većem kašnjenju da donese pravi potez, za koji je isteklo vrijeme prije nego što se krenulo u petogodišnji, bezuspješni proces spašavanja višemilionskim subvencijama, garancijama i ugovorom o poravnanju.

Kako svaki od procesa donošenja ekonomskih odluka zahtijeva analizu mogućih troškova i koristi, ona se može primijeniti na svao ponuđena rješenja. U slučaju programiranog stečaja računica je najjasnija – prestaje kontinuirani rast duga i dodatno opterećenje privrede usljed izostanka potrebe za aktiviranjem državnih garancija.

Sa druge strane prilivi kapitala za koje bi crnogorska privreda ostala uskraćena gašenjem KAP-a iznose oko dvadeset miliona eura. U cijelom procesu državu bi najviše opteretili sami troškovi gašenja koji bi iznosili oko osamdeset miliona eura, a za koje se očekuje da bude plansko, budući da skoncentrisanost na jednu vrstu proizvodnje ne omogućava transformaciju određenih segmenata i uspostavljanje novog vida proizvodnje unutar njih.

Proces gašenja ne bi trajalo kratko, ali i u ovom slučaju gubici nijesu veći od štete koja se, zbog potrebe za spašavanjem KAP-a svaki put iznova nanosi crnogorskim građanima. Građani ne samo da su pogođeni novim poreskim oblicima, uvedenim u cilju smanjenja budžetskog deficita, već i četiri puta većom cijenom električne energije kojom se pokrivaju gubici Elektroprivrede prema kojoj KAP ne izmiruje obaveze.

Druge opcije i prelazna rješenja koštala bi državu neoporedivo više od stečaja sve do trenutka dok se ne pojavi novi investitor za šta, u ovakvom poslovnom ambijentu i nema većih izgleda, no i kada bi se to dogodilo država bi na određen način ponovo bila primorana da mu izađe u susret.

Briga prema subjektu koji ulaže novac svakako je opravdana, ali ona ni u jednom trenutku ne bi smjelo da pogoršava standard građana, kao što je do sada bio slučaj. Međutim, ovo pitanje se sa socijalnog aspekta sada posmatra samo kada je riječ o radnicima koji bi ostali bez posla. Ironično, ali dušebrižništvo za radnike KAP-a izražavaju oni koji su bez posla i zarada ostavili brojne zaposlene tako što su svojim neznanjem ipogrešnim odlukama uništavali crnogorska preduzeća, a sada lamentuju nad lošim rezultatima tuđeg poslovanja.

Problem KAP-a nije od nedavno, nije nastao sa dolaskom Rusa niti odlukama donešenim u skorije vrijeme, već ih je pokušaj revitalizacije samo iznio u prvi plan, dodatno naštetivši ostatku privrede. Ovaj nekadašnji gigant nije se bavio izradom gotovih proizvoda za crnogorsko tržište, već je poput svih industrijskih subjekata u Crnoj Gori bio fokusiran na izvoz.

Kada je ovdašnja javnost pohrlila da podrži Miloševićeve ratne planove i zvanično se priključila prosipanju olova po hrvatskim i bosanskim gradovima, Ujedinjene nacije su Crnoj Gori, budući da se nalazila u sastavu tadašnje SRJ uvele opšte sankcije koje su onemogućavale spoljnotrgovinsku razmjenu. Pored prelaska sa socijalističke dogovorne ekonomije na tržišnu, nedostatak izvoza za poluproizvode namijenjene drugim tržištima uslovio je krah crnogorske industrijske proizvodnje. Stoga, svaki današnji pokušaj njenog oživljavanja u stvari je pokušaj ispravljanja grešaka iz prethodnog perioda, a ne nova biznis ideja.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s