Jedna od najvećih samonametnutih kazni sa kojom mogu da se suoče određeno društvo i sistem jeste zatvorenost u pogledu slobodnog protoka informacija ili njihovo selektivno plasiranje. O ulozi medija i slobodi štampe u postrevolucionarnoj fazi uspostavljanja demokratskog sistema širom svijeta govorio je Aleksis de Tokvil, svjestan da je, za pojedinca njegovog vremena, koji prestaje da bude pripadnik neke od podijeljenih klasa i postaje izjednačen sa ostalim individuama u društvu to u stvari jedino sredstvo za borbu protiv nepravilnosti koje su izazvale jednakost i demokratija, ali i da je istovremeno sama sloboda štampe ubrzala proces uspostavljanja ova dva principa, kao onih koja postaju ključna obilježja savremenog društva.
Koliko je uspio da predvidi opasnost negativnih aspekata demokratije za pojedinca govori činjenica da je i danas, vijek ipo nakon njegovih, kao i niza brojnih opservacija koje su potvrdile važnost slobode medija u demokratskom društvu, ona u stvari na ni malo zadovoljavajućem nivou u mnogim sistemima koji se nazivaju demokratskim. Pored ostalih, jedna od važnih uloga medija je i da podstakne na razmišljanje da li je društvo u kojem živimo dostojno da se naziva demokratskim.
Upuštanjem u malo dublju analizu samog pojma demokratije primijetićemo da, kao i većina društvenih pojava i ona može biti objašnjena predstavljanjem dva svoja koncepta – teorijskog i praktičnog, pri čemu ćemo prvi sresti u svakoj publikaciji u kojoj je ona opisana kao sistem u kojem je javnosti dostupan svaki oblik uticanja na politička i društvena kretanja, kao i sve informacije, a drugi, u kojem građani nijesu subjekat, vec objekat upravljanja i kojem se plasiraju samo određene informacije, a koji pronalazimo van teorijskih okvira, odnosno u svakom društvu koje se kao takvo deklariše, pri čemu stepen njegove otvorenosti određuju ukupno istorijsko nasljeđe i procesi koji su se odvijali prije uspostavljanja tog oblika vladavine. Razmatrajući ova dva koncepta i činjenicu da od strane čelnika međunarodnih institucija sve rjeđe dolaze kritike kojima se osporavaju demokratski procesi u našoj zemlji, dolazimo do zaključka da Crna Gora i jeste demokratsko društvo u onoj mjeri u kojoj se to od nje očekuje. Kao najbolji argument za ovu, iako naizgled paradoksalnu tezu može poslužiti i ono što Čomski tvrdi u djelu „Kontrola medija” – da je demokratija sa ograničenom slobodom štampe u stvari njen realni, postojeći oblik, dok ona kao, za društvo idealna pojava i dalje ostaje isključivo predmet teorijske rasprave. U tom pogledu moglo bi se govoriti da je teorijskom, nazovimo još i idealnom konceptu demokratije bliže ono društvo u kojem je ekonomska stabilnost na višem nivou.
Niz uzročno-posljedičnih veza je sasvim jasan – slobode medija nema bez demokratije, a demokratije nema bez ekonomske stabilnosti, te bi to moglo poslužiti i kao objašnjenje zašto se od ovakvog društva ni ne može očekivati više, jer naša privreda nije na nivou koji dozvoljava da stvari teku drugačijim tokom, već gotovo i ne treba da nas iznenađuje to što, kako su mnogi primijetili, vijest o štrajku zaposlenih u Duvankomercu, RTCG objavljuje usmjeravajući pažnju građana na „privredne aktuelnosti”. Štrajk zaposlenih ove vrste ni u kom slučaju ne može biti vijest iz te oblasti, osim ako nosioci sistema nijesu odabrali Orvelovu „1984″ kao idealno rješenje da se protok informacija uz pomoć „Ministarstva istine” drži pod kontrolom. Kao da je, umjesto da posluži kao primjer zatvorenog društva protiv kojeg se treba boriti, ovo djelo u stvari poslužilo kao skica za kreiranje nekog, samo ovom sistemu svojstvenog oblika demokratije. Osim uloge „Ministarstva istine” dodijeljenog instituciji kakva je glavna medijska kuća, ne možemo propustiti da ne pronađemo i paralelu između takođe opisane revizije bliske i dalje prošlosti i onoga što danas režim radi kada govori o svojoj poziciji i stavu sa početka devedesetih, potpomognut onima koji su spremni da odgovorno tvrde da se, na primjer, ideja crnogorske nezavisnosti javlja tek nakon raskola u vladajućoj koaliciji, dakle u drugoj polovini devedesetih godina, a ne mnogo ranije i da to bez pogovora objave u svojim publikacijama. Postavlja se pitanje: ko je onda u mogućnosti da to demantuje kada je arhivski materijal odjednom proglašen nepostojećim, pa osim nekoliko youtube linkova, kao jednih od rijetkih i dragocjenih dokaza, veliki broj populacije koji im nema pristup ostaje osuđen na prihvatanje takvih informacija.
Zvučalo bi nevjerovatno koliko se izvlačenjem osnovnih motiva iz Orvelovog djela može napraviti adekvatan opis današnje slike crnogorskog društva. Postoje nagađanja, iako ću se ograditi od tog vjerovanja kao od neprovjerene informacije, da je prilikom jednog putovanja u SSSR Orvel zapravo kupio knjigu tamošnjeg autora čije je objavljivanje zbog zatvorenog režima koji se u djelu opisuje bilo sporno i uz malo modifikacije i adekvatan prevod pretvorio ga u jedno od najznačajnijih antiutopijskih i od svih najprevođenije djelo na svijetu. Logički posmatrano, sve sto piše u „Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj” i ne izgleda kao nešto što je mogao izmisliti neko ko nije pripadao i bio u nekom pogledu limitiran od strane jednog takvog sistema.
Prostor SSSR-a biće takođe pogodan za nastavak priče o medijskim slobodama. Gotovo je nepotrebno pominjati koji stepen medijskih sloboda je bio prisutan u vrijeme postojanja te zajednice. Okončanje njenog postojanja otvara pitanje zašto bi jedan nedemokratski režim dozvolio i u kojoj mjeri bi u jednoj diktaturi mogli postojati slobodni mediji. Mogućnost da se na to da odgovor je situacija u kojoj se osamdesetih godina prošlog vijeka našao Mihail Gorbačov koji se, postavši novi lider SSSR-a, suočio sa brojnim problemima. Talas budžetskih deficita praćen oštrim udarom na cijenu goriva bio je posljednji signal da upravljanje privredom, koja je u višedecenijskoj težnji da kontrira Zapadu po svaku cijenu, izgubila smijer kretanja i zahtijevala hitnu reorganizaciju. Bez dozvoljenog oblika medijskih sloboda, reforme izuzetno neefikasnog birokratskog sistema činile su se nemogućim. U jednopartijskom sistemu morao je, u nedostatku opozicije, postojati neko ko će kontrolisati aktivnosti vlasti, a mogućnost da to rade imali su samo mediji. S druge strane, slobodan tok informacija bio je prijetnja održivosti Komunističke partije. Gorbačov je upozorio na to da se i takav sistem mora voditi onim što je u osnovama demokratskih vrijednosti, ali da bi demokratija bez određenih ograničenja u takvom sistemu predstavljala anarhiju. Ovakvu situaciju nije bilo moguće razriješiti bez razmatranja koliko će cenzura narušiti ili doprinijeti ostvarenju cilja. Jedan od najvećih testova konkretne moći da vlast drži situaciju pod kontrolom bila je Černobiljska katastrofa gdje se pokazalo da postoje dešavanja koja su van okvira u kojima djeluje diktatura režima. Zapadni mediji objavili su da bi i za sami vrh vlasti bilo bolje da je u tom trenutku imala kremaljski ekvivalent Washington Post-u koji bi ih nepristrasnije izvijestio o cijeloj situaciji nego što su specijalne službe režima to bile u stanju. Slično stanje postojalo je i u Kini prilikom pojave SARS-a 2002. godine, koja je u lokalnim medijima našla mjesto tek nakon što je, početkom 2003, Svjetska zdravstvena organizacija upozorila na mogućnost njegovog širenja, a prema navodima Washington Post-a, kineski Odjel za propagandu zabranio je medijima u državi da objave tu informaciju, jednako je skrivajuci kao i četiri godine kasnije nastali AIDS skandal u zemlji o kojem su se informacije počele objavljivati prvo u magazinu Economist.
Ovi primjeri jasno ukazuju na to da postoje nepredvidive situacije koje jedna vlast, ma koliko razrađen sistem nadgledanja protoka informacija imala, nije u stanju da drži pod kontrolom, jer uvijek postoji mogućnost da određenu informaciju objavi onaj čiji je to interes u određenom trenutku, a što je obično sinonim za neuspjeli dio političke trgovine na međunarodnoj interesnoj sceni. Nakon navedenih primjera postavlja se pitanje ko pokreće takva pitanja kada se problemi jave u mnogo manjim sistemima koji ne prijete čovječanstvu, ali njegovim pripadnicima na jednak način uskraćuju pristup informacijama. Afere na našim prostorima se otkrivaju onog momenta kada se stvori mogućnost i potreba za reagovanjem nekog spoljnog faktora, iako je tome prethodio duži vremenski period u kojem je stanje stvari bilo jednako kao u trenutku aktuelizovanja problema. Utisak koji bi se nakon ovakvog saznanja mogao steći je da je i u našem društvu potrebno da informaciju prvo objavi strani medij, pa da se, tek nakon što se ona aktuelizuje i na našoj medijskoj sceni o njoj pokrene istraga. Uspješnost procesa zavisi od mogućnosti režima i njegovih saradnika da utiču na izvor informacija koje su plasirane.
Na domaćoj medijskoj sceni, prenošenje tih informacija se konvertovalo u nanošenje duševnih bolova, za šta su kao mjerne jedinice uzimane desetine i stotine hiljada eura. Danas je, u cilju prividne želje da se prekine s tom praksom, kazna za klevetu koju na primjer jedan list može da snosi određena u iznosu jednog eura i stiče se utisak kao da je medijima, sa tako simboličnom kaznom koja više liči na taksu za širenje neistina, mogla pružiti mogućnost da bez dovođenja u pitanje materijalne egzistencije svoje medijske kuće objavljuju informacije kakve odaberu ili pak izmisle. Time se negativno utiče na povjerenje koje građani imaju u sredstva informisanja, jer im se sada ničim ne garantuje da će objavljivanje neistine biti sankcionisano, tim prije što građanin svoju pažnju usmjerava na udarne naslove, pri čemu ostaju male šanse da se obrati pažnja na neko naknadno objavljeno izvinjenje. I dok za kreatore propisa ovakav korak predstavlja doprinos medijskim slobodama, za predstavnike medija to nije ništa drugo nego obezvrijeđivanje novinarske profesije.
Perperzona 