Mnogo prije samog datuma odravanja Parade ponosa u Beogradu svi mediji iz regiona počeli su obavještavati o najavljenom događaju. Gledano iz zemlje u kojoj skupove i protestne šetnje organizuju radnici Željezare, KAP-a i Boksita, vijest koja stiže iz susjedstva stvara drugačiju sliku o Srbiji. Kao da će se, kada se održi gay parada i kada se “položi test demokratičnosti” steći svi uslovi za ulazak u EU. Krene li se od prioriteta, a oni su svakako u ekonomskoj sferi, moglo bi se zaključiti da, ako je održavanje ovog događaja goruće pitanje, budući da uz toliku zastupljenost u medijijma djeluje kao da jeste, u toj zemlji nijesu male plate, nema neuspjele privatizacije, zdravstvo i školstvo besprijekorno funkcionišu, nacionalnih tenzija nema. Čeka se još samo da se takva tolerancija i harmonija uspostave između straight i homoseksualne populacije.

perperzona-arhiva3Crnogorski građani, onako, mahom zgroženi, koriste svaku priliku da osude taj događaj koji, po njima, predstavlja sramotu za cijeli region. Tema je prezastupljena, a broj ogorčenih rijetko viđen, dovoljno velik da se zapita otkud sada toliko zabrinutih za „sramotna” dešavanja u susjedstvu, kad onda kada su gradovi u drugim republikama granatirani, paljeni i pljačkani skoro niko nije dizao glas, ili, ako jeste to se pravdalo kukavičlukom i kompenzacijom za strah od uzimanja puške, jednako kao što se danas automatski svaki podržavalac parade proglašava homoseksualcem. Otkud toliko spremnosti da se bude beskrajno ogorčen i agresivan prema ljudima koji baš ništa ne rade na tuđu štetu, dok se ni malo kolektivnog buntovništva, niti osvetoljubivosti ne pokazuje prema onima koji su odveli drustvo u stanje u kojem se sada nalazi? Vjerujem da bi, kada bi se najavilo održavanje gay parade u Podgorici došlo do masovnijeg i dramatičnijeg protestnog skupa od bilo kojeg održanog u posljednjim decenijama. Društvo je nijemo na priče o neuspjesnoj privatizaciji, opštoj pljački svih državnih fondova i bogaćenju određenih lica uz pomoć sredstava iz istih, švercu i organizovanom kriminalu, ali nikako ne toleriše ljude sa drugačijom seksualnom orjentacijom. Društvo i dalje sluša izjave o bezrazložnim poskupljenjima, ukidanju besplatnih zdravstvenih usluga određenim kategorijama društva, podizanju starosne granice za odlazak u penziju, ukidanju budžetskih izdataka za određene kategorije, ali nijedna izjava, nijedno saopštenje, nijedan intervju nije bio ni približno skandalozan onome koji je na crnogorskoj televiziji dao gay aktivista Atila Kovač. Nijedan funkcioner nikada nije ni rekao, ni uradio nešto što bi naišlo na takav otpor i uslovilo kolektivnu potrebu da mu se kaže da nije u pravu.

U opštem ludilu djeluje kao da su i zvaničnici svjesni da „hleba i igara” ne prolazi kod nas. Dovoljne su „igre”. Uzet im se može i najnasušnije. Neće se buniti, a njima ostaje još jedna prilika da razliku ostave za sopstveno bogaćenje, pa da od njihovog „hleba” gradonačelnik Podgorice u prosjeku dnevno troši oko tri hiljade eura za reprezentaciju po restoranima i kafanama. Bez obzira što se ogromna sredstva odlivaju iz budžeta glavnog grada, gradonačelniku bi se beskrajno zamjerilo jedino da na svojoj teritoriji dozvoli da se organizuje nešto poput Parade ponosa. Kada jednom bude primoran da ode sa vlasti, a to će se dogoditi onda kada od režima bude zatraženo da žrtvuje nekoga iz svojih redova za veću naklonjenost evropskih zvaničnika, moguće je očekivati i takav događaj. Potom slijede najšarolikija tumačenja teorija zavjere, urote demona protiv porodičnih vrijednosti i nastojanja vjerskih institucija da isprave stvar i vrate je na svoje mjesto – istih onih institucija koje sebi daju za pravo da se bez ičijeg osporavanja bave tuđim seksualnim životom, dok je ono što se dešava u njihovim redovima ono što javnost ne bi trebalo da interesuje. Tada „posrednici između ljudi i boga”, skloni da homoseksualnost nazivaju i grijehom i bolešću zaboravljaju da bi, u slučaju da homoseksualnost to jeste, pedofilija i te kako bila smatrana bolešću, a da se za razliku od prve, ova druga pojava smatra ne samo grijehom, već i krivičnim djelom. Međutim, uz sjajnu saradnju sa vrhom vlasti u sistemu u kojem se vjerske institucije i te kako mješaju u državna pitanja, umjesto straha da će ma koja njihova aktivnost biti predmet sudskog spora, važi pravilo da se uz njihov blagoslov događa sve ono što upražnjavaju državni funkcioneri. Stoga bez osude da se radi o govoru mržnje mogu do mile volje LGBT populaciju nazivati demonima i sotonama.

Vođene strahom od toga da će vječnost provoditi goreći u paklu, građani žrtvuju zdrav razum dok su na ovom svijetu, jer je i svaka sumnja u riječi vjerskih poglavara grijeh za sebe, baš kao što je grijeh ne samo to da se dva muškarca drže za ruke, već da i oni ne učine nešto kako bi ih spriječili.

Na dan održavanja Parade ponosa, Beograd je pretrpio štetu u iznosu od preko milion eura. Preovladavajući broj aktera uličnih nereda bio je iz unutrašnjosti zemlje. Uvijek ugled tog grada naruše ruralne mase, koje autobusima organizovano dolaze onda kada treba braniti srpstvo u „Nike” shop-ovima, spašavati ga od pošasti McDonald’s-a i lomiti sve što je plaćeno „Soroševim parama”. Divljanje na gradskim ulicama pojačava zapanjenost primitivnog čovjeka pred velikim građevinama od kojih mu zastaje dah, a budući da spoznaje čari prijestonice svoje zemlje, neobična kombinacija vandalizma i nacionalne ostrašćenosti pojačava njegovu slobodu. Pri tome treba imati na umu da većina njih beogradski asfalt gazi najvjerovatnije prvi put, ukoliko već nisu imali mogućnosti da prisustvuju Cecinom koncertu, jedinim miroljubivim povodom kojim se dolazi u grad iz njene pjesme. Cijela situacija nepovratno ostaje začarana u krugu mitova devedesetih, teorija zavjere Zapada, zlatnih 4S krstova, air-max patika iz polomljenih izloga, ikona svetaca i turbo-folka i u tom trenutku pojavljuju se nusproizvodi tog društva koji pokušavaju da prikažu koliko im je svijet kojeg su dio zapravo stran. Odjednom se u pisanoj formi oglašava osoba, čija je čak i pismenost sudeći po dosadašnjem stvaralaštvu bila upitna. Kćerka jednog od, iako ranije čuvenog po krađi numizmatičkih kolekcija, naknadno istaknutog načelnika MUP-a u akciji „Sablja”, žena koja svojoj bebi oblači štikle, ulicom šeta prase i glavna je akterka reality show-ova, osoba od čijeg se lika i djela godinama gradi imidž gay ikone radi šarenolikosti estrade i širenja tržista za plasiranje šunda, obožavateljka isključivo firmiranih stvari, zagovornica luksuznog načina života i vjerna korisnica usluga estetskih klinika otkriva svoj literarni talenat kroz tekst posvećen minulom događaju. Javnost je jednako iznenađena činjenicom da se upravo Jelena Karleuša oglašava putem kolumne, koliko i sadržajem iste.

U cijeloj situaciji najšokantnija je činjenica da u moru ostrašćenih protivnika čija su shvatanja proizvod dvodecenijske krize jednog društva, enciklopedijski primjer predstavnice istog dobija ulogu glasa zdravog razuma. Iako to nije pošlo za rukom ni naučnim institucijama, ni nezavisnim intelektualcima u zemlji, ona uzima stvar u svoje ruke i stilom i jezikom primjerenim mentalnom sklopu kojem pripada pokušava da objasni da, čak ni pored toga što je udata za tipičnog predstavnika društva koje kritikuje, ona zapravo nije njegov dio. Sa druge strane, činjenica da JK bilo šta objašnjava kroz svoj tekst u kojem navodi da svog supruga zbog neželjenih iznesenih stavova kažnjava odbijanjem upražnjavanja određenih pretnerskih aktivnosti i da je njeno objašnjavanje u neku ruku čak i uspješno govori da je društvo u krizi većoj nego što je ikada bilo. JK u ulozi osvješćivača sa ciljem da edukuje o nečemu što onima kojima je poziv da to rade nije uspjelo znači da je ludilo poprimilo neslućene granice. Svaki pokušaj da se bilo šta dovede u red je uzaludan u svijetu u kom uz nekoliko klikova na aktuelne naslove svako može doći do njemu željene verzije istine i dovoljno argumenata da osudi ili opravda svaku od „strana”, a u ovom događaju ima ih nebrojeno.

Jedno je sigurno – ako zemlju u kojoj se zdravlje porodice spašava razbijanjem mobilnog mamografa zato što je na njemu logo koji to društvo smatra izdajničkim, bez obzira što služi za otkrivanje tumora, a kada iste te aktivnosti osuđuje predstavnica grupe, koja u kulturološkom smislu predstavlja tumor jednog društva, jasno je da je isuviše kasno za liječenje. Uređaj za dijagnosticiranje tumora nije ni potreban društvu u kojem je tumor metastazirao do faze u kojoj slijedi sporo i mukotrpno gašenje svih životnih funkcija. I kao i svaki oboljeli, društvo više ne obraća pažnju na to ko ga i kako potkrada, već kako da se bezgrešno preseli na drugi svijet, braneći se od pošasti homoseksualnih demona i njihovih paradnih rituala.

E-Balkan.net

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s