Sudjelovati u jednom projektu koji u nazivu ima “Balkan” i koji se odnosi na prostor bivše Jugoslavije podrazumijeva eliminaciju svakog oblika pristrasnosti. Vjerovatno to i jeste razlog što ne postoji veliki broj uspješnih oblika povezivanja pripadnika ex-Yu zemalja i što se ona uglavnom svode na saradnju intelektualnih krugova koja je, po zastupljenosti u medijima uvijek u sijenci otvorenih pitanja koja dvije bivše republike imaju.

perperzona-arhiva3U veoma kratkom vremenskom periodu ex-Yu države su bratstvo i jedinstvo zamijenile nacionalnom netrpeljivošću. Moglo bi se govoriti da je tako nečemu doprinijelo višedecenijsko pripadanje jednom moćnom, složenom sistemu u kome je biti Jugosloven bilo nešto što se sa ponosom isticalo i kada je taj oblik pripadanja prestao da postoji, morala mu se naći alternativa. Na proces raspada jednog takvog sistema u velikoj mjeri uticao je i konstantni disbalans u imovinskoj raspodjeli, koji se bezuspješno pokušavao korigovati specifičnim metodama u kreiranju koncepta javnih finansija. Ipak, ni pored toga što raspodjela dohotka nikada nije mogla biti toliko uspješna da zadovolji sve članice, čak i ako se uzme u obzir da je u istoriji ratovanja svaki sukob prije svega bio ili pretenzija na tuđa ili nastojanje da se očuvaju vlastita materijalna dobra, a za šta su kao paravan poslužila vjerska i nacionalna netrpeljivost, na tlu bivše Jugoslavije se ipak dogodio fenomen. U trenutku kada su silaznom putanjom išle nesuglasice ekonomskog karaktera, nacionalna netrpeljivost pretvarala se u sukobe najširih razmjera.

Nakon raspada SFRJ poimanje bratstva i jedinstva promijenilo je koncept i prestalo da postoji u granicama održivih ideja. Sam naziv se počeo odnositi na jednu prividnu i, s obzirom na vijek postojanja južnoslovenskih naroda, relativno kratku, vjestački stvorenu atmosferu u kojoj se manje pridavao značaj istorijskim razlikama južnoslovenskih naroda. Pojava nacionalizma postala je rasprostranjena u tolikoj mjeri da se u najvećem broju slučajeva gubio oblik postojanja drugih oblika građanskog odnosa i osjećanja prema državi, kakav su zdravi patriotizam i nacionalni ponos. Da bi se uočila granica između ovih pojmova i njihove zloupotrebe koja se na ovim prostorima dogodila, neophodno je definisati naciju i nacionalizam, razgraničavajući ih od često umjesto njih korištenih sličnih termina i prateći njihov istorijski razvoj, kao i to u kojoj mjeri nacionalizam ne otvara pitanja etike.

Analizom dešavanja iz prethodne dvije decenije uočava se da su neki od najoštrijih konflikata počinjali upravo kada bi jedna nacija pokušala da prekine vezu sa drugom ili kada bi dvije nacije bile u sukobu oko određene teritorije. Zbog toga se postavlja pitanje šta je to što naciju čini razlogom zbog kojeg su njeni pripadnici spremni da se bore i ratuju i zbog čega je za pojedinca bitno da li neko pripada njegovoj ili tuđoj naciji. Sociolozi često o ovom pojmu govore kao o pojavi bez racionalne osnove, odnosno, nečemu što počiva u instiktivnoj i emotivnoj sferi. U teorijskim objašnjenjima ističu se dvije vrste nacionalizma – liberalni nacionalizam, koji podrazumijeva pravo individue da se poistovjećuje sa nacijom kojoj pripada i tako razvija svoju kulturu i, sa druge strane autoritarni, koji naciji dozvoljava da bude pod uticajem sile koja opravdava agresiju prema protivniku, najčešće prema susjednoj ili dijelu sopstvene zemlje. U hronološkom smislu, linija razdvajanja dominacije ova dva pojma na prostorima SFRJ povučena je na kraju 80-tih i početkom 90-tih godina XX vijeka.

U svakodnevnom govoru nacija se često koristi kao izraz kada se misli na državu. Odatle na primjer potiče i sama fraza “Ujedinjene Nacije”. Međutim, ovakvo korišćenje termina ne doprinosi njenom pravom definisanju, jer otvara brojna pitanja poput onih da li u tom slučaju država podrazumijeva “čistu” naciju ili to da li svaka nacija ima pravo na posjedovanje sopstvene države. Postavljanjem ovakih pitanja uočava se da se nacija ipak razlikuje od institucije države. Od shvatanja iz starorimske tradicije o naciji kao društvenoj zajednici nižeg ranga , anglosaksonske tradicije i poistovjećivanja nacije sa državom, pa do brojnih savremenih teorija ovaj pojam se uvijek odnosio na ljudsku zajednicu članova sa zajedničkim karakteristikama u koje se ubrajaju teritorija, etničko porijeklo, kultura, tradicija, jezik i religija.

Na pitanje šta je nacija najčešće se nude dvije vrste odgovora. Na jednoj strani je onaj koji se naziva subjektivnim pojmom pod kojim se smatra da su nacije na suštinskim načelima uspostavljene zajednice ljudi koje opstaju zahvaljujući neprekidnom nastojanju njihovih članova da ih održe . Sa druge, nazovimo objektivne strane, pripadnici nacija se doživljavaju kao nosioci svih zajedničkih karakteristika. Ovo shvatanje je primjenjivo kada govorimo o formiranim nacijama čiji pripadnici imaju zajedničke karakteristike, ali to isključuje mogućnost političkog pripadanja naciji. Zbog toga se može reći da takozvana objektivna stanovišta ne daju pravi odgovor, jer ako bismo se fokusirali na jednu karakteristiku nacije kakva je na primjer jezik otvorilo bi se pitanje da li svi ljudi koji govore engleskim jezikom pripadaju jednoj naciji i na koji način onda definisati nacije poput švajcarske i belgijske koje ne govore samo jedan jezik. Kod subjektivnih shvatanja se ne javljaju ovakve nepreciznosti u definisanju, ali one ne daju odgovor na pitanje zbog kojeg je ljudima u tolikoj mjeri bitno nacionalno povezivanje. Stoga bi najadekvatniji odgovor bio kombinacija ova dva aspekta.

Nacionalizam se kao ustanovljena pojava javio u političkim shvatanjima XIX i XX vijeka. Međutim, još se u antičkoj Grčkoj, pa čak i u Starom zavjetu spominje fenomen koji teoretičari nazivaju “sense of belonging”, potreba za pripadnošću, isticanjem onoga čemu se pripada i razgraničavanjem od ostatka svijeta. U kasnijem klasičnom periodu patriotizam se smatrao jednom od najvećih vrlina. Zbog toga je bitno praviti razliku između nacionalizma i patriotizma, jer patriotizam predstavlja posebna osjećanja odanosti prema državi i spremnosti da se pojedinac žrtvuje za njenu odbranu. Ono što je zajedničko za ova dva pojma je da oba sadrže ideju da je pojedinac dužan državi i svojim sunarodnicima i da je spreman da se bori za ostvarivanje zajedničkih ciljeva, makar to bilo i po cijenu nanošenja štete drugome, što je sa stanovišta etike neprihvatljivo.

O nacionalizmu se počelo govoriti i nešto ranije, odnosno već u drugoj polovini osamnaestog vijeka, kada su ideje o izdvajanju nacionalnih posebnosti bile dodate ideji da su nacije izvor legitimnog političkog autoriteta. Ovakvo shvatanje nacije opovrglo je dotadašnje vjerovanje da autoritet ide vertikalno, od vladara prema državi. J.J. Rousseau daje ilustrativan primjer, govoreći da se na jednoj strani nalazi volja naroda kao jedini legitimni izraz autoriteta, a na drugoj strani to da svaki građanin mora biti naučen da voli svoju zemlju više i od jedne druge. On opisuje da to osjećanje daje smisao čovjekovom postojanju i da onda kada izgubi otadžbinu čovjek praktično i sam nestaje.

Nakon ovoga, u XIX vijeku je utemeljeno vjerovanje da je svaka nacija poput živog bića koje ima i dušu i određenu sudbinu.To je uslovilo pojavu takozvanog kulturološkog nacionalizma koji je kasnije objašnjavan u Fihteovim djelima. Fihte je kombinovao tri doktrine: prvu – ideju nacije kao organske cjeline sa svojim jezikom i kulturom, drugu – da svaka individua daje svojoj naciji lojalnost i treću – da svaka nacija ima svoju određenu misiju . On je takođe doprinio smanjenju veze između nacionalizma i narodnog samoupravljanja. U kasnijoj istoriji nacionalizma sve je prisutnija borba između njegovih autoritarnih i liberalnih formi.

Nacionalističke ideje otvorile su brojna važna pitanja etike i političke filozofije, kao što su pitanja da li pojedinac zaista ima posebne obaveze prema svojim sunarodnicima, kako može biti pravdana ideja nacionalnog samoopredjeljivanja i na koji način se mogu riješiti problemi u vezi sa državnim granicama ili nacionalnim manjinama. U davanju odgovora na ova pitanja ne smije se zanemariti važnost razmatranja ljudskih prava, na osnovu kojih se može ustanoviti šta je dozvoljeno uraditi u okviru i u ime jedne nacije, ili šta bi u suprotnom značilo njihovo kršenje. S obzirom da na prostorima bivše SFRJ ovo pitanje predstavlja jedno od osjetljivijih i ono oko kojeg se, u cilju pravdanja postupaka jedne strane često mimoilazi u mišljenjima mora se naglasiti da je opravdanost nacionalizma moguća samo onda kada on postoji u onom obliku i u onoj mjeri koja ni u kom pogledu ne ide na štetu prava druge nacije.

E-Balkan.net

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s